Ako su Ruska Federacija i Kina, ali i zemlje poput Irana, Sirije, Kube, Venezuele, Sjeverne Koreje, injsl. polit-ekonomski, vojni, geostrateški i kakav već iritantan balvan u SAD-ovom oku, tko kaže da moraju biti i Uniji!?
Naravno, ako EU ne pristaje biti tzv. malom od washingtonske kužine, nego – slijedom vlastitih interesa, demokratskih, razvojnih i inih potreba svojih građana – prakticira urbi et orbi autonomne politike, ima vlastito mjesto u međunarodnim odnosima, poštuje tuđe vrijednosti i zalaže se za miroljubivu koegzistenciju bez ičije ultimativne dominacije. No, sudeći po izvještajnoj lakirovci predsjednice Europske komisije neki dan o tzv. stanju Unije u 2023. godini – kalamburu predizborne političke samohvale bez pokrića i neosnovanih, ratoborno-ekonomskih prijetnji Rusiji i Kini izrazito proameričkim „argumentima“ – EU nije, kao što bi morao biti ili si umišlja da jest, jedan od triju nosećih stupova (SAD, EU i Azija) svjetske politike, ekonomije pa i vojne moći, nego knauf ploča na američkom zidu. Nedostojno europske milenijske tradicije. Ponižavajuće.
SAD-u je osobito iritantno, pa time mora biti i podaničkom Bruxellesu, to što se rusko-kineski odnosi razvijaju neslućeno brzo na svim područjima, pa Moskva i Peking ističu da je njihovo „partnerstvo više od savezništva”Pa, kamo dementni Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. okom, EU dvojac s kormilarom u Ovalnom uredu Bijele kuće – Ursula Röschen/Ružica von der Leyen i Charles Yves Jean Ghislaine Michel – skokom. Unija, je li, nikad u svojoj povijesti nije bila nesamostalnija, neutjecajnija, ali i polit-ekonomski neovisnija o američkom tutorstvu nego što je sada. Protivno temeljnim principima europske autonomije, demokracije, ljudskih prava i sloboda na kojima se – na podlozi teških posljedica najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti – dograđivala i razvijala od schumanovskih 1950-ih do dolaska na EU-vlast aktualnog EPP činovništva. Koje je palo na dva ključna polit-ekonomska ispita zaredom – pandemiji virusa SARS-CoV-2 i osobito na SAD/NATO-ovu ratu protiv Ruske Federacije u Ukrajini – čime je neodgovorno, nepromišljeno i dugoročno štetno survalo žitelje Starog kontinenta u živo blato najveće inflacije/recesije nakon Drugog svjetskog rata, energetske, prehrambene i sigurnosne krize bez premca. Inducirani potres globalnih razmjera – zlokobno programiran u istom konspirativnom laboratoriju na Zapadu, gdje su alkemičari tzv. novoga svjetskog poretka izmislili fatamorganu America First! te konstruirali „alibije“ za SAD/NATO-ovu „koalicijsku“ agresiju na „terorističke“ zemlje Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Jemen… – najočitiji je u paloj na recesijska koljena Njemačkoj, tzv. lokomitivi EU-a. Globalno vrlo zloslutnoga domino efekta.
Gospodarstvo trokira i životni standard je na rubu izdržljivosti, jer su, sic transit – „Rusi ničim izazvani napali Ukrajinu“, a radikalna, ekstremna, pronacistička i proputinovska tzv. desnica osvaja simpatije birača. Opet populizam ili ne – kao 1930-ih godina kada je iz münchenskih/bavarskih pivnica pokorio cijeli Deutschland i Kuglu zavio u crno!? – tek, činjenica je, SPD-ov koalicijski režim Olafa Scholza što polit-daltonistički slijedi proameričku politiku bivše njemačke ministrice obrane na poziciji prve dame Europske komisije više nije prihvatljiva opcija biračima. Zašto bi, misle si Nijemci, svoj zavidan životni standard – oslonjen na prosperitetno gospodarstvo – žrtvovali politikantski toksičnoj floskuli da su Rusi „ničim izazvani napali Ukrajinu“ (sic transit), a nakon što je Scholz odustao od ruskih energenata u korist američkih ekonomskih interesa u Europi spali na to da zajedno sa svojim vicekancelarom Robertom Habeckom plaču: „Sada nam prijatelji zaračunavaju neprijateljske cijene“… Zašto i ne bi kad su prethodno prešutjeli (pro)američki terorizam na megaplinovodima Sjeverni tok 1 i 2 Rusija – Njemačka/zapadna Europa na dnu Baltičkog mora nedaleko od Danske, pod NATO-ovom kontrolom?
