Glas Konclogora

Pozdrav ‘Za dom spremni’ je lijepi kršćanski i domoljubni pozdrav. NDH je bila izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za nezavisnošću, a ustaše su bili borci za hrvatsku slobodu. Hitler je bio čovjek koji je Hrvatima dopustio i izborio nezavisnost, a poglavnik, dobri i pošteni dr. Ante Pavelić, bio je mudar, blag i uviđavan državnik. Logor Jasenovac bio je sabirni i radni logor kojim su upravljali Židovi proizvodeći avionske dijelove za Lufthansu i inovativne hrvatske strojnice koje su se izvozile u Španjolsku. Sjajno zbrinuti i solidno uhranjeni logoraši imali su na raspolaganju iste liječničke usluge kao i ustaški časnici, a vrijeme između radnih obaveza provodili su u veseloj razonodi. Organizirali su nogometne i odbojkaške utakmice, igrali ‘Gospođu ministarku’, izvodili arije iz ‘Male Floramye’ i skečeve u kojima su podjednako uživali i ustaški čuvari, smijući se šalama na vlastiti račun. Idilu su napadima na logor tek povremeno kvarili jugokomunistički partizanski zlikovci. Oni su nakon rata odnijeli sve strojeve u Srbiju i Crnu Goru, pa Jasenovac iz uzornog proizvodno-izvoznog poduzetničkog inkubatora pretvorili u centar za istrebljenje Hrvata i svih koji nisu željeli komunizam. Bezočna je laž da su za vrijeme NDH u Jasenovcu likvidirane 83 tisuće ljudi, a kamoli više stotina tisuća njih. Bilo je tek par stotina umrlih, i to uglavnom od bolesti, a svi ostali samo su kroz logor prošli. Naprotiv, komunisti su nakon Bleiburga dokazano likvidirali 500 tisuća ljudi, a u Jasenovcu su od 1945. do 1948. masovno klali Hrvate i onda te zločine pripisali ustašama. Zbog toga su svi tjelesni ostaci, dijelovi odjeće i predmeti koji su prilikom kasnijih istraživanja iskopani u Jasenovcu zapravo pripadali Hrvatima i Nijemcima ubijenima nakon rata.

Uz Razuma, drugi katolički svećenik u društvu i član njegova upravnog odbora je isusovac Vladimir Horvat, dugogodišnji pročelnik Hrvatskog povijesnog instituta u Beču. Horvat je koautor knjige ‘Ogoljela laž Jasenovca’, a i sam vrlo strastveno promovira slične uratke

Ova zbirka sumanutih tvrdnji predstavlja otprilike sukus ‘znanstvenih’ spoznaja do kojih su pojedini članovi novoregistriranog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac prethodnih godina stigli baveći se svojim ‘nepristranim istraživačkim radom’. Društvu, čiju je registraciju zagrebački gradski ured lani odbio ocijenivši da je svrha njegova osnivanja protivna Ustavu, nakon žalbe Ministarstvu uprave i blage korekcije statuta po naputku tog ministarstva, registracija je odobrena prošlog tjedna. Cilj je društva, kako se navodi u statutu, istraživanje položaja i uloge hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća, istraživanje NDH i ‘činjenica o događajima u logorima Jasenovac i Stara Gradiška od 1941. do 1945. i poslijeratnim logorima za hrvatske domoljube, druge zatočenike komunističkog režima i informbiroovce u Jasenovcu i Staroj Gradiški, te nastanak i razvoj jasenovačkoga mita’. Među djelatnostima kojima se ostvaruju ciljevi društva navodi se da ono ‘istražuje i popisuje ljudske žrtve radnoga i sabirnoga logora u Jasenovcu za vrijeme rata, ali i poslijeratnoga logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i njemačke nacionalne manjine’. Otud se u nazivu društva spominje trostruki logor: radni i sabirni za vrijeme ustaša, i logor smrti tek za vrijeme komunista.

Ministarstvo Arsena Bauka osnivanje društva odobrilo je u ime temeljenih sloboda i ustavno zajamčene slobode znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, a time je članovima društva, koji su dosad ionako povezano djelovali, omogućilo da se i formalno udruže te nastave posao koji je ne tako davno, od osnivanja 1991. do ukidanja 2002. godine, obavljalo jedno službeno državno tijelo, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava gorljivih antikomunista Vice Vukojevića i Bože Vukušića. Ta je komisija, u kojoj su svojevremeno aktivno sudjelovali i neki članovi novoosnovanog društva, 1999. godine izašla s nalazom o tek 2238 žrtava logora Jasenovac, uz napomenu, doduše, da žrtve još nisu do kraja popisane. Članovi novog društva i prije početka rada znaju da je žrtava Jasenovca bilo još i manje. Njihov je krajnji cilj upravo ono što je povodom uspješne registracije u ‘Novom listu’ izjavio tajnik društva Igor Vukić: ‘Kad bi se prihvatilo da je u Jasenovcu stradalo daleko manje ljudi nego što se službeno tvrdi, to bi promijenilo i ocjenu o karakteru NDH.’

