Dok se Europa poziva na samostalnost, njezini lideri je guraju u ratove i ovisnost o vanjskim silama – a sve u korist onih koji profitiraju od njezine propasti.
Danas je apsurdno je govoriti o afirmaciji Europe dok je vode politički paraziti i manipulatori koji je guraju u spiralu naoružavanja i ratova. Ovakva politika ne služi interesima Europljana, već isključivo profitima zemalja koje prodaju oružje, poput SAD-a, Izraela i Velike Britanije.
Upravo ti akteri imaju koristi od eskalacije sukoba i podržavanja ratova, dok Europa postaje sve ovisnija o njihovoj “zaštiti” i oružju. Ironija je očita: dok se Europa poziva na samostalnost i jačanje svoje uloge na svjetskoj pozornici, njezini lideri istovremeno slijede agendu koja je čini ovisnom o vanjskim silama.
Primjer te kontradikcije vidljiv je u govoru ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu.
Zelenski je upozorio Europu da se mora “probuditi” i postati neovisnija o SAD-u, istovremeno pozivajući na povećanje vojnih izdataka i jačanje obrambenih kapaciteta.
No, ovakav narativ samo reproducira isti začarani krug: Europa se poziva na samostalnost, ali istovremeno se sve više upliće u ratove i militarizaciju, što odgovara interesima zemalja koje profitiraju od prodaje oružja.
Zelenski ističe da Europa mora biti “snažan globalni igrač” i “nezamjenjiva” na svjetskoj pozornici, ali istovremeno podržava Trumpove zahtjeve za povećanjem vojnih troškova, što samo dodatno vezuje Europu uz američke interese.
Ova dvostruka igra pokazuje koliko je europska politika zapela u zamci manipulacija i kratkoročnih interesa. Umjesto da se fokusira na izgradnju mira, diplomatska rješenja i jačanje unutarnje kohezije, Europa se nalazi u situaciji gdje joj se nameće uloga potrošača oružja i sudionika u sukobima koji nisu u njezinom interesu.
Štoviše, Zelenski upozorava da Europa možda neće biti pozvana na mirovne pregovore između SAD-a, Rusije i Kine, što samo dodatno naglašava njezinu marginalizaciju. No, umjesto da se zapitamo zašto Europa nema jači glas u svjetskoj politici, trebali bismo kritički promatrati ulogu njezinih lidera koji je guraju u ratove i ovisnost o vanjskim silama.
Ako Europa želi biti “snažan globalni igrač”, mora prvo prestati biti marioneta u rukama političkih parazita i manipulatora koji je vode u propast.
Dodatno, Europa nema budućnosti kao jedinstvena zemlja, što je nekada bio idealistički cilj. Umjesto toga, ona je i trebala ostati zajednica neovisnih država koje biraju svoju sudbinu ovisno o prilikama, a ne da slijede rigidni birokratski aparat EU koji nameće jedinstvene politike često bez obzira na specifične potrebe pojedinih naroda.
Europske države trebale bi imati slobodu odlučivati o svojim unutarnjim i vanjskim politikama, surađujući kao partneri, a ne kao podređeni jedne centralizirane strukture. Samo tako Europa može postići istinsku afirmaciju – ne kao homogeni blok, već kao zajednica raznolikih, ali međusobno povezanih nacija koje poštuju svoje razlike i zajedno rade na miru i prosperitetu.
Dakle, dok se Europa poziva na afirmaciju, njezini lideri čine upravo suprotno: guraju je u sukobe koji je čine slabijom i ovisnijom. Ako se ne probudi i ne preuzme kontrolu nad vlastitom budućnošću, Europa će ostati igrač drugog reda, a svijet će se nastaviti kretati bez nje – na štetu svih Europljana.
