Tvrdnja da je HDZ teško izgubio evroparlamentarne izbore nije točna, ali se gura sa svih strana očito zato što neki misle da tu štetočinsku stranku treba napokon zbrisati. Ali to nije realno jer HDZ nije pao s neba, a ostale opcije koje se sada nude samo bi donijele kaos ili još više političkog mraka
Imam izrazitu averziju prema izlizanim frazama i recimo onu o besposlenom popu koji jariće krsti teško da bih ukucao u tipkovnicu i pod prijetnjom batina. Osim u jednom slučaju. Kada je povod još banalniji ili toliko banalan da i zaslužuje da mu se narugaš s tih najnižih stepenica pismenosti. A baš s tim ovdje imamo posla. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavila je ovih dana kampanju o ‘brendiranju’ Hrvatske, toliko besmislenu da joj se otpočetka naširoko rugalo kao tričavom šminkeraju kojem je nemoguće naći razumnog razloga. Ali HRT-ovo ‘Otvoreno’ rado se stavlja na uslugu ovakvim budalaštinama, pa smo ovih dana ponovno čuli pripadnike nekakve Kolindine radne grupe kako opet krste svog bizarnog jarića. Momci i cure mrvicu su se popravili pod utjecajem kritika, pa smo čuli što i bez njih znamo, da je brend nešto što dolazi iznutra, a ne može se, kao fasadna boja, nanositi izvana. Ali i dalje su tu ostali ‘vatreni’ i Luka Modrić, Nikola Tesla, Ruđer Bošković i ne znam tko još (svakako ne i Miroslav Krleža), s čime se dušmanski narugao nesretni stjecaj okolnosti koji uvijek vreba iza prvog ugla. Istog dana padala je odluka o stečaju 3. maja (srećom odgođena), pa je logično da je to trebala biti glavna vijest dana. Tim više što se predsjednica sasvim nedavno, odazvavši se zovu zavičaja, suprotstavila gašenju sjevernojadranskih škverova, što oni kao dio hrvatskog proizvodnog i intelektualnog identiteta svakako i zaslužuju.
Dakle, hic Rhodus, hic salta, Kvarneranko, ali predsjednica nije zucnula ni slova o tome, kao ni o još nečemu o čemu se uporno ne izjašnjava. Grabar-Kitarović i dalje taji hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima, iako se iz njenog okruženja tvrdilo da će to učiniti nakon evroparlamentarnih izbora, a evo i to je prošlo, ali predsjednica i dalje o tome zakleto šuti. Čovjeku se razumljivo odmah nametne pomisao da je ovo čimpanziranje s brendom zapravo u funkciji da se odvuče pažnja s te šutnje, a o njoj su mediji ispreli i mrežu drugih spekulacija. Nagađa se da predsjednica možda i ne želi u trku za drugi mandat, što je malo vjerojatno jer tako nije učinio nijedan njezin prethodnik, ali to ne znači da u tome nema zrno-dva soli. Predsjednicu su, misli se, ozbiljno pokolebale ankete u kojima više ne stoji blistavo, svakako lošije nego svojedobno Ivo Josipović, pa ako je on izgubio izbore, lako bi mogla i ona. Po drugima, stanoprimku Pantovčaka brine i razlaz s radikalnom desnicom, koja ju je do jučer obožavala kao ‘liepu plavku’ hrvatske politike. Sada je s tim gotovo i u neformalnom štabu koji vode Mate Radeljić i Velimir Bujanec već su potkovali novog kandidacijskog konja u liku Miroslava Škore, koji vjerojatno ne bi pobijedio, ali bi mogao oduzeti dovoljno glasova predsjednici da ona izgubi.
