Kad je riječ o takozvanoj korona krizi, čini se da svi govore o brojevima. Nije li virus ne baš puno gori od gripe? Ako da, zašto nismo imali zaključavanje tijekom sezone gripe? Pa čak i ako je Covid-19 gori - zar nije da mjere zaključavanja zapravo ubijaju više ljudi od samog virusa?

Iako su to valjani i važni argumenti, oni i dalje stoje na pojednostavljenom utilitarističkom razumijevanju etike: sve je u izračunavanju najboljeg ishoda, prebrojavanju mrtvih, maksimiziranju dobrobiti čovječanstva odmjeravanjem jedne stvari (virusa) protiv druge (mjere). Spor je samo oko varijabli.

Ali mislim da većina nas koji kritiziramo trenutnu ludost osjećamo kao da ovdje nešto duboko nije u redu, a to nema puno veze s brojkama.

Pretpostavimo da ovaj virus zaista je smrtonosan i da bismo mogli razumno očekivati da će ubiti, recimo, 10% stanovništva u svakoj zemlji. Biste li tada prihvatili trenutne mjere? Biste li smatrali da je u redu da vam država oduzme slobodu i odgovornost za donošenje ispravnih odluka u vašem životu? Da posjetite svog prijatelja u nevolji, zagrlite svog oca, idete u crkvu ili prodajete svoje proizvode i usluge onima koji su ih i dalje spremni kupiti?

Nadalje, ne biste li trebali biti u mogućnosti da odlučite želite li riskirati posjetiti svoje krhke roditelje ako, na primjer, nemate nikakvih simptoma, jer vaša duboka briga za njih premašuje rizik prijenosa virusa? Ne bi li stariji trebali sami odlučiti žele li pomaziti svoje unuke? Ili ne biste li vi trebali biti taj/ta koji(a) odlučuje hoće li se sastati s prijateljima i ići van ili ne, odmjeravajući rizik od smrti i onih stvari zbog kojih uopće vrijedi živjeti?

Ako je vaš odgovor negativan na bilo koje od tih pitanja, onda imate problem. Jer danas, izgleda, nemamo znanje koje bi opravdalo onaj duboki osjećaj da jednostavno neke stvari nikada ne bi smjele biti zabranjene, neke slobode nikad umanjene, i neke stvari država nikada ne bi smjela diktirati. Ako kažemo da želimo ići u crkvu ili zagrliti roditelje ili posjetiti prijatelja koji nas treba, a netko vam odgovori da bi to moglo ubiti ljude i, naravno, izbjegavanje smrti je važnije od grljenja svog oca, što da na to kažemo? Ostavlja nas bez teksta. Mi nekako vidimo smisao toga, ali opet, nekako i ne vidimo.

A nije dovoljno ni ukazivanje na ustav. Ako ne razumijemo zašto je uopće nešto u ustavu i ne možemo to obraniti, čak ni sami sebi, zašto bi se onda itko gnjavio? Ljudi će samo naglasiti da je spašavanje života važnije od nekih sitnih pravnih argumenata.

Dakle, vratimo se korak unatrag i razjasnimo nekoliko stvari o filozofskoj pozadini naših zapadnih ustava i kako se oni odnose na korona mjere.


Viši i niži užitci

Kao što sam spomenuo, s tvrdoglavog utilitarističkog stajališta, kakvo je zagovarao Jeremy Bentham krajem 18. stoljeća, sve što trebate jest pogledati najveću sreću najvećeg broja ljudi da bi se odlučilo o bilo kojoj daljnjoj akciji. Zbog toga brojite mrtve, mjerite ekonomske posljedice i tako dalje. No, cijela ova ideja se urušava u poznate etičke i metafizičke probleme kad postavite pitanje o definiciji "sreće" ili "blagostanja". Da li je jedna smrt važnija od tisuću nezaposlenih? Kako uopće izmjeriti negativnu vrijednost smrti u smislu "sreće"? Produženje života za godinu dana jednoga starca, naspram 10 ljudi koji ne mogu živjeti u skladu sa svojom vjerom u sljedećih godinu dana? Dvije obitelji uništene zaključavanjem protiv jednog mrtvog djeda? Jasno je da nas ovo nikamo ne vodi. Ne postoji način da se postavi teško pitanje: što je sreća?

