Bože,
 kako ti je lijepo to dijete!
  Nije to ništa,
treba samo da vidiš njegove fotografije.


Dijalog zvuči kao vic.
A nije.
U pitanju je stvarni zapis uličnog susreta mlade majke i njene prijateljice koji samo odslikava opoštepoznato i uljepšavajuće dejstvo fotografije koje joj daje snagu neobične privlačnosti..

A ta magnetna moć fotografije, leži upravo u banalnoj i opštepoznatoj činjenici uvjerljivog preobražaja stvarnosti, koji potvrđenu neodoljivost fotografije gradi na tehnički zasnovanoj mogućnosti fiksiranja trenutka. Stoga, u realnosti jednog pejsaža, nikad ne nalazimo onu nestvarnu ljepotu, čistotu i sjaj, koji nas plijene sa blještavih ploha šarenih razglednica. Isto važi za postere i porodične albume. Sve je na fotografiji pročišćeno, uljepšano i dignuto za stepen više nego u životu. Kao u sjećanju. Ona u sebi nosi princip iracionalne privlačnosti zrcala, ali za razliku od žive pokretljivosti lika u ogledalu, na foto-ots/liku leži  zauvijek zaleđeno “sada” u kome nas je, takoreći “na prepad”, uhvatilo brzo oko kamere. Zatečeni zavodljivom inercijom fiksiranog trenutka, što se, jednim jedinim pritiskom prsta na okidač fotoaparata skamenio u vječnost, nalakćeni nad fotkom, s iluzijom da je i-nemoguće-ipak-moguće, mi, zapravo, bdijemo nad čudom vlastitog trajanja.

Kao sladunjava iluzija (debela prašina foto-albuma znakovito svjedoči o davno prohujalom vremenu koje nas dijeli od trena “uhvaćenosti”), fotografija podgrijava naše tajne snove o vječnoj mladosti. Onoj mladosti koje, izvan okvira himeričke zavodljivosti fotografije, objektivno, više nigdje nema. Ali, koja je, zahvaljujući samo tom neobičnom čudu tehnike i ljudske imaginacije – još uvijek tu. Spašena od iskliznuća u golemo Ništa kozmičkog bezvremja, naša mladost se foto-grafijom prividno izdigla iznad vremena i iznad prostora. Kao imaginarno sklonište i luka spasa pred bolnom zebnjom spram krhke vremenitosti ljudskog trajanja i kao p/ostvarena imaginacija sanjanog dijaloga s bîtkom, fotografija je evidentni izraz čovjekove opsesivne ljubavi spram sebe samog.

Kao iracionalno-psihološki sublimat u trenu petrificiranog ozrcaljenja, svaka se foto-grafija pokazuje kao Ego-grafija: više ustupak Egu, nego – liku pojedinca. U duboko ljudskoj strepnji pred potresnim užasom dosuđenog nam “napuštanja”, “odlaska”… “preseljenja” (čak ni u čituljama, smrt se ne imenuje kao smrt), svaki nam se trenutak, fotografijom sačuvane bilosti, čini još dragocjeniji i važniji. U tom smislu, fotografija je, zapravo, zavodljiv dnevni san koji, za razliku od onog noćnog, možemo, po želji, vazda iznova prizivati i prizvati. A zatim kao nesumnjiv dokaz vlastitog “trajanja”, predočiti i sebi i drugima. Osim toga, kao artefakt preobražene i nalickane bilosti (retuš), ona,  logikom empatičnog nagnuća fotografa, daje našim životima toplinu i vrijednost, koju oni objektivno nemaju. Ali, i kao nesumnjiv privid, dakle neistina (u koju se, uprkos njenom prividnom sjaju, općenito i prećutno ne sumnja), ona nas, u svojoj bezazlenosti (za razliku od verbalne neistine/laži), nikada ne dovodi u socijalne neprilike.

