OTKAKO je bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković najavila da se planira politički angažirati, objavljene su plahte teksta o tome zašto njen politički projekt, koji je još u povojima, neće uspjeti. Izraz je to tipične karakteristike hrvatskog mentaliteta koja svaku novu ideju i svaki novi pokušaj promjene na bolje dočekuje negativistički, s pregršt objašnjenja zašto je sve unaprijed osuđeno na propast. Zajednička poruka svih tih tekstova je da je propadajući status quo RH trajno i nepromjenjivo stanje.
Nije takav stav nužno iracionalan i nisu sve kritike i upozorenja upućena Daliji Orešković besmislene, ali je sve to istovremeno i dio kolopleta problema koji omogućavaju HDZ-ovu pretplaćenost na upravljanje Hrvatskom. Cilj je HDZ-a uvijek bio kroz bjelodanu vulgarnost svoje klijentelističko-koruptivne i nacionalističke politike ubiti nadu u građanima Hrvatske da je drugačija republika moguća, a takve reakcije čak i kada dolaze od protivnika HDZ-a toj štetočinskoj stranci definitivno idu u korist.
HDZ se ne može pobijediti HDZ-ovskim metodama
Još jedna zajednička karakteristika status quolumnista je da izražavaju stav kako se HDZ može pobijediti samo HDZ-ovim metodama i sredstvima, što je još jedan način da HDZ vlada vječno, tj. da i nakon nominalnog poraza HDZ-a naša republika ostane u raljama HDZ-ova mentaliteta i struktura. Takav stav ima smisla kao i da se Francusku revoluciju išlo provoditi po uputama Katoličke crkve i Marije Antoinette.
Odnosno, mogući politički uspjeh Dalije Orešković, kao i svih drugih političkih aktera i snaga koji doista žele srušiti HDZ i preporoditi Hrvatsku (a ne udariti bolju fasadu na ovo postojeće ruglo), ovisi baš o tome što će odbiti igrati po pravilima i metodama HDZ-a, nego što će odlučno i uporno nametati svoja pravila, tj. stara pravila mijenjati. Drugim riječima, nitko ne može instalirati toliko kronera za agitaciju po birtijama Hrvatske kao HDZ, što znači da ne treba trošiti svoju energiju na to nego provoditi politiku koja zaobilazi takav pristup i dovodi do njegova obesmišljavanja. Tu se vidi i prva velika pogreška Dalije Orešković koju brzo i lako može ispraviti - nema je na društvenim mrežama. Njeno glasačko tijelo je online, a ne u birtijama. Njeno glasačko tijelo želi direktan kontakt, a ne poruke poslane u intervjuima preko starih medija koji ionako gube na važnosti.
Sljedeće parlamentarne izbore treba pretvoriti u plebiscit o glasačima HDZ-a
Da bi se pobijedilo HDZ, potrebno je pokrenuti kampanju koja će svoje usijanje doživjeti pred sljedeće parlamentarne izbore, kampanju protiv HDZ-a i, još važnije, protiv HDZ-ova vjernog glasačkog tijela. Protiv svih onih u Hrvatskoj koji dišu hrvatski umjesto kisik kao normalni ljudi. To je način borbe protiv HDZ-a koji dosad nije iskušan, a itekako zaslužuje biti testiran. Sljedeće parlamentarne izbore treba pretvoriti u narodni plebiscit o HDZ-u i HDZ-ovim glasačima.
To je i način političke borbe koji pokazuje da od HDZ-a i njegove sljedbe nema straha, nasuprot uvijek barem pozadinski prisutnom strahu koji je dosad obilježavao sve suparnike HDZ-a. Taj se strah ogleda u poznatoj i ispravnoj ocjeni Ivice Račan s početka devedesetih godina prošlog stoljeća da je HDZ “stranka opasnih namjera” pa sve do kalkuliranja Zorana Milanovića da onaj ilegalni šator iz Savske ulice počisti već prvi dan kada je tamo postavljen.
