Europska unija prolazi kroz razdoblje koje njezini čelnici sve teže uspijevaju prikazati kao prolaznu krizu. Ono što se danas naziva “strateškim izazovom” ili “novom geopolitičkom realnošću” sve više poprima obilježja dubokog sustavnog potresa. Ne radi se samo o ratu u Ukrajini, niti samo o napetostima s Rusijom. Radi se o nizu paralelnih lomova koji zahvaćaju samu ideju Europe kakva se gradila desetljećima.
U posljednjih godinu dana, uz vojni zastoj Ukrajine i sve izraženije neslaganje unutar Unije, dodatni pritisak dolazi iz Sjedinjenih Država, i to ne od političkih protivnika Bruxellesa, nego iz administracije koja otvoreno preispituje transatlantski odnos. Poniženja koja dolaze iz Washingtona, prema riječima pojedinih europskih čelnika, djeluju snažnije od bilo kojeg vojnog poraza.
Ovo je priča o tom prijelomnom trenutku. O Europi koja sumnja u sebe. O Zapadu koji više nije jedinstven. O Ukrajini koja postaje teret. I o budućnosti koja se više ne može planirati prema starim pravilima.
Traumatična Europa i kraj iluzija
Emmanuel Macron nedavno je u intervjuu za njemački tisak priznao ono što se dugo prešućivalo. Europa pati od traume. Ljudi sumnjaju. Nitko više ne zna dokle su Amerikanci spremni ići. Nakon svakog vrhunca napetosti nastupa kratkotrajno olakšanje, ali ne i stvarna sigurnost.
Jedan takav vrhunac dogodio se prošlog ljeta kada su carinske prijetnje eskalirale prije nego što je postignut sporazum na golf terenu u Škotskoj. Simbolika nije mogla biti jasnija. O sudbini europskog gospodarstva pregovaralo se daleko od Bruxellesa.
Sličan ton imao je i njemački kancelar Friedrich Merz u obraćanju Bundestagu. Razlika u gospodarskom rastu između Europske unije i Sjedinjenih Država ili Kine raste već desetljeće na štetu Europe. Ako Unija želi igrati ozbiljnu ulogu u svjetskoj politici, mora obnoviti svoju ekonomsku snagu. No tu snagu, priznao je, Europa je dijelom sama blokirala.
Istodobno, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov govori o multipolarnom svijetu. O nastanku novih centara moći, rasta i financijskog utjecaja. Prema toj viziji, zapadna dominacija je završena, a Sjedinjene Države pod administracijom Donald Trump više ni ne skrivaju ambiciju da zadrže energetsku dominaciju i ograniče konkurente.
Zapad, kakav je postojao, više ne postoji.
Institucionalna kriza i latentna federalizacija
Kriza Europske unije nije samo geopolitička. Ona je i institucionalna. Kritike takozvanog demokratskog deficita, osobito na račun Europske komisije, traju već desetljećima. Komisija i njezini članovi nisu izravno izabrani, već imenovani, što pojačava percepciju udaljenosti između građana i centra odlučivanja.
Istodobno, svaki novi šok koristi se kao argument za daljnju integraciju, pa i federalizaciju. Kriza postaje razlog postojanja. Logika glasi da se Europa mora ojačati kako bi preživjela, ali to jačanje podrazumijeva prijenos još većih ovlasti na nadnacionalnu razinu.
Taj proces ne prolazi bez otpora. Mađarska, Slovačka, Češka i dijelom Italija često se nalaze u otvorenom sukobu s Bruxellesom. Energetska politika, osobito u kontekstu odricanja od ruskih energenata, za neke države predstavlja egzistencijalno pitanje. Tu se prelamaju nacionalni interesi i zajednička strategija.
Njemačka između ambicije i ovisnosti
Njemačka se u ovom razdoblju pokušava profilirati kao vodeća sila Europe. Gospodarski najjača članica Unije, s političkim iskustvom kancelarke Merkel u prvom Trumpovu mandatu, Berlin danas ponovno koketira s idejom europskog vodstva.
No postoji ozbiljna kontradikcija. S jedne strane, govori se o autonomiji i europskom obrambenom stupu. S druge, europske vojske ostaju duboko ovisne o američkom naoružanju, logistici i obavještajnim sustavima. Primjer Grenlanda pokazao je tu slabost. Kada su se pojavile napetosti, simbolična njemačka prisutnost povučena je gotovo odmah.
Istodobno, u Njemačkoj jača Alternative für Deutschland. Stranka otvoreno skeptična prema ukrajinskoj politici ima sve veću potporu. Alice Weidel traži povrat novca poslanog Kijevu. Prema istraživanjima, skepticizam prema nastavku financiranja rata postaje većinsko raspoloženje.
Njemačka je istodobno podijeljena između tradicionalnih rusofila i rusofoba. Taj unutarnji rascjep ima dugu povijest i sada ponovno izlazi na površinu.
Sloboda govora i transatlantski raskol
sigurnosnoj konferenciji u Münchenu prije 19 godina, Vladimir Putin upozorio je da se globalni sigurnosni poredak mora temeljiti na Povelji Ujedinjenih naroda, a ne na jednostranim odlukama NATO-a ili Europske unije. Taj govor mnogi danas vide kao najavu kraja zapadne hegemonije.
