Ono što se jasno naslućivalo nakon njegova prethodnog ostvarenja, na istinitim događajima temeljene (post)ratne drame Krugovi, nakon recentne psihološke socijalne egzistencijalne drame Otac može se reći jasno i razgovjetno: Srdan Golubović je najzanimljiviji i najintrigantniji, a moguće i najambiciozniji srbijanski filmaš danas. Dobro, možda su upravo napisani superlativi pretjerani i uzrokovani iznimno povoljnim dojmovima koje je potpisani kritičar stekao pri dvostrukom gledanju filma Otac na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, na kojem je film uz Zlatnu arenu za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskoj produkciji kojom je apsolutno zasluženo nagrađen Goran Bogdan, osvojio i najvišu te dosad nezabilježenu ocjenu publike 5,0. Naime, nije nimalo sporno da je i Ognjen Glavonić, potpisnik sjajnog eksperimentalnog dokumentarca Dubina dva te istom tragičnom temom nadahnute također (post)ratne drame Teret, izuzetno zanimljiv, intrigantan i ambiciozan filmaš, a u istoj rečenici mjesta bi se moglo naći i za Miroslava Terzića, autora izvrsnih Šavova i sasvim solidne Ustaničke ulice. No Golubović zasad ako ničim drugim, a ono barem brojnošću svojih ostvarenja te autorskim razvojem i sazrijevanjem koji se kroz njih mogu pratiti, ipak nadvisuje obojicu, makar mu Glavonić „puše za vrat”.
Odvažnost u biranju ne samo za srbijansko društvo provokativnih tema nesporna je kod sve trojice, baš kao i hrabrost u tome da istinu i pravo stanje stvari izravno i bez imalo kompromisa gledateljima saspu u lice. Nije sporno ni majstorstvo korištenja (pseudo)dokumentarističkog prosedea kod Golubovića i osobito Glavonića, koji jest i rasni dokumentarist, a za svu trojicu se može reći da funkcioniraju kao svojevrsna savjest srbijanskog društva, te da po (nečistoj) kolektivnoj savjesti ruju inteligentno i u Golubovićevu slučaju već i ustrajno.
Dijelom i zbog napisanog, prednost je trenutno ipak na strani Golubovića, kojemu je i na ovogodišnjem Berlinaleu dvjema nagradama ovjenčan Otac, remekdjelo koje se i na FEST-u u veljači uz Nagradu žirija u Glavnom programu zakitilo još dvjema nagradama, kruna dosadašnje nepuna tri desetljeća duge scenarističke i redateljske karijere. Nakon što je kao scenarist i redatelj tijekom prve polovine 90-ih potpisao nezapažene kratkiše S one strane nemira i Trojka, da bi uz Dejana Zečevića i Ivana Stefanovića (plus Đorđa Milosavljevića kao suscenarista) kratkometražnim filmom Herc minuta sukreirao hvaljeni trodijelni omnibus Paket aranžman, Golubović je pozornost filmofila privukao žanrovski odveć usmjerenom i žanrovskim konvencijama u dobroj mjeri ograničenom, ali svakako dosta uspjelom urbanom krimi-dramom Apsolutnih sto. Već se priča njegova dugometražnog prvijenca temeljila na istinitim, makar ne i konkretnim događajima, a predanost obradama istinitih storija, kao i u užem smislu obiteljskih drama s djecom kao važnim dramskim agensima i sudionicima, pokazat će se iznimno važnom u slučajevima redateljevih filmova Krugovi i Otac.
Dosad najuspjelija Golubovićeva ostvarenja su kompleksne egzistencijalne drame više (Apsolutnih sto), srednje (Klopka) ili manje (Krugovi) istaknutog žanrovskog predznaka te naglašenog socijalnog konteksta i obiteljskog zaleđa, snažne i slojevite moralke s tragičnim i unaprijed na neuspjeh i moguće tragičan kraj osuđenim protagonistima, čiji je kraj u boljem slučaju tek s odgođenom tragikom. Pritom nikakvih iluzija nemaju ni autor ni njegovi protagonisti, predestinirani gubitnici tranzicije i post/ratne stvarnosti u Srbiji, ljudi koji su u djelovanju inicijalno vođeni dobrim i plemenitim namjerama. Pritom su svjesni da nemaju nikakvih izgleda za uspjeh, ali su još svjesniji da je jedino borba ono što im preostaje, jer bez naglašenim obiteljskim i socijalnim razlozima motivirane borbe gube i ono malo ljudskog dostojanstva i ljudskosti što im je preostalo.
U praktički ravnomjernom ritmu kojim svakih šest do sedam godina slijedi novi film u kojem je moguće pratiti autorsko sazrijevanje i sve veću ambicioznost Srdana Golubovića, recentni Otac predstavlja krunu njegova dosadašnjeg opusa. Riječ je o djelu u kreiranju kojeg Golubović nije slijedio vidljive uzore, kakvi su primjerice Sidney Lumet u Klopci i Alejandro González Iñárritu u Krugovima, ili je barem te uzore teško detektirati, i u kojem se u određenoj mjeri beznađem, mizantropijom i egzistencijalno-socijalnim pesimizmom priklonio novom rumunjskom filmu, uz asocijacije na jugoslavenski crni talas. Sjajni Goran Bogdan, koji glumi primarno facijalnom ali i tjelesnom ekspresivnošću, uz vrlo malo teksta (tijekom dvosatnog filma izgovori možda 15-ak rečenica), tumači siromašnog Nikolu, oca dvoje djece s juga Srbije koji se bori za povrat djece adolescenata koju mu je oduzela socijalna služba, kao i na ispunjenje zajamčenog mu prava da ih viđa. Nikola je nekadašnji radnik tvornice koja je propala dvije godine ranije, a u tom razdoblju nije dobio nijednu zaostalu plaću te sebe i obitelj sirotinjski prehranjuje obavljajući male i slabo plaćene nadničarske poslove. Nikola u priču ulazi nakon što se njegova supruga, koju tumači Nada Šagrin, pred očima oboje djece i dijela radnika u krugu njegove nekadašnje tvornice u znak prosvjeda i očaja polije benzinom i zapali. Iako joj uspiju spasiti život, socijalna služba njoj i Nikoli šokiranog sina i zanijemjelu kći oduzme zbog pretrpljene traume, zanemarivanja i neimaštine.
