Evropa je umrla u blatu u koje propadaju dječje noge na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloništa u Njemačkoj
U dubokom blatu kojim gaze uplakana izbjeglička djeca na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, umrla je ideja ujedinjene Evrope. Na bodljikavoj žici kojom je zatvorena granica između Mađarske i Hrvatske, članica Evropske unije, umrla je ujedinjena Evropa, baš kao i na slovensko-hrvatskoj granici na koju su izašla borna vozila slovenske vojske. U anketama u kojima se građani novih članica EU izjašnjavaju protiv primanja izbjeglica-nekršćana i u plamenu koji gotovo svakodnevno guta po jedan azil namijenjen izbjeglicama u Njemačkoj, umro je koncept multikulturalizma i multireligioznosti, umro je zapravo koncept tolerancije i snošljivosti među ljudima koji jesu različiti, čak i onda kada su iste nacije, rase ili vjere.
Umrla je Evropa.
Na njezinom nadgrobnom spomeniku, podigne li ga ikad itko, pisat će: ‘Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog pomanjkanja ljudskosti’. Jer, to i jest ono čemu svjedočimo posljednjih tjedana – zapanjujuće i zastrašujuće pomanjkanje ljudskosti. U početku, bilo je posve drugačije. U početku onoga što se uobičajilo nazivati izbjegličkom krizom (mada su mainstream hrvatski mediji očito dobili obvezujući naputak da izbjegavaju izraz ‘izbjeglice’ i da govore samo o migrantima – kao, došlo ljudima da se sele, pa se – eto – sele). Tada, u tim prvim tjednima, dok još nisu proradili uhodani mehanizmi stvaranja straha od drugih i drugačijih, većina je u izbjeglicama vidjela nesretnike koji traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i neimaštine, izravnih posljedica politike što je Zapad forsirano provodi na Bliskom i Srednjem istoku i u Africi (pa to nikako nisu ekonomski emigranti, nego u najboljem slučaju – politički). Ljudi su se, osobito u Hrvatskoj (mada je Predsjednica već tada tražila upućivanje vojske na granice i njezino zatvaranje) prisjećali vlastitih zlih sudbina u ne tako davnim ratovima na ovim prostorima. Bili su spremni pomoći i pomagali su. Ne samo u Hrvatskoj. Austrija je bila gotovo ogledni primjer kako se izbjeglice organizirano primaju, zbrinjavaju i sprovode dalje, uz građane koji su spontano dolazili na željezničke stanice, donoseći odjeći, hranu, vodu, igračke za djecu.
No, kako val izbjeglica nije prestajao (a jednoga će se dana možda saznati kako je i kojim mehanizmima pokrenut o ovakvom obujmu), proradile su ‘tvornice’ straha i netrpeljivosti. Od one izjave lokalnog funkcionera u Hrvatskoj kako ‘nije ugodno kada nepoznati ljudi noću prolaze pod prozorima’, preko izjave slovačkog državnog dužnosnika da će njegova zemlja primati samo kršćane, ‘jer ovdje nema mošeja, pa se muslimani ne bi osjećali ugodno’, ili prepotentnih riječi notornog mađarskog premijera Orbana koji je svojoj zemlji pripisao ulogu ‘predziđa i Evrope, i kršćanstva’, sve do anketa u Poljskoj, Češkoj i još nekim postsocijalističkim zemljama u kojima se uvjerljiva većina izjašnjava protiv primanja izbjeglica, te – napokon - nedavnog impresivnog skupa desnog, antievropskog pokreta Pegida u Njemačkoj koji je, također uz zahtjeve za prestankom primanja izbjeglica, na ulice Dresdena izveo nekih deset do petnaest tisuća pristaša (doduše, okupilo se otprilike isto toliko onih koji zastupaju suprotna stanovišta). Plimni val suosjećanja polako je jenjavao, pa se čak i snimateljica privatne mađarske televizije koja je snimljena (dakle – nepobitno dokazano) kako na granici podmeće nogu izbjeglici s djetetom u naručju odvažila izjaviti da će tužiti i toga nesretnika (jer ‘mijenja iskaz’, a za ono što je snimljeno – koga briga) i Facebook koji ne uklanja pogrdne poruke na njezinom profilu. A njemačka kancelarka Angela Merkel suočena sa sve većim otporom primanju izbjeglica, poglavito od bavarske Kršćansko (?)-socijalne unije, ali i od socijaldemokrata koji su partneri u koaliciji, povukla je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez. Tjedan dana prije izbora u Turskoj otišla je u Ankaru i dopustila predsjedniku Erdoganu (koji neskriveno koketira s islamizmom i jedan je od najčvršćih stupova alijanse što pod svaku cijenu želi srušiti Assadov režim u Siriji) da je otvoreno ucjenjuje: ja ću spriječiti izbjeglice da idu put Evrope, a Evropa će mi dati novac, omogućiti Turcima da bez viza putuju u Uniju (čime je praktično poništen famozni shengenski režim) i ponovo otvoriti pregovore o ulasku Turske u EU.
