Washington je 1949. godine stvorio nešto što se zove NATO savez kako bi u zapadnoj Europi čvrsto zacementirao interese buduće američke vanjske politike, međutim, taj se potez pokazao destruktivnim za istinske interese Njemačke, Francuske, Italije i drugih zemalja Europe.
Godine 1986. dvanaest naroda tada Europske ekonomske zajednice mijenjaju ugovor iz 1957. godine, te potpisuju jedinstveni europski akt kojim su do kraja 1992. godine odlučili stvoriti jedinstveno europsko tržište. Tada navedena pravila europske političke suradnje su preteča Europske unije u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.
9. studenog 1989. godine se zbiva događaj povijesne dimenzije koji je poremetio strategiju EEZ oko jedinstvenog tržišta. Gorbačov i SSSR se odriču Demokratske Republike Njemačke u korist Zapada. Hladni rat je de facto završio, a Njemačka se ujedinila. Zapad je očito pobijedio. Većina Europljana je bila ushićena, jer su mnogi desetljećima vjerovali da žive na rubu mogućeg nuklearnog rata. Europa u nastajanju je bila ponosna i sigurna u budućnost. NATO savez, kojega je osnovao Washington, prema riječima njegovog prvog glavnog tajnika, Lorda Ismaya, "osnovan je kako bi se Rusi držali van, Amerikanci unutra, a Nijemci ispod“.
Europski obrambeni stup ili američki NATO?
U prosincu 1991. godine je na sastanku EEZ usvojen Ugovor iz Maastrichta, dokument s katastrofalnim greškama. Šokiranom Helmutu Kohlu su Mitterand i Margaret Thatcher rekli da Njemačka mora pristati na stvaranje jedinstvene valute koju će kontrolirati njemačka Bundesbanka. Ta je valuta postala današnji euro, ali je stvorena neovisna i nadnacionalna Europska središnja banka. To je bila ucjena i preduvjet za njihovo prihvaćanje njemačkog ujedinjenja. Nijemci su progutali gorku pilulu i potpisali dokument.
Malo se u to vrijeme raspravljalo da je Ugovor iz Maastrichta uključivao i dio koji po prvi put nalaže uspostavljanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Dvanaest zemalja je potpisalo sporazum i vođeni su intenzivni razgovori o razvoju europskog obrambenog stupa, neovisnog o NATO savezu.
Raspadom Sovjetskog Saveza razloga za postojanje NATO saveza više nije bilo.Varšavski pakt se raspao, a Washington je uvjeravao Gorbačova da se NATO neće širiti na istok.
Bush uništava obrambeni stup EU
Američki predsjednik George H.W. Bush je bio čovjek koji je ostavio krvlju natopljeno nasljeđe. Njegove rane godine u Washingtonu je obilježila ključna uloga kao agenta CIA-e u Dallasu 22. studenog 1963. u atentatu na JFK. On je došao na čelu CIA-u '70-ih i namamio Saddama Husseina da 1990. okupira Kuvajt, što mu je pružilo opravdanje za krvavu ratnu operaciju „Pustinjska oluja“ protiv Iraka.
Kao predsjednik, Bush je također pokrenuo događaje koji će dovesti do uništenja Jugoslavije početkom '90-ih, jednako kao što Washington danas uništava Ukrajinu. Sjedinjene Države su poticale rat koji je za deset godina opustošio Balkan, a sve s ciljem da zemlje Europske unije natjera da shvate da će NATO opstati, ostati, širiti se na istok i to pod nadzorom Pentagona.
U stvari, jugoslavenski rat je Washington iskoristio kako bi u nastajanju uništio opasnost od stvaranja neovisne obrane i samostalnog obrambenog stupa EU. Američki predsjednički savjetnik i bivši osnivač Trilateralne komisije, Zbigniew Brzezinski, otvoreno je opisao stav Washingtona prema Njemačkoj. Za njega je Njemačka bila „vazal američke imperijalne sile, a ne suverena država“.
Godine 1999. Mađarska, Poljska i Češka službeno su pozvani u Washington da se pridruže NATO savezu. To se dogodilo u vrijeme kada je komadanje Jugoslavije završilo sramotnim i ilegalnim ratnim pohodom američkog predsjednika Billa Clintona i bombardiranjem Srbije u tzv. „Kosovskom ratu“. Sramotnije od samog Clintonovog rata je bilo sudjelovanje Joschke Fischera u njemu, njemačkog ministra vanjskih poslova i sina mađarskog mesara.
Do 2004. Washington je odlučio uključiti u NATO Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju. Također su se u tajnosti pripremale sramotne Obojene revolucije, odnosno državni udari u Gruziji i Ukrajini, gdje će na vlast doći američki kandidati, korumpirani Viktor Juščenko u Kijevu i Mihail Saakašvili u Gruziji. Oba predsjednika su kao dio svoje kampanje obećavala ulazak u NATO.
2007. godine ministar obrane Rumsfeld najavljuje da će Pentagon instalirati balističke projektile u Poljskoj i Češkoj, usmjerene de facto prema Rusiji. Moskva je sve više negodovala zbog strateškog gušenja od strane NATO saveza, koji je na kraju postao jedina svjetska velesila pred vratima Moskve.
