Ne da mi vrag mira, pa pišem o religiji i naciji. Kud baš ja koji nisam vjernik i koji sam tek pristojni hrvatski patriot? Nastojim razumjeti i one koji nisu kao ja. Ne sudim prema lošima koji pozdravljaju zločine i prikrivaju svoje interese, pljačke, osvete i koristi. Gledajmo pravu, bolju stranu.
I religija i nacija nose velik rizik eskalacije u zloćudne oblike ekstremizma. Vjerski fanatici i uzbuđeni nacionalisti stvaraju dojam da je njihova vjera iskrena što je više ističu i pretjeruju. Egzaltacija je dokaz.
Priznajem rizik, no razum govori da patološki i destruktivni osjećaji nisu sve, da u tim iskrenim i čvrstim osjećajima postoji mnogo sastojaka koje nekad previđam.
Pozitivni učinci i potencijali ne mogu se zanemariti. U svijetu u kojem su ljudi lišeni orijentacije, čvrstih načela, u svijetu neizvjesnosti i tjeskobe ne smijemo prezreti i ismijati, razumom dovoditi u pitanje uvjerenja. Kako ih osporiti ako postoje, zašto ih odbaciti kao alate izgradnje boljeg društva?
Na kraju krajeva, reći će neki, svaka rasprava završava pitanjima o našim vrijednostima. Zbilja je konstrukcija uma, činjenice biramo prema našim uvjerenjima, povijest tumačimo prema onome što smo čitali ili čuli.
Dopuštam da je tako, ali u tome nije sva istina. Vrijednosti se mijenjaju sporo i teško, ali to ne znači da je loše trpjeti one koje ne razumijemo, one koji misle drukčije. Zaista, umijeće slušanja i napretka je uživjeti se u dokaze, zaključke i obrazloženja koja nam se ne sviđaju. Pustimo druge da vjeruju što žele i pronađimo sličnosti u dobrim namjerama.
Ovo posebno vrijedi za teme u kojima su naši osjećaji i vrijednosti duboki. Takve su teme nacija i religija. Svatko u pitanjima identiteta i vjere pronalazi jezgru svog ponosa i integriteta, nevoljko sluša neugodna pitanja, a isticanje proturječnosti smatra izazivanjem ili izrugivanjem. Štoviše, u tim pitanjima rijetko se suočavamo sa stvarnošću, privid monolitnog znanja i jasnih odgovora je krhak.
U modernom svijetu i brzim promjenama ostajemo ponekad zbunjeni, pa više razmišljamo u fragmentima bez potpune slike.
U pitanjima koja su tako vezana uz osjećaje teško je zauzeti neutralan i objektivan stav. Nisam vjernik. Ne mislim da vjernicima nešto nedostaje. Imam veliko poštovanje prema religiji. Svakoj religiji. Nacionalist sam. Ne mogu pobjeći od nasljeđa tradicije i kulture, ali kao uvredu doživljavam pretjerivanja, mržnju prema drugima i ksenofobiju.
Zato moram priznati da nisam neutralan, da sam možda pristran i da sam nepopravljivi utopist. Vjerujem da religije mogu živjeti jedna uz drugu bez tvrdnji o svojoj nepogrešivosti, da su etničke i kulturne različitosti prirodne, a čak i kad mislim da su ljudi po prirodi agresivna i destruktivna vrsta, mislim da opna civiliziranosti drži te nagone pod kontrolom. Zajednički je interes opstanak i dobar život.
Religija i nacija podjednako se mogu razumjeti kao mehanizam zaštite od nepodnošljivih zagonetki života i neobjašnjivih stvari svijeta. Osobna vjera kao obrana našeg ja od neizvjesnosti može za poneku svrhu biti uspješna, ali nije dovoljna. Često se kaže da svatko nosi Boga u sebi, no to je fraza za sebe samog i ne mora biti dokaz drugome.
Je li naša vjera onda lažna slika svijeta, neka naša izmišljotina kojom se uspješno varamo, samozavaravamo i lažemo. Naravno da će se u stvarnosti ljudi voditi svojim idejama, osobnim tumačenjima, ali uvijek ostaje pitanje dokaza vjere.
Manjina može tvrditi, većina osporavati ili obratno, no o tome se ne radi. Iskrena vjera ne podnosi dokaze i uzalud je mjeriti takve istine. Osporavanje dogme ne može se prihvatiti i vrhunac je tolerancija različitosti. Ne pitati, ne osporavati.