I to radi ona ista Angela Merkel koja je svojedobno bila izričito protiv primanja Turske u Uniju. U ono vrijeme, Turskoj koja je još bila moderna, sekularna država (kakvom ju je zamislio Ataturk) u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Evropi zaista je bilo i mjesto. No, moćna se kancelarka protivila. Danas, kada pred vratima Evrope stoji sve više islamizirana, a kroz to i radikalizirana Turska koja je, objektivno, mada ne i formalno, s nasljeđem Ataturka raskrstila (uključujući i san o obnovi Otomanske imperije), ta ista kancelarka ide ‘na noge’ Erdoganu, povećavajući u znatnoj mjeri izglede za uspjeh njegovoj političkoj opciji na skorim izborima, ali i otvarajući vrata Evrope velikoj i ekonomski jakoj zemlji u trenutku kada je ta zemlja sve dalje od onih ideala kojima je Evropa težila.
Pa će u ‘otpusnom pismu’ u kojemu će jednoga dana biti konstatirana smrt Evrope ‘nakon duge i teške bolesti’ i taj potez njemačke kancelarke biti naveden kao jedan od uzroka fatalnog ishoda. No, koliko god da je istina da je Njemačka ključna članica Evropske unije, toliko je istina i to da uzrok smrti Evrope treba tražiti u samoj Evropskoj uniji, takvoj kakva jest, odnosno kakva je postala.
Pa će – dakle - drugi, ništa manje važan uzrok umiranja Evrope, biti njezina pokazana i dokazana nesposobnost da djeluje kao da je zaista ujedinjena, da djeluje zajednički. Izbjeglička je kriza na svjetlo dana iznijela svu krhkost, točnije bi bilo reći: ispraznost fraza o evropskom jedinstvu, o dogovaranju, o jedinstvenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ništa od toga ne postoji, usprkos silnim sastancima, redovnim i izvanrednim skupovima šefova država i vlada, deklaracijama i izjavama. Dobrom, starom Evropom umjesto duha evropskog zajedništva, što uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel bezuspješno pokušavala apelirati, opet caruje dobri, stari nacionalizam. Na dnevnom je redu utvrđivanje granica, podizanje ograda i prepreka, zatvaranje u vlastite torove, propovijedanje (u prenesenom smislu, ali i doslovno, pri čemu – naravno – izuzimamo papu Franju) nemogućnosti i suživota, i zajedničkog života s ‘onima koji su drugačiji’.
Paradoksalno je da se sve to nerijetko događa pod krinkom zaštite Evrope. Jer, kažu zabrinuti licemjeri, nekoliko milijuna inovjeraca promijenit će karakter našega kontinenta. A hoće li zaista? U ukupnom broju stanovnika Evrope tih bi (zamišljenih) nekoliko milijuna činilo niti dva posto ukupnog stanovništva, razumije se samo po sebi, raspodijeljeno po cijeloj Evropi i uz uvjet (a to nije nikakva netolerancija!) da se ponašaju u skladu s pravilima ponašanja i življenja u zemljama – domaćinima. Što se pak tiče kapaciteta primanja stranaca, samo je Zapadna Njemačka (dakle, ne cijela!) svojedobno bez problema primila gotovo milijun tzv. Gastarbeitera iz nekadašnje jugoslavenske federacije (da o isto takvim ‘gostujućim radnicima’ iz niza drugih zemalja i ne govorimo). Kakvi su pak kapaciteti Hrvatske u primanju izbjeglica, to dobro znaju i oni na vlasti, i oni u oporbi, jer i jedni i drugi doživjeli su ratove u kojima se raspala Jugoslavija i sasvim sigurno nisu zaboravili koliko je izbjeglica (doduše Hrvata, katolika) u ono vrijeme zbrinula Hrvatska. Govoriti sada kako Hrvatska može primiti najviše pet tisuća izbjeglica, jadno je i sramotno.
