Gabrijel Barišić, rođen svibnja1975. u Slavonskom Brodu, gdje završava i osnovnu i srednju Industrijsko-obrtničku školu. Diplomira biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku
Od srednje škole se profilira kao pjesnik koji djeluje u nekoliko amaterskih udruga i na mnoštvu manifestacija, te osvaja i neke pohvale i priznanja. Godine 2006. objelodanjuje knjigu poezije „Prvi glas naše nove opsjene“ u uredništvu Književne udruge „Brod“. Godine 2011. objavljuje drugu knjigu poezije „Nadomjestak za nevinost“ u izdanju Matice hrvatske, ogranak Slavonski Brod. Godine 2012. osvojio je prvo mjesto u poeziji na standardu Hrvatskog sabora kulture i dobio plaketu „Mihovil Pavlek Miškina“. Godine 2019. objavio je roman „Zaumni Canto“ i 2022. knjigu poezije „Hermesov trik“.
Živi u Slavonskom Brodu, gdje je poznat kao aktivist za prava mentalno oboljelih osoba.
http://www.sbperiskop.net/objave/pjesnici-su-cudenje-na-netu-gabrijel-barisic
___________________________________
Najvrlije koje poznajem
Moj život je dio kopna
zastrt prašinom i benzinom
A ti si najvjerojatnije
Svjetionik
I ja sam nosio fenjer
kao Pustinjak
razgrćući klasje
ne bih li našao
jaje obavijeno zmijom
Ali postao sam umoran
stoljećima slika svijeta
Moje noge klecaju
Sjeo sam na oboreno stablo,
a ti sjediš na kamenu
Način mojih nastojanja je
Za jedno tvoje lice glupost
Za drugo smiješan
Ti se trudiš vlastitim naporom
Jednim licem postići oslobođenje
Drugim normalnu obitelj
Jedan vjetar puše na kopnu
Drugi borovima donosi posolicu
Sedam velova otkrivenih
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Oblaci dolaze, mijenjaju oblik
i rasplinjuju se
Hoće li donijeti kišu?
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Nećemo moći zapaliti vatru
kada nebo postane ljubičasto
Ali nitko nam ne može zabraniti
da na njemu tražimo znak
za: Evo Čovjeka!
…Ili bar daleku ženu za sebe
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Koliki je postotak molekula s morske pučine?
Uklonio sam zavjesu s otvorenog prozora
Ova soba je postala dio svijeta
Ulazi prašina i dijelovi biljaka
Otvorio sam se za život
Jest ćemo iz iste zdjele
Sinovljeva pjesma
Na kraju sam bio prisiljen na ljeto
Zlatni ječam
jučer je bio zelen
Ali njegov sjaj svejedno je ubijen
sunčanim naočalama žudnje
za tabletama protiv boli
Zadržao sam vodu
(led ni ne poznajući)
Osiguravši si čvrstoću tla
i svjetlost svijeće
da je kiša ne ugasi
Potom se mogoh prepustiti
dešperacijama samosažaljenja
i samo meni značajnim sentimentalnostima
Nije bilo vina
Samo lijekovi
Na samoću kao zavjetovan
I kada je palilo
Sunce sam zamračio
Ne očima već doživljajem
Vodu sam dočekao kao boga jedinoga
I onda se povlačih polako po blatima
Onome koje daje život tijelima
I onome koje daje život
Da se po volji njime igramo
Skriveni svijet
U maglovito jutro
Sivilo postaje bistrina
kako postaješ sve manji
i pretvaraš se u životinjicu u grmlju
Ovdje je život ogroman
od mirisa zemlje i raslinja
Boje su oštre
Silno plava boja zraka
i zelenilo
I smeđe i crno
Kapi koje padaju
s grančica
Ovdje u sjeni
Istovremeno su i bistre i crne
Ovaj nevidljivi svijet
koji ovako buja
Podržava naš život
sačinjen od težine
Tvrdog materijala
A meka priroda tiho gnjije
i hrani
usta djeteta
Koje će sve zaboraviti
I sagraditi spomenik
Čovjeku
pjesma leda i svijeće
taj mali plamičak
što u magli tinja
ta jadna svijeća
za mrzle tvoje ruke
okružio bih te njome
da nam nadu vrati
da mogu
da oživimo
jer znali smo
za budući krah i kraj
da neće trajati
(svejedno što znadosmo)
pa usprkos...
naše modre, naše sive, usne Judine
ono što imali smo
naš su svijet prodale
tu su malu šansu
u koju smo vjerovali, ništavnu
izdale
ljubim te za kraj
ljubim te za zbogom
živjet ćemo ponovo
ponovo ćemo živjeti
Grad bez vode
Morska voda
jest centar svemira
Jer iz nje – život
Bila je nužna
Vrh života
Išće tu skupu
Pitku vodu
Kako bi se rađao
Pitka voda omogućuje misao
Topla voda
najveći izum za čovjeka
Tu sam te čekao
Za sjeme zdrobljena zemlja
Postade bezvodna
Jedan zaklinje
Drugi je grebe
Bez tebe nema naseobina
Oko izvora zatvaramo zidine
Ne vrijede drevni plesovi
To učinismo sami mi
Vrisak proljeća
Ne nađe srce moje čovjeka
Ja sam kamen ove morene
kako me ledenjak potiskuje
Ja sam cvijet
za život ove zelene doline
Ja sam, čovjeku nečujan,
vapaj rađanja u svemiru
„Gdje si?“, Jahve prozbori
Ali kako?
Ne nađe moje srce čovjeka!
„Znam!“, javi se čovjek
- Kakav si Bog ako ne vidje ponavljanje?
- Tebi dadoh! – reče Bog
- Tebi ostavljam: tvrdoću zemlje
- Gladi, gladi, tu ledenjačku livadu!
Prije nego što začuješ plač vlastite djece
Jer vrisak proljeća
Nikada nećeš
Ni čuti
Ni razumjeti