Ipak, najvjerojatnije objašnjenje zašto se predsjednica pretvorila u nijemi stup soli su rezultati zadnjih evroparlamentarnih izbora i neočekivani podbačaj HDZ-a, s čijim je šefom Andrejom Plenkovićem nedavno smirila odnose, pa bi bilo prenapadno da se sada opet baca u krilo radikalnoj proustaškoj desnici, ali joj se možda motaju po glavi kombinacije da ne bude kandidat HDZ-a nego neovisni, nešto je u tom pravcu već i natuknula, iako teško da bi Plenkovićeva stranka na to pristala. Bilo kako bilo, u pozadini je njezino uvjerenje, koje doduše javno ne iskazuje, da je HDZ teško poražen na ovim izborima što, uostalom, u rijetko viđenoj harmoniji misle i na desnici i na ljevici. Na kraju je tu unisonu procjenu prihvatio i sam Plenković, pa je u ovu priču sletio famozni ‘crni labud’, govori se o planskoj unutarstranačkoj opstrukciji, pokreću se nekakve istrage oko toga itd.
Ali je li HDZ zbilja doživio težak poraz, to je zapravo krajnje upitno. Istina, ostao je bez dva briselska mandata, ali oni su mu pripadali zbog sada odbačene suradnje s proustaškom i klerikalnom desnicom (Ruža Tomašić, Marijana Petir), jer je Plenković u međuvremenu promovirao pozicioniranje HDZ-a u klasičnu stranku desnog centra. I to onda sasvim mijenja računicu. S dvadeset i nešto posto osvojenih glasova HDZ se naprosto vraća u prirodno korito centrumaških stranaka, koje ni drugdje u Evropi ne dobivaju više ili bitno više. S tim da HDZ-ovi birači evroizbore ne doživljavaju kao borbu za vlast, što njih jedino motivira da izlaze na njih, i gotovo je sigurno da će na narednim parlamentarnim izborima saldo ove stranke biti značajno veći. Nešto drugo je problem Andreja Plenkovića. U spomenutih dvadeset i nešto posto najmanje su participirali gradovi, što će reći zahtjevniji i politički zreliji birači, koji mu ne mogu progledati kroz prste očijukanje s proustaškim nostalgičarima i nikada veću količinu besramno otvorene korupcije i nekompetentnosti u vrhovima vlasti. Drugim riječima, ni ovdje nije dovoljno brendirati HDZ kao stranku desnog centra, nego to treba ispuniti zbiljskim sadržajem, a njega nema, niti se tko zanima što bi to uopće trebalo biti (svojedobni pokušaj Davora Ive Stiera da osmisli ‘novu hrvatsku paradigmu’ pokazao se kao obični kleronacionalistički mućak).
Pa što bi to trebalo biti? HDZ bi se morao pozicionirati negdje između njemačkih demokršćana (gornja granica) i austrijskih narodnjaka (donja granica), iako znam da će se mnogi ljevičari zgroziti da ovim ‘pomažem’ HDZ-u. A njega, kao glavnog krivca hrvatskog glavinjanja i propadanja treba, misle oni, naprosto zbrisati. Ali to mi sliči na staro ludističko uništavanje tvorničkih strojeva i alata, i to iz dva razloga. I neke druge evropske zemlje imale su samoubilački loše vladajuće elite, a kada su ih se riješile, došle su još gore, s perspektivom da i to gore postane još gore (Italija, Mađarska, Poljska, niz istočnoevropskih zemalja…). Nije isključeno da se to dogodi i nekim najprestižnijim evropskim demokracijama, uključujući najstarije (Velika Britanija, Francuska, čak i Njemačka), pa je u nekim slučajevima, kao u Francuskoj, trebalo stvarati svestranačke nacionalne fronte da se spriječi ulazak krajnje desnice u vrhove vlasti. Ali Francuska je majka modernog građanskog republikanizma i to tamo prolazi. U Hrvatskoj je tako nešto teško zamislivo, a frontovsko ujedinjavanje protiv HDZ-a dogodilo se samo jednom, na početku ovog tisućljeća, ali tada se Tuđmanovom smrću on zapravo sam iznutra urušio.