Josipović i Milanović su dokazali da se povlađivanje HDZ-ovom biračkom tijelu ne isplati
Taj strah također nije iracionalan jer HDZ je spreman na sve i svašta da sačuva vlast kao i na to da se na nju vrati kad ju povremeno izgubi, spreman je prijetiti državnim udarom, kršiti zakone, voditi kampanje mržnje protiv hrvatskih građana koji ga ne podržavaju itd. Znamo točno za što je HDZ sve spreman, ali ne znamo što bi se dogodilo kada bi se na tu antidemokratsku agresiju odgovorilo hrabro, unatoč strahu. Konkretno bi to primjerice značilo da se na neko od “događanja naroda” u režiji HDZ-a odgovori pozivom na protuskup, da se onima koji bi divljali i prijetili pokažu zubi umjesto što im se povlađuje.
Dalija Orešković je u svojim javnim istupima proteklih dana pokazala nevjerojatan izostanak straha kada je riječ o HDZ-u i svim patologijama koje je ta stranka proizvela od 1990. do danas, pokazala je da se, za razliku od Zorana Milanovića, doista usudi izaći i boriti. Uostalom, ako su nas Ivo Josipović i Milanović išta naučili, onda je to da sve što se politički definira “od centra prema lijevo” ne treba potrošiti niti sekunde vremena i energije na pridobivanje HDZ-ovih glasača. Jedino što se time postiže je da se zgadiš onima koji bi inače glasali za tebe.
Građani Hrvatske više se ne boje HDZ-a nego ga preziru
Zato je potrebno voditi kampanju koja predstavlja otvoreni napad i utemeljenu kritiku HDZ-ovih glasača, svih onih baba i didova koji i danas glasaju za HDZ zbog “prvog rvackog precjednika doktora Franje Tuđmana”, iako je mrtav skoro dva desetljeća, svih onih uhljeba koji su javni sektor iznutra uništili i učinili nakaradnom smijurijom umjesto funkcionalnim državnim aparatom, svih onih koji su si sredili povlaštene mirovine, svih onih koji su izvrsno naplatili svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, svih onih koji su zarađivali na trostrukom krečenju tunela, svih onih koji progone imaginarne Jugoslavene i prokazuju “one koji nisu željeli Hrvatsku”, svih onih nesposobnih, korumpiranih, lažljivih, bahatih, primitivnih, lopovskih pristaša HDZ-a koji će na svakim izborima izaći glasati za HDZ bez obzira na sve. Svih onih koji su kroz godine svojim glasom i ponašanjem u društvu stvorili situaciju u Hrvatskoj zbog koje u Irsku i Njemačku bježe stotine tisuća ljudi. To je ona HDZ-ovska masa koja uništava svaku bolju budućnost za Hrvatsku, oni zaslužuju biti glavna tema političke kampanje.
Možda se većina građana Hrvatske nekoć bojala takvih, naročito u ratno vrijeme kada je bilo lako završiti na meti Merčepovih i sličnih odreda smrti, ali danas se građani Hrvatske više ne boje HDZ-a i HDZ-ovaca, nego ih preziru. HDZ i njihovo štetočinsko stado HDZ-ovaca preziru svi oni koji izlaze na izbore i glasaju za opcije koje nisu HDZ, ali - još važnije - i svi oni koji od izbora apstiniraju jer smatraju da nema smisla izaći i glasati jer će sve ostati isto, jer će i pobjeda SDP-a značiti da je na vlast došao zapravo HDZ light.
U Hrvatskoj od 1990. do danas postoji antihadezeovska većina
HDZ se ne može pobijediti tako što ćeš, primjerice, Pleso unakaraditi nazivanjem po Franji Tuđmanu kako bi HDZ-u otkinuo možda pet glasova, nego tako što ćeš mobilizirati stotine tisuća apstinenata čija podrška znači da je nevažno koliko će HDZ biti uspješan u mobilizaciji svojih vjernih glasača. Ne da HDZ-ovu glasačkom tijelu ne smije biti ponuđen niti jedan ustupak, nego treba jasno reći kako je ključni politički cilj posve ih razvlastiti.
