Foto: Index.hr
Ustavni sud RH sramotno je abolirao ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal. Čudo jedno, ali notorni je Ljubo Česić Rojs najvjerojatnije imao pravo kad je svojedobno bubnuo, pa se javnost prenerazila: Tko je jamio, jamio je“. E, sada, da ima u Hrvatskoj imalo političke pameti kao što nema, pa barem lopovskim kapitalcima uzme to što su jamili, državni bi javni dug učas splasnuo kao probušena lopta
Marijan Vogrinec
Ustavni sud RH je pravničkim larpurlartizmom ovih dana o (ne)zastarijevanju zločina ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala praktično abolirao najgori oblik nacionalne veleizdaje. Pače, zabio je valjda (pred)zadnji čavao u lijes političkog licemjerja, kojim je Hrvatska zatrovana već od praskozorja 1990-ih godina i zbog kojega je preinačena u jadan balkanski bantustan na podsmijeh i ruglo. Ne samo u „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Znatno šire.
Nema političara ni politikanta koji se prošlih dva i pol desetljeća nije predizborno i, osobito, u nekim populističkim prigodama zaklinjao u to da će odlučno i žestoko pričepiti vrat pljačkašima narodnog dobra. I jesu, tako su ih gadno pričepili da je država u ovom trenutku dužna bjelosvjetskim lihvarima 54,69 milijardi eura (javni dug blizu 90 posto BDP-a), a uskoro počinje ovrha oko 100.000 stanova i kuća građanima koji su dužni bankama, državi, teleoperaterima… više od 33 milijarde kuna. Istodobno, 280 multimilijunera (kriterij: kapital vrjedniji od 30 milijuna kuna) zauzima brojem prvo mjesto na regionalnoj tablici. Raji su ostavljeni kontejneri za masovno se naguravati tko će ih prvi prekopavati.
„Velikani“ političkog uma
Bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić naročito je hipnotizirao srca i duše svojih sugrađana gorljivim obećanjem da će vratiti u državnu blagajnu pokradeno, a lopove dati najstrože procesuirati. Bez obzira jesu li narodno blago skrili negdje u RH ili ga tajno iznijeli u bjelosvjetske porezne oaze. Ništa nije učinio, a imao je na raspolaganju 10 godina. Ni drugi „velikani“ političkog uma, nacionalne svijesti i savjesti, bogobojazni katolici koji naizust u pola noći znaju izrecitirati Deset zapovijedi Božjih, a bili su na ili pri vlasti – ništa nisu učinili. Baš nitko nije ozbiljno odgovarao za veleizdajnički zločin ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala i baš nikom nije oduzeta ukradena imovina.
Pardon, osuđena je na pet dana zatvora u Rijeci starica iz Gorskog kotara, jednom nogom već u grobu, jer je „pokrala državu“ neplaćajući HRT-u pristojbu za svoj muzejski primjerak tranzistora u nekoj zabiti bez struje i vode. I, da, onom djedici, samcu iz koprivničkog kraja, pravna je država ovršila i za 38.000 kuna (!?) prodala kuću s imanjem na pustari bez ljudskog stvora bliže od 15 kilometara. „Teški kriminalac“ je skončao u ubožnici. Nije želio platiti nekih 1500 kuna duga komunalcima na ime odvoza smeća. Em nisu ni dolazili u njegovu zabit, em nije iznosio kućni otpad na 200 metara udaljenu cestu, em nije ni trebao/tražio odvoz smeća. Mislio je, zašto plaćati račune za uslugu koje nema. Ali, ne lezi vraže, ima pravne države. A ona nikad ne spava kad treba ganjati tzv. male ljude. Djedica je pogrešno mislio. Što bi rekli obnoćni huliganski grafiteri: „Džaba je farbao“.