Smjer u kojem je vjera pitanje pojedinačne svijesti nije plodonosan. Mislim da vjera nije ni pitanje istine ni pitanje psihologije. Uostalom to misle oni koji vjeruju. Oni je drže istinom. Tko taj osjećaj nema, kako može suditi? Potrebna je šira slika koja se ne oslanja na mističnost individualnog iskustva, prosvjetljenje, iluminaciju i čudo, duhovnu transformaciju.
Da se rasvijetle odnosi između religije i nacije treba šira perspektiva.
Religija i nacionalizam društvene su potrebe koje nisu samo unutarnja stanja duha već zahtjevi iznad razine pojedinca. Oni su instrumenti, a ne svrhe.
Nije osnovno pitanje naša unutarnja sigurnost i borba protiv tjeskobe, već je pitanje kojim mehanizmom, kakvim idejama i s kojim ciljem treba pokrenuti, usmjeravati, voditi i uskladiti, davati smisao i motiv u djelovanju suprotnom instinktu pojedinačnog opstanka, žrtvi i kontraintuitivnom ponašanju, drugim riječima integrirati skupine ljudi u zajedničkom djelovanju.
I religija i nacija pokazale su se u tome uspješne. Naročito u tome kako prenijeti takve stavove, osjećaje i tehnike održanja osobnog integriteta s jedne generacije na novu generaciju. Kako postići da osobna tajna vjerovanja postane društvena funkcija koja pojedinca integrira u zajednicu istih?
Društvene i političke promjene stvaraju nove situacije. Svijet je i podijeljen i jedinstven. Naizgled podijeljen na države i njihove ambicije, kulture i jezike, ekonomske interese, no istovremeno povezan i međuovisan. Ne kolaju globalnom ekonomijom samo proizvodi, novac i ljudi već i znanja, vrijednosti i kulturni identiteti. Štoviše, takve mreže se strelovito razvijaju na nikad zabilježenoj razini, isprepliću na raznim nivoima.
Ideja da će nastati svjetska hegemonija jedne civilizacije, jedne države ili jednog ideološkog koncepta nije realna. Istina, vjerujem u konvergenciju i približavanje, ali inercija tradicije, kulture i vrijednosti je jaka, a dinamika promjena nepredvidiva.
Bit će dijalektičkih oscilacija, zastoja i reverzibilnosti a smjer približavanja je jasan, no tehnologije i tržišta sporije mijenjaju odnose no što optimisti žele. Još manje je vjerojatna globalna dominacija jedne religije, a ni sekularizma koji će kao nadomjestiti sve religije. Ideja suživljenja i trpljenja različitosti, ma kako se to tumačilo, je rezultat te činjenice.
U novom, današnjem rastrganom društvu trebalo bi se pojaviti novo ljepilo koje će obnoviti solidarnost i osjećaj pripadnosti zajednici. Nisu u krizi religije i nacija; one jednostavno ne mogu djelovati onako kako su djelovale prije nastanka umreženog društva, u zajednicama u kojima su ljudi živjeli u obitelji, govorili jezik svojih predaka, imali nazore koji se nisu susretali sa svakodnevnim iskušenjima.
Ljudi više nisu na jednom mjestu i unutar jedinstvene kulture. Mjesto je postalo nevažno. Uloge promjenjive. Jezik razumljiv i preko granica. Komunikacija i proizvodnja su globalni. Jesu li nove zajednice Twitter i Facebok, Instagram i njihove inačice? One nisu sasvim lokalizirane, one su imaginarne, ali djelujuće. Ima li religija stav prema njima?
U takvom složenom svijetu posljedice su individualizam i konfuzija uloga i identiteta, nemogućnost da se čovjek nosi intimno sa svojom sviješću i vjerovanjima, sa sve bržim promjenama.
Društva su sve više isprepletena u međuovisnim ulogama, a zajednice potresene stalnim izazovima novoga. Ne nose se svi na isti način s tim da one size fits all (da ista mjera odgovara svima). Ne oblačimo samo odijela već i majicu, i košulju i kaput. Nosimo čarape i cipele. Kapu. Svatko prema svome.