U Hrvatskoj postoji protuhadezeovska većina, postojala je oduvijek (pogledajte brojke o broju glasača i broju onih koji kroz godine glasaju za HDZ), ali se nikad nije pokušalo sve njih mobilizirati s uvjerljivim obećanjem da će se cijeli taj štetočinski HDZ-sistem do temelja razmontirati, da više nikad neće moći uskrsnuti. Jedino što se u takvoj kampanji može ponuditi HDZ-ovim glasačima je da konačno prestanu uništavati budućnost vlastite djece kao što su uništili svoje živote (ali ne samo svoje, nego svih građana RH) kroz višedesetljetnu podršku stranci koja je Hrvatsku opustošila kao biblijska pošast.
Za pobjedu nad HDZ-om potrebni su dosadašnji apstinenti
Da bi se apstinente privuklo na izbore ipak nije dovoljno samo udariti na HDZ i HDZ-ovo biračko tijelo, nego i ponuditi nešto posve novo za budućnost republike, dati priliku ljudima da sudjeluju u njenom osmišljavanju. Postoje već izvrsni primjeri kako se to drugdje čini koje treba iskušati u Hrvatskoj - primjerice, Šeksom kontaminirani Ustav i loše izborno zakonodavstvo promijeniti pomoću demokratskog mehanizma lutrijom izabrane konvencije građana kao što se to učinilo u Irskoj, a ne kroz stranačke dogovore iza zatvorenih vrata ili preko sumnjivih i financijski netransparentnih desno-klerikalnih referendumskih inicijativa.
Dalija Orešković je izjavila kako “želi razmontirati HDZ” i to je iznimno važan prvi korak, no razmontirati HDZ znači razmontirati i njegovo glasačko tijelo. To još nitko nije pokušao, a spas Hrvatske od propasti ovisi baš o tome. Pobjeda na izborima s takvom kampanjom značila bi dobivanje snažnog mandata da se potpuna demontaža HDZ-a i svega što predstavlja onda nezaustavljivo provede u djelo, neovisno o tome koliko šatora bude HDZ pokušao razapeti i koliko bude prijetio državnim udarom.
RH bez HDZ-a je moguća
Nema sumnje da ima dosta onih u Hrvatskoj koji ne vjeruju da je to moguće, uključujući i one koji su protiv HDZ-a. Vrijedi stoga podsjetiti na riječi Michaela Corleonea koje u ovom kontekstu treba naravno shvatiti u prenesenom značenju: “Ako je išta u životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, onda je to da svakoga možeš ubiti”.
Republika Hrvatska bez HDZ-a je moguća. Ali je sigurno nećemo doživjeti ako je i ne pokušamo ostvariti.
index
Nije takav stav nužno iracionalan i nisu sve kritike i upozorenja upućena Daliji Orešković besmislene, ali je sve to istovremeno i dio kolopleta problema koji omogućavaju HDZ-ovu pretplaćenost na upravljanje Hrvatskom. Cilj je HDZ-a uvijek bio kroz bjelodanu vulgarnost svoje klijentelističko-koruptivne i nacionalističke politike ubiti nadu u građanima Hrvatske da je drugačija republika moguća, a takve reakcije čak i kada dolaze od protivnika HDZ-a toj štetočinskoj stranci definitivno idu u korist.
HDZ se ne može pobijediti HDZ-ovskim metodama
Još jedna zajednička karakteristika status quolumnista je da izražavaju stav kako se HDZ može pobijediti samo HDZ-ovim metodama i sredstvima, što je još jedan način da HDZ vlada vječno, tj. da i nakon nominalnog poraza HDZ-a naša republika ostane u raljama HDZ-ova mentaliteta i struktura. Takav stav ima smisla kao i da se Francusku revoluciju išlo provoditi po uputama Katoličke crkve i Marije Antoinette.
Odnosno, mogući politički uspjeh Dalije Orešković, kao i svih drugih političkih aktera i snaga koji doista žele srušiti HDZ i preporoditi Hrvatsku (a ne udariti bolju fasadu na ovo postojeće ruglo), ovisi baš o tome što će odbiti igrati po pravilima i metodama HDZ-a, nego što će odlučno i uporno nametati svoja pravila, tj. stara pravila mijenjati. Drugim riječima, nitko ne može instalirati toliko kronera za agitaciju po birtijama Hrvatske kao HDZ, što znači da ne treba trošiti svoju energiju na to nego provoditi politiku koja zaobilazi takav pristup i dovodi do njegova obesmišljavanja. Tu se vidi i prva velika pogreška Dalije Orešković koju brzo i lako može ispraviti - nema je na društvenim mrežama. Njeno glasačko tijelo je online, a ne u birtijama. Njeno glasačko tijelo želi direktan kontakt, a ne poruke poslane u intervjuima preko starih medija koji ionako gube na važnosti.