Bivši novinar ‘Novog lista’, a danas ‘Privrednog vjesnika’, glasila Hrvatske gospodarske komore, Igor Vukić od lanjske osnivačke skupštine društva prihvatio se uloge njegova idealnog promotora, nastupajući u desničarskim medijima kao Srbin čiji su članovi obitelji bili u Jasenovcu. Tragajući za primjerima koji osporavaju službeni popis žrtava i selektirajući iz dostupne dokumentacije ono što njegovoj tezi odgovara, poput spomenutih sličica iz kulturnog života logora, Vukić dolazi do dalekosežnih zaključaka o tome kako zatočenici nisu bili dovođeni u logor da bi bili ubijani, već su uzroci njihove smrti bili ‘bolest, odmazde i kazne za pojedine prijestupe’. Po njemu, ni Srbi tamo nisu bili dovođeni zbog svoje nacionalnosti, već ‘isključivo iz ideoloških razloga’, odnosno veze s četničkim, a kasnije partizanskim pokretom. Prošle je godine u ‘Glasu Koncila’ o tome objavio opsežan feljton u 22 nastavka, završavajući ga tvrdnjom da se zbog političko-propagandnog mita u koji se jasenovački logor pretvorio on može ‘gotovo ocijeniti većom ljagom na Titovoj Jugoslaviji nego na Pavelićevoj NDH’.

Vukić se tako sa svojom srpskom obiteljskom pričom zgodno uklopio u propagandne aktivnosti revizionističkog kruga, no njegovo se jezgro ipak nalazi duboko unutar hrvatske Katoličke crkve, čije je glasilo spremno prihvatilo njegov feljton nakon odbijanja ‘Jutarnjeg lista’. Crkva je novom društvu dala nekoliko članova, počevši od njegova predsjednika, doktora crkvene povijesti Stjepana Razuma, koji je četiri godine predavao arhivistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a i danas je mentor pojedinim polaznicima poslijediplomskih studija. Taj je svećenik, školovan na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a zatim na Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima i Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, prošao u Vatikanu i školu za arhivistiku, da bi se po povratku u Zagreb 1995. zaposlio u Hrvatskom državnom arhivu. Kao zaposlenik te javne kulturne i znanstvene ustanove, sukladno ugovoru s Kaptolom i po volji nadbiskupa, postavljen je za pročelnika njenog Odjela nadbiskupijskog arhiva. Po volji nadbiskupa očito je i Razumov angažman na čelu filoustaškog revizionističkog društva, sasvim usklađen s politikom Kaptola, koji na komemoracije u Jasenovcu potiho šalje isključivo niže svećenstvo, dok crkveni vrh predvodi bučne mise na Bleiburgu. Tamo je prošle subote sam zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, govorio o tragediji hrvatskog naroda i antifašističkim zločinima, zauzimajući se za ‘sustavno iznošenje istine’. Očito je i to da se radi o onoj vrsti istine koju Razum i drugi članovi njegovog društva već godinama sustavno iznose.

Od lanjske osnivačke skupštine društva Igor Vukić prihvatio se uloge njegova idealnog promotora, nastupajući u desničarskim medijima kao Srbin čiji su članovi obitelji bili u Jasenovcu. Vukić dolazi do dalekosežnih zaključaka kako zatočenici nisu bili dovođeni u logor da bi bili ubijani, već su uzroci njihove smrti bili ‘bolest, odmazde i kazne za pojedine prijestupe’

