Tržišni fundamentalist, Željka Markić ekonomske misli u Hrvatskoj, ulagač Nenad Bakić napisao je 19. lipnja 2013. godine post na svom službenom blogu, u kojem snažno zagovara preuzimanje Podravke od strane Agrokora. Taj napis danas vodi na Eror 404. Je li to uistinu redni broj njegove greške ili je Bakić izbrisao nešto čega se srami, teško je sa sigurnošću reći. No, zanimljivo je da dva Bakićeva posta objavljena istog dana nemaju „Eror 404“ nego se i dalje nalaze u arhivi njegovog bloga.
Ipak, zahvaljujući medijima koji su ga prenijeli, kao i alatima poput web.archive.org, i danas možemo pročitati njegovu pokudu nesposobnim Hrvatima koji ne žele investirati s Ivicom Todorićem, nego „ulupavaju novce u beskorisne nekretnine“.
Eror 404 dogodio se Nenadu Bakiću (SCREENSHOT: eclectica.hr)
Bakić tada ovako analizira: "Svi koji su zavidni, a mislim da je glavna emocija, odnosno oholnost, oko Todorića danas upravo zavist, mogu bez preuzimanja Todorićevih rizika i napora suinvestirati s njim, povoljnije nego on. Naime, dionice Belja se na Zagrebačkoj burzi trguju za svega 58% svoje knjigovodstvene vrijednosti, a Vupika (patetičnih?) 35%, Zvijezde na 46%. Svi oni koji misle da bi se ova vertikala ovako razvila bez strategije mogu razumjeti razliku između fokusiranog privatnog vlasništva i državnog, odnosno što znači privatno vlasništvo, a što državno, na primjeru Agrokorove ponude za preuzimanje Podravke tamo negdje 1997. ili 1998. ako se ne varam (molim onoga tko se sjeća bolje da me ispravi ili dopuni), kada je nudio (ako se ne varam) 400 kn po dionici (bila se digla sindikalna i lokalnopolitička buna, tvz. ‘klausovština’, pa je čovjek razumno odustao)".
"Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je Agrokor preuzeo", pita se potom Nenad Bakić u svojim promišljanjima ne tako davne 2013. godine.
"Bi li dionica vrijedila možda 2000 ili 4000 kn ili 225 kuna kao što je danas, uz potrebu za dokapitalizacijom (za one koji su manje upućeni, vrijednost dionice odražava vrijednost, odnosno snagu tvrtke, a nije samo neka špekulativna varijabla). A pri tome trebamo uzeti u obzir da je u to vrijeme npr. Vindija bila možda petinu ili desetinu veličine Podravke, a danas je veća od nje. Koliko je tu izgubljeno vrijednosti, radnih mjesta, poreza? Jasno je da su mnogi sretni što se to nije dogodilo ‘jer bi Todorić bio još bogatiji’. A najsretniji su lokalni kokošari koji su i dalje mogli nesmetano cuclati s tuđe sise”, poručio je tada, kako su ga pojedini fascinirani mediji okrstili, "poznati hrvatski investitor".
A potom je slavni ulagač svojim čitateljima isporučio zaključak koji odiše prijekorom prema Hrvatima.
"Ali naravno da većina Hrvata neće suinvestirati s Todorićem, nego će ulupavati novce u beskorisne nekretnine (‘jer je to sigurno’) ili možda dionicu HT, a istovremeno prigovarati ‘neviđenom bogatstvu tog tajkuna’", poentira Bakić skoro četiri godine prije Agrokorovog kraha.
No, što bi zaista oporavljena Podravka bila danas? Blokirana? Vrlo vjerojatno.
Odnedavni specijalni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za digitalnu transformaciju i STEM, koji predlaže smanjenje broja nastavnika u školama, iako su brojni među njima volontirali na njegovom BBC micro:bit projektu - razvijenom i plaćenom javnim novcem u svojoj originalnoj BBC varijanti - poentira izvatkom iz literature među Bakićevim istomišljenicima omiljenog pape: "Nije uzalud (Milton) Friedman rekao ‘Da date državi na upravljanje Saharu, za pet godina bi bila nestašica pijeska‘".
Nestao je i njegov drugi post iz 2013. godine, naslovljen s "Agrokor tvrtka svih građana Hrvatske", a u kojem, među ostalim, kaže: "Ja se bojim reći koliko sam uspješan. Ljudi ne shvaćaju da nije važno to tko je vlasnik neke tvrtke. Proziva se Todorić, ali Agrokor nije njegov, već pripada svim građanima. Agrokor otvara nova radna mjesta i stvara nove vrijednosti".