Čak je i John Stuart Mill, koji se općenito smatra utilitarnim misliocem, bio pametniji nego da padne na čistu doktrinu "maksimiziranja užitka" svog mentora Benthama i toliko ju je modificirao da ona više nema puno veze s Benthamovom pojednostavljenom formulom. Mill je napisao:
Ako me se pita, što mislim pod razlikom u kvaliteti užitaka ili što jedno zadovoljstvo čini vrijednijim od drugog, samo kao zadovoljstvo, osim što je veće u količini, postoji, ali jedan mogući odgovor. Od dva užitka, ako postoji jedan kojem svi ili gotovo svi koji imaju iskustvo i jednog i drugog daju određenu prednost, i iako znaju da će biti popraćen s većom količinom nezadovoljstva, i ne bi ga dali ni za bilo koji drugi užitak za koji su po prirodi sposobni, opravdano se podliježu tom poželjnom užitku kao supernionom u kvaliteti, bez obzira na osjećaj moralne obveze da ga preferiraju, to je poželjnije zadovoljstvo. (II. 5)

Dakle, za Milla postoje viši i niži užitci, i viši su bolji čak i ako mogu dovesti do nelagode. To implicira da viši oblici užitaka mogu (i često to čine) uključivati ​​rizike. Herojstvo je ekstreman primjer kada možete umrijeti zbog aktivnosti koja vam pruža najveći oblik zadovoljstva. No, iz svog svakodnevnog života svi znamo kako su užici više prirode rizični, a opet vrijedni traženja - od izazova brdskog biciklizma do preuzimanja rizika za druge.

Sjetite se stare krhke bake. Ona bi mogla samo zatražiti da je privežu za krevet i da joj daju morfij - zaista ugodno! Ali malo bi baka to zatražilo, a mi to sigurno ne bi poduprijeli, jer znamo razliku između nižih i viših užitaka o kojima je Mill govorio. Umjesto toga, potičemo baku da sama ode u supermarket, čak i ako postoji visok rizik da će pasti i umrijeti. Ili da će se zaraziti s gripom i umrijeti. Ili da će proširiti gripu i ubiti druge. Ili da će umrijeti od prehlade. Potičemo to jer znamo da što je više naša baka samostalnija to je više zadovoljnija, za razliku od toga da vegetira u svom krevetu pod utjecajem morfija.

Ali možemo li objektivno razlikovati više i niže užitke? Immanuel Kant istaknuo je da je ovdje autonomija volje presudan element: ako djelujemo slobodno temeljeći se na razumijevanju svog uma, za razliku od pukih impulsa koji dolaze izvana i naših želja, onda možemo djelovati moralno. To vodi, ako želite, do višeg oblika užitka. I to je sigurno u skladu sa zdravim razumom: na primjer, malo ljudi bi poreklo da je užitak jedenja kolača tijekom cijelog dana niži oblik užitka nego žrtvovanje svoje udobnosti u korist drugih zato što ste duboko shvatili da to je ispravno.

Štoviše, Kant je vjerovao da postoje apstraktni zakoni koji uređuju moralni život i da su ti principi dostupni našem razumijevanju, koji onda, jer ih prepoznajemo kao istinite, djeluju kao sila protiv naših impulsa i pukih želja. To podupire Mill-ove "višie užitke". Ali ako prepoznamo, kao što i moramo, da se ovi moralni postupci protive našim nižim nagonima i impulsima - uključujući samoodržanje i traženje utjehe - onda moramo doći do zaključka da izbjegavanje rizika i zaista izbjegavanje smrti nikada ne može biti najvažnija vrijednost. Uzdizanje izbjegavanja smrti na najvišu vrijednost odražava osiromašeni svjetonazor koji poriče samu mogućnost Kantova "umnog svijeta" da nadvlada i obogati fizički svijet.