Zašto, kad takve razlike ne primjećujemo, ne bi bilo isto i s uvjerenjima. Imamo istovremeno brojne i različite identitete. Nije važno koliko se razlikujemo u modi, važno je da nam nije hladno ili vruće. Nije važno u što vjerujemo, već što time postižemo.
Velika opasnost je činjenica da religije ne razumiju složenu stvarnost. Proroke definira njihova samouvjerenost i iskreno shvaćanje da su odabrani. Tu iskrenost ne dijele baš svi njihovi sljedbenici koji isključivost, nasilje i prezir prema drugima smatraju vrlinom ili čak teže sasvim svjetovnim ciljevima materijalne koristi, ugode, taštine, statusa.
Tu ne vrijede uvijek pozivi na skrušenost i milosrđe i sigurno nije lako hijerarhijama odrediti granice i mjeru između predanosti vrijednostima i fanatizma.
Svijet teži liberalnim demokracijama i slobodi, no ta frazeologija prikriva uzburkale i proturječne promjene, jer nažalost niti je progres siguran, niti je materijalno obilje trajno, niti je sloboda zajamčena.
I nacija i religija u svijetu interesa, sebičnog egoizma i otuđenosti imaju svoje mjesto i vrijednost. One neće osvojiti ni srca ni um cinika kojima ne treba vjera i mistika, jasna eshatologija, koji se ne osjećaju sigurni u sistemima dogmi koje se ne potvrđuju iskustvom. Onima pak koji utjehu nalaze u mitskom mišljenu vjera treba.
Postoje i jedni i drugi, i vjernici i agnostici i ne treba ulaziti u sporove o njihovim razlikama, oporbama i dvojbama.
Ono što treba je obnova utopijskih energija u kojima nismo zadovoljni stvarnim, već težimo višem i boljem, a tu ima posla. Za promicanje humanizma treba koristiti sve – i razum, i vjeru i nacionalne identitete.
Dopustite da citiram[1]: ”An unfortunate victim of the ‘de-utopianisation’ of politics has been human rights. Human rights depend not on skilled lawyers. They depend on dreamers. If the dream dies, no lawyer can save human rights. We should stop dividing the world into them and us, and seek to build a bigger, inclusive ‘us’—a new and larger circle of solidarity—and include not just all humans but nature, as well as past and future generations. If we really care about equality and not about power, winning and revenge, we should stop the intra-progressive culture wars and, indeed, any warring attitude at all. Instead of culture wars, think inclusion. Think how inclusive spaces make us more likely to build empathy towards a stranger”.
(”Nesretna žrtva deutopizacije politike su ljudska prava. Ljudska prava ne ovise o našim vještim odvjetnicima. Ona ovise o sanjarima. Ako umre san, nikakav odvjetnik ne može spasiti ljudska prava. Trebali bismo prestati njima daviti svijet i pokušati pronaći kako izgraditi veće, inkluzivne ‘sebe’ – nov i velik ciklus solidarnosti – i uključiti ne samo ljude već i prirodu, kao i prošle i buduće generacije. Ako nam je zaista stalo do jednakosti, a ne do moći, pobjede i osvete, obustavit ćemo unutar-progresivne ratove kultura i, konačno, svaki zabrinjavajući stav. Umjesto ratova kultura mislite na inkluziju. Mislite na to kako vas zajednička mjesta čine empatičnima u odnosu na strance”).
Reutopizacija i globalno razumijevanje svijeta bez oholosti smjer je poželjnog razvoja.
Ne treba nam nužno nešto novo i drukčije već religiju i identitete koji djeluju paralelno na integraciji. Nova razina integracije u zajednicu iznad razine ekonomskih interesa. DA – za tržišnu i slobodnu ekonomiju NE za definiciju zajednice kao zbroja atomiziranih pojedinaca.
[1] Irena Guidikova. Beyond identity politics and culture wars—a new universalism, https://www.socialeurope.eu/a-new-universalism, 26th March 2019
autograf
I religija i nacija nose velik rizik eskalacije u zloćudne oblike ekstremizma. Vjerski fanatici i uzbuđeni nacionalisti stvaraju dojam da je njihova vjera iskrena što je više ističu i pretjeruju. Egzaltacija je dokaz.
Priznajem rizik, no razum govori da patološki i destruktivni osjećaji nisu sve, da u tim iskrenim i čvrstim osjećajima postoji mnogo sastojaka koje nekad previđam.