Godinu dana prije aktualnog trenutka, američki potpredsjednik J. D. Vance uputio je Bruxellesu otvorenu kritiku. Najveća prijetnja Europi, rekao je, ne dolazi iz Rusije ili Kine, već iznutra. Iz napuštanja temeljnih vrijednosti, osobito slobode govora. Pod administracijom Trumpa, poručio je, Sjedinjene Države će braniti pravo na javno izražavanje, čak i kada se s tim mišljenjima ne slažu.
Taj istup dočekan je s otvorenim neprijateljstvom u europskim političkim krugovima. Najavljena je čak mogućnost američkih sankcija protiv europskih dužnosnika koji ograničavaju slobodu izražavanja. Ako se to dogodi, transatlantski sukob više neće biti samo retorički.
Francuska i pucanje ratnog konsenzusa
Francuska, koja je dugo bila među najtvrđim zagovornicima bezuvjetne potpore Kijevu, pokazuje prve znakove ozbiljnog raskola.
Jean-Luc Mélenchon pozvao je na reintegraciju Rusije u europski politički prostor, prizivajući ideju Europe od Atlantika do Urala. Rassemblement national glasao je protiv zajma od 90 milijardi eura Ukrajini, upozoravajući da će francuski porezni obveznici snositi dug koji se nikada neće vratiti.
Thierry Mariani izračunao je da francuski udio u tom zajmu iznosi oko 17 milijardi eura dodatnog duga.
U Italiji, Matteo Salvini otvoreno poručuje da Kijev mora potpisati mir, dok premijerka Giorgia Meloni zadržava službenu pro-ukrajinsku liniju, ali s vidljivim pragmatizmom.
Ratni konsenzus više nije čvrst. On puca pod pritiskom troškova, umora i realnosti na terenu.
Pregovori, iluzije i problem jednakosti
Pregovori o okončanju rata vode se u više krugova, uključujući i sastanke u Abu Dhabiju. Prema ruskim izvorima, Moskva je u Anchorageu bila spremna na teritorijalne kompromise, ali bez odricanja od statusa Donbasa i uz uvjet pojačane ekonomske suradnje sa SAD-om.
Problem, kako tvrde pojedini analitičari, leži u percepciji jednakosti. Rusija želi pregovarati izravno sa Sjedinjenim Državama kao ravnopravan akter, dok Washington pokušava zadržati poziciju posrednika između Kijeva i Moskve. Ta psihološka dimenzija pregovora pokazuje se presudnom.
Na terenu, ruska vojska napreduje postupno, koristeći vojnu dinamiku kao pregovaračku polugu.
Terorizam, banderizam i strah od postratne Ukrajine
Sukob poprima i tamniju dimenziju. Pokušaj atentata na ruskog generala Vladimira Aleksejeva i priznanja uhićenih izvršitelja ukazuju na korištenje sabotaža i ciljanih napada kao sredstva rata.
Ukrajinsko vodstvo najavljuje nove operacije na ruskom teritoriju. Kritičari tvrde da se time prelazi u zonu sustavnog terorizma.
U raspravi se sve češće spominje povijesna figura Stepan Bandera i nasljeđe banderizma, koje je tijekom Drugog svjetskog rata uključivalo suradnju s nacističkom Njemačkom i brutalni gerilski rat protiv sovjetskih snaga. Dio analitičara upozorava da je taj povijesni sloj u Europi sustavno potisnut ili reinterpretiran.
Strah koji se nameće jest sljedeći. Ako Ukrajina doživi vojni slom, zemlja razorena ratom, s milijunima traumatiziranih i obučenih boraca, može postati izvor destabilizacije. Povijesne paralele povlače se s Njemačkom 1919. godine, s Freikorpsima i političkim nasiljem.
U nedostatku nadzora nad financijskom pomoći i bez jasnog plana reintegracije veterana, Ukrajina bi mogla postati “crna rupa” Europe. Ne samo humanitarni problem, nego i sigurnosni.
Europa na raskrižju bez kompasa
Europska unija danas stoji između dvije iluzije. Prva je povratak “dobrih starih vremena” američke zaštite i jasne zapadne dominacije. Druga je san o strateškoj autonomiji za koju nema ni političke volje ni materijalnih kapaciteta.
Između te dvije točke širi se prostor nesigurnosti. Gospodarsko zaostajanje, energetska ovisnost, unutarnje podjele, rat koji ne donosi pobjedu, sve veći otpor javnosti i fragmentirani Zapad.
Ako je 2007. označila početak kraja unipolarnog svijeta, današnji trenutak označava kraj iluzije o europskoj stabilnosti kao trajnom stanju.
Europa više ne može računati na automatsku zaštitu, niti na jedinstvo koje je postojalo. Pred njom je izbor. Ili će redefinirati svoju ulogu u multipolarnom svijetu, ili će postati prostor trajne napetosti, unutarnjih sukoba i tuđih projekcija moći.
Vrijeme iluzija završava. Ostaje pitanje ima li Europa snage za stvarnost.