No, zaspi pravna država samo – ni haubice je nisu u stanju probuditi – kad se kakav politički ili gospodarski kapitalac, mafijaš domoljubno-vjerničkog pedigrea, duhovni pastir i tako neka besprizorna sorta koruptivno ili na tragičniji način našali, pa zdipi koji milijunčić. Desetak milijunčića. Stotinjak… Ili jednostavno („Nisam znao!“) poput one nikad nasmiješene ikone zagrebačkih šatoraša utaji 3,2 milijuna kuna poreza vlastitoj domovini, „zemlji Hrvatica i Hrvata za koju se borio“. Red je, valjda, da mu pravna država, iz esencijalne zahvalnosti, gleda kroz prste kako porezno vara/zakida „slobodu koju je krvlju izborio“.
Eee, kad su lopovski kapitalci u pitanju, to je onda druga pjesma. Najzvučnije ju je pravna država otpjevala u slučajevima bivšeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića, umirovljenog generala Ljube Česića Rojsa, bivšeg direktora Hrvatskih voda Jadranka Husarića i cijele legije javno poznatih likova, kojima je „zaigranost“ novcem poreznih obveznika zamijenjena tzv. radom za opće dobro.
Samo je Rojs među rečenima morao vratiti u državni proračun 3,2 milijuna kuna. Legenda Čobi je hitro priznao grijeh (u slučaju Planinska oštetio državu za tridesetak milijuna kuna lopovskom transakcijom vrijednom 87 milijuna), a kazna od godine dana zatvora zamijenjena mu je radom za opće dobro. Jedan dan zatvora jednako dva sata guljenja krumpira u Caritasovoj pučkoj kuhinji Osječko-đakovačke nadbiskupije. Koliko je Čobanković uistinu ogulio vreća krumpira, u kojem vremenu i je li odgulio smiješnu kaznu za ozbiljno zamračene ozbiljne milijune, najozbiljnije bi morao znati nadbiskup Đuro Hranić. Ali, on ni abera. Niti ga tko pita za Čobijev krumpir i neke babe zdravlje.
Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL
Ako ćemo pravo, zašto bi nadbiskupa uopće bilo briga za osramoćenog bivšeg HDZ-ovog/Sanaderovog ministra i to je li pošteno odužio dug „Hrvaticama i Hrvatima“? Katolička se crkva nikad u povijesti – što se demagoški laže iz klerikalno-desničarskih tabora radi postizanja nacionalističkih ciljeva – nije zauzimala za hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, nego za svoje najkonkretnije materijalne i političko-uplivne interese. Uvijek je bila uz vlast ili vlast, motala se uz careve, kraljeve, tirane, diktatore, kapitalističke bogatune… i tom pupčanom vezom uvijek obilno sisala narodnu sisu. I „samostalna, neovisna i suverena“ joj je omogućila milijarde kuna narodne muke u kojoj se i ne razaznaje koja kapljica znoja je hrvatska, nehrvatska, vjernička, inovjernička ili ateistička.
Rad za javno dobro
Zbog toga hrvatski branitelji ne podižu šatore pred zagrebačkom prvostolnicom i Nadbiskupskim duhovnim stolom niti se itko od klerika dotiče te teme u svojim homilijama. Pa, nećeš valjda pljuvati u tanjur koji te hrani. Crkva zna znanje i to ju već više od dva milenija drži iznad vode. Vjerničkim je masama ostavljena nada, koja baš ništa ne košta. Ni biskupe niti one što gule krumpir zbog pljačke. Pučkoškolac iz II. razreda, barem s dvojkom iz matematike, u hipu će izračunati: mazneš 30 milijunčića kešovine, ne moraš vratiti lovu, a umjesto 365 dana u pržunu, sud te nagradi! Možebitnih 730 sati ili 30 dana i četiri sata – guliš krumpir.
Ima li igdje boljeg posla? Pravna država šalje znakovitu poruku defektnog društva: kradite ljudi, ali ne namalo i skrivečki, nego – naveliko i javno! To se cijeni i nagrađuje. Za opće dobro. Sic. Najlakše je izvući se višemilijunskim krađama, prijevarama, korupcijom, reketom s političkim predznakom, trgovinom utjecajem… Tko ne bi za tu lovu i odležao u uzama!? Ali, neće trebati.