Pozitivni učinci i potencijali ne mogu se zanemariti. U svijetu u kojem su ljudi lišeni orijentacije, čvrstih načela, u svijetu neizvjesnosti i tjeskobe ne smijemo prezreti i ismijati, razumom dovoditi u pitanje uvjerenja. Kako ih osporiti ako postoje, zašto ih odbaciti kao alate izgradnje boljeg društva?
U pitanjima koja su tako vezana uz osjećaje teško je zauzeti neutralan i objektivan stav. Nisam vjernik. Ne mislim da vjernicima nešto nedostaje. Imam veliko poštovanje prema religiji. Svakoj religiji. Nacionalist sam. Ne mogu pobjeći od nasljeđa tradicije i kulture, ali kao uvredu doživljavam pretjerivanja, mržnju prema drugima i ksenofobiju
Na kraju krajeva, reći će neki, svaka rasprava završava pitanjima o našim vrijednostima. Zbilja je konstrukcija uma, činjenice biramo prema našim uvjerenjima, povijest tumačimo prema onome što smo čitali ili čuli.
Dopuštam da je tako, ali u tome nije sva istina. Vrijednosti se mijenjaju sporo i teško, ali to ne znači da je loše trpjeti one koje ne razumijemo, one koji misle drukčije. Zaista, umijeće slušanja i napretka je uživjeti se u dokaze, zaključke i obrazloženja koja nam se ne sviđaju. Pustimo druge da vjeruju što žele i pronađimo sličnosti u dobrim namjerama.
Ovo posebno vrijedi za teme u kojima su naši osjećaji i vrijednosti duboki. Takve su teme nacija i religija. Svatko u pitanjima identiteta i vjere pronalazi jezgru svog ponosa i integriteta, nevoljko sluša neugodna pitanja, a isticanje proturječnosti smatra izazivanjem ili izrugivanjem. Štoviše, u tim pitanjima rijetko se suočavamo sa stvarnošću, privid monolitnog znanja i jasnih odgovora je krhak.
U modernom svijetu i brzim promjenama ostajemo ponekad zbunjeni, pa više razmišljamo u fragmentima bez potpune slike.
U pitanjima koja su tako vezana uz osjećaje teško je zauzeti neutralan i objektivan stav. Nisam vjernik. Ne mislim da vjernicima nešto nedostaje. Imam veliko poštovanje prema religiji. Svakoj religiji. Nacionalist sam. Ne mogu pobjeći od nasljeđa tradicije i kulture, ali kao uvredu doživljavam pretjerivanja, mržnju prema drugima i ksenofobiju.
Zato moram priznati da nisam neutralan, da sam možda pristran i da sam nepopravljivi utopist. Vjerujem da religije mogu živjeti jedna uz drugu bez tvrdnji o svojoj nepogrešivosti, da su etničke i kulturne različitosti prirodne, a čak i kad mislim da su ljudi po prirodi agresivna i destruktivna vrsta, mislim da opna civiliziranosti drži te nagone pod kontrolom. Zajednički je interes opstanak i dobar život.
Religija i nacija podjednako se mogu razumjeti kao mehanizam zaštite od nepodnošljivih zagonetki života i neobjašnjivih stvari svijeta. Osobna vjera kao obrana našeg ja od neizvjesnosti može za poneku svrhu biti uspješna, ali nije dovoljna. Često se kaže da svatko nosi Boga u sebi, no to je fraza za sebe samog i ne mora biti dokaz drugome.
Je li naša vjera onda lažna slika svijeta, neka naša izmišljotina kojom se uspješno varamo, samozavaravamo i lažemo. Naravno da će se u stvarnosti ljudi voditi svojim idejama, osobnim tumačenjima, ali uvijek ostaje pitanje dokaza vjere.
Manjina može tvrditi, većina osporavati ili obratno, no o tome se ne radi. Iskrena vjera ne podnosi dokaze i uzalud je mjeriti takve istine. Osporavanje dogme ne može se prihvatiti i vrhunac je tolerancija različitosti. Ne pitati, ne osporavati.
Pozitivni učinci i potencijali ne mogu se zanemariti. U svijetu u kojem su ljudi lišeni orijentacije, čvrstih načela, u svijetu neizvjesnosti i tjeskobe ne smijemo prezreti i ismijati, razumom dovoditi u pitanje uvjerenja. Kako ih osporiti ako postoje, zašto ih odbaciti kao alate izgradnje boljeg društva?
