Svijet iz sata u sat gleda kako se dramatično trese tzv. globalni poredak u kojemu samo nasilje stalno jest. I to se nasilje uvijek poziva na proklamiranu zakonsku determinaciju o tzv. pravu na samoobranu.
Bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač u vladi premijera Tihomira Oreškovića – neuspješan na prošlim unutarstranačkim izborima u preuzimanju vođenja ZNA SE opcije od Andreja Plenkovića i jamačno najtrezveniji političar u vladajućoj stranci – neki je dan slikovitije/točnije od ikoga među vidljivijim CRO analitičarima dijagnosticirao u razgovoru za HRT nezavidno stanje u Uniji: „Motori EU-a su u problemu – francuski predsjednik Emmanuel Macron gubi povjerenje, a Njemačka posrće“. Francusku potresaju masovni prosvjedi protiv najavljenog ukidanja dijela socijalnih prava i dotacija, ulični neredi i fizički sukobi s policijom.
Stanje u Francuskoj je na neki način preslika polit-ekonomskoga, ali i moralno kriznog stanja u UnijiAko se Rusku Federaciju, Kinu, pa i Srbiju tretira u nekim političkim sredinama kao autokratske zemlje, koje guše slobodu govora i javnih prosvjeda grubom silom – policijskim šmrkovima, šok-bombama, suzavcem, pendrecima, gumenim streljivom, cipelarenjem, masovnim uhićenjima… – što je s tzv. visokooktanskim demokracijama kakvima se diče Francuska, UK, Njemačka, Italija, Španjolska, Izrael…!? Pa i SAD, koji trenira javnu strogoću i izvođenjem vojske s dugim cijevima na ulice svojih velegradova (Nacionalna garda u Washingronu, Chicagu, etc.)!?
Otkud pravo i tzv. autokracijama i tzv. demokracijama ubijati boga u masi nezadovoljnih nečim što ti režimi (ne) čine, ali i otkud pravo „spontanim“ prosvjednicima pograbiti bejzbol palice u šake, kamenje, Molotovljeve koktele, navući fantomke na lica, pa razbijati izloge, automobile, paliti gume i kontejnere, tući se s tzv. snagama reda i vandalski uništavati sve pred sobom i oko sebe!? Štetu ionako neće platiti ljudi protiv kojih su bili ustali, već građani čije interese navodno brane. Njihova rodbina, susjedi, prijatelji, sugrađani…, pa i oni sami. Izravno ili posredno.
Svijet iz sata u sat gleda kako se dramatično trese tzv. globalni poredak u kojemu samo nasilje – stalno jest. I to se nasilje – bilo autokratsko ili demokratsko – uvijek poziva na proklamiranu zakonsku determinaciju o tzv. pravu na samoobranu. Režim se ima mogućnost braniti i brani se svim (ne)dopuštenim sredstvima, a njegovi rušitelji – nikad spontano u buntovnom ešalonu, što najčešće tvrde; uvijek ih netko organizira i vodi – istom logikom koriste sva (ne)dopuštena sredstva. Nasiljem na nasilje.
Otkud pravo i tzv. autokracijama i tzv. demokracijama ubijati boga u masi nezadovoljnih nečim što ti režimi (ne) čine?Francuski pak prosvjednici, baš kao oni u Srbiji ili u Izraelu, također traže Macronovu, ali i smjenu cijele njegove vlasti s već četvrtim premijerom što ga je postavio. Prosvjedi izvan Unije nisu toliko ili uopće indikativni za stanje zdravlja tzv. europske obitelji. Financijsko uplitanje u ukrajinski rat, kapitulacija pred Trumpovim ekonomskim ucjenama, gledanje kroz prste izraelskom genocidu nad Palestincima, marginalizacija u odnosu na SAD i Kinu, sigurnosna i energetska ovisnost, itsl. nanijeli su joj dugoročne štete. To potvrđuje i činjenica da su upravo vodeće EU zemlje, Njemačka i Francuska, u gadnom problemu.
Francuska je u deficitu (više od 44 milijarde eura, 113 posto proračuna) dvaput većem no što dopuštaju tzv. maastrichtški kriteriji, a Njemačka je već drugu godinu u ozbiljnoj recesiji. Eurounijske brze tzv. lokomotive se doimlju kao mađarske parnjače s početka prošlog stoljeća?