Za Kanta je naša sposobnost rasuđivanja i dobrog razumijevanja moralnih zakona, a time i utjecaja na prirodni svijet, ono što nas čini ljudima - i ono što nam omogućuje da djelujemo u drugačijem svijetu, svijetu uma, izvan svijeta puke pojave. Upravo nas ta ideja dovodi do našeg koncepta ljudskog dostojanstva i vrijednostima o kojima se ne može pregovarati.

Vrijednost ljudskog bića

Poznata Kant-ova preporuka glasi:
Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!

To ne treba nužno shvatiti kao praktično pravilo koje će voditi naše svakodnevne odluke. Umjesto toga, to je važna filozofska poanta: ljudska bića se nikada ne smiju tretirati kao puki predmeti, puki alati za postizanje nekog cilja, iz jednostavnog razloga što nisu predmeti. Oni su suvereni subjekti, sposobni za razum i uvid i sposobni za moralne postupke koji se temelje na razumijevanju. Stoga bismo, prema riječima pokojnog konzervativnog filozofa i kantologa Rogera Scrutona, uvijek trebali vidjeti "Sebe prema Sebi" u odnosu s drugim ljudskim bićima. Naša percepcija i odnos s drugima trebaju biti Subjekt prema Subjektu.

Često uzimamo zdravo za gotovo ideju da svako ljudsko biće ima unutarnju vrijednost, iako to stvarno ne bismo trebali, pogotovo u svjetlu određenih trendovskih teorija koje proglašavaju da smo mi samo deterministički strojevi bez ikakve slobodne volje, vođeni sebičnim genima. Očito je da takvi strojevi nemaju niti unutarnju vrijednost niti prava - jer nemaju nikakvu odgovornost. Stoga se naše filozofske i pravne tradicije temelje na razumijevanju ljudi kao slobodnih, odgovornih bića - autonomnih moralnih agenata u Kantovoj terminologiji.

Ljudima ne pripisujemo unutarnju vrijednost jer je "svaki čovjek u srcu dobar". Znamo da to nije istina. To je zato što je svaki čovjek odgovoran za svoje postupke i stoga ima potencijal djelovati etički na temelju razumijevanja. Ili ne razumjevanja: ljudi zaista pogriješe, i to, vrlo često, spektakularno. Ali budući da uvijek postoji mogućnost iskupljenja, uvijek mogućnost dubljih i istinitih razumijevanja zakona koji uređuju moral, te koliko god da ta mogućnost bila mala, u svakom ljudskom životu uvijek postoji vrijednost (uz činjenicu da je često poprilično teško razlikovati dobro od lošeg).

Instinktivno prepoznajemo ovu svetost slobodnog moralnog djelovanja. Primjerice, možemo i moramo imati posla s kriminalcima. Ali znamo da tu postoje ograničenja: cijenimo pravni postupak, iako bi moglo biti učinkovitije boriti se protiv kriminaliteta premlaćivanjem svih za svaki manji prijestup. Ili još gore, zamislite da bismo mogli razviti neku vrstu tehnologije koja "reprogramira" svaki um tako da svatko osjeća užasnu bol čim pomisli da bi počinio zločin. Želite li da se takvo što ostvari? Nadam se da ne. To su stvari iz distopijskih filmova, i zamišljeni su kao upozorenje protiv totalitarnih društava koja koriste izgovor "spašavanje života" da grubo krše naše najdublje vrijednosti, poput autonomije uma, gubeći pritom svaki legitimitet. Kriminalac čiji je um umjetno prisiljen suzdržati se od zločinačkih misli, ne djeluje na temelju razumijevanja zakona koji upravljaju "svijetom uma". Zapravo, oduzeli bismo kriminalcu bilo kakav način iskupljenja, da sam dođe do tog razumijevanja. Takva tehnologija mijenjanja uma bila bi monstruoznost, bez obzira na to koliko bi života spasila.

Dakle, vidimo da su moralna autonomija i ideja da svi imaju vrijednost povezani. Prava koja su nam dodijeljena putem naših ustava, kao i naša ljudska prava, temelje se na našoj unutarnjoj vrijednosti kao ljudskim bićima, što je izraz slobode i odgovornosti: autonomno moralno djelovanje. Ne čudi stoga što se prava na slobodu tako značajno ističu u našim ustavima.

