Fra Drago Bojić smijenjen je krajem maja s mjesta glavnog urednika Svjetla riječi, mjesečnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Taj događaj izazvao je žestoke reakcije ne samo franjevaca, već i brojnih intelektualaca koji godinama sarađuju s ovim listom.


Nakon što je odbio otići u Busovaču za kapelana, Bojiću je koncem augusta zabranjeno predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.


Naš sagovornik kaže da je, naravno, i dalje ostao franjevac i svećenik, ali bez ijedne službe. Obnaša službu direktora Internacionalnog multireligijskog i interkulturalnog centra “Zajedno” (IMIC), ali ne u ime provincije, nego kao građanin.


Sa fra Dragom Bojićem razgovarali smo o bosanskohercegovačkim franjevcima, zloupotrebi religije u političke svrhe, svetištu u Međugorju i drugim temama.


Razgovarao: Fahrudin Smailović,  Al Jazeera


Priča o “hercegovačkom sindromu” koju ste spomenuli u jednom intervjuu bila je razlog Vaše smjene s mjesta glavnog urednika lista Svjetlo riječi. Da li taj događaj, koji je jako odjeknuo u javnosti, znači da je “hercegovački sindrom” postao dominantan ne samo među bh. Hrvatima, već i franjevcima?


“Sintagmu “hercegovački sindrom” upotrijebio sam kao metaforu odnosa hrvatske politike u Bosni i Hercegovini prema vlastitoj zemlji. To da se taj sindrom zove “hercegovački” ne govori o toj regiji niti o njezinim ljudima, kako se nekad zlonamjerno pogrešno interpretira, nego o tome da su gotovo svi političari koji su vodili ili vode bosanskohercegovačke Hrvate podrijetlom iz Hercegovine i da se najveći dio njih zalagao i zalaže za hercegbosansku politiku. Pritom sam ponajprije mislio na posljedice te politike koja je, u suradnji s velikosrpskom, bosanskohercegovačke Hrvate odvojila od vlastite domovine, obmanjujući ih kako je njihova matična zemlja Republika Hrvatska.”


Dominantna politika


“Ta politika je i danas dominantna, pa mnogi Hrvati u BiH svoje ostajanje u ovoj zemlji doživljavaju kao osobnu i kolektivnu nesreću. Volio bih da se varam, al mislim da je taj sindrom zavladao među bosanskohercegovačkim Hrvatima, uključujući i franjevce i svećenike. Bosanskohercegovački Hrvati će i dalje živjeti u “paralelnim svjetovima”, ako Bosnu i Hercegovinu ne prihvate kao svoju domovinu, neovisno o tome gdje u njoj ili izvan nje živjeli.”


Zamjerili su Vam i što ste govorili o zloupotrebi svetišta u Međugorju?


“Govorio sam o “međugorskoj teologiji” koja je dijelom nebiblijska, nekršćanska i nekatolička. Uostalom, i sve dosadašnje crkvene komisije dale su negativno mišljenje o “ukazanjima” u Međugorju. Imajući upravo u vidu te zloupotrebe, prije nekoliko dana je službeni Vatikan zabranio u svim američkim biskupijama i župama skupljanja na “viđenjima” jednog međugorskog “vidioca”. Najveću štetu svetištu u Međugorju, ako ga promatramo s onu stranu navodnih viđenja i manipulacija s Blaženom Djevicom Marijom, dakle, ako ga promatramo kao mjesto molitve i utjehe, čine upravo međugorski “vidioci”, vjernici, franjevci i svećenici koji podržavaju i šire međugorsko “duhovnjaštvo”.


Bh. javnost razlikuje hercegovačke franjevce od bosanskih po davanju podrške hercegbosanskoj politici, odnosno zalaganju za kontinuitet jedinstvene, multikonfesionalne BiH. Koliko je ta percepcija tačna i da li je slika tako crno-bijela?


“Generalno uzeto i pod pretpostavkom da govorimo o dominantnim tendencijama među bosanskim i hercegovačkim franjevcima, ta percepcija je točna. No, treba kazati da nisu svi hercegovački franjevci podržavali tu politiku, kako god su oni u doslovnom smislu iznimke, a i među bosanskim je bilo i ima ih i danas koji je podržavaju. Ono što u kontekstu Vašeg pitanja razlikuje bosanske od hercegovačkih franjevaca jest činjenica da među bosanskim franjevcima kroz cijelo ovo vrijeme od samostalnosti Bosne i Hercegovine postoje društveno angažirani intelektualci koji se otvoreno i kritički suprotstavljaju takvoj politici. To istodobno nije slučaj i među hercegovačkim franjevcima, iako, kako rekoh, i među njima ima onih koji smatraju da je takva politika loša i za Hrvate i za cijelu BiH, ali oni o tome javno ne govore, povlače se u šutnju.


