Europska unija u vrtlogu angloameričkih spletki

Preko afere Skripal i sada sa otvorenom vojnom intervencijom u Siriji zajedno s Francuskom pod američkim patronatom, Velika Britanija otvara svoje post- Brexitovsko pozicioniranje u Europi. Afera s ishlapljelim bivšim ruskim i tko zna čijim sve obavještajcem Skripalom bila je samo uvod kojim je Velika Britanija iznudila potporu Europske unije, ubrzala proces povezivanja s Francuskom u cilju slabljenja francusko-njemačke osovine kao okosnice buduće EU, a vojna intervencija na Levantu, nimalo slučajno, zajedno s Francuskom početak je realizacije nametanja nove uloge Velike Britanije u europskim poslovima. London se, uz američku podršku, zapravo nameće kao ratni predvodnik Europe.

Već smo ranije ukazivali da Velika Britanija Brexitom ne namjerava ništa izgubiti, da to nije slučajni proces kao rezultat neobjašnjive volje britanskih birača, već je riječ o složenoj operaciji jačanja britanskog i američkog utjecaja u Europi. Njegov cilj je onemogućavanje ili barem odgađanje pretvaranja Europske unije u geopolitički funkcionalnu cjelinu, koja bi jednoga dana mogla ugroziti globalne angloameričke interese. Sa stajališta klasične geopolitike riječ je o sukobu pomorskih sila Rimlanda s kontinentalnim silama Hearthlanda, odnosno euroazijske kopnene mase za njegovom kontrolom. Pomorske sile, Velika Britanija i njezin Commonwealth koji zajedno sa SAD-om čine tzv. anglosferu, kako bi to postigle prije svega moraju ograničiti moć Njemačke, slomiti bilo kakvo povezivanje Njemačke s Rusijom i ometati jačanje Europske unije prije svega udarom na franko-njemačku poveznicu odvajanjem Francuske od Njemačke. Nije riječ ni o kakvoj misaonoj konstrukciji nego realnim odnosima na velikoj geopolitičkoj šahovskoj ploči. Posebni odnosi Velike Britanije, SAD-a, Australije, Novog Zelanda i Kanade nisu samo utvrđeni u dokumentima nego se efektivno provode u zajedničkom političkom i vojnom djelovanju. Washington, London i Canberra redovito razmjenjuju obavještajne informacije koje se ne djele s drugim saveznicima pa niti onima iz NATO-a.

Afera Skripal, sa svim svojim nelogičnostima, poslužila je demnostraciji britanskog utjecaja na Europu i države one iste EU koju ona napušta iznuđujući njihovu podršku u svjesno i planirano induciranom sučeljavanju s Rusijom oko pojedinca kojega su po svim pravilima zanata britanske sigurnosne i obaještajne službe trebale štititi. Očito, ili ga nisu štitile, ili su ga zlouporabile, ili su ga namjerno ostavile kao nezaštičeni mamac. Kako bilo London je postigao postrojavanje država članica EU pred simbolima svoje moći i njihovo izražavanje nedvojbene potpore Velikoj Britaniji. Dakako, to ne bi postigao da iza njega ne stoji Washington koji je pritisnuo one članice EU koje je trebalo malo više uvjeravati, nakon čega je uslijedilo veliko preseljavanje diplomatskog osoblja u smijeru Rusije ali i obrnuto. Demonstriran je, zapravo, novi autoritet Velike Britanije u europskim pitanjima i to upravo na najosjetljivijem području nacionalne sigurnosti i obavještajnog i vojnog pariranja Rusiji na europskom prostoru. Time je prvi put uspješno provjeren koncept koji je i sam bit Brexita, a to je jačanje utjecaja Velike Britanije u Europi kroz povećani manevarski prostor nakon oslobađanja od svih ugovornih obveza i unutarnjih pravila Europske unije.

Kada Velika Britanija uistinu napusti EU ova agenda će doći do punog izražaja, a afera Skripal, odvlačenje Francuske od Njemačke i njezino uključivanje u anglo-američku vojnu intervenciju u Siriji, koju je Njemačka izričito odbila, tek je proba onoga što će London u Europi dalje činiti. Nipošto ne treba zanemariti činjenicu da je operacija Londona oko Skripala i sada ratno djelovanje u Siriji zasjenila sve što su Mercel i Macron planirali učiniti nakon što Mercel ponovo preuzme kancelarsku funkciju. Macron je strpljvio čekao da Mercel stupi u punu funkciju kako bi zajedno s njom formulirao novu Europsku uniju, baziranu prije svega na okosnici Pariz- Berlin. I kada je kancelarka Mercel ponovo postala funkcionalna, umjesto razgovora o transforamciji EU ona i Macron su bili prisiljeni organizirati političku potporu Velikoj Britaniji oko Skripala i sučeljavanja s Rusijom. Od tada ništa drugo i ne rade osim prilagođavanja britanskim nametnutim temama, a planirana reorganizacija Europske unije gurnuta je u sasvim drugi plan.

