Nakon debate čelnika SDP-a Zorana Milanovića i njegova glavnog konkurenta Andreja Plenkovića, u kojoj je socijaldemokrat bio neusporedivo odmjereniji, upućeniji i dominantniji, mnogi – pa i ja, pomislili su kako možda proteklih sedam, osam mjeseci smiješne, štetočinske koalicije Mosta i HDZ-a ipak nije bilo uzalud ni za biračko tijelo, ni za političare s desna i lijeva.
Pomislih na tren kako je taj hod po oštrici sukoba, što ga je osmislilo Karamarkovo društvo, taj spoj konzervativaca kojima se državne pare lako lijepe za prste i novovjekih neonacista jednom zauvijek otišao u povijest zajedno s kvazidomoljubnom retorikom.
S ekrana se milijunskom gledalištu obraćao ušminkani dvojac napudranih lica i kravata usklađenih s košuljama i odijelima spretno izbjegavajući omalovažavanje i podcjenjivanje onog drugog, ekvilibrirajući nad temama koji bi ih odvele u međusobni sukob. Tolerantni, mili i fini u tolikoj mjeri da ih se dvorovi ne bi posramili. Tek poneka žaoka da ne zaspimo.
Jedino što me već tad smetalo kod naizgled samosvjesnog predsjednika SDP-a bilo je potpuno nepotrebno spominjanje majčina očuha – ustaše koji, eto, nakon rata nije ubijao jugoslavenske ambasadore kao neki kojima danas spomenike dižu i čiji je zločin neuvjerljivo izrelativizirao Andrej Plenković.
Prepala sam se da će sinjski ili livanjski geni prevladati pa će krenuti s podilaženjem desnici kao onomad na skupom premijerskom izletu u Australiji kad je dopustio da bude odvučen na opskurnu izložbu čovjeka za kojim su se vukli sudski repovi nakon odlaska iz Lovrana u kojem je jedno vrijeme boravio i radio nakon što se Hrvatska osamostalila.
Na izložbu čovjeka čije radove mnogi smatraju tek kič malerajem, slikara koji Tita portretirao s vampirskim očnjacima i ogrlicom od lubanja. Strah nije bio bez osnove, samo je uslijedio nešto kasnije.
Sjećate li se tog nepotrebnog, skupog odlaska iza kojega je, očito ne bez osnove ,taj isti kontroverzni Billich (nekad se zvao Karlo Bilić), obećao Zokijev portret i za tadašnjega premijera kazao kako je pokazao dobru volju, razumijevanje i ideološku elastičnost… Što je to u australskome zraku što političke duše tjera prema mraku (sjetite se Mesićeva pjevanja), teško je dokućiti ali mnogi po povratku ostaju trajno diskreditirani pred biračkim tijelom i simpatizerima na koje računaju.
No vratimo se mi iznenadnom sastanku s braniteljima koji je uskovitlao prašinu u ovo predizborno vrijeme kad se svi pirlitaju pred ogledalom javnosti ne bi li im 11. rujna, kao u bajci o Snjeguljici, odgovorilo da su najljepši i najpoželjniji na svijetu.
Naravno da je snimanje i objava razgovora bez znanja i privole svih sudionika sastanka nedopustivo, da je dno dna, da oni koji to čine nisu ništa drugo do revnosni učenici udbaške škole Josipa Perkovića, no svejedno to što je kandidat za mjesto predsjednika Vlade izgovorio ili, bolje rečeno, rječnik SDP-ova čelnika ničim, ama baš ničim ne može biti opravdan.
Ne treba velika pamet da se shvati kako je brzoplet, infantilan i tašt kakvim ga je Bog dao naivno upao u trapulu svim mastima premazanih “plaćenih lovaca” na njegove pogreške uvjeren kako mu se, eto, daje nova šansa da nakon što je briljirao u debati pokupi i pokoji glas s desna.
Stječe se dojam da usprkos pola stoljeća u nogama ( ne mogu reći u glavi, a za dupe sam prepristojna) nikako da se odluči želi li biti ozbiljan i odgovoran političar jedne velike, moćne, zasad oporbene stranke ili ulični, čaršijski mangup.
Fakin sa zagrebačke Knežije koji pušta očnjake i neodmjerenim i potpuno nepotrebnim junačenjem izaziva deklarirane kavgadžije iz susjedstva ne bi li prikupio simpatije ljudi u crnom, onih koji u glavnome gradu vole kampirati u sva godišnja doba kad je na vlasti SDP.