Posljednjih godina, u kontekstu sve kompleksnije bosanskohercegovačke političke scene, sve je rjeđi i tiši glas onih koji o hercegbosanskoj politici govore kritički i ona u svojim različitim varijacijama, postaje sve prihvatljivija. To je dijelom posljedica unutarnjih (crkvenih) ušutkavanja kritičkih glasova, vanjskih (političkih) pritisaka na pojedince, političkog i medijskog inženjeringa, zaoštravanja bošnjačko-hrvatskih odnosa u Federaciji BiH, ali i činjenice da su mnogi rezignacijski digli ruke od svega, smatrajući da se ništa ne može promijeniti, da smo svi tek promatrači bosanskohercegovačkog teatra apsurda.”


Kao SFRJ u malom, BiH nije ni muslimanska, ni pravoslavna ni katolička, već pripada svima, većinskim ili manjinskim zajednicama. Koliko su franjevci u BiH svjesni svoje uloge u historiji ove zemlje?


“Uloga franjevaca, prije svega bosanskih, u historiji ove zemlje koja je puno starija od SFRJ i čija se složenost proteže stoljećima, svakako je važna. Uz njihovo pastoralno djelovanje među katolicima, neizmjerno su važni njihovi doprinosi na području kulture. Ono što se iz njihove povijesti zasigurno može iščitati, i u pisanim dokumentima ali i u usmenoj predaji, jest njihova fundamentalna opcija – privrženost ovoj zemlji, odgovornost za konkretne ljude, ali i svijest i odlučnost da se živi među drugačijima i različitima, što im se vraćalo i danas vraća kao poštovanje i od vlastitih vjernika (katolika) i od pripadnika drugih etnija i konfesija. U toj dugoj povijesti bilo je dakako i nesnalaženja pa i lutanja, ali temeljne opcije franjevačke karizme koje proizlaze iz života Franje Asiškog – dijalog i suživot s drugima nisu dovođene u pitanje.”


Tragom Vaših tvrdnji u intervjuu, da li se može govoriti o planiranoj strategiji “udomljavanja” prognanih bosanskih katolika u Hercegovini? Koliko su crkveni, a i politički (hrvatski) vjerodostojnici učinili na povratku i ostvarivanju prava Hrvata na mjesta sa kojih su prognani?


“Danas, dvadeset godina poslije rata, postoji mnoštvo dokaza koji potkrepljuju tu tvrdnju. No, nju najbolje potvrđuje činjenica da u nekim dijelovima ove zemlje uopće nema bosanskih katolika. Na području Federacije povratak prognanih se dijelom i dogodio, dok se na području Republike Srpske, u Bosansku Posavinu i zapadnu Bosnu, vratilo vrlo malo ljudi. Bosanski franjevci i uopće katolički svećenici u Bosni su bili jako angažirani oko povratka, ali njihov angažman nije pratila politička volja, a u nekim slučajevima ona je bila i najveća prepreka povratku.”


Da li takva politika ide naruku “sukobu civilizacija”? Kakve posljedice bi ona mogla imati po Bosnu i Hercegovinu?


“Teza o “sukobu civilizacija” je kompleksna i zahtijevala bi duži elaborat. Ona je vrlo opasna, jer je stalno prisutna i na političkoj razini, ali i u svakodnevnom životu ljudi. Tom tezom se naknadno pokušavaju legitimirati konflikti i stvoriti psihoza nepovjerenja među ljudima različitog kulturološkog i religijskog backgrounda. Ona ide u prilog nacionalističkim i fundamentalističkim ideologijama koje profitiraju od nje i ona najviše služi politikama koje igraju na kartu konflikta koji uvijek uzrokuje ljudska stradanja. U Bosni i Hercegovini nije bilo niti ima ikakvog “sukoba civilizacija”, ovdje su na sceni nacionalističke ideologije koje se, između ostalog, pozivaju i na tu tezu, da bi lakše eksploatirale religijske i kulturne simbole s pogubnim posljedicama i za “svoje” i za “druge”.


Koliko je Svjetlo riječi nakon Vašeg odlaska odstupilo od svog originalnog diskursa – otvorenosti prema svima – i katolicima, muslimanima, i pravoslavcima, ali i ateistima i agnosticima?