No, stvari su takve, kakve jesu. Sjedinjene Države, čija je politika u velikoj mjeri kumovala svemu što se sada događa i kojima bi slabljenje Evrope (što nužno znači i veću ovisnost o Washingtonu) odgovaralo iz niza razloga, upadljivo se drže po strani. Rusija, koliko evropska, toliko i azijska zemlja, vojnim angažmanom u Siriji spašava Evropu od najradikalnijeg oblika islamizma, oličenoga u tzv. Islamskoj državi, mada mnogi to ne žele ni vidjeti, ni priznati, i mada je istina kako Rusija tu ima i svoje interese (primarno zaštitu vlastitog područja od militantnog islamizma, ali i zadržavanje vojnoga uporišta u Siriji).
Pa je Evropa ostala prepuštena sama sebi. I takva, prepuštena sama sebi, umrla je. Samo što ona, sa svim zastupnicima Evropskog parlamenta, sa svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim aparatom u Bruxelleus, toga još nije svjesna, pa se ponaša kao da je živa.
Na žalost – nije. Umrla je u blatu u koje propadaju dječje noge na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloništa u Njemačkoj. To je slika današnje Evrope, slika koja se u narednim danima može samo pogoršavati (ne dogodi li se neko pravo čudo). Ta slika govori kako je nestala Evropa, kakva je trebala biti, onakva kakvu smo željeli (barem oni koji znaju što je tolerancija, što je suživot, što je bogatstvo različitosti, što je zajedništvo u znaku Evrope).
Ta je Evropa naprosto umrla. Mada ona to još ne zna.
portalnovosti
U dubokom blatu kojim gaze uplakana izbjeglička djeca na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, umrla je ideja ujedinjene Evrope. Na bodljikavoj žici kojom je zatvorena granica između Mađarske i Hrvatske, članica Evropske unije, umrla je ujedinjena Evropa, baš kao i na slovensko-hrvatskoj granici na koju su izašla borna vozila slovenske vojske. U anketama u kojima se građani novih članica EU izjašnjavaju protiv primanja izbjeglica-nekršćana i u plamenu koji gotovo svakodnevno guta po jedan azil namijenjen izbjeglicama u Njemačkoj, umro je koncept multikulturalizma i multireligioznosti, umro je zapravo koncept tolerancije i snošljivosti među ljudima koji jesu različiti, čak i onda kada su iste nacije, rase ili vjere.
Umrla je Evropa.
Na njezinom nadgrobnom spomeniku, podigne li ga ikad itko, pisat će: ‘Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog pomanjkanja ljudskosti’. Jer, to i jest ono čemu svjedočimo posljednjih tjedana – zapanjujuće i zastrašujuće pomanjkanje ljudskosti. U početku, bilo je posve drugačije. U početku onoga što se uobičajilo nazivati izbjegličkom krizom (mada su mainstream hrvatski mediji očito dobili obvezujući naputak da izbjegavaju izraz ‘izbjeglice’ i da govore samo o migrantima – kao, došlo ljudima da se sele, pa se – eto – sele). Tada, u tim prvim tjednima, dok još nisu proradili uhodani mehanizmi stvaranja straha od drugih i drugačijih, većina je u izbjeglicama vidjela nesretnike koji traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i neimaštine, izravnih posljedica politike što je Zapad forsirano provodi na Bliskom i Srednjem istoku i u Africi (pa to nikako nisu ekonomski emigranti, nego u najboljem slučaju – politički). Ljudi su se, osobito u Hrvatskoj (mada je Predsjednica već tada tražila upućivanje vojske na granice i njezino zatvaranje) prisjećali vlastitih zlih sudbina u ne tako davnim ratovima na ovim prostorima. Bili su spremni pomoći i pomagali su. Ne samo u Hrvatskoj. Austrija je bila gotovo ogledni primjer kako se izbjeglice organizirano primaju, zbrinjavaju i sprovode dalje, uz građane koji su spontano dolazili na željezničke stanice, donoseći odjeći, hranu, vodu, igračke za djecu.