„Macronova vlada očito više ne može kupovati mir u nedogled“, ustvrdio je Miro Kovač, povjesničar s dipmomom prestižnoga pariškog sveučilišta „Sorbonne Nouvelle“ i tamošnjim doktoratom znanosti o međunarodnim odnosima, s tezom o ulozi Francuske u uspostavi Kraljevine Jugoslavije. „Inflacija, recesija, pad zaposlenosti i životnog standarda traže bolne rezove. Ali, prvo, Francuzi na to ne pristaju i, drugo, kako Francuska s tim problemima može biti motor EU-a? Najveći je problem Francuske, je li, politička nestabilnost. U samo godinu i pol su imenovani četvrta vlada i četvrti premijer, a u parlamentu nema prave većine. Pitanje je hoće li novi premijer moći dogovoriti s partnerima donošenje proračuna.“
Iza prosvjeda cca 800.000 gnjevnih Francuza stoje sindikati, koji su se i ranije znali pobuniti protiv vladinih politika i načiniti rusvaj na ulicama, a ključni su zahtjevi sada ukidanje zakona kojim se odlazak u mirovinu pomiče na zaposlene u dobi od 64 godine te uvođenje posebnog poreza na superbogataše.
„Ne čini mi se realnim da će predsjednik Macron zbog prosvjeda i lošeg stanja u zemlji otići s vlasti“, drži Kovač. „Najvjerojatnije će, ne uspije li u parlamentu progurati državni proračun, najvjerojatnije će raspisati nove izbore, On ima previsoko mišljenje o sebi da bi podnio ostavku. Govoreći pak u širem kontekstu, društva se dijele na aktivne i inertne nacije. SAD je aktivna nacija, kao i Ruska Federacija i Kina, a inertne su Njemačka, Velika Britanija i Francuska. Te zemlje trebaju snagu za vratiti se na stupanj aktivnih nacija. Mi Hrvati se moramo bojati toga da prestanemo biti aktivna nacija.“
Stanje u Francuskoj je na neki način i preslika polit-ekonomskoga, ali i moralno kriznog stanja u Uniji. Porast nezadovoljstva zbog slobodnog pada životnog standarda, primjetna korozija temeljnih principa jedinstva i zajedništva među 27 članova tzv. europske obitelji, dramatičan porast sigurnosne, energetske i prehrambene neizvjesnosti, bolan migrantski bumerang, bujanje prijetećega tzv. desnog ekstremizma, izgubljen korak u ukrajinskom maršu prema okončanju ratne tragedije, itsl. gurnuli su Stari kontinent na marginu globalnog utjecaja i samodostatnosti.
Financijsko uplitanje u ukrajinski rat, kapitulacija pred Trumpovim ekonomskim ucjenama, gledanje kroz prste izraelskom genocidu nad Palestincima, marginalizacija u odnosu na SAD i Kinu, sigurnosna i energetska ovisnost, itsl. nanijeli su joj dugoročne šteteUnija se već za krvavog raspada bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti pokazala jalovom, nesposobnom i krajnje nemoćnom zajednicom, koja zapravo nema viziju i ne zna bi li prije piškila ili kakila, dok oko nje grmi i sijeva. Zalijepljenih oba oka za fatamorganu s one strane Velike bare, zanoseći se opsjenom o snazi svoje stare slave (post)schumanovskih gena, s vremenom je zatrokirala. Najočitije, je li, na ukrajinskoj tragediji i Bliskom istoku, ali i bauljanju glede&unatoč tzv. sankcija Rusiji i Iranu pa, prisiljena iz Bijele kuće, pokazivanja slabašnih mišića kineskom Golijatu.
I sada se Francuz iz Elizejske palače („vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu“?!) sjetio priznati državu Palestinu – 147 zemalja od 193 članice UN-a je to već učinilo, a neke će ovih dana – te osuditi Izrael zbog genocida, dvogodišnjeg masakra palestinskog naroda u Pojasu Gaze, ubojstava više stotina novinara, liječnika, humanitaraca…
„To je potez kojim se francuski predsjednik Macron izravno zamjerio Izraelu i financijskom lobiju, koji ga financira i podržava propagandno“, smatra Miro Kovač. „Time je izazvao i veliku uzbunu među Židovima u Francuskoj, pa se dio njih okreće stranci Marine Le Pen (radikalno tzv. desna i vrlo popularna stranka Nacionalno okupljanje, op. a.), koja je postala filosemitska. Macron tim potezom pokušava diferencirati Francusku na međunarodnom planu, ali teško da će time postići željene rezultate. Kad je riječ o Njemačkoj, koja još ne želi priznati palestinsku državu (kompleks Holokausta, nacističkoga tzv. konačnog rješenja!? – op. a.), stanje nije dramatično kao u Francuskoj, ali kancelar Friedrich Merz i dalje nije stabilizirao vlast.
Najveći je problem u Uniji to što etablirane političke stranke ne rješavaju probleme građana. Ako to zanemaruju, nove stranke ubiru plodove. U Njemačkoj, radnička klasa sve više prelazi AfD-u (Alternative für Deutschland), jer SPD i drugi govore o identitetskim politikama, a ne o socijalnim pravima.“