Drugo, HDZ nije pao s neba, nego je u njemu Hrvatska dobila točno ono što je zaslužila i u krajnjoj liniji htjela. Ostale opcije koje se sada nude ne bi promijenile ništa, samo bi povećale notu kaosa (Kolakušić, Most, Živi zid), a u slučaju ‘suverenističkih’ i drugih stranaka radikalne, proustaške desnice, i notu još većeg mraka. Zato ako sam prije nekoliko mjeseci, susprežući odbojnost, napisao tekst ‘Glas za SDP’, sada još stisnutijeg grla kažem isto i za HDZ.
portalnovosti
Imam izrazitu averziju prema izlizanim frazama i recimo onu o besposlenom popu koji jariće krsti teško da bih ukucao u tipkovnicu i pod prijetnjom batina. Osim u jednom slučaju. Kada je povod još banalniji ili toliko banalan da i zaslužuje da mu se narugaš s tih najnižih stepenica pismenosti. A baš s tim ovdje imamo posla. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavila je ovih dana kampanju o ‘brendiranju’ Hrvatske, toliko besmislenu da joj se otpočetka naširoko rugalo kao tričavom šminkeraju kojem je nemoguće naći razumnog razloga. Ali HRT-ovo ‘Otvoreno’ rado se stavlja na uslugu ovakvim budalaštinama, pa smo ovih dana ponovno čuli pripadnike nekakve Kolindine radne grupe kako opet krste svog bizarnog jarića. Momci i cure mrvicu su se popravili pod utjecajem kritika, pa smo čuli što i bez njih znamo, da je brend nešto što dolazi iznutra, a ne može se, kao fasadna boja, nanositi izvana. Ali i dalje su tu ostali ‘vatreni’ i Luka Modrić, Nikola Tesla, Ruđer Bošković i ne znam tko još (svakako ne i Miroslav Krleža), s čime se dušmanski narugao nesretni stjecaj okolnosti koji uvijek vreba iza prvog ugla. Istog dana padala je odluka o stečaju 3. maja (srećom odgođena), pa je logično da je to trebala biti glavna vijest dana. Tim više što se predsjednica sasvim nedavno, odazvavši se zovu zavičaja, suprotstavila gašenju sjevernojadranskih škverova, što oni kao dio hrvatskog proizvodnog i intelektualnog identiteta svakako i zaslužuju.
Dakle, hic Rhodus, hic salta, Kvarneranko, ali predsjednica nije zucnula ni slova o tome, kao ni o još nečemu o čemu se uporno ne izjašnjava. Grabar-Kitarović i dalje taji hoće li se kandidirati na predsjedničkim izborima, iako se iz njenog okruženja tvrdilo da će to učiniti nakon evroparlamentarnih izbora, a evo i to je prošlo, ali predsjednica i dalje o tome zakleto šuti. Čovjeku se razumljivo odmah nametne pomisao da je ovo čimpanziranje s brendom zapravo u funkciji da se odvuče pažnja s te šutnje, a o njoj su mediji ispreli i mrežu drugih spekulacija. Nagađa se da predsjednica možda i ne želi u trku za drugi mandat, što je malo vjerojatno jer tako nije učinio nijedan njezin prethodnik, ali to ne znači da u tome nema zrno-dva soli. Predsjednicu su, misli se, ozbiljno pokolebale ankete u kojima više ne stoji blistavo, svakako lošije nego svojedobno Ivo Josipović, pa ako je on izgubio izbore, lako bi mogla i ona. Po drugima, stanoprimku Pantovčaka brine i razlaz s radikalnom desnicom, koja ju je do jučer obožavala kao ‘liepu plavku’ hrvatske politike. Sada je s tim gotovo i u neformalnom štabu koji vode Mate Radeljić i Velimir Bujanec već su potkovali novog kandidacijskog konja u liku Miroslava Škore, koji vjerojatno ne bi pobijedio, ali bi mogao oduzeti dovoljno glasova predsjednici da ona izgubi.
Ipak, najvjerojatnije objašnjenje zašto se predsjednica pretvorila u nijemi stup soli su rezultati zadnjih evroparlamentarnih izbora i neočekivani podbačaj HDZ-a, s čijim je šefom Andrejom Plenkovićem nedavno smirila odnose, pa bi bilo prenapadno da se sada opet baca u krilo radikalnoj proustaškoj desnici, ali joj se možda motaju po glavi kombinacije da ne bude kandidat HDZ-a nego neovisni, nešto je u tom pravcu već i natuknula, iako teško da bi Plenkovićeva stranka na to pristala. Bilo kako bilo, u pozadini je njezino uvjerenje, koje doduše javno ne iskazuje, da je HDZ teško poražen na ovim izborima što, uostalom, u rijetko viđenoj harmoniji misle i na desnici i na ljevici. Na kraju je tu unisonu procjenu prihvatio i sam Plenković, pa je u ovu priču sletio famozni ‘crni labud’, govori se o planskoj unutarstranačkoj opstrukciji, pokreću se nekakve istrage oko toga itd.