No, kako val izbjeglica nije prestajao (a jednoga će se dana možda saznati kako je i kojim mehanizmima pokrenut o ovakvom obujmu), proradile su ‘tvornice’ straha i netrpeljivosti. Od one izjave lokalnog funkcionera u Hrvatskoj kako ‘nije ugodno kada nepoznati ljudi noću prolaze pod prozorima’, preko izjave slovačkog državnog dužnosnika da će njegova zemlja primati samo kršćane, ‘jer ovdje nema mošeja, pa se muslimani ne bi osjećali ugodno’, ili prepotentnih riječi notornog mađarskog premijera Orbana koji je svojoj zemlji pripisao ulogu ‘predziđa i Evrope, i kršćanstva’, sve do anketa u Poljskoj, Češkoj i još nekim postsocijalističkim zemljama u kojima se uvjerljiva većina izjašnjava protiv primanja izbjeglica, te – napokon - nedavnog impresivnog skupa desnog, antievropskog pokreta Pegida u Njemačkoj koji je, također uz zahtjeve za prestankom primanja izbjeglica, na ulice Dresdena izveo nekih deset do petnaest tisuća pristaša (doduše, okupilo se otprilike isto toliko onih koji zastupaju suprotna stanovišta). Plimni val suosjećanja polako je jenjavao, pa se čak i snimateljica privatne mađarske televizije koja je snimljena (dakle – nepobitno dokazano) kako na granici podmeće nogu izbjeglici s djetetom u naručju odvažila izjaviti da će tužiti i toga nesretnika (jer ‘mijenja iskaz’, a za ono što je snimljeno – koga briga) i Facebook koji ne uklanja pogrdne poruke na njezinom profilu. A njemačka kancelarka Angela Merkel suočena sa sve većim otporom primanju izbjeglica, poglavito od bavarske Kršćansko (?)-socijalne unije, ali i od socijaldemokrata koji su partneri u koaliciji, povukla je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez. Tjedan dana prije izbora u Turskoj otišla je u Ankaru i dopustila predsjedniku Erdoganu (koji neskriveno koketira s islamizmom i jedan je od najčvršćih stupova alijanse što pod svaku cijenu želi srušiti Assadov režim u Siriji) da je otvoreno ucjenjuje: ja ću spriječiti izbjeglice da idu put Evrope, a Evropa će mi dati novac, omogućiti Turcima da bez viza putuju u Uniju (čime je praktično poništen famozni shengenski režim) i ponovo otvoriti pregovore o ulasku Turske u EU.
Dobrom, starom Evropom umjesto duha evropskog zajedništva, što uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel bezuspješno pokušavala apelirati, opet caruje dobri, stari nacionalizam
I to radi ona ista Angela Merkel koja je svojedobno bila izričito protiv primanja Turske u Uniju. U ono vrijeme, Turskoj koja je još bila moderna, sekularna država (kakvom ju je zamislio Ataturk) u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Evropi zaista je bilo i mjesto. No, moćna se kancelarka protivila. Danas, kada pred vratima Evrope stoji sve više islamizirana, a kroz to i radikalizirana Turska koja je, objektivno, mada ne i formalno, s nasljeđem Ataturka raskrstila (uključujući i san o obnovi Otomanske imperije), ta ista kancelarka ide ‘na noge’ Erdoganu, povećavajući u znatnoj mjeri izglede za uspjeh njegovoj političkoj opciji na skorim izborima, ali i otvarajući vrata Evrope velikoj i ekonomski jakoj zemlji u trenutku kada je ta zemlja sve dalje od onih ideala kojima je Evropa težila.
Pa će u ‘otpusnom pismu’ u kojemu će jednoga dana biti konstatirana smrt Evrope ‘nakon duge i teške bolesti’ i taj potez njemačke kancelarke biti naveden kao jedan od uzroka fatalnog ishoda. No, koliko god da je istina da je Njemačka ključna članica Evropske unije, toliko je istina i to da uzrok smrti Evrope treba tražiti u samoj Evropskoj uniji, takvoj kakva jest, odnosno kakva je postala.