Međutim, prava na slobodu imaju praktična i zakonska ograničenja - i to iz dobrih razloga. Ne možete raditi što god želite bez pravnih posljedica. Ali nikada ne možete izgubiti svoju suštinsku vrijednost koja se temelji na vašoj autonomiji kao moralnog agenta. Točnije, sva ostala prava proizlaze iz ove temeljne ideje. Ako se odreknete ovog temeljnog koncepta, gubite opravdanje za sva ostala prava, a time i opravdanje da ih zaštitite. To uključuje i pravo na život.

Nepotrebno je reći da je ova linija razmišljanja, koju su pokrenuli prosvjetiteljski mislioci koji su tražili racionalnu obranu unutarnje vrijednosti ljudskog bića bez 'jeftinog' pribjegavanja Bibliji, glavna linija intelektualne obrane koju imamo protiv suvremenih oblika državne tiranije. Napokon, Orvelova diktatura ili Huxleyev Vrli novi svijet mogli bi nas održati sigurnima i sitima, zatvorenima u svojim domovima i navućenima na morfij poput jadne bake (ili, ako niste razumjeli poantu, u karanteni naših domova zakačenih na Netflix, video igre i pornografiju). No, slijedeći Kanta i liberalne mislioce, prepoznajemo da ako smo lišeni svoje autonomije kao moralni agenti, lišeni smo svoje same vrijednosti kao ljudska bića, pa stoga gubimo sva svoja prava - čak i pravo na život. Što sve te mjere 'za našu sigurnost' čini besmislenima i licemjernima.

To je ujedno i dublji (kantovski) razlog zašto je mučenje strogo zabranjeno u većini civiliziranih zemalja. Na primjer, ako nekoga mučimo kako bismo 'spasili živote', odmah uništavamo sam razlog zašto bi ti životi uopće trebali biti spašeni. Zašto spašavati nekoga bez pretpostavke da svaki život ima unutarnju vrijednost koja se temelji na moralnom djelovanju? A ako to pretpostavimo, kako možemo uništiti nečiji duh, njegovu slobodu uma, njegovu suštinu moralnog agenta, tako što ga mučimo, iako je možda 'loš glumac'?

Iako bi neke od ovih argumenata nekima bilo teško progutati, vjerujem da bi do sada trebalo biti jasno da je izjava "svaki život se broji!" smiješna. Prije bismo trebali reći 'vrijedi dostojanstvo svakog čovjeka' ili 'svaki život se računa iz razloga što pripada suverenom subjektu, a ne pukom objektu neke agende'. Što naravno dovodi do pitanja: ako država cijelu populaciju tretira samo kao inkubator za viruse, oduzima nam dostojanstvo kao odgovornih moralnih agenata, i uskraćuje nam neke od najvažnijih načina da izrazimo tu autonomiju, da zaista izrazimo svoje razumijevanje moralnog svijeta, na primjer pokazujući naklonost prema voljenima i prijateljima iako postoji opasnost, ne gubi li država svako opravdanje da djeluje u ime dobra?

Sve u svemu, mislim da razlog zbog kojeg se osjećamo nelagodno vezano uz ovo trenutno ludilo, nije prvenstveno zato što računica ne paše. To je zato što se ponašaju prema nama kao da smo idioti na daljinskio upravljanje, svedeni na bezvrijedne vreće kostiju bez moralne zastupljenosti, na puke strojeve za širenje virusa kojima treba reći što da rade i od kojih se očekuje da se odreknu srži svega onoga zbog čega vrijedi živjeti život. To je rat koji se odvija u sferi Kantovog "svijeta uma i razuma" - protiv nas. A to je mnogo gore od smrti.

Ustavna pitanja

Filozofska pozadina koju sam upravo izložio objašnjava velik dio našeg razumijevanja ustavnog zakona, iako to često ne možemo objasniti riječima. Iz tog razloga se nadam da će neki od naših najviših sudova dobro istući odgovorne za trenutnu Corona tiraniju. Možda je ovo željeno razmišljanje, s obzirom na to koliko se naš svijet pokazao pokvarenim. Ali uvjeren sam da bi se u zdravom svijetu upravo to dogodilo.