Tzv. novi svjetski poredak više ne podrazumijeva jednopolarno globalno gospodstvo Uncle Sama. Skupina zemalja BIRCS-a (Brazil, Indija, Rusija, Kina i Južna Afrika) već je sada jača od proameričkog konglomerata G predznakaBudući da su Rusi energetski i drugim ekonomskim interesima u sklopu 11 paketa SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Moskvi manje-više istjerani s eurounijskog tržišta (cca pola milijarde potrošača), na red je došla Kina. Pa će, je li, Röschen/Ružica von der Leyen izvješćem o stanju Unije u 2023. godini neki dan protukineski još dosoliti i dopapriti: „Naša industrija i tehnološka poduzeća vole tržišno natjecanje. Znaju da je globalna utakmica dobra za posao. Da stvara i štiti dobra radna mjesta u Europi. No, natjecanje je dobro samo ako je pošteno. Našim je poduzećima prečesto onemogućen pristup stranim tržištima ili su žrtve predatorskih praksi. Često cijenom ne mogu konkurirati drugim ponuđačima koji dobivaju izdašne državne subvencije. Nismo zaboravili kako su nepoštene trgovinske prakse Kine utjecale na naš sektor solarne energije. Izdašno subvencionirani kineski konkurenti istisnuli su mnoga mlada poduzeća. Pionirska poduzeća su bila prisiljena proglasiti stečaj. Mladi talenti su morali potražiti sreću u inozemstvu. Upravo je zato pravednost u globalnom gospodarstvu toliko važna, jer utječe na živote i sredstva za život. O njoj ovise cijele grane gospodarstva i zajednice.
Stoga moramo realno sagledati rizike kojima smo izloženi. Uzmimo za primjer sektor električnih vozila. On je ključan za čisto gospodarstvo i ima golem potencijal za Europu. Međutim, globalna su tržišta preplavljena jeftinim kineskim električnim automobilima. A njihovu cijenu umjetno snižavaju velike državne subvencije. To nam narušava tržište. Ako to među sobom ne prihvaćamo, nećemo prihvatiti ni izvana. Stoga mogu najaviti da Komisija pokreće antisubvencijski ispitni postupak za električna vozila iz Kine. Europa je otvorena za tržišno natjecanje. Ne za utrku prema dnu. Moramo se zaštititi od nepoštenih praksi. Ali jednako je važno biti otvoren za komunikaciju i dijalog s Kinom, jer postoje i područja na kojima možemo i moramo surađivati. Smanjenje rizika, a ne odvajanje rasta od kritičnih sirovina, to će biti moje stajalište kad se krajem godine sastanem s kineskim vodstvom na sastanku na vrhu EU-a i Kine.“ Nije prvi put i nije samo iz usta predsjednice Europske komisije to da Kinu treba zaustaviti u razvoju kojemu ne mogu konkurirati ni Unija niti SAD. Nisu sposobni proizvoditi i prodavati na svjetskom tržištu jeftine i kvalitetne čak i električne automobile, koji su globalni tzv. zeleni hit u energetski tranzicijskom svijetu. Subvencionirali svoja gospodarstva ili ne. A itekako ih subvencioniraju, pomažu na milijun načina, čak i po kineskom obrascu, ali im ne ide pa ne ide. Nisu Kinezi krivi za to što je Detroit, srce američke automobilske industrije, danas grad opustjelih proizvodnih traka i otpuštenih radnika, pa predsjednik Biden poseže za nepoštenom zakonodavnom praksom i investicijskim povlasticama bez presedana kojima želi preseliti u SAD velike europske automobilske industrije. I ne samo automobilske.