“Što se tiče otvorenosti prema drugima, to nije ni bio glavni razlog smjene urednika pri čemu se odstupilo i od franjevačkog načina postavljanja na službe koji se odvija na redovitim kapitularnim kongresima svake tri godine. Odstupilo se i od važnog načela supsidijarnosti, dokinuta je autonomija ovoga medija, a Uprava provincije je preuzela uređivačku politiku. Iako je provincija Bosna Srebrena vlasnik Svjetla riječi, ono nije njezin službeni organ, niti je pravo vlasnika u franjevačkom slučaju jednako pravu u “svjetovnim” institucijama. Osnovni prigovor Svjetlu riječi od početka (od 1983. godine) bio je da nije dovoljno “hrvatsko” i “katoličko”, zato što je donosilo kritičke tekstove o političkim (hrvatskim) i crkvenim fenomenima. No, bez (samo)kritičnosti postoji opasnost da se uplovi u uređivačku, autorsku i sadržajnu osrednjost.”


Devalvacija kompetencija


“Danas je na sceni posvemašnja devalvacija svega, pa osrednjost i nekompetencija postaju kriteriji naših odnosa, ali i raspodjele posla. Tako, u ovom našem katoličkom medijskom kontekstu, svatko misli da može biti urednik, da zna pisati, da je kompetentan za sve. Mislim da se to sad događa i Svjetlu riječi. Taj medij je u prošlosti imao više standarde, inzistirao na kvaliteti tekstova, bavio se ozbiljnim temama kojima se drugi rijetko bave i koje drugi mediji često površno, selektivno, nekritički ili falsifikatorski tematiziraju. Posebno se inzistiralo na samokritičnosti koja se temelji na čovjekovoj moralnosti i vjeri, ali i teološkoj i svakoj drugoj kompetenciji. Danas mnogi mediji kontroliraju ili dokidaju kritičnost i pod “krinkom beskonfliktnosti”, u katoličkom slučaju pod krinkom “hrvatstva i crkvenosti”, sve poravnavaju, iz ideoloških ili ekonomskih razloga.


Svjetlo riječi je posjedovalo dijalošku otvorenost, povijesnu svijest, kritičku budnost, tematsku (životnu) širinu i vrijednosnu perspektivu. Nisam siguran da će to i ubuduće biti slučaj, kako zbog promjene uređivačke politike tako i zbog izbora novih suradnika od kojih većina, uz sav respekt prema tim ljudima, nije na razini kvalitete starih, dosadašnjih suradnika. Mislim da je nerealno očekivati da to bude isto Svjetlo riječi. Uostalom da se htjelo ono “staro” Svjetlo riječi, danas ne bismo o ovoj temi ni razgovarali.”


Jedan od Vaših saradnika u Svjetlu riječi, fra Mile Babić, nije otkazao saradnju listu iako se protivio načinu smjene urednika. Poznata je njegova teza da treba ostati u instituciji i iznutra se boriti za “pročišćavanje” i povoljne promjene unutar Crkve. Koliko je ta teza bila primjenljiva u Vašoj situaciji?


“To je osobna odluka koju ja poštujem, ali ona je u logičkoj i etičkoj kontradikciji s argumentacijom i tezom kojom se ona opravdava. Tim poznatim načelom o ostajanju i djelovanju unutar zajednice (institucije) vodili su se i vode najpoznatiji i najkritičniji teolozi u Katoličkoj crkvi (Rahner, Küng, Metz, Schillebeeckx, Zulehner, Boff, Sobrino…), a i osobno je zastupam. Neka pitanja u vezi s nastavkom suradnje fra Mile i nekih franjevaca su neizbježna. Ako je smjena glavnog urednika posljedica nepravedne i autoritarne odluke vlasti i udar na slobodu mišljenja i govora pojedinca, odnosno kako je to fra Mile dobro primijetio – ako je u ovom slučaju upotrijebljena “snaga vlasti, a ne snaga argumenata”, zar se može nastaviti suradnja kao da se ništa nije dogodilo? Ako je smjena značila i znači promjenu koncepta, onda je njegova odluka u sebi kontradiktorna, jer je nemoguće istodobno podržavati dva različita koncepta. Ako je sve to što se događalo sa Svjetlom riječi čisto i korektno, ostaje nejasno zašto je toliki broj suradnika (gotovo svi!) otkazao suradnju?”


“Slažem se da se unutar institucije treba boriti za promjene, ali ta parola ne vrijedi u ovom slučaju. Upravo suprotno, Svjetlo riječi se u moje vrijeme i u vrijeme glavnih urednikā i ravnateljā prije mene unutar institucije borilo za promjene. Borba za promjene unutar institucije ne bi trebala biti fraza kojom bi se prekrivao oportunizam koji bi nas deobligirao od odgovornosti i koji bi suspendirao vrijednosti i ideale za koje se i fra Mile, načelno i deklarativno u javnim istupima, zalaže – ideale slobode govora i mišljenja i istine. Osim toga, a fra Mile o tom od svojih studentskih dana najčešće govori i piše, nijedna institucija ne smije stajati iznad općeg dobra i dobra pojedinca.”