Nisu ovo više zlatne godine Ive Sanadera, kada se i onima manje naivnima činilo da sve ide po planu i da je rast BDP-a napumpan kreditima znak za stabilan prosperitet. Ovo je vrijeme debele ekonomske krize, kada je svatko sa znanjem pučkoškolske matematike vidio da si Agrokor ne može priuštiti preuzimanje slovenskog Mercatora, a svatko tko razgovara s ljudima u svojoj neposrednoj blizini i/ili ima osnovnu medijsku pismenost zna da Todorić uredno ne plaća dobavljačima dugi niz godina i tako ih šiša ili uništava.
Ovo je vrijeme nakon vala bailouta u kapitalističkom svijetu, kada porezni obveznici diljem svijeta krvavo plaćaju nezdrave ambicije, dividende i bonuse zaigranih kapitalista - otkazima, deložacijama, zaustavljanjem ulaganja u javnu infrastrukturu, jeftinim privatizacijama iste, rezovima u zdravstvu, ukratko raspadom socijalne države uz prstohvat samoubojstava među kapitalistima i menadžerijom, neusporedivo medijski bolje popraćenim od daleko brojnih samoubojstava s dna hranidbenog lanca.
Čovjek koji više od ičega prezire depresiju i pesimizam proistekle iz socijalističkog mentaliteta, a propitivanje ove igre nerijetko brka sa zavišću, nije 2013. godine poput profesora Branka Novaka s Ekonomskog fakulteta u Osijeku prije dvadeset godina, kada je ovaj htio preuzeti tu istu Podravku, pogledao Todorića i vidio scenu koju je opisao na N1: "To vam je kao kada vidite cestu punu zavoja po jakoj kiši i nevremenu i vozača koji prebrzo vozi".
Tekst Jagode Marić koji još 2005. godine ukazuje na izvor problema (SCREENSHOT: Novilist)
Nije ni poput ugledne novinarke Jagode Marić 2005. godine, dakle još u spomenuto zlatno doba Ive Sanadera, primijetio da su ambicije Agrokora okidač nelikvidnosti i da njegovo širenje uzrokuje sve dulje rokove plaćanja dobavljača. Još tada je imao kratkoročne obveze veće od četiri milijarde kuna, a dugoročne od dvije milijarde.
Koji god da je uzrok promašaja njegove procjene i nestanka iste s njegovog bloga, današnjeg savjetnika predsjednice i čovjeka kojemu je posebno na inicijativi u školstvu zahvalan ministar obrazovanja Pavo Barišić, treba iščitavati s oprezom.
Bazično pitanje bez odgovora. Screenshot snimljen 28. siječnja 2017., kada je crowdfunding kampanja za BBC micro:bitove bila u poodmakloj fazi (SCREENSHOT: Facebook)
lupiga
Ipak, zahvaljujući medijima koji su ga prenijeli, kao i alatima poput web.archive.org, i danas možemo pročitati njegovu pokudu nesposobnim Hrvatima koji ne žele investirati s Ivicom Todorićem, nego „ulupavaju novce u beskorisne nekretnine“.
Eror 404 dogodio se Nenadu Bakiću (SCREENSHOT: eclectica.hr)
Bakić tada ovako analizira: "Svi koji su zavidni, a mislim da je glavna emocija, odnosno oholnost, oko Todorića danas upravo zavist, mogu bez preuzimanja Todorićevih rizika i napora suinvestirati s njim, povoljnije nego on. Naime, dionice Belja se na Zagrebačkoj burzi trguju za svega 58% svoje knjigovodstvene vrijednosti, a Vupika (patetičnih?) 35%, Zvijezde na 46%. Svi oni koji misle da bi se ova vertikala ovako razvila bez strategije mogu razumjeti razliku između fokusiranog privatnog vlasništva i državnog, odnosno što znači privatno vlasništvo, a što državno, na primjeru Agrokorove ponude za preuzimanje Podravke tamo negdje 1997. ili 1998. ako se ne varam (molim onoga tko se sjeća bolje da me ispravi ili dopuni), kada je nudio (ako se ne varam) 400 kn po dionici (bila se digla sindikalna i lokalnopolitička buna, tvz. ‘klausovština’, pa je čovjek razumno odustao)".
"Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je Agrokor preuzeo", pita se potom Nenad Bakić u svojim promišljanjima ne tako davne 2013. godine.
"Bi li dionica vrijedila možda 2000 ili 4000 kn ili 225 kuna kao što je danas, uz potrebu za dokapitalizacijom (za one koji su manje upućeni, vrijednost dionice odražava vrijednost, odnosno snagu tvrtke, a nije samo neka špekulativna varijabla). A pri tome trebamo uzeti u obzir da je u to vrijeme npr. Vindija bila možda petinu ili desetinu veličine Podravke, a danas je veća od nje. Koliko je tu izgubljeno vrijednosti, radnih mjesta, poreza? Jasno je da su mnogi sretni što se to nije dogodilo ‘jer bi Todorić bio još bogatiji’. A najsretniji su lokalni kokošari koji su i dalje mogli nesmetano cuclati s tuđe sise”, poručio je tada, kako su ga pojedini fascinirani mediji okrstili, "poznati hrvatski investitor".
