Dobrodošle su kritike SDP-a, ali nervira navijanje da on propadne, pogotovo kada dolazi iz lijevoliberalnih medija. Sadašnja ekspanzija desnice u prvom je redu posljedica posrtanja SDP-a, a ako on padne, dobit ćemo Hrvatsku kojoj će zavidjeti i dovršeni diktatori u Mađarskoj i Poljskoj
Paradoksalno, ali tek sada kada je SDP u rasulu, vidi se koliko je ta stranka jaka. Ne, naravno, jaka u smislu organizacijskog ustroja, u kojem leti perje kao u kokošinjcu uoči potresa, nego jaka u nečem jednako važnom ili i važnijem. Koliko god naime socijaldemokrati pod vodstvom nesposobnog Davora Bernardića izgledali jadno da jadnije ne može, za njih i dalje prema anketama optira dvadesetak posto birača, koji su u jednu ruku vrijedni žaljenja, ali u drugu bogami i divljenja. Dosad je taj privilegij uživao samo HDZ. Moglo je, sjetit ćete se, po njemu tući stotinu gromova iz međunarodnih centara moći zbog agresivne etnicizacije zemlje, diskriminacije Srba, jedva prikrivenog ustašovanja, i on je uvijek imao na raspolaganju tih famoznih 20-25 posto glasova. Moglo se, štoviše, dogoditi koliko hoćeš privatizacijskih i drugih lupeština, a on je opet suvereno kao nekakav dobri narodni car mogao računati na tu odanu četvrtinu-petinu glasača. Napokon, mogao mu je na čelu biti i netko posve beznačajan, doslovce gipsani vrtni patuljak, i svejedno bi ta četvrtina-petina odjurila na birališta da glasa za njega kao da je riječ o nekom hrvatskom Einsteinu ili, iako malo teže, o Tesli.
I sada, gle čuda, tu nevjerojatnu sposobnost žohara u preživljavanju nuklearne eksplozije, da parafraziramo u tome i ni u čemu drugome uvjerljivog i kredibilnog Bernardića, pokazuju i hrvatski socijaldemokrati. Oni su, evo, sposobni preživjeti i spomenuti kokošinjac u koji su posljednjih mjeseci pretvorili svoju stranku. To znači da tvrdnje Bojana Glavaševića ili Milanke Opačić da je SDP postao sasvim marginalan, pa čak i da s njim završava hrvatska socijaldemokracija, bez obzira na motive njih dvoje koji mogu biti sasvim ispravni, jednostavno nisu točne. Doduše, malo je teže reći što jeste točno. Pogotovo je to teško na stranicama ovog tjednika, jer valjda nitko kao Novosti nije prolio toliko otrova i žuči na ovu stranku zbog šupljeg kvaziljevičarenja, a jedno vrijeme i zbog poluslužbenog prelaska u tabor liberala, kalvinista i ne znam koga i čega sve ne. No jedno nikada nismo napravili, kao što se u posljednje vrijeme radi u hrvatskim medijima, i to čak najviše od lijevoliberalnih novinara ili onih koji se takvima drže. To je partitofobno drukanje ili čak otvoreno navijanje da SDP propadne, tj. da se napokon sruši s rahitičnih nogu te da antibernardićevci u Saboru izađu iz stranke i osnuju vlastiti parlamentarni klub. I sve to uz posprdno podcikivanje da su socijaldemokrati toliko nesposobni da se nisu u stanju ni raspasti.