Smjer u kojem je vjera pitanje pojedinačne svijesti nije plodonosan. Mislim da vjera nije ni pitanje istine ni pitanje psihologije. Uostalom to misle oni koji vjeruju. Oni je drže istinom. Tko taj osjećaj nema, kako može suditi? Potrebna je šira slika koja se ne oslanja na mističnost individualnog iskustva, prosvjetljenje, iluminaciju i čudo, duhovnu transformaciju.
Da se rasvijetle odnosi između religije i nacije treba šira perspektiva.
Religija i nacionalizam društvene su potrebe koje nisu samo unutarnja stanja duha već zahtjevi iznad razine pojedinca. Oni su instrumenti, a ne svrhe.
Nije osnovno pitanje naša unutarnja sigurnost i borba protiv tjeskobe, već je pitanje kojim mehanizmom, kakvim idejama i s kojim ciljem treba pokrenuti, usmjeravati, voditi i uskladiti, davati smisao i motiv u djelovanju suprotnom instinktu pojedinačnog opstanka, žrtvi i kontraintuitivnom ponašanju, drugim riječima integrirati skupine ljudi u zajedničkom djelovanju.
I religija i nacija pokazale su se u tome uspješne. Naročito u tome kako prenijeti takve stavove, osjećaje i tehnike održanja osobnog integriteta s jedne generacije na novu generaciju. Kako postići da osobna tajna vjerovanja postane društvena funkcija koja pojedinca integrira u zajednicu istih?
Društvene i političke promjene stvaraju nove situacije. Svijet je i podijeljen i jedinstven. Naizgled podijeljen na države i njihove ambicije, kulture i jezike, ekonomske interese, no istovremeno povezan i međuovisan. Ne kolaju globalnom ekonomijom samo proizvodi, novac i ljudi već i znanja, vrijednosti i kulturni identiteti. Štoviše, takve mreže se strelovito razvijaju na nikad zabilježenoj razini, isprepliću na raznim nivoima.
Ideja da će nastati svjetska hegemonija jedne civilizacije, jedne države ili jednog ideološkog koncepta nije realna. Istina, vjerujem u konvergenciju i približavanje, ali inercija tradicije, kulture i vrijednosti je jaka, a dinamika promjena nepredvidiva.
Bit će dijalektičkih oscilacija, zastoja i reverzibilnosti a smjer približavanja je jasan, no tehnologije i tržišta sporije mijenjaju odnose no što optimisti žele. Još manje je vjerojatna globalna dominacija jedne religije, a ni sekularizma koji će kao nadomjestiti sve religije. Ideja suživljenja i trpljenja različitosti, ma kako se to tumačilo, je rezultat te činjenice.
U novom, današnjem rastrganom društvu trebalo bi se pojaviti novo ljepilo koje će obnoviti solidarnost i osjećaj pripadnosti zajednici. Nisu u krizi religije i nacija; one jednostavno ne mogu djelovati onako kako su djelovale prije nastanka umreženog društva, u zajednicama u kojima su ljudi živjeli u obitelji, govorili jezik svojih predaka, imali nazore koji se nisu susretali sa svakodnevnim iskušenjima.
Ljudi više nisu na jednom mjestu i unutar jedinstvene kulture. Mjesto je postalo nevažno. Uloge promjenjive. Jezik razumljiv i preko granica. Komunikacija i proizvodnja su globalni. Jesu li nove zajednice Twitter i Facebok, Instagram i njihove inačice? One nisu sasvim lokalizirane, one su imaginarne, ali djelujuće. Ima li religija stav prema njima?
U takvom složenom svijetu posljedice su individualizam i konfuzija uloga i identiteta, nemogućnost da se čovjek nosi intimno sa svojom sviješću i vjerovanjima, sa sve bržim promjenama.
Bit će dijalektičkih oscilacija, zastoja i reverzibilnosti a smjer približavanja je jasan, no tehnologije i tržišta sporije mijenjaju odnose no što optimisti žele. Još manje je vjerojatna globalna dominacija jedne religije, a ni sekularizma koji će kao nadomjestiti sve religije. Ideja suživljenja i trpljenja različitosti, ma kako se to tumačilo, je rezultat te činjenice
Društva su sve više isprepletena u međuovisnim ulogama, a zajednice potresene stalnim izazovima novoga. Ne nose se svi na isti način s tim da one size fits all (da ista mjera odgovara svima). Ne oblačimo samo odijela već i majicu, i košulju i kaput. Nosimo čarape i cipele. Kapu. Svatko prema svome.