To je nož u leđa europskim navodno prijateljima koje je pristajanje uz tzv. sankcije Rusiji bacilo na inflacijska i čak recesijska koljena (Njemačku, ekonomsku lokomotivu EU-a!) te životni standard relativno bogatih žitelja Starog kontinenta gurnulo nizbrdicom prema zastrašujućoj neizvjesnosti. Jedna Poljska koja je sama zbrinula milijunsko ukrajinsko izbjeglištvo – jastrebovski nakostriješena prema Moskvi više no ostali u tzv. EU-obitelji – najavljuje da će obustaviti pomoć Ukrajini, a zajedno sa Slovačkom i Mađarskom zabranjuje ukrajinsko žito na svom teritoriju. Kijev pak prijeti tužbom međunarodnoj trgovinskoj vlasti zbog kršenja slobode trgovanja. Međutim, cijeli spor nije samo dokaz nejednistva u Uniji u odnosu na politike Bruxellesa made in SAD prema Rusiji/Ukrajini nego i materijalno vrlo uznapredovalog zamora u iscrpljivanju vlastitih, EU građana i gospodarstava radi pomaganja tuđeg rata u tuđoj zemlji, kojemu se niti ne nazire kraj. Kamoli nečija ratna pobjeda. SAD/EU/NATO-ova pak tzv. sankcijska, polit-ekonomska i vojna bumerang pušiona u isprovociranu najvećem sukobu na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata je podlo delegirana građanima kao (dulje) nepodnošljiva energetska i kriza hrane, globalne sigurnosti i mira u paketu inflacije i recesije.
Nisu Kinezi krivi za to što je Detroit, srce američke automobilske industrije, danas grad opustjelih proizvodnih traka i otpuštenih radnika, pa predsjednik Biden poseže za nepoštenom zakonodavnom praksom i investicijskim povlasticama bez presedana kojima želi preseliti u SAD velike europske automobilske industrijePa treba objesiti kineskog Pedra tako da će ga Bruxelles podići na galge, a Uncle Sam mu namaknuti omču oko vrata? À propos, Joe Biden se bio neki dan žestoko obrušio na „ekstremne republikance“ u Kongresu zbog kolebanja u (obećanoj u svibnju 2023.) potpori financiranju vlade potkraj američke fiskalne godine što je istekla 30. rujna u okolnostima nevjerojatnih više od 33 bilijuna dolara SAD-ova javnog duga koji je zaprijetio blokadom. U međuvremenu su republikanski „ekstremisti“ pustili Bidenu šaku mrvica za premostiti do studenoga socijalni krah, ali uskratili milijarde dolara što ih je planirao poslati u Ukrajinu. Kažu, bog ne najprije sebi napravio bradu, pa… A Kina nema taj problem, jer ne glumata svjetskog žandara – skupljega no svetog Petra kajgana – koji troši kao pijani milijarder, samouvjeren kako je neupitna, glavna faca u bordelu… SAD tresu štrajkovi u raspadnutoj automobilskoj indiustriji, predbankrotni javni dug, enormni troškovi tzv. vojne i financijske pomoći ubijanju Rusa u Ukrajini, tzv. sankcioniranje Kine, Irana, Sirije, injsl., ucjenjivanje EU-a i ostatka Kugle kojemu se ide pod kapu američki monopolarni diktat, a na unutarnjem pak planu raste nezadovoljstvo građana Bidenovom politikom koja je dovela do enormnih poskupljenja osnovnih životnih troškova, gospodarskog posrtanja, pada standarda i gubitka pozicije/ugleda zemlje u međunarodnoj zajednici.
Kaže Biden, „ekstremni republikanci“ u Kongresu će biti krivi – dođe li do blokade američke vlade zbog neodobravanja fiskalnih prekoračenja; to zapravo i nije vjerojatno – za „ugrožavanje prehrambene sigurnosti SAD-a, obustave istraživanja karcinoma i niza dječjih programa“. Sic transit. A ne bi li ne samo za Amere – kvarnom politikom natjerane na siromašenje i strah od budućnosti – već i globalno bilo razumnije održati programe prehrambene sigurnosti, zdravstvenih istraživanja i dječje skrbi, a srezati troškove agresivnog America First! žandarenja globusom? I, je li, okaniti se nemoguće potrebe da Ursula Röschen/Ružice von der Leyen svojim predizborno nafutranim lak-izvješćem o stanju EU-a u 2023. godini prijeti Kini izgonom s europskog tržišta i prostora kao ekonomskoj, političkoj i geostrateškoj konkurentici proameričkom Zapadu. Nakon što je Rusija uklonjena, pa Unija energetski i prehrambeno diše na škrge (Moskva je upravo zaključala i isporuke dizela neprijateljskim zemljama, što je i RH bacilo u veliku napast drastičnih poskupljenja) – na red je došla Kina. Taj suicidan ekonomski gard proameričkog Zapada, politički opasan uoči tzv. velikih izbora 2024. godine u Uniji i pojedinim članicama, ali i u Rusiji te SAD-u, ne može izaći na dobro u svijetu globalno spojenih posuda.