Tako djeluje nova globalna Velika Britanija, koja pokušava oko sebe i tema koje ona nameće okupiti sve članice Europske unije kako bi uz potporu Washingtona imalo odlučujuću ulogu u kreiranju europske politike. Velika Britanija za sada je pokazala svoj utjecaj unutar Europske unije ne samo kroz slučaj Skripal nego i uvlačenjem Francuske u sirijsku vojnu intervenciju.

Danas Skripal i Sirija, sutra nešto drugo i tako u beskraj. Istovremeno Velika se Britanija pokušava vratiti na stare kolonijalne puteve i opet u potporu Washingtona polako, ali sigurno vraća vojne efektive na prostore na kojima se prostiralo nekadašnje britansko kolonijalno carstvo, prema Bliskom istoku i Indopacifičkoj regiji gdje trebaju pomoći američkim snagama u konfrontaciji s Kinom. Istovremeno, izgradnjom pozicija na tim smjerovima kojima se prostiru i ključni njemački geoekonomski i geopolitički interesi stavlja se pod kontrolu daljnja projekcija njemačkih i interesa EU na tim prostorima. Smjer projekcije prema Rusiji zatvoren je ukrajinskom krizom.

Indikativno je da su oba slučaja koja su poslužila Velikoj Britanija za demonstraciju nametanja svoga vodstva Europskoj uniji odnosno europskim državama utemeljena na istoj shemi - ruski bojni otrov i potom reakcija koja proizvodi učinke solidariziranja svih u Europi s Washingtonom i Londonom i okupljanje oko njih na zajedničkom djelovanju protiv nastale opasnosti.

U slučaju Sirije Njemačka je povukla crtu koju ne želi prijeći što samo pokazuje da Njemačka jako dobro zna što se događa i što Velika Britanija i njeni partneri pokušavaju postići. Da je tomu tako vidljivo je i iz komentara Barbare Wesel objavljenoga 24. ožujka u poluslužbenom Deutsche Welle-u. U članku se kaže: "Britanska premijerka je europsko zajedništvo (oko afere Skripal-op.a.) proslavila kao osobnu pobjedu ali kiti se tuđim perjem. Godinu dana prije izlaska svoje zemlje iz EU, May je, ni kriva ni dužna, profitirala od europske solidarnosti". U nastavku autorica inače bliska političkom krugu kancelarke Angele Merkel jasno poručuje da takva solidarnost ima svoje granice i da je upitno hoće li je London moći dobiti nakon napuštanja EU. Barbara Wesel upozorava: "Unatoč svim zaklinjanjima Therese May da će i nakon Brexita postojati sjajno partnerstvo na sigurnosnom planu jasno je kako će Velika Britanija nakon što postane odvojena od Europske unije i kada London više ne bude sudjelovao na sastancima na vrhu EU, ta zemlja izgubiti na utjecaju i to dramatično."

Deutsche Welle svojim tekstom poručuje da je s njemačkog stajališta trenutni trijumf Velike Britanije ipak rezultat volje vodećih država Europske unije i Njemačke, a ne pritiska sa strane i da je velika mogućnost da će Londonu takva potpora biti uskraćena kada konačno napusti članstvo EU. No s druge strane veliko je pitanje hoće li Njemačka i članice EU uspjeti odoliti britanskom pritisku podržanom od Washingtona jer će Velika Britanija u nastavku svoje djelovanje usmjeriti preko struktura NATO-a i europskog obrambenog i sigurnosnog sustava gdje će pokušati nametnuti svoju vodeću ulogu. Na tom planu će uvijek u prvi plan gurati svoje globalne interese i pothranjivati agendu svog pretvaranja u tzv. globalnu Veliku Britaniju. Pa to je, uostalom, i raison d'être samog Brexita, otvaranje većeg manevarskog prostora Velikoj Britaniji unutar Europe, kao jednog od preduvjeta jačanja Velike Britanije na globalnom planu i njenog pretvaranja u savezništvu s Washingtonom u globalnu silu nazočnu na svim morima i na svakom kriznom žarištu diljem svijeta.

U tom cilju Velika Britanija je pokrenula intenzivnu kampanju sklapanja bilatelarnih sigurnosnih i obrambenih sporazuma s pojedinim članicama Europske unije nakon što je to učinila sa Turskom. Na prostorima Bliskog istoka i Indopacifičke regije gdje se prostiralo britansko kolonijalno carstvo i na kojima pokušava obnoviti utjecaj, reaktiviraju se stari i gotovo zaboravljeni obrambeni savezi i pokušavaju stvoriti nova vojna partnerstva.