Pogledajmo njemački ustav kao primjer. To je važno, jer je naš ustav, nazvan Temeljni zakon, napisan neposredno nakon nacističkog iskustva. Njegovi su se autori potrudili da što više otežaju ponovno pojavljivanje bilo kojeg wannabe tiranina. Nadalje, koristili su moderne koncepte kako bi učvrstili neke od naših najdubljih vrijednosti, za razliku od starijih ustava koji ponekad nisu naglašavali takve stvari. Razlog bi mogao biti taj što ljudi u prošlim vriemenima nisu mogli zamisliti da bi se tiranije opravdavale apsolutnim pravom na sigurnost, jer su pojmove poput božanske prirode ljudi i besmrtnosti duše uzimali zdravo za gotovo. Ukoliko su pokazivali tiranijske tendencije, koristili su različita opravdanja, poput vjerskih i moralističkih argumenata. S druge strane, Nijemci su nakon Hitlera točno znali koliko opasna može biti izlika da se "njemački puk spasi od zla" i kako se može zloupotrijebiti pretvarajući nas u puke zvijeri u kavezu.

Slijedom toga, prvi članak u našem ustavu nije "pravo na život" ili nešto slično, već glasi:
Članak 1

(1) Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo [neopozivo]. Obaveza je svih državnih vlasti da ga poštuju i štite.

To je prvi članak i ima najjaču formulaciju od svih: "nedodirljiv". I ne samo to, pravno, ovaj je članak u potpunosti bez ograničenja! U zakonu je adut za sve, bez iznimke. Također je nepromjenjiv - čak ni u slučaju da parlament jednoglasno izglasa protiv njega. Vrijedi "zauvijek" (članak 79). Ovo je rezultat iskustva Weimarske republike, ali također izravno proizlazi iz filozofske pozadine koja priznaje da je unutarnja vrijednost ljudskog bića važnija čak i od samog biološkog života (koji pripada Kantovu svijetu pojava).

Pogledajmo sada članak 2 njemačkog ustava:
Članak 2
[Osobne slobode]

(1) Svatko ima pravo na slobodan razvoj vlastite osobnosti dokle god ne povrjeđuje prava drugih te dokle god ne krši ustavni poredak ni moralne zakone..

(2) Svaka osoba ima pravo na život i tjelesni integritet. Sloboda osobe bit će nepovrediva. Ova prava mogu se ometati samo u skladu sa zakonom.

Primijetite da odjeljak (1) naglašava opet slobodu. Preciznije, riječ je o "slobodnom razvoju osobnosti", što seže do kantovske ideje da naša suštinska vrijednost leži u našoj sposobnosti moralnog djelovanja. Ovo je naše dostojanstvo. Cijeli je članak pod oznakom "osobne slobode". I tek onda, u odjeljku 2, dolazi "pravo na život", koje je izrečeno prvenstveno kao pravo protiv države, a ujedno i obveza države da to pravo zaštiti od trećih strana (tj. progona kriminalaca) . Ali budući da su autori znali da se "pravo na život" može zloupotrijebiti za sve vrste tiranskih zakona, oni opet, u istom dahu, ističu slobodu: "Sloboda osobe bit će nepovrediva". To su bili mudri ljudi, ja bih rekao. Naravno, ovdje mogu i moraju postojati zakonske granice, ali mislim da je duh zakona kristalno jasan.

Sve to, naravno, znači da se 'pravo na život' ni na koji način ne može smatrati apsolutnim. 'Svaki život je važan!' nije valjani argument prema našem ustavu. Ne, u njemačkom zakonu vrijedi dostojanstvo svakog čovjeka. 'Upravljana vreća kostiju' nema dostojanstvo, a time ni prava, čak ni pravo na život, dakle - ništa bez dostojanstva. Što će reći, sprečavanje smrti nije i nikada ne može biti najvažniji cilj države.