Kina je prvi put na prošlom summitu kapitalističkoga društveno-političkog tzv. mainstreama u švicarskomu mondenom zimovalištu Davosu bila spomenuta kao „neprijatelj“, jer „nepoštenim trgovačkim praksama i dampinškim cijenama grubo krši međunarodna pravila ponašanja i širi svoj utjecaj“. Osobito u tzv. Trećem svijetu koji – zbog siromaštva i nesolventnosti, kreditno „nesposoban“ – nije zanimljiv Svjetskoj banci, MMF-u, londonskom Cityju, pa rejtinškim agencijama Standard&Poor’s (koju novinari HTV-a i Nove TV izgovaraju po pravilu Vuka S. Karadžića, sic transit), Fitch, Moody’s… Negdje s proljeća ove godine je i vremešni Španjolac, tzv. šef EU diplomacije Josep Borrell Fontelles – anonimac prije ukrajinskog rata, a onda prekonoć, bez pokrića i, je li, popularno je reći ničim izazvan, proturuski jastreb nad jastrebovima – kaže medijima da su „odnosi EU-a i Kine sve napetiji“. A Kina ne samo što je ugostila i najveće europske industrijske gigante od kojih Unija ubire materijalne i ine koristi nego je u tom trenutku svojom robom, osobito tehnološkom, kvalitetnom i visoke vrijednosti, vrlo konkurentno bila zapasala velik dio tržišta na Starom kontinentu s cca pola milijarde potrošača. Na kinesku, ali i europsku korist. E sad, po diskretnom (!?) nalogu iz Ovalnog ureda još od Trumpova loma po globalnoj staklariji, osobito europskoj (rušio je EU, pljeskao Brexitu i nagovarao Emmanuela Macrona na Franxit, dizao palac Mađarskoj u oponiranju Bruxellesu, prijetio izlaskom SAD-a iz NATO-a i UN-a, ucjenjivao tzv. saveznike/partnere na bildanje vojnih proračuna radi kupnje američkog oružja, etc.), Unija je morala postupiti prema Kini kao neprijatelju No. One.
A budući da Xi Jinping otvoreno ne želi s EU-om podruku u proturusko tzv. sankcijsko kolo što mahnita uz Uncle Samove drombulje, Borrell je na sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu travnja 2023. bio izvalio notornu glupost: „EU nikada nije smatrao Kinu izravnom prijetnjom našoj sigurnosti, za razliku od Rusije u izjavi u Versaillesu u ožujku, međutim, naši odnosi ne samo da više nisu tako dobri, nego su sve napetiji“. A što je s eurounijskom tzv. strategijom za Kinu iz 2019. godine, koja se temelji na obostrano korisnoj/poželjnoj bilateralnoj suradnji? „Od tada se puno toga promijenilo“, lamentirao je Borrell. „Strategiju treba prilagoditi novim okolnostima. EU je sada usredotočen na rusku agresiju na Ukrajinu, no Kina se pojavila kao znatan politički problem. Kina, međutim, nije Rusija, ali jest supersila koja raste i koja je prisutna u svim regijama, gdje ima snažan utjecaj. Uz gospodarski rast Kine istodobno raste i njezina politička težina. Među razlozima pogoršanja odnosa EU-a s Kinom su i europske sankcije Rusiji, trzavice s Litvom i kineski vojni manevri u Tajvanskom tjesnacu.“ Sva tri razloga, zapravo, balvani su u SAD-ovu oku, nemaju ni neizravne velike veze s Europom, a bruxelleska mala od washingtonske kužine mora vezati konja gdje joj gazda kaže, pa…