Zašto, kad takve razlike ne primjećujemo, ne bi bilo isto i s uvjerenjima. Imamo istovremeno brojne i različite identitete. Nije važno koliko se razlikujemo u modi, važno je da nam nije hladno ili vruće. Nije važno u što vjerujemo, već što time postižemo.
Velika opasnost je činjenica da religije ne razumiju složenu stvarnost. Proroke definira njihova samouvjerenost i iskreno shvaćanje da su odabrani. Tu iskrenost ne dijele baš svi njihovi sljedbenici koji isključivost, nasilje i prezir prema drugima smatraju vrlinom ili čak teže sasvim svjetovnim ciljevima materijalne koristi, ugode, taštine, statusa.
Tu ne vrijede uvijek pozivi na skrušenost i milosrđe i sigurno nije lako hijerarhijama odrediti granice i mjeru između predanosti vrijednostima i fanatizma.
Svijet teži liberalnim demokracijama i slobodi, no ta frazeologija prikriva uzburkale i proturječne promjene, jer nažalost niti je progres siguran, niti je materijalno obilje trajno, niti je sloboda zajamčena.
I nacija i religija u svijetu interesa, sebičnog egoizma i otuđenosti imaju svoje mjesto i vrijednost. One neće osvojiti ni srca ni um cinika kojima ne treba vjera i mistika, jasna eshatologija, koji se ne osjećaju sigurni u sistemima dogmi koje se ne potvrđuju iskustvom. Onima pak koji utjehu nalaze u mitskom mišljenu vjera treba.
Postoje i jedni i drugi, i vjernici i agnostici i ne treba ulaziti u sporove o njihovim razlikama, oporbama i dvojbama.
Ono što treba je obnova utopijskih energija u kojima nismo zadovoljni stvarnim, već težimo višem i boljem, a tu ima posla. Za promicanje humanizma treba koristiti sve – i razum, i vjeru i nacionalne identitete.
Dopustite da citiram[1]: ”An unfortunate victim of the ‘de-utopianisation’ of politics has been human rights. Human rights depend not on skilled lawyers. They depend on dreamers. If the dream dies, no lawyer can save human rights. We should stop dividing the world into them and us, and seek to build a bigger, inclusive ‘us’—a new and larger circle of solidarity—and include not just all humans but nature, as well as past and future generations. If we really care about equality and not about power, winning and revenge, we should stop the intra-progressive culture wars and, indeed, any warring attitude at all. Instead of culture wars, think inclusion. Think how inclusive spaces make us more likely to build empathy towards a stranger”.
Reutopizacija i globalno razumijevanje svijeta bez oholosti smjer je poželjnog razvoja.
(”Nesretna žrtva deutopizacije politike su ljudska prava. Ljudska prava ne ovise o našim vještim odvjetnicima. Ona ovise o sanjarima. Ako umre san, nikakav odvjetnik ne može spasiti ljudska prava. Trebali bismo prestati njima daviti svijet i pokušati pronaći kako izgraditi veće, inkluzivne ‘sebe’ – nov i velik ciklus solidarnosti – i uključiti ne samo ljude već i prirodu, kao i prošle i buduće generacije. Ako nam je zaista stalo do jednakosti, a ne do moći, pobjede i osvete, obustavit ćemo unutar-progresivne ratove kultura i, konačno, svaki zabrinjavajući stav. Umjesto ratova kultura mislite na inkluziju. Mislite na to kako vas zajednička mjesta čine empatičnima u odnosu na strance”).
Reutopizacija i globalno razumijevanje svijeta bez oholosti smjer je poželjnog razvoja.
Ne treba nam nužno nešto novo i drukčije već religiju i identitete koji djeluju paralelno na integraciji. Nova razina integracije u zajednicu iznad razine ekonomskih interesa. DA – za tržišnu i slobodnu ekonomiju NE za definiciju zajednice kao zbroja atomiziranih pojedinaca.
[1] Irena Guidikova. Beyond identity politics and culture wars—a new universalism, https://www.socialeurope.eu/a-new-universalism, 26th March 2019
autograf
