Dok Andrej Plenković govori da je Hrvatsku doveo među 15 najrazvijenijih europskih zemalja i obećava još veće uspjehe, statistički podaci kažu da su nam plaće najmanje u eurozoni, cijene ubrzano rastu, imamo najregresivnije poreze u Uniji, agrar propada, stambena politika ostavlja ljude bez stanova, a zdravstveni sustav nam je postao smrtonosan
Andrej Plenković, premijer neke druge Hrvatske (foto Davor Jovanović/PIXSELL)
Opet nam je premijer malko rastumačio kako dobro živimo, a posebno koliko će tek bolje i ljepše biti. Najnovije ukazanje boljitka zadesilo ga je početkom tjedna u Karlovcu na rođendanu lokalnog HDZ-a. Vizija je bila slavljenički izdašna, pa je Andrej Plenković obznanio da će, prenosimo izvještaj Hine, "rezultati koje Hrvatska pod vodstvom HDZ-a postiže, kroz sedam do osam godina rezultirati podizanjem standarda građana na iznad 75 posto prosječnog EU standarda, a obitelji će vagati isplati li im se uopće odlaziti".
"To govorimo s pozicije vlade koja je zemlju dovela među 15 najrazvijenijih zemalja", prisnažio je najviši uzvanik. Da ne bude zabune oko pouzdanosti iskaza, dodatno se pobrinuo predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković napomenuvši da ne treba nasjedati na "kontinuirane napade koji Hrvatsku prikazuju na najgori mogući način".
Onirički pašnjaci Andreja Plenkovića nude idilu kakva se obično nalazi samo u pastoralama, uz vile i satire i čobane u transu. I tek s buđenjem i otrežnjenjem dolazi spoznaja da nema više nikoga tko bi kliktao i pojao na toj sceni
Između predočenih dviju slika, najgore moguće i najbolje nemoguće, svakako je taj dan u Karlovcu ostalo dosta prostora u kojemu možemo potražiti realne indikatore stanja. Plenković je pod onih 15 zemalja – europskih, očito – mislio vjerojatno na famozni presjek skupova u kojima su okupljene pripadnice eurozone, Schengena i NATO-a. Ta i takva kalkulacija, međutim, nije baš posve jednoznačna, ili zaista možemo povjerovati da je Hrvatska generalno razvijenija od npr. Švicarske, Norveške, Islanda, Velike Britanije. No dobro, tako daleko van EU-a ne treba provjeravati, jer već unutar njezinih 27 članica ne uspijevamo prebrojiti onih 12 koje bismo po stupnju općeg razvoja, ekonomskog i političkog i socijalnog, svrstali iza RH.
Koncentrirajmo se zato radije na kvalitete same Hrvatske u kojoj čitave obitelji masovno, čak i prema uvidu predsjednika vlade, danas uopće ne važu bi li ostale tu ili budućnost potražile u nekoj od 14 boljih sredina. Ipak, dao je toj pojavi egzaktan rok daljnjeg trajanja od sedam do osam godina. Nemalo to podjeća na onu biblijsku prispodobu s kravama, sedam debelih i sedam mršavih, ili sedam-osam, nije sad presudno, a možda se i dotični egipatski faraon malo zabrojio.
Bilo je tad sve kao što i biva u snu, gdje ni kanibalizam biljojeda nije previše začudan, ali dramatična poruka je zatim nedvosmisleno dekodirana. Periodi blagostanja i neimaštine izmjenjuju se u amplitudi širokoj tako da ju smrtnik lako može smetnuti s uma, u ljepšim se intervalima neoprezno opuštajući, nespreman za obrat koji neizbježno dolazi. Kapitalizam je nešto kasnije potvrdio cikličku narav kretanja ekonomskih (ne)prilika u odnosu koji obilježava imperativ maksimalizacije profita i antagonizam spram prirode te, uključivo, čovjeka. No hrvatski je faraon želio reći da smo u ovom trenu na uzlaznoj putanji koja će vrhunac dosegnuti na kraju naznačenog ciklusa. S odoka procjenjenim rangom na tri četvrtine prosječnog EU-standarda, pa kako god taj idealni račun domislio.