Ustavni sud RH sada je stavio točku na i, aboliranjem teških zločina profiterske zloporabe Domovinskog rata i pretvorbenog kriminala. Svaki sudac ubuduće ima provjeriti je li takav veleizdajnički slučaj zastario do 16. lipnja 2010. godine, kada je Hrvatski sabor unio u Ustav novelu o nezastarijevanju, a svibnja 2011. donio i zakon. Lopovska prošlost više nije krimen, pa se praktično svi kriminalni profit-pretvorbenjaci mogu osjećati slobodno, časno, domoljubno, poduzetnički… Hrvatska je tom katastrofalnom rabotom nacionalnih mangupa, smišljenom i blagoslovljenom u samom vrhu „državne politike“ 1990-ih godina, procjenjuje se, opljačkana za blizu 300 milijardi kuna, što je veći gubitak o ukupnog troška Domovinskog rata.
Od tog se šoka nije oporavila do dana današnjeg. A bit će još gore. Hrvatska je brzinom rasta javnog duga druga u Uniji, Bugarska je prva. Proračunski deficit od 7,5 posto za 4,5 je posto viši od dopuštenog u „obitelji kojoj RH oduvijek pripada“ i, ako se ostvare procjene financijskih RBA eksperata, javni će dug 2018. godine dosegnuti nevjerojatnih 348,7 milijardi eura. Bankrot? Najvjerojatnije, jer ni HDZ nema nikakvo rješenje za tu Rubikovu kocku katastrofe. HDZSDP-ove vlasti kao da nisu uopće svjesne armagedona. U tim dramatičnim okolnostima, u zadnjih je pet godina zaposleno u javnoj upravi gotovo 38.000 ljudi. Političkih uhljeba?
Samo je prošlog svibnja zaposleno 1894 novih činovnika, kao u cijelom građevinskom sektoru. Država troši i rasipa, a nema novca. Zadužuje praunuke i krade od njihove moguće sretnije budućnosti. Za plaće zaposlenih na državnoj (proračunskoj) sisi odlazi godišnje 21,5 milijardi kuna, što je nepodnošljiv izdatak. U tom neveselom ozračju, Ustavni sud RH benevolentno abolira ratne profitere, pretvorbene i ine kriminalce!? Time ne samo djeluje korozivno na financijsko stanje države nego i demoralizirajuće na građane, kojima je do pravde i utemeljenog osjećaja da žive u pravno uljuđenoj zemlji.
Ratno profiterstvo i pretvorbeni kriminal ne smiju zastarjeti. Pravna država ih mora najstrože progoniti na svakom mjestu, u svako vrijeme i bez obzira na bilo kakav (politički i društveni) pedigre ratnih profitera/kriminalaca, koje se mora tretirati kao nacionalne veleizdajnike. Što je drugo, nego veleizdajnik „domoljub“ koji u najteže, ratno/poratno doba za milijune svojih obespravljenih i osiromašenih sugrađana pljačka zajedničku imovinu („ničije, bivše društveno vlasništvo“!?), krčmi banke u bescjenje strancima, uništava industriju srednje razvijene europske zemlje, gasi 300.000 radnih mjesta i baca radnike na ulicu, ismijava socijalu pučkim kuhinjama, socijalnim samoposlugama, humanitarnim krpanjem zdravstva i školstva, umirovljenicima otima zarađeno, ovršuje kuće i pothranjuje dužničko ropstvo…
Ako to ne može ili ne želi sankcionirati sadašnja vlast, koja je bila u prigodi to učiniti, ali više nema vremena i kad bi htjela, neka će buduća moći i željeti. Kažu, pravda je spora, ali…
Krivci za to (ili njihovi baštinici) moraju odgovarati moralno i materijalno, imenom i prezimenom, svom svojom (ne)zasluženom imovinom. I tu ne smije biti nikakvog oprosta. Ma kako protok vremena otupljuje osjećaj za ključnu nepravdu iz ratno-poratnih dana, monstruozno zacrvotočenu u samoj teksturi novokomponiranog društva nacionalnog prenemaganja, izmišljenih mitova, agresije vjerskog jednoumlja, netrpeljivosti i skorojevića koji drže javnost u zaptu. Ili ju populistički obmanjuju nezrelim politikantskim hodočašćima „kroz narod“ i na „nacionalnim proslavama/jubilejima“ kako to već neko vrijeme čini predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. Koja niti zna niti može, ali uporno dere grlo na valu HDZ-ove retorike u sklopu žestoke predizbrne kampanje.
