Napomena: Uz ispriku čitateljima, evo prepisala sam nešto od Benošićeve poezije, za sve one koji se nisu susretali s njom... (i uvažila komentare, koji su uredu)
Darija Mataić Agičić: Valentin Benošić - u dihotomiji voljenja života i čekanja smrti
***
Sve tamnije
Crvene se jagode na tvojim usnama,
Punim jutarnje tuge.
Pod granom proljetnog vidika
Gdje ćeš proći,
Čovjeka nema.
Usamljeno je zvono tvoga koraka.
I sjena ti je ovdje,
A ti već u tmini –
Stupaš modrim stopalima
Zamagljenom cilju.
'U okovima'
***
Poznavati granice isto je što i znati
Gdje tvoj je početak,
A gdje kraj.
Ali nitko neće znati
gdje će ljubav početi, a gdje svršiti.
netko je ispio tu krv,
vruću poput užarena stakla, kao na piru vina.
I osamio čovjeka.
Prerezanih žila,
zasadit ćemo još tiho stablo pred svaki
prozor otvoren,
pa neka se ospe plodom,
Kao grožđe zrnom.
'U okovima'
***
Mi,
namijenjeni za ljubav
a uskraćeni za radost:
slijed smo beskrajnosti ljudske.
Zamjenjujemo se onima koji dolaze:
dok im ustupamo svoje mjesto
odlazimo tamo
Gdje su otišli oni prije nas.
'U okovima'
***
Lagano
Moja se duša pretvara u meko veče.
Kao mrtve nade
Moje ruke polegle su po tami.
A proljeće je. April
Pod višnjom zavija pas.
A skoro
Zemlja će sazreti
Od cvjetova
I pretvoriti me u grob.
'U okovima'
***
Slomljen je čas.
A čovjek je još tu
sam između sada i svega.
I tiho
hladna šutnja, sjena kamena, kruži
nad usamljenim čelom.
A misao, što kipi bez dna,
rana je u glavi,
kletva u srcu,
bodež u grlu.
Sviće.
I na staklu će vruće briznuti.
'U okovima'
***
prof. M. Kaminskom
Vezan u san,
u kamen, crnu ćutnju, sahranjen je
vijek ljudski.
Tu je isplakana
povijest što se niže u vijenac
Slomljenih srca.
A daleko,
daleko zamire taman vapaj:
druga traži netko,
zalutao u prostor čovjeka.
'Odavde do smrti'
***
Vid moga oka je suza
što zvijezdom svjetluca
i što čežnjom žari,
vid što seže
kroz prostor svoje sanje
daleko u svanuće
gdje bi mogla začeti se nada
il oživjet volja
da se pođe tihom stopom –
stazom dobre majke
u nepoznate jave,
u žuđena mjesta
gdje proljećem trepere procvjetale grane.
'Odavde do smrti'
Kasna jesen
Pod crnim ogrtačem uspomena
sja zamrla svjetlost
i tiho odzvanja romon kiše i zvona,
a oko kuća zatvorenih
otegnuto kuka vjetar,
u noć, prepunu tlapnje.
a ne možeš se javiti suzom,
već ćutanjem.
'Ponoćne ruže'
MI
Da bi se umrlo
Treba ljubiti
Jer život podijelio se
na ljubav
i na umiranje
O Mi
koji smo premalo ljubili.
'Sanatorij'
MOJ EPITAF
ROĐEN
OD MAJKE ČOVJEKA
NA PUTU
DA UMREM
JA POSRNUH
I ZBUNJEN TAKO
NA TRENUTAK SAMO ZASTADOH
NA ZEMLJI
'Sanatorij'
Čovjek
prof. M. Kaminskom
Čovječe,
samo si kaplja
suze svemirske,
koja nestaje utopljena
u srcu zemlje
bez kraja, bez kraja.
Ti odlaziš sam,
A drugi te slijede.
'Ponoćne ruže'
Ljubav
Iz daljine neznane
nečujno dođeš
i gle odjednom:
tijelo je tvoje ljiljan sred ljeta.
Mirisah dah voća
obasipa te bijelu pod palmom svoda,
treperavu od rujnih stabala
i šuma vjetra
što mlad dopire sa šumskih staza.
dođeš,
a mene sve više more
u bolu prisutni sati:
o, tako bi slatko bilo
krasti cvjetove sa usta tvojih.
'Ponoćne ruže'
Probuđeno ljeto
Po rameninima
Obaspe me predjutarje mirisno
Srebrnim sjajem tišine.
Kapljice rose,
Što tresem sa ruža
Slijevaju mi se na dlanove.
Svaka je kaplja
Odsjaj suze moje majke.
Mirisan vjetar
Donese mlad okus prvih krušaka
Na moja usta
I probudi davnu milinu:
Gle, ti u bijeloj haljini ljeta,
Rumena od mirisa
Pod kruškom ispod brijega.
'Ponoćne ruže'
Nespokoj
Pogled moj umire u daljini,
u beskraju zemlje:
budi me buna duše,
zri krik
i puca prostor moga bića.
Sav se rasprskavam na mnoge strane života:
tamo gdje vode želje.
'Ponoćne ruže'
***
Svatko sja iskrom svog stvorenja
I pati mukom pomirenja
Da umrijeti mora
Na kraju nade
U posljednjoj suzi.
I ojađen u zgaženoj vjeri,
Svatko ide sa skrivenim bolom,
Na dnu duše,
Vezan u lance života zemna,
A slobodan tek kada se kreće kroz svoje samoće.
Iz ostavštine
Da malo izazivamo dušu
Zarezao sam prstima duboko preko grla u dušu. Što sam dublje rezao, sve jače sam osjećao rane. Potom sam brzo izvukao prste i stavio ih na čelo.
Pogledavši se u ogledalo, na čelu sam vidio malu kaljužu duše.
Iz ostavštine
Čežnja
U sutonu rujnom
moja duša žeđa za daljinom.
Muče me vruće sanje.
I dok buja potop uspomena,
Na omrznutu javu bacam suzu:
posljednju slatkost svoje krvi.
Zemlja je obasjana svjetlošću
što zamire na tihom rubu neba:
noć nadolazi
i otvara srce grozi.
O, tako sam krasno dirnuo dubine.
Ali strah me je: prepući će rana.
Iz ostavštine
Napušteni ljudi
O, ono naše Ono, što smo tražili,
tako je bestjelesno bezglasno nestalo
kroz dubinu ovih očajnih pogleda, kroz dno
Pusta bića.
I sada nam zalud naše bune, naše pobune,
o naše, sablasno Naše.
I svi smo prosjaci pred vječnošću.
Razvili smo zastave svoga rođenja
a bura ih je polomila,
i sad hoćemo da nam otvore Zemlju,
da joj kriknemo, da dignemo one
što su nas prozvali ljudima.
Iz ostavštine