Vidi ti junaštva! Karmine na Iblerovom trgu zazivaju mediji čija je vjerodostojnost također odavno na samrti ili je već umrla, i čisti je cinizam da se baš oni ovako vrijedno bave anatomijom raspadanja drugih. Oni jednostavno ne vide širu sliku ni u čemu, iako već počinje prekrivati cijelo platno, ne vide je kada je riječ o Uljaniku, o tzv. uhljebima, drugom mirovinskom stupu… pa je, evo, ne vide ni kada je riječ o SDP-u. A šira slika je ta da je već i dosadašnje rastakanje ove stranke toliko ojačalo desnicu da ona ne samo što drži sve vrhove službene vlasti nego je ostvarila i dosad neviđenu političku i kulturnu hegemoniju kojoj se ne vidi kraja. To potvrđuje činjenica da njih SDP više zapravo uopće ne zanima niti se njime bave, smatrajući ga prošlim svršenim vremenom, umjesto toga upravo prisustvujemo početku špijunsko-hakerskog bratoubilačkog rata među frakcijama same desnice, iako neke suštinske razlike među tim frakcijama nema. I malom je djetetu dakle jasno da bi potpuni nestanak SDP-a do kraja otvorio brešu i da bi to dovelo do takve poplave desnila u zemlji da bi na to sigurno sa zavišću gledali i dovršeni diktatori u Mađarskoj i Poljskoj. Ta veza, uostalom, već funkcionira kao prst i nokat. Viktor Orban je toliki autoritet s hrvatske strane Drave da mu se klanjaju svi, od katoličkih i pravaških filoustaša preko Kolinde Grabar-Kitarović do, jedva decentnije, samog Andreja Plenkovića. Svi osim SDP-a i patuljastih ostataka nekadašnjih lijevoliberalnih (Glas) i desnoliberalnih stranaka (HSS).
O da, ovo ne treba shvatiti kao poziv na zaborav SDP-ovih grijeha iz prošlosti, naprotiv, tu stranku treba neprestano podsjećati da je do guše zatrpana dugovima koje ni do danas nije otplatila. Prvenstveno time da je neke od najpogubnijih zasada tuđmanizma – od agresivnog nacionalizma do privatizacijskih krađa – normalizirala tj. mekano ugradila u građanski mejnstrim ove zemlje. Jedino je tako to moglo proći. Nije Tuđman slučajno dao uništavati one desno od sebe, a diskretno tetošio lijeve. Ali nije slučajno ni što je postkomunistička ljevica nestala malone do istrebljenja u Poljskoj i Mađarskoj, a SDP se i dalje drži, makar i na štakama, jer to naprosto proizlazi iz toga što je u njegove temelje ugrađeno neusporedivo više antifašističke i socijalne tradicije. Zato kada ovih dana Arsen Bauk izjavi da socijaldemokrati odbijaju da zaštitni znak hrvatske vanjske politike bude Orban, a unutrašnje Mirko Norac, to govori da ti temelji nisu sasvim zatrti i pretvoreni u arheološku iskopinu. Ne govori, međutim, ni da je suvišna lijeva alternativa SDP-u, koja bi ga natjerala da se vrati svojim korijenima, umjesto sadašnjeg čerupanja u stranačkoj krošnji iz koje zato kao jesenje lišće otpada sve više dugogodišnjih kadrova, a vjerojatno i članstva. Srećom, to se i dogodilo.
Pojavilo se nekoliko takvih stranaka (Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je naš…) koje uz neke već postojeće (Orah, Laburisti, SRP) pokušavaju stvoriti, kako je zovu, novu lijevu paradigmu. Zasad ne uspijevaju na izborima, s ohrabrujućim izuzetkom u Zagrebu, ali se dio njih nedavno udružio u Šibeniku, gdje su usvojili i osnivačku deklaraciju kojom pušu za vrat SDP-u mnogo smjelijom dijagnozom stanja u zemlji (opisuju ga kao konkubinat partitokracije i krupnog kompradorskog kapitala). Zato predlažu i ‘novi društveni ugovor’ kojim bi potlačena većina uspostavila ravnotežu s privilegiranom jedan-posto-manjinom, ukratko sve to sliči na platformu nekog novog hrvatskog socijalizma. Ali, začudo, on, socijalizam, nigdje se u deklaraciji ne spominje, kao da su se njezini potpisnici prepali sami sebe. Pa zaboga, socijalizam su u svoje programe unijeli čak i Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, koji dolaze iz zapadnih zemalja u kojima nikada nije bilo socijalizma, a od bližih primjera tako je uradila i već respektabilna slovenska Levica.