Sudionike, naravno, nije impresionirao, a legitimno izabranoj vlasti dvaju nama susjednih zemalja (ma što mi o toj vlasti mislili) dao je na pretek štofa za mahanje pred europskim državnicima za koje naš “čaršijski mangup” misli kako odveć lako upravljaju svim odlukama Hrvatske demokratske zajednice i njegovog glavnog konkurenta Andreja Plenkovića. Riječ je naravno o europskim pučanima!
Ponekad pomislim da uopće ne bi bilo loše da kakva socijalistička internacionala upravlja njegovim odlukama , jer kad ga opije nacionalni zanos, prečesto zaboravlja da njegov birački korpus čine, rekao bi Antun Vujić, radno zavisni, nezaposleni i nostalgični umirovljenici.
I dok mu je odličan potez bilo izbjegavanje zvižduka na kninskoj proslavi i to da ga se povezuje s nacionalističkim dernekom na Thompsonovom koncertu, naivno je, pa i glupo, bilo pristajanje na ovaj sastanak u predizborno doba!
Naravno da mu je dio branitelja smjestio. Naravno i da dio građana to jasno vidi. Nisu tako naivni da nakon logorovanja u Savskoj, nakon križarskoga pohoda u crnim majicama Zagrebom, nakon vrijeđanja Freda Matića i Bojana Glavaševića vjeruju da su upravo oni za dijalog jer, eto, onaj koji jednom ratuje rat ne priziva, a da konflikte sa susjedima kani produbiti upravno Zoran Milanović i njegovi.
No, to ne znači da ovaj incident neće čelnika SDP-a stajati dijela glasova.
Ne zbog stava da Srbija želi ulogu mini Haga, to smo uostalom od njega čuli u svim pozama, već upravo zbog tog rječnika uličnoga tabadžije kojim se valjda želio približiti braniteljima – a oni sasvim suprotno od njega (valjda zbog snimanja), birali riječi, glumili mirotvorce spremne na dijalog s onima koji su ih prije dvadeset i više godina gledali preko nišana!
Da ne povjeruješ vlastitim ušima – tolerantni branitelji i pubertetski buntovan kandidat za premijera. Bit će da andropauza ima slične simptome kao pubertet!.
Tko pobogu savjetuje kandidata za premijera kad su ovakvi dogovori i razgovori u pitanju? Zašto je nasjeo k’o francuska sobarica? Prihvaća li on uopće dobronamjerne savjete i kritiku?
Ako želi glasove desnice, što ne vrati iskaznicu SDP-a i ne prijeđe u redove onih kojima su sukobi sa susjedima raison d’etre? Sve su to pitanja koja se logično nameću!
Veli Milanović da država i politika nisu vaterpolo i košarka. Aludira valjda na civilizirano ponašanje sportaša, čestitke i zagrljaj trenera nakon izgubljene utakmice. I nisu! Sportaši i njihovi treneri znatno su socijalno inteligentniji, zreliji i odgovorniji – barem ovi spomenuti – i od srpskog premijera i od ovih naših kandidata (Plenković se i nadalje ne distancira od primitivnih, osvetničkih poteza ministra u ostavci Hasanbegovića – štoviše stavio ga je na listu kao trećeg, a kod Karamarka je bio deveti).
Šteta da čelnik SDP-a ne uči iz vlastitih pogrešaka, šteta da mu iskustvo nije donijelo i mudrost. Nije se pomakao od vremena kad je kao vrstan student retoričar dobio Rektorovu nagradu. U debati smo vidjeli i zašto.
No, ova za mnoge tužna i ružna vremena traže mnogo više od dobrog govorništva i fakina s Knežije!
autograf
Pomislih na tren kako je taj hod po oštrici sukoba, što ga je osmislilo Karamarkovo društvo, taj spoj konzervativaca kojima se državne pare lako lijepe za prste i novovjekih neonacista jednom zauvijek otišao u povijest zajedno s kvazidomoljubnom retorikom.
S ekrana se milijunskom gledalištu obraćao ušminkani dvojac napudranih lica i kravata usklađenih s košuljama i odijelima spretno izbjegavajući omalovažavanje i podcjenjivanje onog drugog, ekvilibrirajući nad temama koji bi ih odvele u međusobni sukob. Tolerantni, mili i fini u tolikoj mjeri da ih se dvorovi ne bi posramili. Tek poneka žaoka da ne zaspimo.