„Kina ima veliku gospodarsku moć“, otkriva Borrell toplu vodu, „i sada je prva zemlja po ulaganjima u zemljama ASEAN-a (i ne samo u tom svom susjedstvu nego i u Africi, op. a.). Zamijenila je nas (i SAD, koji joj to ne želi oprostiti, op. a.). Dok mi govorimo o ulaganjima, oni to već čine… Za nekoliko godina će Kina i Indija (zajedno cca tri milijarde stanovnika, trećina čovječanstva, op. a.) imati u svojim rukama gotovo 55 posto svjetskog BDP-a. Odnosi EU-a s Kinom se ne mogu razvijati, ako Peking nastavi izbjegavati svoj utjecaj na Rusiju da povuče vojsku iz Ukrajine i obustavi rat.“ Ukrajinski rat ima uzroke i posljedice glede&unatoč kojih Kina nije ni luk jela niti ga mirisala, pa je logično da odnose s Rusijom konfigurira prema svojim interesima, ne željama SAD-a, EU-a, NATO-a, injsl. Eurounijsko ponizno pocupkivanje uz američke drombulje već se itekako loše odražava na europsku ekonomiju, a prava fertutma tek slijedi. Gospodarstvo je Starog kontinenta uvelike srasla s kineskim, što dokazuje i statistika. Unija uvozi iz Kine više od 20 posto proizvoda, a izvozi u tu najmnogoljudniju zemlju na Kugli oko devet posto roba tako da dnevna vrijednost razmjene iznosi blizu 2,5 milijardâ eura.
To znači da EU ima trgovinski deficit s Kinom cca 400 milijardâ eura, što je 2,3 posto europskog BDP-a. Nije zanemarivo, ali nije ni razlogom za naprasno navlačenje žilet-žice između Kine i EU-tržišta pod traljavim, je li, alibijem da „Peking podržava rusku invaziju na Ukrajinu“. Sic transit. Ni Rusija, ni Ukrajina, ni Tajvan niti polit-ekonomski jal SAD-a nemaju veze s tim što je pola milijarde EU-potrošača potrebitije kineskih proizvoda no što je cca milijarda i pol kineskih željna made in EU robe. Zakoni tržišta i razumni bilateralni sporazumi rješavaju problem, a politika ga usložnjava i kvari. Ponašanje trenutnog Bruxellesa kao knauf ploče na američkom zidu i neprijateljski gard prema Kini („Rusiju smo riješili, sada je na redu obračun s Kinom na europskom tržištu“, sic transit) rasplamsava – tako ga naziva Borrell, hineći da ga treba spriječiti – „novi hladni rat između Zapada i Dalekog istoka“. Pa će njegova šefica Von der Leyen dosoliti: „Europa mora zacrtati svoj vlastiti zasebni pristup koji ostavlja prostor za suradnju i s drugim partnerima“. Ta „suradnja i s drugim partnerima“, što je američko kukavičje jaje u eurounijskom gnijezdu, već se katastrofalno obila Bruxellesu o glavu induciranom izvana (tzv. sankcije Rusiji) krizom energije, hrane, ekonomije, životnog standarda, sigurnosti…
„Prijatelji nam sada zaračunavaju neprijateljske cijene“, čuje se vapaj žednog u pustinji njemačkog vicekancelara Roberta Habecka. „Drugi partneri“ će biti jeftiniji i kvalitetniji od kineskih, pa će EU imati suficite u trgovinskoj razmjeni s „drugim partnerima“? Malo sutra. Suficiti su, je li, mogući i s Kinom, baš kao što su energetski bili s Rusijom, pa više nisu, jer su Ameri uvjerili Uniju da mora svog tovara učiti gladovati. I eto ti do čega je to dovelo. Uostalom tko brani Europskoj komisiji i članicama EU-a da učinkovitim mjerama stimuliraju konkurentnost (veću dohodovnost, suficite, etc.) svojih ekonomija i unutar Europe, u odnosu s Kinom, ali i šire, globalno? Kad njemačka, francuska, talijanska i ine eurounijske, ali i američke automobilske industrije s dugom tradicijom budu bile sposobne gurnuti na svoje i globalno tržište jeftinija električna vozila, barem iste kvalitete kao kineska, u trgovinskom će ratu odlučivati ekonomska i zdravorazumska, ne politička oružja i nacionalni egoizmi bez pokrića kojima Unija kani „zaštititi svoja gospodarstva“.