Pored vlastitih tekstova i intervjua u kojima ističe ljepotu ustaškog pozdrava i tvrdi da su komunisti nakon rata svoje zločine podmetnuli ustašama, Razum se posljednjih godina redovno pojavljivao kao recenzent i prikazivač pseudoznanstvenih uradaka svojih istomišljenika, poput Tomislava Vukovića, Josipa Pečarića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata ili Mladena Ivezića, koji su se uz ostale članove danas našli u redovima njegova društva. Riječ je o prepoznatljivim naslovima pisanima u stilu teorije zavjere, kao što su ‘Ogoljela laž logora Jasenovac’, ‘Srpski mit o Jasenovcu’ ili ‘Titov Jasenovac’, a jedan od tipičnih zaključaka iz Razumovih recenzija, objavljivanih u ‘Glasu Koncila’ i drugim desničarskim medijima, glasi ovako: ‘(1.) sabirno polje Jasenovac bio je radni logor, a ne logor uništenja; (2.) logor Jasenovac bio je tranzitni logor, za logore i tvornice u Njemačkoj; (3.) za masovna ubijanja u logoru Jasenovac nema nikakvih dokaza; (4.) od svih nacionalnosti najbrojniji su logoraši bili sami Hrvati, protivnici ustaškoga režima; (5.) točan broj žrtava logora Jasenovac niži je od najniže službene komunističke procjene’.

Uz Razuma, drugi katolički svećenik u društvu i član njegova upravnog odbora je isusovac Vladimir Horvat, nekadašnji voditelj Hrvatske katoličke misije u Parizu, odakle je krajem 1980-ih otišao za poglavara isusovaca i dekana katoličkih župa u Beogradu, da bi od 1992. bio dugogodišnji pročelnik Hrvatskog povijesnog instituta u Beču, dakle još jedan visoki činovnik i ugledni povjesničar hrvatske Crkve. Horvat je koautor knjige ‘Ogoljela laž Jasenovca’, a i sam vrlo strastveno promovira slične uratke, poput onih Mladena Ivezića koji u svojim knjigama Pavelićevo ime piše s uvažavanjem, a ne libi se isticati ni mirotvorne napore samog Hitlera. Iz kruga Crkve, kao urednik i novinar u ‘Glasu Koncila’, dolazi i Tomislav Vuković, autor knjige ‘Drugačija povijest’, iz koje je Razum izveo pet točaka citiranog zaključka. Kada su lani odlučili osnovati društvo, Vuković je s Ivezićem, svojim kolegom iz nekadašnje Vukojevićeve komisije, napravio u ‘Glasu Koncila’ intervju u kojem mu je Ivezić na pitanje o tome koja su njegova ‘znanstvena saznanja’ o broju jasenovačkih žrtava odgovorio ovako: ‘Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5000, vjerojatno ni 3000, najvjerojatnije oko 1000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično.’

Na internetskim stranicama društva kao preostala dva člana upravnog odbora navode se Mate Rupić i Stipo Pilić. Prvi je nakon rata čak bio ravnatelj Spomen-područja Jasenovac, a danas je, kao i Razum, zaposlenik jedne javne znanstvene ustanove, Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, štoviše pomoćnik je ravnatelja Ante Nazora i voditelj odjela za arhivsko gradivo. Drugi je pak profesor povijesti i geografije u Osnovnoj školi Kralja Tomislava u Zagrebu te koautor jednog umjerenijeg, ali ipak krajnje tendencioznog rada o poslijeratnom jasenovačkom logoru, objavljenog u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Društvo predvođeno katoličkim svećenicima u svojim redovima ima i jednog akademika HAZU, neizbježnog Josipa Pečarića, sveučilišnog profesora matematike, a tu je i podjednako obavezni antikomunistički povjesničar Josip Jurčević, nekadašnji savjetnik Vukojevićeve komisije, koji je još kao svjedok na suđenju ustaškom zapovjedniku Jasenovca Dinku Šakiću tvrdio da nikakvi podaci o broju stradalih u logoru nemaju znanstvenu utemeljenost. Jurčević je zaposlen kao znanstvenik na Institutu društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’, nositelj je kolegija ‘Opća povijest XX. stoljeća’ na Hrvatskim studijima u Zagrebu, gdje je ranije predavao i na studiju novinarstva, a na Filozofskom fakultetu u Osijeku predaje kolegije suvremene svjetske i hrvatske povijesti.

Ljudi su to dakle mahom zaposleni o trošku državnog proračuna u javnim kulturnim, znanstvenim i školskim ustanovama, koji predaju povijest učenicima i studentima, ocjenjuju doktorske disertacije i publiciraju svoje radove u stručnim i znanstvenim časopisima, ponekad i one sa sumanutim teorijama o karakteru jasenovačkog logora. Oni su naprosto postali dio sistema koji je 1990-ih uspostavio revizionistički povjesničar Franjo Tuđman, autor ideje o miksanju kostiju u Jasenovcu, a sve su naznake da vrijeme njihove pune afirmacije tek dolazi. Nema sumnje da će im registracija udruge, odobrena u ime liberalnih ustavnih načela, uskoro omogućiti prikupljanje značajnih donacija, zašto ne i onih iz državnog proračuna, za još intenzivniju promičbu fašističke ustaške države.