Što to bi našim novoljevičarima da nisu učinili isto ne znam, ali je jasno da ovakvim ‘ni sim ni tam’ pristupom od svoje deklaracije zapravo prave neizrečeni apel za opstanak SDP-a. I evo, ja ga ovim putem svesrdno podržavam.
portalnovosti
Paradoksalno, ali tek sada kada je SDP u rasulu, vidi se koliko je ta stranka jaka. Ne, naravno, jaka u smislu organizacijskog ustroja, u kojem leti perje kao u kokošinjcu uoči potresa, nego jaka u nečem jednako važnom ili i važnijem. Koliko god naime socijaldemokrati pod vodstvom nesposobnog Davora Bernardića izgledali jadno da jadnije ne može, za njih i dalje prema anketama optira dvadesetak posto birača, koji su u jednu ruku vrijedni žaljenja, ali u drugu bogami i divljenja. Dosad je taj privilegij uživao samo HDZ. Moglo je, sjetit ćete se, po njemu tući stotinu gromova iz međunarodnih centara moći zbog agresivne etnicizacije zemlje, diskriminacije Srba, jedva prikrivenog ustašovanja, i on je uvijek imao na raspolaganju tih famoznih 20-25 posto glasova. Moglo se, štoviše, dogoditi koliko hoćeš privatizacijskih i drugih lupeština, a on je opet suvereno kao nekakav dobri narodni car mogao računati na tu odanu četvrtinu-petinu glasača. Napokon, mogao mu je na čelu biti i netko posve beznačajan, doslovce gipsani vrtni patuljak, i svejedno bi ta četvrtina-petina odjurila na birališta da glasa za njega kao da je riječ o nekom hrvatskom Einsteinu ili, iako malo teže, o Tesli.
I sada, gle čuda, tu nevjerojatnu sposobnost žohara u preživljavanju nuklearne eksplozije, da parafraziramo u tome i ni u čemu drugome uvjerljivog i kredibilnog Bernardića, pokazuju i hrvatski socijaldemokrati. Oni su, evo, sposobni preživjeti i spomenuti kokošinjac u koji su posljednjih mjeseci pretvorili svoju stranku. To znači da tvrdnje Bojana Glavaševića ili Milanke Opačić da je SDP postao sasvim marginalan, pa čak i da s njim završava hrvatska socijaldemokracija, bez obzira na motive njih dvoje koji mogu biti sasvim ispravni, jednostavno nisu točne. Doduše, malo je teže reći što jeste točno. Pogotovo je to teško na stranicama ovog tjednika, jer valjda nitko kao Novosti nije prolio toliko otrova i žuči na ovu stranku zbog šupljeg kvaziljevičarenja, a jedno vrijeme i zbog poluslužbenog prelaska u tabor liberala, kalvinista i ne znam koga i čega sve ne. No jedno nikada nismo napravili, kao što se u posljednje vrijeme radi u hrvatskim medijima, i to čak najviše od lijevoliberalnih novinara ili onih koji se takvima drže. To je partitofobno drukanje ili čak otvoreno navijanje da SDP propadne, tj. da se napokon sruši s rahitičnih nogu te da antibernardićevci u Saboru izađu iz stranke i osnuju vlastiti parlamentarni klub. I sve to uz posprdno podcikivanje da su socijaldemokrati toliko nesposobni da se nisu u stanju ni raspasti.