Pa će – dakle - drugi, ništa manje važan uzrok umiranja Evrope, biti njezina pokazana i dokazana nesposobnost da djeluje kao da je zaista ujedinjena, da djeluje zajednički. Izbjeglička je kriza na svjetlo dana iznijela svu krhkost, točnije bi bilo reći: ispraznost fraza o evropskom jedinstvu, o dogovaranju, o jedinstvenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ništa od toga ne postoji, usprkos silnim sastancima, redovnim i izvanrednim skupovima šefova država i vlada, deklaracijama i izjavama. Dobrom, starom Evropom umjesto duha evropskog zajedništva, što uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel bezuspješno pokušavala apelirati, opet caruje dobri, stari nacionalizam. Na dnevnom je redu utvrđivanje granica, podizanje ograda i prepreka, zatvaranje u vlastite torove, propovijedanje (u prenesenom smislu, ali i doslovno, pri čemu – naravno – izuzimamo papu Franju) nemogućnosti i suživota, i zajedničkog života s ‘onima koji su drugačiji’.
Paradoksalno je da se sve to nerijetko događa pod krinkom zaštite Evrope. Jer, kažu zabrinuti licemjeri, nekoliko milijuna inovjeraca promijenit će karakter našega kontinenta. A hoće li zaista? U ukupnom broju stanovnika Evrope tih bi (zamišljenih) nekoliko milijuna činilo niti dva posto ukupnog stanovništva, razumije se samo po sebi, raspodijeljeno po cijeloj Evropi i uz uvjet (a to nije nikakva netolerancija!) da se ponašaju u skladu s pravilima ponašanja i življenja u zemljama – domaćinima. Što se pak tiče kapaciteta primanja stranaca, samo je Zapadna Njemačka (dakle, ne cijela!) svojedobno bez problema primila gotovo milijun tzv. Gastarbeitera iz nekadašnje jugoslavenske federacije (da o isto takvim ‘gostujućim radnicima’ iz niza drugih zemalja i ne govorimo). Kakvi su pak kapaciteti Hrvatske u primanju izbjeglica, to dobro znaju i oni na vlasti, i oni u oporbi, jer i jedni i drugi doživjeli su ratove u kojima se raspala Jugoslavija i sasvim sigurno nisu zaboravili koliko je izbjeglica (doduše Hrvata, katolika) u ono vrijeme zbrinula Hrvatska. Govoriti sada kako Hrvatska može primiti najviše pet tisuća izbjeglica, jadno je i sramotno.
No, stvari su takve, kakve jesu. Sjedinjene Države, čija je politika u velikoj mjeri kumovala svemu što se sada događa i kojima bi slabljenje Evrope (što nužno znači i veću ovisnost o Washingtonu) odgovaralo iz niza razloga, upadljivo se drže po strani. Rusija, koliko evropska, toliko i azijska zemlja, vojnim angažmanom u Siriji spašava Evropu od najradikalnijeg oblika islamizma, oličenoga u tzv. Islamskoj državi, mada mnogi to ne žele ni vidjeti, ni priznati, i mada je istina kako Rusija tu ima i svoje interese (primarno zaštitu vlastitog područja od militantnog islamizma, ali i zadržavanje vojnoga uporišta u Siriji).
Pa je Evropa ostala prepuštena sama sebi. I takva, prepuštena sama sebi, umrla je. Samo što ona, sa svim zastupnicima Evropskog parlamenta, sa svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim aparatom u Bruxelleus, toga još nije svjesna, pa se ponaša kao da je živa.
Na žalost – nije. Umrla je u blatu u koje propadaju dječje noge na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloništa u Njemačkoj. To je slika današnje Evrope, slika koja se u narednim danima može samo pogoršavati (ne dogodi li se neko pravo čudo). Ta slika govori kako je nestala Evropa, kakva je trebala biti, onakva kakvu smo željeli (barem oni koji znaju što je tolerancija, što je suživot, što je bogatstvo različitosti, što je zajedništvo u znaku Evrope).
Ta je Evropa naprosto umrla. Mada ona to još ne zna.
portalnovosti