Sljedeće parlamentarne izbore treba pretvoriti u plebiscit o glasačima HDZ-a
Da bi se pobijedilo HDZ, potrebno je pokrenuti kampanju koja će svoje usijanje doživjeti pred sljedeće parlamentarne izbore, kampanju protiv HDZ-a i, još važnije, protiv HDZ-ova vjernog glasačkog tijela. Protiv svih onih u Hrvatskoj koji dišu hrvatski umjesto kisik kao normalni ljudi. To je način borbe protiv HDZ-a koji dosad nije iskušan, a itekako zaslužuje biti testiran. Sljedeće parlamentarne izbore treba pretvoriti u narodni plebiscit o HDZ-u i HDZ-ovim glasačima.
To je i način političke borbe koji pokazuje da od HDZ-a i njegove sljedbe nema straha, nasuprot uvijek barem pozadinski prisutnom strahu koji je dosad obilježavao sve suparnike HDZ-a. Taj se strah ogleda u poznatoj i ispravnoj ocjeni Ivice Račan s početka devedesetih godina prošlog stoljeća da je HDZ “stranka opasnih namjera” pa sve do kalkuliranja Zorana Milanovića da onaj ilegalni šator iz Savske ulice počisti već prvi dan kada je tamo postavljen.
Josipović i Milanović su dokazali da se povlađivanje HDZ-ovom biračkom tijelu ne isplati
Taj strah također nije iracionalan jer HDZ je spreman na sve i svašta da sačuva vlast kao i na to da se na nju vrati kad ju povremeno izgubi, spreman je prijetiti državnim udarom, kršiti zakone, voditi kampanje mržnje protiv hrvatskih građana koji ga ne podržavaju itd. Znamo točno za što je HDZ sve spreman, ali ne znamo što bi se dogodilo kada bi se na tu antidemokratsku agresiju odgovorilo hrabro, unatoč strahu. Konkretno bi to primjerice značilo da se na neko od “događanja naroda” u režiji HDZ-a odgovori pozivom na protuskup, da se onima koji bi divljali i prijetili pokažu zubi umjesto što im se povlađuje.
Dalija Orešković je u svojim javnim istupima proteklih dana pokazala nevjerojatan izostanak straha kada je riječ o HDZ-u i svim patologijama koje je ta stranka proizvela od 1990. do danas, pokazala je da se, za razliku od Zorana Milanovića, doista usudi izaći i boriti. Uostalom, ako su nas Ivo Josipović i Milanović išta naučili, onda je to da sve što se politički definira “od centra prema lijevo” ne treba potrošiti niti sekunde vremena i energije na pridobivanje HDZ-ovih glasača. Jedino što se time postiže je da se zgadiš onima koji bi inače glasali za tebe.
Građani Hrvatske više se ne boje HDZ-a nego ga preziru
Zato je potrebno voditi kampanju koja predstavlja otvoreni napad i utemeljenu kritiku HDZ-ovih glasača, svih onih baba i didova koji i danas glasaju za HDZ zbog “prvog rvackog precjednika doktora Franje Tuđmana”, iako je mrtav skoro dva desetljeća, svih onih uhljeba koji su javni sektor iznutra uništili i učinili nakaradnom smijurijom umjesto funkcionalnim državnim aparatom, svih onih koji su si sredili povlaštene mirovine, svih onih koji su izvrsno naplatili svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, svih onih koji su zarađivali na trostrukom krečenju tunela, svih onih koji progone imaginarne Jugoslavene i prokazuju “one koji nisu željeli Hrvatsku”, svih onih nesposobnih, korumpiranih, lažljivih, bahatih, primitivnih, lopovskih pristaša HDZ-a koji će na svakim izborima izaći glasati za HDZ bez obzira na sve. Svih onih koji su kroz godine svojim glasom i ponašanjem u društvu stvorili situaciju u Hrvatskoj zbog koje u Irsku i Njemačku bježe stotine tisuća ljudi. To je ona HDZ-ovska masa koja uništava svaku bolju budućnost za Hrvatsku, oni zaslužuju biti glavna tema političke kampanje.