A najgore se ratno-poratno profiterstvo događalo za represivne vlasti njezina stranačkog šefa Tomislava Karamarka, koji se već barem dvije godine vidi u premijerskom fotelju. Recimo, ništa nije znao o razlozima za ministarsko guljenje krumpira i jedva zamislive kriminalne akrobacije na grbači „Hrvatica i Hrvata“, što se izravno povezuju s Ivom Sanaderom.
Poražena pravda
Gdje su sada braniteljski stožeri, šatori pred Ustavnim sudom, verbalna nevera Tomislava Karamarka, kolone mrgudnih ljudi u crnom i zamotanci s čvorovima državnih zastava pod bradom…? Gdje su, napokon, nabrijane homilije kardinala Josipa Bozanića i biskupa Vlade Košića, Valentina Pozaića, Mile Bogovića, Marina Barišića, Đure Hranića…, koji već godinama SDP-ove vlasti ne propuštaju ni beznačajnu prigodu – svakom loncu biti politikantski poklopac? Baš oni „najpredanije, najdomoljubnije i braniteljima najzahvalnije“ prisežu naciji, žele „Hrvaticama i Hrvatima“ samo najbolje. Zašto sada šute o aboliciji pljačke!?
„Poražena je pravda“, reći će u razgovoru za Jutarnji list bivši predsjednik RH Ivo Josipović, koji je među vrlo zaslužnima za ozakonjenje norme o nezastarijevanju zločina ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. „Odluka Ustavnog suda na svojevrstan je način abolicija pretvorbenog i profiterskog kriminala. Sud je zauzeo konzervativno shvaćanje retroaktivnosti i zastare. Rekao bih, odlučio je protiv slova Ustava, protiv pravde, ali i propustio, što je znao do sada činiti, svrhovitim tumačenjem ustavne norme pridonijeti pravdi.“
Josipović nije jedini pravni znalac, koji tvrdi da Ustavni sud, kao svojevrsna međuinstanca ili nadinstanca u trodiobi vlasti, „nije ovlašten preispitivati ustavnopravnu normu koja je tako jasna. Da, srušio je volju, ne zakonodavca, već ustavotvorca“. Paradoks: Ustavni sud se javno ustobočio kao pravi tumač slova i duha Ustava RH, on bolje zna što je ustavotvorac nakanio postići od samog ustavotvorca, Hrvatskog sabora!? Razočarao je sve poštene građane, ali i saborske zastupnike koji su izglasali sankcioniranje – i retrogradno! – ratnih profitera i pretvorbenih kriminalaca.
No, politički cirkus već zakazuje novu predstavu. U šatri gdje kakofonija gluposti, lažne pravde i politikantskog/populističkog prenemaganja zaglušuje svaki razum. Čudo jedno, ali notorni je Ljubo Česić Rojs najvjerojatnije imao pravo kad je svojedobno bubnuo, pa se javnost prenerazila: Tko je jamio, jamio je“. E, sada, da ima u Hrvatskoj imalo političke pameti kao što nema, pa barem kapitalcima lopovluka uzme to što su jamili, državni bi javni dug učas splasnuo kao probušena lopta.
tacno