Gradeći, inherencijom estetskog suviška, savršen ustupak freudovskom principu zadovoljstva (lust prinzip), fotografija, jednim zamahom svog čulnog preobilja, razmiče tvrde granice bolne realnosti, širom otvarajući vrata onih sanjanih predjela, gdje, bujna ljudska mašta, sa sebi svojstvenim miksom vjere i nade, neumorno istrajava na beskonačnom poslu njenog poricanja. Stoga je svaka fotografija, kao uspio filmski zapis najsmjelijh fantazija, zapravo, svjesno prihvaćena bajka, šarena laža, skaska koja nam priča slatku priču o nama samima. Priču u koju, uprkos punoj svijesti o njenoj krajnje iracionalnoj bajkovitosti – bezrezervno vjerujemo. Jer, nema ništa jednostavnije, i nema ništa ljudskije, ništa razumljivije od prozirne činjenice da, svi mi, u bolnom nepristajanju na nužnost kozmički nam dosuđene prolaznosti, zapravo, mahnito bježimo od nje, sklanjajući se u zavjetrinu imaginarne sigurnosti slike na kojoj je vrijeme – zauvijek stalo.

Upečatljiv opis dramatičnog sukoba bića sa sviješću o neumitnosti vlastitog kraja, na koji se ne pristaje, nalazimo u romanu Derviš i smrt, Meše Selimovića:

Smrt, kraj. I odjednom, kao da sam progledao pred tamom što mi je prijetila, obuzeo me užas od nepostojanja, od tog ničega. Pa to je smrt, pa to je kraj! Konačan susret s najstrašnijom kobi. Ne, nikako! Hoću da živim! Ma šta da se desi, hoću da živim, na jednoj nozi do smrti, na uskoj litici do smrti, ali hoću da živim. Moram! Boriću se, zubima ću gristi, bježaću dok mi koža ne otpadne s tabana, naći ću nekog da mi pomogne, nož ću staviti pod vrat i tražiću da mi pomogne, i ja sam pomagao drugima, svejedno i ako nisam, pobjeći ću od kraja i od smrti.

Za razliku od varljive i nestalne slike lika na mreškastoj plohi vodenog ogledala (koja će Narcisa odnijeti u proročanski predskazanu smrt), fotografija nam, u svojoj bezazlenoj igri privida i sjenki, umjesto užasa egzistencijalnog kraja i kraha, nudi perfektnu varku prisuća u kome se neprolazno zrcali okamenjeni dah života. I to onaj dah filogenetske nadobudnosti u kome, uzavrela mladalačka čulnost, snažno okrenuta nemirima putenih izazova, i sva u grču životnih zanosa, nema ni vremena ni vidljivog razloga za besplodne dijaloge sa vlastitom, još uvijek dalekom i neosviještenom prolaznošću.

Konačno, sva nestvarna, u svojoj izvornoj prividnosti, fotografija i nije toliko svjedok života (u njoj se zrcali samo ono bivše, prošlo i nepovratno), koliko uporni poricatelj onog budućeg i neporecivog. Upravo tu, u toj apriornoj uzaludnosti iracionalnog poricanja neporecivog, leži psihološka tajna njene goleme privlačnosti. I zato, više nego bilo gdje drugdje, za fotografiju važi onaj, koliko neočekivani, toliko ljudski, Unamunov poziv: “Naučimo se ludosti!“

Ergo: Slikajmo se ljudi !

PS

Gornje razmišljanje u svojoj široj izvedbi, i shodno kontekstualnom okviru, tražilo bi nužno jednu komparativnu dopunu u vidu psihološko-analitičke diferencijacije motivacionog sklopa sumiye umjetnost – fotos, ali to ostaje zadatak za neku drugu priliku.

Međutim, upravo kad sam završavao rad (tekst predstavlja manji odlomak iz knjige koja je kod izdavača), u posljednjoj fazi njegove autoredakcije (slučajno ili intuitivno), “naletio” sam na jedan literarni pasus koji može figurirati kao fenomenološki kontrast izvedene analize. U tom pristupu, umjesto analizirane Ego-grafične privlačnosti fotografije kako se pojavljuje ovdje, otkrila bi se druga, zen-buddhistička, tj. uslovno rečeno, sumiye pozadina njene privlačnosti.

Ona u postavu tog viđenja glasi ovako: Blaženstvo koje čovjeka preplavljuje dok gleda trenutak apsolutne istine uhvaćene na fotografiji prispodobivo je s doživljajem božanske prisutnosti (S. Sandweiss, Sai Baba – svetac i psihijatar, str. 233).

tacno