Možda se većina građana Hrvatske nekoć bojala takvih, naročito u ratno vrijeme kada je bilo lako završiti na meti Merčepovih i sličnih odreda smrti, ali danas se građani Hrvatske više ne boje HDZ-a i HDZ-ovaca, nego ih preziru. HDZ i njihovo štetočinsko stado HDZ-ovaca preziru svi oni koji izlaze na izbore i glasaju za opcije koje nisu HDZ, ali - još važnije - i svi oni koji od izbora apstiniraju jer smatraju da nema smisla izaći i glasati jer će sve ostati isto, jer će i pobjeda SDP-a značiti da je na vlast došao zapravo HDZ light.
U Hrvatskoj od 1990. do danas postoji antihadezeovska većina
HDZ se ne može pobijediti tako što ćeš, primjerice, Pleso unakaraditi nazivanjem po Franji Tuđmanu kako bi HDZ-u otkinuo možda pet glasova, nego tako što ćeš mobilizirati stotine tisuća apstinenata čija podrška znači da je nevažno koliko će HDZ biti uspješan u mobilizaciji svojih vjernih glasača. Ne da HDZ-ovu glasačkom tijelu ne smije biti ponuđen niti jedan ustupak, nego treba jasno reći kako je ključni politički cilj posve ih razvlastiti.
U Hrvatskoj postoji protuhadezeovska većina, postojala je oduvijek (pogledajte brojke o broju glasača i broju onih koji kroz godine glasaju za HDZ), ali se nikad nije pokušalo sve njih mobilizirati s uvjerljivim obećanjem da će se cijeli taj štetočinski HDZ-sistem do temelja razmontirati, da više nikad neće moći uskrsnuti. Jedino što se u takvoj kampanji može ponuditi HDZ-ovim glasačima je da konačno prestanu uništavati budućnost vlastite djece kao što su uništili svoje živote (ali ne samo svoje, nego svih građana RH) kroz višedesetljetnu podršku stranci koja je Hrvatsku opustošila kao biblijska pošast.
Za pobjedu nad HDZ-om potrebni su dosadašnji apstinenti
Da bi se apstinente privuklo na izbore ipak nije dovoljno samo udariti na HDZ i HDZ-ovo biračko tijelo, nego i ponuditi nešto posve novo za budućnost republike, dati priliku ljudima da sudjeluju u njenom osmišljavanju. Postoje već izvrsni primjeri kako se to drugdje čini koje treba iskušati u Hrvatskoj - primjerice, Šeksom kontaminirani Ustav i loše izborno zakonodavstvo promijeniti pomoću demokratskog mehanizma lutrijom izabrane konvencije građana kao što se to učinilo u Irskoj, a ne kroz stranačke dogovore iza zatvorenih vrata ili preko sumnjivih i financijski netransparentnih desno-klerikalnih referendumskih inicijativa.
Dalija Orešković je izjavila kako “želi razmontirati HDZ” i to je iznimno važan prvi korak, no razmontirati HDZ znači razmontirati i njegovo glasačko tijelo. To još nitko nije pokušao, a spas Hrvatske od propasti ovisi baš o tome. Pobjeda na izborima s takvom kampanjom značila bi dobivanje snažnog mandata da se potpuna demontaža HDZ-a i svega što predstavlja onda nezaustavljivo provede u djelo, neovisno o tome koliko šatora bude HDZ pokušao razapeti i koliko bude prijetio državnim udarom.
RH bez HDZ-a je moguća
Nema sumnje da ima dosta onih u Hrvatskoj koji ne vjeruju da je to moguće, uključujući i one koji su protiv HDZ-a. Vrijedi stoga podsjetiti na riječi Michaela Corleonea koje u ovom kontekstu treba naravno shvatiti u prenesenom značenju: “Ako je išta u životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, onda je to da svakoga možeš ubiti”.
Republika Hrvatska bez HDZ-a je moguća. Ali je sigurno nećemo doživjeti ako je i ne pokušamo ostvariti.
index