Ali je li HDZ zbilja doživio težak poraz, to je zapravo krajnje upitno. Istina, ostao je bez dva briselska mandata, ali oni su mu pripadali zbog sada odbačene suradnje s proustaškom i klerikalnom desnicom (Ruža Tomašić, Marijana Petir), jer je Plenković u međuvremenu promovirao pozicioniranje HDZ-a u klasičnu stranku desnog centra. I to onda sasvim mijenja računicu. S dvadeset i nešto posto osvojenih glasova HDZ se naprosto vraća u prirodno korito centrumaških stranaka, koje ni drugdje u Evropi ne dobivaju više ili bitno više. S tim da HDZ-ovi birači evroizbore ne doživljavaju kao borbu za vlast, što njih jedino motivira da izlaze na njih, i gotovo je sigurno da će na narednim parlamentarnim izborima saldo ove stranke biti značajno veći. Nešto drugo je problem Andreja Plenkovića. U spomenutih dvadeset i nešto posto najmanje su participirali gradovi, što će reći zahtjevniji i politički zreliji birači, koji mu ne mogu progledati kroz prste očijukanje s proustaškim nostalgičarima i nikada veću količinu besramno otvorene korupcije i nekompetentnosti u vrhovima vlasti. Drugim riječima, ni ovdje nije dovoljno brendirati HDZ kao stranku desnog centra, nego to treba ispuniti zbiljskim sadržajem, a njega nema, niti se tko zanima što bi to uopće trebalo biti (svojedobni pokušaj Davora Ive Stiera da osmisli ‘novu hrvatsku paradigmu’ pokazao se kao obični kleronacionalistički mućak).
Pa što bi to trebalo biti? HDZ bi se morao pozicionirati negdje između njemačkih demokršćana (gornja granica) i austrijskih narodnjaka (donja granica), iako znam da će se mnogi ljevičari zgroziti da ovim ‘pomažem’ HDZ-u. A njega, kao glavnog krivca hrvatskog glavinjanja i propadanja treba, misle oni, naprosto zbrisati. Ali to mi sliči na staro ludističko uništavanje tvorničkih strojeva i alata, i to iz dva razloga. I neke druge evropske zemlje imale su samoubilački loše vladajuće elite, a kada su ih se riješile, došle su još gore, s perspektivom da i to gore postane još gore (Italija, Mađarska, Poljska, niz istočnoevropskih zemalja…). Nije isključeno da se to dogodi i nekim najprestižnijim evropskim demokracijama, uključujući najstarije (Velika Britanija, Francuska, čak i Njemačka), pa je u nekim slučajevima, kao u Francuskoj, trebalo stvarati svestranačke nacionalne fronte da se spriječi ulazak krajnje desnice u vrhove vlasti. Ali Francuska je majka modernog građanskog republikanizma i to tamo prolazi. U Hrvatskoj je tako nešto teško zamislivo, a frontovsko ujedinjavanje protiv HDZ-a dogodilo se samo jednom, na početku ovog tisućljeća, ali tada se Tuđmanovom smrću on zapravo sam iznutra urušio.
Drugo, HDZ nije pao s neba, nego je u njemu Hrvatska dobila točno ono što je zaslužila i u krajnjoj liniji htjela. Ostale opcije koje se sada nude ne bi promijenile ništa, samo bi povećale notu kaosa (Kolakušić, Most, Živi zid), a u slučaju ‘suverenističkih’ i drugih stranaka radikalne, proustaške desnice, i notu još većeg mraka. Zato ako sam prije nekoliko mjeseci, susprežući odbojnost, napisao tekst ‘Glas za SDP’, sada još stisnutijeg grla kažem isto i za HDZ.
portalnovosti