Jedino što me već tad smetalo kod naizgled samosvjesnog predsjednika SDP-a bilo je potpuno nepotrebno spominjanje majčina očuha – ustaše koji, eto, nakon rata nije ubijao jugoslavenske ambasadore kao neki kojima danas spomenike dižu i čiji je zločin neuvjerljivo izrelativizirao Andrej Plenković.
Sjećate li se nepotrebnog, skupog odlaska iza kojega je, očito ne bez osnove, taj isti kontroverzni Charles Billich (nekad se zvao Karlo Bilić) obećao Zokijev portret i za tadašnjega premijera kazao kako je pokazao dobru volju, razumijevanje i ideološku elastičnost… Što je to u australskom zraku što političke duše tjera prema mraku (sjetite se Mesićeva pjevanja),teško je dokučiti, ali mnogi po povratku ostaju trajno diskreditirani pred biračkim tijelom i simpatizerima na koje računaju
Prepala sam se da će sinjski ili livanjski geni prevladati pa će krenuti s podilaženjem desnici kao onomad na skupom premijerskom izletu u Australiji kad je dopustio da bude odvučen na opskurnu izložbu čovjeka za kojim su se vukli sudski repovi nakon odlaska iz Lovrana u kojem je jedno vrijeme boravio i radio nakon što se Hrvatska osamostalila.
Na izložbu čovjeka čije radove mnogi smatraju tek kič malerajem, slikara koji Tita portretirao s vampirskim očnjacima i ogrlicom od lubanja. Strah nije bio bez osnove, samo je uslijedio nešto kasnije.
Sjećate li se tog nepotrebnog, skupog odlaska iza kojega je, očito ne bez osnove ,taj isti kontroverzni Billich (nekad se zvao Karlo Bilić), obećao Zokijev portret i za tadašnjega premijera kazao kako je pokazao dobru volju, razumijevanje i ideološku elastičnost… Što je to u australskome zraku što političke duše tjera prema mraku (sjetite se Mesićeva pjevanja), teško je dokućiti ali mnogi po povratku ostaju trajno diskreditirani pred biračkim tijelom i simpatizerima na koje računaju.
No vratimo se mi iznenadnom sastanku s braniteljima koji je uskovitlao prašinu u ovo predizborno vrijeme kad se svi pirlitaju pred ogledalom javnosti ne bi li im 11. rujna, kao u bajci o Snjeguljici, odgovorilo da su najljepši i najpoželjniji na svijetu.
Naravno da je snimanje i objava razgovora bez znanja i privole svih sudionika sastanka nedopustivo, da je dno dna, da oni koji to čine nisu ništa drugo do revnosni učenici udbaške škole Josipa Perkovića, no svejedno to što je kandidat za mjesto predsjednika Vlade izgovorio ili, bolje rečeno, rječnik SDP-ova čelnika ničim, ama baš ničim ne može biti opravdan.
Ne treba velika pamet da se shvati kako je brzoplet, infantilan i tašt kakvim ga je Bog dao naivno upao u trapulu svim mastima premazanih “plaćenih lovaca” na njegove pogreške uvjeren kako mu se, eto, daje nova šansa da nakon što je briljirao u debati pokupi i pokoji glas s desna.
Stječe se dojam da usprkos pola stoljeća u nogama ( ne mogu reći u glavi, a za dupe sam prepristojna) nikako da se odluči želi li biti ozbiljan i odgovoran političar jedne velike, moćne, zasad oporbene stranke ili ulični, čaršijski mangup.
U ovo predizborno vrijeme svi se pirlitaju pred ogledalom javnosti ne bi li im 11. rujna, kao u bajci o Snjeguljici, odgovorilo da su najljepši i najpoželjniji na svijetu… Naravno da je snimanje i objava razgovora bez znanja i privole svih sudionika sastanka nedopustivo, da je dno dna, da oni koji to čine nisu ništa drugo do revnosni učenici udbaške škole Josipa Perkovića, no svejedno to što je kandidat za mjesto predsjednika Vlade izgovorio ili, bolje rečeno, rječnik SDP-ova čelnika ničim, ama baš ničim ne može biti opravdan
Fakin sa zagrebačke Knežije koji pušta očnjake i neodmjerenim i potpuno nepotrebnim junačenjem izaziva deklarirane kavgadžije iz susjedstva ne bi li prikupio simpatije ljudi u crnom, onih koji u glavnome gradu vole kampirati u sva godišnja doba kad je na vlasti SDP.