Možete vidjeti kako Ustavni sud u Njemačkoj (naš najviši sud) primjenjuje ove zakone u poznatoj presudi iz 2006. godine kojom se zakon proglašava ništavim, te koji dopušta obaranje putničkih zrakoplova ako su ih oteli teroristi. Suci su napisali:
Putnici i članovi posade, koji su izloženi takvoj operaciji, su u bezizlaznoj situaciji. Oni više ne mogu samostalno utjecati na svoje životne uvjete neovisno o drugima. To ih čini objektom, ali ne samo počinioca. Država ih, kada se u takvoj situaciji odlučuje za mjere odbrane iz članka 14. stavka 3. LuftSiG-a, tretira kao obične predmete u akciji spašavanja radi zaštite drugih. Takvo postupanje ne uvažava pogođene kao subjekte sa dostojanstvom i neotuđivim pravima. Kako njihovo usmrćivanje postaje sredstvo za spas drugih, oni su objektivizirani i istodobno lišeni svojih prava; ukoliko se njihovim životima raspolaže jednostrano, radi države, putnicima i posadi zrakoplova, se kao žrtvama, uskraćuje vrijednost koja pripada svakom čovjeku kada sam donosi samostalne odluke. Štoviše, to se događa u okolnostima koje nam ne dopuštaju da očekujemo ​​da se stvarno stanje uvijek može u potpunosti razumjeti i ispravno procijeniti u trenutku kada treba donijeti odluku o provedbi operativne mjere u skladu s § 14. st. 3 LuftSiG.

Uvodni tekst opisuje pozadinu ove takozvane "formule objekta" ovim riječima:
Prema shvaćanju Saveznog ustavnog suda, ljudsko dostojanstvo rađa pravo svakog čovjeka da se u svim državnim postupcima tretira uvijek kao subjekt, a nikada kao puki objekt.

Etičko-pravni standardi koji za zakonodavca obvezuju prema ovoj "formuli objekta" posljednji je put opisao Savezni ustavni sud u veljači 2006. godine u svojoj presudi o Zakonu o zrakoplovnoj sigurnosti: Na temelju ideje Osnovnog zakonodavca da je dio prirode čovječanstva da se opredjeli za slobodu i da se slobodno razvija, te da pojedinac može zahtijevati da ga načelno prepoznaju kao ravnopravnog člana s inherentnom vrijednošću zajednice, obveza poštivanja i zaštite ljudskog dostojanstva uglavnom općenito isključuje stvaranje ljudskog bića kao pukog objekta države.

Kao što vidite, i njemački ustav i, kao rezultat toga, sudovi slijede kantovski pristup i čak su spremni žrtvovati živote radi zaštite temeljne vrijednosti ljudskog bića kao slobodnog agenta. Sud izričito odbacuje čisto utilitarnu metodu "brojanja mrtvih", pogotovo jer nikada ne možemo biti 100% sigurni u ishod bilo koje dane situacije. Pa ipak, takav se utilitarizam odmah i gotovo globalno primijenio na mjere koje su vlade poduzele kao odgovor na 'Coronu'. Inače, Ustavni sud u Njemačkoj nedavno je presudio da demonstracije ne mogu biti zabranjene ni u vrijeme Corone. Pravno, barem su Nijemci nešto naučili iz svog nacističkog iskustva. Je li to dovoljno za sprečavanje ponavljanja povijesti, tek ćemo vidjeti.

Kakav god bio pravni izhod iz svega ovoga, oni od nas koji instinktivno osjećamo da postoji još jedan nivo, nivo koji ima veze s temeljnim filozofskim i metafizičkim stavovima, moramo ponovno naučiti svoj jezik zbog napada koji se na nas vrši 24 sata na dan. Moramo ispravno objasniti svoju priču - priču koju su ljudi u prošlosti uzimali zdravo za gotovo, ali koju moramo naučiti braniti ovih dana. Priča je to o svijetu izvan pojednostavljenih kalkulacija, moralističkih manipulacija i poticanja krivnje, što je sve okrutno vrijeđanje naših najdubljih vrijednosti. Svijet koji nadilazi puku pojavu i tjelesnost, svijet ugrađen u Kantov svijet uma i razuma. Mi koji svijet vidimo u drugačijem svjetlu - držimo se toga i ne dajmo trolovima i dušebrižnicima ni centimetra svog svetog prostora.

sott