Njemački-francuska intervencija u Ukrajini
Kada su ministri vanjskih poslova Njemačke i Francuske 21. veljače 2014. u Kijevu u očajničkom nastojanju intervenirali, želeći kompromis kako bi se izbjegao građanski rat, iz Ukrajine se izričito isključeni od jedine zainteresirane strane u pregovorima - američke vlade. Oni su dogovorili kompromis koji je trajao manje od 48 sati. Potom su u organizaciji CIA-e snajperisti u Kijevu zapalili pobunu i srušili demokratski izabranog predsjednika Viktor Janukoviča, koji je na kraju pobjegao kako bi spasio život.
Sljedećeg dana, Obamina uprava, na čelu sa ženskim „jastrebom“ State Departmenta, Victoriom "Je*eš EU" Nuland, američkim veleposlanikom Geoffreyem Pyattom i legijama CIA operativaca, na Maidanu otvoreno instaliraju svoje marionete i to pomoću neonacista iz Desnog sekotora i Svobode.
George Friedman, šef Stratfora, američke strateške savjetodavne agencije čiji su klijenti Pentagon, CIA i izraelske agencije, rekao je za ruski Kommersant kako je za SAD državni udar u Ukrajini bio "najeklatantniji udar u povijesti".
Washington je tada pljunuo u lice, ne samo Njemačkoj, Francuskoj i Europskoj uniji, nego i u lice Rusije i Ukrajine same. Američka administracija je odabrala osobe koje će voditi novi pučistički režim u Kijevu, na čelu s njihovim izborom za premijera, Arseniya Yatsenyuka. Njemačka i Francuska su i ovu odluku morale progutati. Nakon ožujka 2014. i referenduma na Krimu, pod prisitkom Washingtona i ratnih „jastrebova“ iz Obamine administracije EU je jednoglasno pristala da SAD diktiraju put sankcija protiv Rusije. Njemački industrijalci su otvoreno prosvjedovali, ali je vlada Angele Merkel pokleknula pred NATO savezom i Washingtonom, unatoč tome što je njemačko gospodarstvo počelo tonuti u recesiju, zajedno s ostatkom EU.
Dakle, sada se događa nešto vrlo neobično. Francuska i Njemačka ponovno otvoreno prkose Obami i Washingtonu. U noći 4. veljače Merkel i francuski predsjednik Hollande su na brzinu odlučili letjeti u Moskvu na sastanak s Putinom. Glasnogovornik ruskog predsjednika je izjavio da će "čelnici triju država raspravljati o tome što konkretno zemlje mogu učiniti kako bi doprinijele ubrzanom završetku građanskog rata na jugoistoku Ukrajine, koji je eskalirao u posljednjih nekoliko dana i rezultirao brojnim žrtava".
Najzanimljiviji dio brzog putovanja je da "vazalski" lideri, Angela Merkel i Francois Hollande, nisu tražili dozvolu Washingtona. Spontano su najavili putovanje u Moskvu, a Hollande je rekao novinarima "odlučio sam zajedno s Angelom Merkel poduzeti novu inicijativu".
Još zanimljivije, njihova "nova inicijativa" dolazi u vrijeme kada se američki državni tajnik John Kerry u Kijevu sastao s predsjednikom Poroschenkom i razgovarao o mogućim američkih isporukama oružja Kijevu, što je oblik "diplomacije“ omiljen Washingtonu. Moskovski razgovori Putina, Merkel i Hollandea su navodno uslijedili nakon "tajnih" razgovora između Pariza, Berlina i Moskve.
Početkom prosinca Hollande je iznenadno posjetio Moskvu i sastato se s Putinom. U to vrijeme je francuski predsjednik izjavio: "Vjerujem da moramo izbjeći 'zidove' koji nas razdvajaju. U ovom trenutku moramo biti u stanju premostiti prepreke i pronaći rješenja."
Washington nije bio nimalo sretan s tim. U određenim krugovima postoje jake sumnje da je 7. siječnja false flag napad na satirički magazin Parizu „Charlie Hebdo“ bio odgovor ratnih frakcija Washingtona i Tel Aviva na diplomaciju Hollandea.
Najnoviji zajednički njemačko-francuski diplomatski potezi dolaze u trenutku kada John Kerry u Kijevu raspravlja o američkom oružju za Ukrajinu.
Le Nouvel Observateur piše kako su Hollande i Merkel donijeli odluku da razgovaraju s Putinom u Moskvi kao pokušaj "da se postave ispred Amerikanaca i nametanja njihovog riješenja za probleme, odnosno transfera oružja u Ukrajinu".
„Dvoje europskih lidera je otišlo u Kijev odmah nakon Kerrya. Hollande i Merkel ne vjeruju američkoj administraciji i žele predstaviti svoja diplomatska rješenja i to baš trenutku kada američki potpredsjednik Joe Biden u Münchenu na Konferenciji o sigurnosti predstavlja američki plan slanja smrtonosnog oružja Kijevu“, za Le Nouvel Observateur piše analitičar Vincent Jauvert.
Noćas, danas, ali i naredni dani i tjedni će biti odlučujući za mir u svijetu. Atlantski most se izgleda urušio i vrijeme je za novi, stabilni most na njegovom mjestu; most preko kojega u München na buduću Konferenciju o sigurnosti neće doći poruke Joa Bidena.
F. William Engdahl
NATO: Atlantic Bridge is Falling Down
http://journal-neo.org/2015/02/11/nato-atlantic-bridge-is-falling-down/
altermainstreaminfo