A potom je slavni ulagač svojim čitateljima isporučio zaključak koji odiše prijekorom prema Hrvatima.
"Ali naravno da većina Hrvata neće suinvestirati s Todorićem, nego će ulupavati novce u beskorisne nekretnine (‘jer je to sigurno’) ili možda dionicu HT, a istovremeno prigovarati ‘neviđenom bogatstvu tog tajkuna’", poentira Bakić skoro četiri godine prije Agrokorovog kraha.
No, što bi zaista oporavljena Podravka bila danas? Blokirana? Vrlo vjerojatno.
Odnedavni specijalni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za digitalnu transformaciju i STEM, koji predlaže smanjenje broja nastavnika u školama, iako su brojni među njima volontirali na njegovom BBC micro:bit projektu - razvijenom i plaćenom javnim novcem u svojoj originalnoj BBC varijanti - poentira izvatkom iz literature među Bakićevim istomišljenicima omiljenog pape: "Nije uzalud (Milton) Friedman rekao ‘Da date državi na upravljanje Saharu, za pet godina bi bila nestašica pijeska‘".
Nestao je i njegov drugi post iz 2013. godine, naslovljen s "Agrokor tvrtka svih građana Hrvatske", a u kojem, među ostalim, kaže: "Ja se bojim reći koliko sam uspješan. Ljudi ne shvaćaju da nije važno to tko je vlasnik neke tvrtke. Proziva se Todorić, ali Agrokor nije njegov, već pripada svim građanima. Agrokor otvara nova radna mjesta i stvara nove vrijednosti".
Nisu ovo više zlatne godine Ive Sanadera, kada se i onima manje naivnima činilo da sve ide po planu i da je rast BDP-a napumpan kreditima znak za stabilan prosperitet. Ovo je vrijeme debele ekonomske krize, kada je svatko sa znanjem pučkoškolske matematike vidio da si Agrokor ne može priuštiti preuzimanje slovenskog Mercatora, a svatko tko razgovara s ljudima u svojoj neposrednoj blizini i/ili ima osnovnu medijsku pismenost zna da Todorić uredno ne plaća dobavljačima dugi niz godina i tako ih šiša ili uništava.
Ovo je vrijeme nakon vala bailouta u kapitalističkom svijetu, kada porezni obveznici diljem svijeta krvavo plaćaju nezdrave ambicije, dividende i bonuse zaigranih kapitalista - otkazima, deložacijama, zaustavljanjem ulaganja u javnu infrastrukturu, jeftinim privatizacijama iste, rezovima u zdravstvu, ukratko raspadom socijalne države uz prstohvat samoubojstava među kapitalistima i menadžerijom, neusporedivo medijski bolje popraćenim od daleko brojnih samoubojstava s dna hranidbenog lanca.
Čovjek koji više od ičega prezire depresiju i pesimizam proistekle iz socijalističkog mentaliteta, a propitivanje ove igre nerijetko brka sa zavišću, nije 2013. godine poput profesora Branka Novaka s Ekonomskog fakulteta u Osijeku prije dvadeset godina, kada je ovaj htio preuzeti tu istu Podravku, pogledao Todorića i vidio scenu koju je opisao na N1: "To vam je kao kada vidite cestu punu zavoja po jakoj kiši i nevremenu i vozača koji prebrzo vozi".
Tekst Jagode Marić koji još 2005. godine ukazuje na izvor problema (SCREENSHOT: Novilist)
Nije ni poput ugledne novinarke Jagode Marić 2005. godine, dakle još u spomenuto zlatno doba Ive Sanadera, primijetio da su ambicije Agrokora okidač nelikvidnosti i da njegovo širenje uzrokuje sve dulje rokove plaćanja dobavljača. Još tada je imao kratkoročne obveze veće od četiri milijarde kuna, a dugoročne od dvije milijarde.
Koji god da je uzrok promašaja njegove procjene i nestanka iste s njegovog bloga, današnjeg savjetnika predsjednice i čovjeka kojemu je posebno na inicijativi u školstvu zahvalan ministar obrazovanja Pavo Barišić, treba iščitavati s oprezom.
Bazično pitanje bez odgovora. Screenshot snimljen 28. siječnja 2017., kada je crowdfunding kampanja za BBC micro:bitove bila u poodmakloj fazi (SCREENSHOT: Facebook)
lupiga