Na europskom kontinentu politika Velike Britanije, udarajući na osovinu Berlin - Pariz, oslanja se prije svega na uspostavu što snažnije vojne suradnje s Francuskom, udaljavajući je istovremeno od Njemačke. Na tome London intenzivno radi još od 2010. godine. Sredinom siječnja ove godine konačno su Velika Britanija i Francuska potpisale novi obrambeni ugovor. Tom prigodom u zajedničkom priopćenju, prilično neugodno za Njemačku, neskriveno su aludirali na 1. svjetski rat "Kada su se naše postrojbe borile rame uz rame u obrani zajedničke vjere u slobodu i otporu protiv agresije." Neposredno prije ugovora s Francuskom London je uspio sklopiti bilateralni vojni sporazum s još jednom državom članicom EU. U prosincu 2017. godine Velika Britanija zaključila je vojni sporazum o suradnji s Poljskom. Taj sporazum ne uključuje samo suradnju na području obrambene industrije već uključuje i zajedničku vojnu obuku i razmjenu obavještajnih informacija. Također uključuje i suradnju u unaprjeđenju internetske sigurnosti. London i taj sporazum s Poljskom stavlja u povijesni kontekst. "Nikada nećemo zaboraviti poljske vojnike koji su se s našim snagama borili tijekom 2. svjetskog rata u sjevernoj Africi i u kontinentalnoj Europi, niti poljske pilote koji su zajedno s nama branili naše nebo u ime slobode i demokracije u Europi" - izjavila je britanska premijerka Theresa May u priopćenju prigodom potpisivanja sporazuma.

Prvi plodovi britanskog djelovanja po okosnici Berlin -Pariz više su nego uočljivi. Nakon sječanjskog vojnog sporazuma s Velikom Britanijom, Francuska, zajedno s njom i SAD-om vojno udara po Siriji prisjećajući se valjda davnih dana zajedničkih borbi iz 1.svjetskog rata ali zacijelo i dana svoje kolonijalne vladavine nad Sirijom. Istovremeno drugi kraj europske osovine Berlin izričito je odbio sudjelovanje u vojnoj intervenciji. Velika Britanija s Washingtonom iza leđa očito je već djelomično postigla svoje ciljeve. A što će tek uslijediti na europskom kontinentu i u okviru Europske unije ako se zna da je ovo što se događa tek uvod, odnosno pripremna faza nove angloameričke politike prema Europskoj uniji?

Novi vojni sporazumi održavaju temeljne elemente stare britanske strategije . S jedne strane Velika Britanije je uvjek nastojala onemogućiti pojavu neke integrirane kontinentalne moći koja bi predstavljala konkurenciju njezinim europskim i globalnim interesima. U današnjem vremenu riječ je o Europskoj uniji čije potencijale prerastanja u funkcionalnu europsku ekonomsku, diplomatsku i vojnu silu pa je stoga i temeljni cilj Velike Britanije ograničiti ili barem pod svojom kontrolom držati njezin razvoj i potencijal uspona prema globalnoj sili. S druge strane London je oduvjek, pa i sada, u suradnji s Washingtonom nastojao spriječiti bilo kakvu blisku njemačko-rusku suradnju. To su osnovni parametri po kojima udara današnja britanska politika usklađena s politikom saveznika iz Anglosfere. Jednostavno rečeno - onemogućiti stvaranje bilo kakve kontinentalne sile koja bi mogla vladati euroazijskim kopnom ili Hearthlandom.

Stoga će Velika Britanija nastaviti po agendi koja je do sada u svojim početnim fazama pokazala učinke. Straegija Velike Britanije nakon izlaska iz zajedničkog europskog, ekonomskog i geopolitičkog sporazuma i na njemu utemeljenog sigurnosnog sustava nastavit će se sklapanjem pojedinačnih gospodarskih ali prije svega vojnih i sigurnosnih sporazuma s pojedinim dražavama članica. Vojni sigurnosni sporazumi posebno intenzivno će se sklapati u prvo vrijeme nakon dovršenja Brexita, oslanjajući se pri tom ne nezaobilaznu ulogu Velike Britanije, podržane posebnim odnosima s Washingtonom unutar NATO-a. Nakon toga slijedi gospodarska kampanja utemeljena također na bilateralnim gospodarskim sporazumima s pojedinim državama članica koje će joj osigurati sposobnost manipuliranja različitim državama unutar EU i utjecaj na ukupnu politiku kontinentalne Europe. Sve se to uklapa u veliku britansku strategiju o kojoj smo već pisali, povratka na stare imperijalne rute i stvaranja tzv.globalne Velike Britanije.