Međutim, ubrzo će se otkriti da iza svega stoje dublji i mnogo nečasniji razlozi, odnosno to što dobrostojeći pojedinci s jakim vezama i u dogovoru s djelatnicima socijalnih službi preuzimaju formalnu skrb o djeci, o više pa i o desetinama njih, na račun toga dobivajući visoke socijalne naknade i tako se bogateći. Istovremeno o njima uopće istinski ne skrbe, nego ih prema riječima jednog od likova drže u zajedničkim prostorijama nalik učionicama pa i torovima, u nehigijenskim uvjetima i uz slabu prehranu. Ovo je, pak, tema za zaseban film, koja u ovom funkcionira kao izuzetno intrigantan motiv u ekspandirajuće tjeskobnom i mračnom kontekstu, pa se valja nadati da će mu se Golubović u doglednoj budućnosti vratiti. Kad dozna za sve navedeno, Nikola će pješice krenuti u tristo kilometara udaljeni Beograd, da bi ministru socijalne skrbi uručio prosvjedno pismo koje mu je sročio njegov nekadašnji kolega. Njegovo putovanje postaje ne samo osobna odiseja čovjeka dovedenog do ruba i do zida, nego i slika dijela današnje Srbije, dominantno provincije koju napučuju siromasi i očajnici slični Nikoli. Dok gleda film i suočava se sa svim mrakom, koji uključuje i pokušaj pljačke Nikole od strane dvojice klošara egzistencijalno lako moguće sličnih njemu, gledatelj se nada da je barem najbliže protagonistovo okruženje, njegova obitelj te nekadašnji kolege i još uvijek susjedi, neka jezgra svakako ne optimizma, humanosti i altruizma, ali barem preostale ljudskosti, solidarnosti i spremnosti na međusobnu pomoć. No u završnici i te iluzije bivaju raspršene, jer je prema autoru u današnjoj Srbiji svatko svakome doslovce vuk koji će, čim mu se ukaže prilika, opljačkati imovinu sebi identičnog nevoljnika u susjedstvu. Imponira vještina kojom, u sceni u kojoj Nikola vraća svoj ukradeni stol od susjeda koje zatječe tijekom jedenja ručka, pa, dok ga oni nijemo gledaju sa žlicama prinesenim ustima, sa stola najprije miče njihove tanjure, potom i stolnjak, te naposljetku odnosi stol, Golubović pojedinačnu i širu tragiku križa s naglašeno pesimističnim prikazom izgubljene ljudskosti, ali i s crnim humorom koji gledateljima pomaže u lakšem prihvaćanju onog što gleda.
Takvog crnog humora, koji svoje izvorište ima u kontekstu a ne u tekstu, te koji ovisi i o senzibilitetu gledatelja, u ostatku filma nema, pa i gledateljska nelagoda konstantno raste. Ipak, makar možda i posljednji trunak ljudskosti zadržan je u liku tajnice šefa socijalne službe s kojim Nikola kontaktira, a koji je u jasno sugeriranom dealu s onima koji dobro žive na račun oduzete djece. Spomenuta tajnica do samog kraja šuti, gledatelj pretpostavlja da je i ona na neki način uključena u nemoralne poslove svog šefa, no pred kraj, nakon što Nikolu automobilom preveze do kuće, ona mu tihim glasom kaže da mu želi pomoći i da joj se javi u ponedjeljak. Ta zraka humanizma i varljivog optimizma, koji su k tome eventualno mogući s odgodom, jedini je razlog zbog kojeg gledatelj s projekcije ne izlazi posve utučen, obeshrabren i emotivno izmožden.
U inteligentno angažiranom filmu fascinantno kreiranog realističnog, gotovo naturalističkog socijalnog konteksta, iznimno sugestivne režije i sjajnih glumačkih interpretacija, Nikolu tumači nikad bolji i zasluženo Zlatnom arenom za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskim produkcijama nagrađen Goran Bogdan, glumac koji je ulogu Nikole dobio nakon smrti Nebojše Glogovca, Golubovićeva omiljenog glumca i stalnog glumačkog partnera. Bogdan zbog mumljanja i govorenja sebi „u bradu” na kazališnim daskama ima određenih problema s razgovjetnim izgovaranjem replika, no u liku Nikole, borca protiv nepravde i terora sustava, njegova gluma je praktički isključivo facijalna i tjelesna, a upravo su facijalna i tjelesna ekspresivnost njegov forte. Valja se nadati da ćemo film Otac, koji je snimljen prema istinitoj priči o Đorđu Joksimoviću, ocu kojemu su djeca oduzeta zbog siromaštva i koji se već četiri godine bori za njihov povrat, moći što prije pogledati u domaćim kinima.
filmovi