Vidi ti junaštva! Karmine na Iblerovom trgu zazivaju mediji čija je vjerodostojnost također odavno na samrti ili je već umrla, i čisti je cinizam da se baš oni ovako vrijedno bave anatomijom raspadanja drugih. Oni jednostavno ne vide širu sliku ni u čemu, iako već počinje prekrivati cijelo platno, ne vide je kada je riječ o Uljaniku, o tzv. uhljebima, drugom mirovinskom stupu… pa je, evo, ne vide ni kada je riječ o SDP-u. A šira slika je ta da je već i dosadašnje rastakanje ove stranke toliko ojačalo desnicu da ona ne samo što drži sve vrhove službene vlasti nego je ostvarila i dosad neviđenu političku i kulturnu hegemoniju kojoj se ne vidi kraja. To potvrđuje činjenica da njih SDP više zapravo uopće ne zanima niti se njime bave, smatrajući ga prošlim svršenim vremenom, umjesto toga upravo prisustvujemo početku špijunsko-hakerskog bratoubilačkog rata među frakcijama same desnice, iako neke suštinske razlike među tim frakcijama nema. I malom je djetetu dakle jasno da bi potpuni nestanak SDP-a do kraja otvorio brešu i da bi to dovelo do takve poplave desnila u zemlji da bi na to sigurno sa zavišću gledali i dovršeni diktatori u Mađarskoj i Poljskoj. Ta veza, uostalom, već funkcionira kao prst i nokat. Viktor Orban je toliki autoritet s hrvatske strane Drave da mu se klanjaju svi, od katoličkih i pravaških filoustaša preko Kolinde Grabar-Kitarović do, jedva decentnije, samog Andreja Plenkovića. Svi osim SDP-a i patuljastih ostataka nekadašnjih lijevoliberalnih (Glas) i desnoliberalnih stranaka (HSS).
O da, ovo ne treba shvatiti kao poziv na zaborav SDP-ovih grijeha iz prošlosti, naprotiv, tu stranku treba neprestano podsjećati da je do guše zatrpana dugovima koje ni do danas nije otplatila. Prvenstveno time da je neke od najpogubnijih zasada tuđmanizma – od agresivnog nacionalizma do privatizacijskih krađa – normalizirala tj. mekano ugradila u građanski mejnstrim ove zemlje. Jedino je tako to moglo proći. Nije Tuđman slučajno dao uništavati one desno od sebe, a diskretno tetošio lijeve. Ali nije slučajno ni što je postkomunistička ljevica nestala malone do istrebljenja u Poljskoj i Mađarskoj, a SDP se i dalje drži, makar i na štakama, jer to naprosto proizlazi iz toga što je u njegove temelje ugrađeno neusporedivo više antifašističke i socijalne tradicije. Zato kada ovih dana Arsen Bauk izjavi da socijaldemokrati odbijaju da zaštitni znak hrvatske vanjske politike bude Orban, a unutrašnje Mirko Norac, to govori da ti temelji nisu sasvim zatrti i pretvoreni u arheološku iskopinu. Ne govori, međutim, ni da je suvišna lijeva alternativa SDP-u, koja bi ga natjerala da se vrati svojim korijenima, umjesto sadašnjeg čerupanja u stranačkoj krošnji iz koje zato kao jesenje lišće otpada sve više dugogodišnjih kadrova, a vjerojatno i članstva. Srećom, to se i dogodilo.
Pojavilo se nekoliko takvih stranaka (Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je naš…) koje uz neke već postojeće (Orah, Laburisti, SRP) pokušavaju stvoriti, kako je zovu, novu lijevu paradigmu. Zasad ne uspijevaju na izborima, s ohrabrujućim izuzetkom u Zagrebu, ali se dio njih nedavno udružio u Šibeniku, gdje su usvojili i osnivačku deklaraciju kojom pušu za vrat SDP-u mnogo smjelijom dijagnozom stanja u zemlji (opisuju ga kao konkubinat partitokracije i krupnog kompradorskog kapitala). Zato predlažu i ‘novi društveni ugovor’ kojim bi potlačena većina uspostavila ravnotežu s privilegiranom jedan-posto-manjinom, ukratko sve to sliči na platformu nekog novog hrvatskog socijalizma. Ali, začudo, on, socijalizam, nigdje se u deklaraciji ne spominje, kao da su se njezini potpisnici prepali sami sebe. Pa zaboga, socijalizam su u svoje programe unijeli čak i Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, koji dolaze iz zapadnih zemalja u kojima nikada nije bilo socijalizma, a od bližih primjera tako je uradila i već respektabilna slovenska Levica.
Što to bi našim novoljevičarima da nisu učinili isto ne znam, ali je jasno da ovakvim ‘ni sim ni tam’ pristupom od svoje deklaracije zapravo prave neizrečeni apel za opstanak SDP-a. I evo, ja ga ovim putem svesrdno podržavam.
portalnovosti