Istodobno se stalno hvasta proteklim sedmogodišnjim razdobljem svog upravljanja Vladom RH, što pomalo zbunjuje. Ispada da tuste krave ovdje ustupaju mjesto još uhranjenijima, premda ni suvremeni kapitalizam ni najdavnije robovlasničko uređenje nisu postizali do te mjere trijumfalno preskakanje faze. Dok ubrzano pakuju kofere, hrvatske obitelji nesumnjivo imaju nešto sasvim drugo u vidu. Recimo, plaće su nam, objavljeno je nedavno u većini medija, najmanje u eurozoni. Previsoke i sve više cijene su pak zasebna priča koja ne jenjava otkad smo u tu zonu stupili prije nepuna dva mjeseca.
Neće lako ni utihnuti, ako znamo da je već s prvim upadljivim valom poskupljenja o Novoj godini najavljen idući skok na izmaku ove zime. Mnogo smo već bajtova potrošili na tumačenje porijekla te nedaće, a svode se za početak na utvrđivanje položaja Hrvatske u odnosu na jače privrede EU-a. Trošak za npr. hranu u ovoj zemlji, općenito proizvodnja i plasman domaćih prehrambenih artikala, u direktnoj su vezi sa stanjem agrara. Kad spominjemo goveda, nije zgoreg dometnuti da upravo mljekarski sektor odnedavno bilježi rekordni pad broja seoskih uzgajivača muznih krava – manje ih je od tri tisuće. Još malo pa će nam samih tih papkara ostati doslovno tek sedam do osam, a bit će prilično svejedno u kakvoj su kondiciji.
Fiskalni sustav u Hrvatskoj predstavlja također uvjerljivo poprište na kojem se, kao na kolodvoru, razdvajaju pojedinci i obitelji i društvene skupine koje ostaju, te one koje ih ispraćaju. Njegujemo porezno najregresivniji profil, u okviru EU-a, obaveznih davanja na dodanu vrijednost, rad i plaće, kapital. Socijalnu brutalnost te vrste upotpunjuje činjenica da imamo, u istoj konkurenciji, najviši udio poreznih prihoda u BDP-u, dakle i zbog razmjerno slabe, neefikasne ekonomije.
Važući bi li ostali u Hrvatskoj ili dali petama vjetra, a striktno jugoistočnog poput šiloka, potencijalni emigranti zasigurno u obzir uzimaju još i prosječno mizerne šanse da ovdje riješe stambeno pitanje. Upornim šalabazanjima u pripadajućim javnim politikama, državnoj i lokalnima, prije nekoliko dana zbrojena je neodređena vladina poluinicijativa-najava subvencioniranja najma stana. Reakcije u javnom prostoru gotovo unisono predviđaju krah takve mjere, po uzoru na slične ranije, dok izostaje gradnja javnih stanova za najam i druge bolje metode stambenog zbrinjavanja najosjetljivijih slojeva društva.
Ni zdravstvo nije razlog da se ostane u Hrvatskoj, naprotiv, ako sve češće registriramo slučajeve i trendove koji upućuju na njegovu smrtonosnost umjesto spasonosnosti. Javni je sustav i tu naočigled rasturen, mada sektorski ministar redovno pred kritikama poseže za jandrokovićevskom obranom i lakirovkom našeg Misira.
Primjere tragične propasti nećemo ovaj put pojedinačno navoditi ni za jedan navedeni sektor, jer ih inače donosimo u svakom broju ovih novina. Nema svrhe dodatno argumentirati poražavajući nalaz o situaciji ni u školstvu, pravosuđu, socijalnoj skrbi. Neka iza korekture ovog članka ostane jedino ona ilustracija iz mljekarstva, praktična za analizu novog premijerskog snoviđenja. Onirički pašnjaci Andreja Plenkovića nude idilu kakva se obično nalazi samo u pastoralama, uz vile i satire i čobane u transu. I tek s buđenjem i otrežnjenjem dolazi spoznaja da nema više nikoga tko bi kliktao i pojao na toj sceni već opustjeloj, fatalno pregaženoj stampedom.