Svjedoci smo instrumentalizacije religije u postupcima političara u BiH. Koja strana (vjerska ili politička) snosi veću odgovornost u toj zloupotrebi?


“To je stari problem otkad je ljudi i religije. Odgovornost je obostrana, ali je svakako veća odgovornost vjerskih službenika jer bez njihovog pristanka ta instrumentalizacija ne bi bila moguća, bar ne u ovoj mjeri i s ovim posljedicama. Sprega politike i religije je jedan od najvećih problema ove zemlje i cijele regije, jer se za razliku od nekih drugih demokratskih društava kod nas nisu dogodili procesi prosvjetiteljstva, sekularizacije i moderne. Oni se na našim prostorima teško probijaju i sve se čini da ih se onemogući.


Gledano iz vjerničke perspektive, takvim postupcima se kompromitira sve ono dobro i pozitivno u religiji, vjerničkim jezikom kazano – ono najsvetije.”


Zaštiti religiju od politike


Kakav stav vjerski velikodostojnici trebaju zauzeti da bi se ta instrumentalizacija iskorijenila? Da li primjećujete pozitivne pomake u tom pravcu?


“Evo nekoliko prijedloga koji izgledaju jednostavno, ali ih je teško sprovesti: Ostati na kritičkoj distanci prema svakoj politici i svakoj stranci. Zauzeti stav opozicije prema vladajućim političkim elitama. Zaštititi religijske simbole od političke zloupotrebe i vjersku pripadnost odvajati od etničke. Dobrovoljno odustati od svakog religijskog monopola u društvu koji bi bio na štetu drugih, posebno onih koji ne pripadaju nijednoj religijskoj zajednici. Zauzimati se za odvojenost države i Crkve i religijskih institucija. Započeti proces unutarnje katarze koji pretpostavlja suočavanje s vlastitim zlom i razumijevanje za žrtve drugih. Samoinicijativno ukloniti religijske objekte koji su građeni da bi se obilježio vlastiti teritorij, da bi se prkosilo drugima. Odustati od konfesionalnog vjeronauka u školama i zalagati se obrazovni model koji ne bi nikoga diskriminirao, a koji bi pružao kvalitetno religijsko obrazovanje u kojem bi se ponajprije učilo poštivati druge. Odvojiti religijska obilježavanja obljetnica stradanja od političkih manifestacija, drugim riječima i u pozitivnom smislu, sekularizirati društvo u kojem živimo i u potpunosti depolitizirati religiju.”


Na kraju, kako gledate na najnovija dešavanja oko implementacije odluke Suda u Strazburu o slučaju Sejdić-Finci? Dervo Sejdić kaže da se politički lideri FBiH u pregovorima ne bave presudom, već Hrvatima? Kako je moguće prevazići politiku uvjetovanja i blokiranja u BiH?


“Taj “problem” će se teško riješiti bez reforme kompletnog Ustava, koji i nudi mogućnost uvjetovanja i blokiranja koju spominjete, a koliko su za reformu spremni bosanskohercegovački političari pokazuje upravo odgađanje implementacije te presude. U ovoj zemlji nisu riješena nacionalna pitanja, ne samo hrvatsko, nije riješeno ni bošnjačko, pa ni srpsko, koje je riješeno samo u etnički očišćenoj Republici Srpskoj.


Ova presuda je mogla i može još uvijek biti početak rješavanja nacionalnih pitanja u BiH, s posebnom osjetljivošću za manjine – manjine koje se vežu uz ovu presudu, al i bošnjačke, hrvatske i srpske manjine u mjestima u kojima su oni “statistička pogreška” ili “multietnički ukras”.


Problem hrvatskog pitanja u BiH postoji, ali ne postoji volja da se problem riješi. To je posljedica i političkog mentaliteta na ovim prostorima koji želi uvijek dominaciju nad drugima. Način na koji hrvatsko pitanje žele riješiti hrvatski političari je pogrešan, budući da to pitanje svode isključivo na područje Federacije BiH, što ide u prilog Republici Srpskoj i zaoštrava ionako teške odnose s Bošnjacima i dodatno otežava rješavanje i svih drugih pitanja. U BiH su politika i političari strukturalno destruktivni i neodgovorni, pa sve i da se dogodi promjena sadašnjih političkih vođa, teško je očekivati značajnije političke promjene. I ako otpočne, proces promjena će dugo trajati.”


Izvor: Tacno