Naime, uvođenje visokih europskih carina na jeftinije kineske električne automobile – copy and paste obrazac američkih „zaštitnih“ mjera na uvoz iz Kine? – imat će i bumerang efekt. Dobar dio kineske konkurencije u EU dolazi iz europskih tvornica koje unosno proizvode u Kini (povoljni porezi i jeftina radna snaga, npr.), a nagazi li Bruxelles bolnije Pekingu na kurje oko – dobronamjerno je već upozoren – „dobit će bolan odgovor milijarde i pol potrošača s kineskog tržišta“, pa… U globalnomu tržišnom oktogonu ne vrijedi ona tko tebe kamenom, ti njega kruhom, već – oko za oko, zub za zub. „Kina je čimbenik stabilnosti i u Europi i u svijetu, i to želi ostati“, objavili su iz Pekinga, a svjetski mediji su u kontekstu širenja kineske gospodarske suradnje objavili da je Tajland upravo ukinuo vize za ljude iz Kine i time znatno olakšao bilateralnu suradnju dviju zemalja. Jamačno proamerički Zapad nastavlja gadno polit-ekonomski griješiti i nakon što je isprovocirao Ruse da napadnu Ukrajinu te se dugoročno suicidno odrekao jeftinih ruskih energenata, hrane, inih resursa i suradnje s najvećom zemljom na svijetu, a Kinu, Iran, Sjevernu Koreju, na neki način Tursku, Indiju i još neke energetski gladne i sigurnosno potrebite države gurnuo u čvršći zagrljaj s Rusijom.
Tzv. novi svjetski poredak više ne podrazumijeva – kako se u Bijeloj kući i Pentagonu pogrešno želi reinkarnirati ekonomskim ucjenama i sirovom polit-vojnom silom – jednopolarno globalno gospodstvo Uncle Sama. Ni slučajno. Skupina zemalja BIRCS-a (Brazil, Indija, Rusija, Kina i Južna Afrika) već je sada jača od proameričkog konglomerata G predznaka, a kada se doskora proširi na ine razvojno potentne zemlje sjeverne Afrike, Latinske Amerike, Azije (ASEAN)…, konfiguracija polit-ekonomsko-vojne moći na Kugli pogotovo neće ni u čemu ključnom ovisiti o hegemonizmu proameričkog Zapada, uključivo gospodarske interese EU-a. Stvari se na brzaka mijenjaju i unutar „stabilne i jedinstvene Unije“, gdje SAD-ove tzv. saveznice/partnerice poput Mađarske, Poljske i sada Slovačke pokazuju frišku figu Bruxellesu: obustavljaju vojnu i financijsku pomoć Ukrajini. To je neki dan, odbijenicom Bidenu u povodu zahtjeva za povećanjem javna duga SAD-a (čak 33 bilijuna dolara!), učinio i američki Kongres blokadom dodatne isplate. U odnosu pak na izraelsko-palestinski rat, zakuhalo je u činovničkoj lokomotivi EU-a između šefice Europske komisije Von der Leyen (militantno opravdava izraelski genocid nad palestinskim civilima u Pojasu Gaze) te njezina ministra vanjskih poslova Borrella i predsjednika Europskog vijeća Michela, koji traže od Izraela koridore za humanitarnu pomoć.
U međuvremenu, Peking je na Trećemu međunrodnom forumu „Jedan pojas, jedan put“ domaćinski ugostio ruskog predsjednika Vladimira Putina (uhidbeni nalog Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu mačku o rep?) i lidere cca 150 zemalja i međunarodnih organizacija s ciljem da ta inicijativa „intenzivira međunarodnu trgovinu i ivesticijske projekte uz sudjelovanje većeg broja zemalja kapitalom zainteresiranih zemalja“. I, što je SAD-u osobito iritantno, pa time mora biti i podaničkom Bruxellesu: rusko-kineski se odnosi razvijaju neslućeno brzo na svim područjima, pa i Moskva i Peking ističu da je njihovo „partnerstvo više od savezništva”. Tako da je bruxelleska proamerički stilizirana priča o „zabrani“ kineskih električnih automobila na eurounijskim cestama ekonomska glupost na entu. Nećeš ti, hoće druga tri. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede. Svijet sutra neće biti što je danas, a jamačno ni nalik onomu od jučer. Europskom knaufu nikako nije mjesto na američkom zidu.