Sudionike, naravno, nije impresionirao, a legitimno izabranoj vlasti dvaju nama susjednih zemalja (ma što mi o toj vlasti mislili) dao je na pretek štofa za mahanje pred europskim državnicima za koje naš “čaršijski mangup” misli kako odveć lako upravljaju svim odlukama Hrvatske demokratske zajednice i njegovog glavnog konkurenta Andreja Plenkovića. Riječ je naravno o europskim pučanima!
Ponekad pomislim da uopće ne bi bilo loše da kakva socijalistička internacionala upravlja njegovim odlukama , jer kad ga opije nacionalni zanos, prečesto zaboravlja da njegov birački korpus čine, rekao bi Antun Vujić, radno zavisni, nezaposleni i nostalgični umirovljenici.
I dok mu je odličan potez bilo izbjegavanje zvižduka na kninskoj proslavi i to da ga se povezuje s nacionalističkim dernekom na Thompsonovom koncertu, naivno je, pa i glupo, bilo pristajanje na ovaj sastanak u predizborno doba!
Naravno da mu je dio branitelja smjestio. Naravno i da dio građana to jasno vidi. Nisu tako naivni da nakon logorovanja u Savskoj, nakon križarskoga pohoda u crnim majicama Zagrebom, nakon vrijeđanja Freda Matića i Bojana Glavaševića vjeruju da su upravo oni za dijalog jer, eto, onaj koji jednom ratuje rat ne priziva, a da konflikte sa susjedima kani produbiti upravno Zoran Milanović i njegovi.
No, to ne znači da ovaj incident neće čelnika SDP-a stajati dijela glasova.
Ne zbog stava da Srbija želi ulogu mini Haga, to smo uostalom od njega čuli u svim pozama, već upravo zbog tog rječnika uličnoga tabadžije kojim se valjda želio približiti braniteljima – a oni sasvim suprotno od njega (valjda zbog snimanja), birali riječi, glumili mirotvorce spremne na dijalog s onima koji su ih prije dvadeset i više godina gledali preko nišana!
Šteta da čelnik SDP-a ne uči iz vlastitih pogrešaka , šteta da mu iskustvo nije donijelo i mudrost. Nije se pomakao od vremena kad je kao vrstan student retoričar dobio Rektorovu nagradu. U debati smo vidjeli i zašto. No, ova za mnoge tužna i ružna vremena traže mnogo više od dobrog govorništva i fakina s Knežije!
Da ne povjeruješ vlastitim ušima – tolerantni branitelji i pubertetski buntovan kandidat za premijera. Bit će da andropauza ima slične simptome kao pubertet!.
Tko pobogu savjetuje kandidata za premijera kad su ovakvi dogovori i razgovori u pitanju? Zašto je nasjeo k’o francuska sobarica? Prihvaća li on uopće dobronamjerne savjete i kritiku?
Ako želi glasove desnice, što ne vrati iskaznicu SDP-a i ne prijeđe u redove onih kojima su sukobi sa susjedima raison d’etre? Sve su to pitanja koja se logično nameću!
Veli Milanović da država i politika nisu vaterpolo i košarka. Aludira valjda na civilizirano ponašanje sportaša, čestitke i zagrljaj trenera nakon izgubljene utakmice. I nisu! Sportaši i njihovi treneri znatno su socijalno inteligentniji, zreliji i odgovorniji – barem ovi spomenuti – i od srpskog premijera i od ovih naših kandidata (Plenković se i nadalje ne distancira od primitivnih, osvetničkih poteza ministra u ostavci Hasanbegovića – štoviše stavio ga je na listu kao trećeg, a kod Karamarka je bio deveti).
Šteta da čelnik SDP-a ne uči iz vlastitih pogrešaka, šteta da mu iskustvo nije donijelo i mudrost. Nije se pomakao od vremena kad je kao vrstan student retoričar dobio Rektorovu nagradu. U debati smo vidjeli i zašto.
No, ova za mnoge tužna i ružna vremena traže mnogo više od dobrog govorništva i fakina s Knežije!
autograf
