Meni je sasvim nepoznato tko je bio Saint Bernard Clairvaux (1150.), koji je napisao “L’enfer est plein de bonnes volontés ou désirs”. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Izreka se često koristi kao oprezno upozorenje da dobre namjere imaju i nepoželjne posljedice (R. Merton: The law of unintended consequences).
Obično takvo upozorenje ne pomaže, vjeruje se da će ipak sve biti dobro, ali da se situacija često ne ponavlja, izreka bi bila zaboravljena. Ljudi vole dobre zamisli, čak im se više sviđaju kad nisu precizne, jasne i određene. Probudi se inat: mi možemo što hoćemo. Budimo realni, tražimo nemoguće.
Sjećam se da se pričalo kako je radnički savjet Željezare Sisak, u namjeri da se smanje proizvodni troškovi, donio odluku da se smanji temperatura topljenja željeza. Namjera je bila plemenita, ekonomski opravdana i izašla je iz srca tih predstavnika. Neizmjerno glupo i suprotno prirodnim zakonima, no primjer koji razotkriva nedostatak direktne demokracije. Željezo se tali na 1528 stupnjeva Celzija i tu činjenicu ne mogu promijeniti nikakve dobre namjere ili stranačke direktive.
Sad imamo referendum, štoviše dva referenduma. Podržavam ideju o povećanju broja preferencijalnih glasova. Uostalom, to smo, na poticaj GONG-a, prije nekoliko godina i predlagali (Jadranka Kosor, Gvozden Flego i ja) i čak usprkos stranačke stege dobili nekoliko desetaka glasova.
Na referendumu se predlaže i izmjena broja i oblika izbornih jedinica. Uostalom, to je i nalog Ustavnog suda Saboru još od 8. prosinca 2010. u izvješću o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama. Dobre namjere postoje.
No vrag je u detaljima. Postojeće granice iscrtane su tako da (Šeksov zakon) povećaju šanse izborne pobjede tada vladajućoj stranci i bile su jedan od konstruktivnih elemenata njihovih pobjeda. No koje se granice predlažu? Nije jasno ni predloženo. A gerymandering je baš u tome da se granice voluntaristički nameću. Zašto se ne predlaže mandat prema broju glasova? Tako bi se postiglo i smanjenje broja zastupnika.
Prijedlozi su opći ciljevi i dobre namjere. No sve to je poput liječenja upale pluća C vitaminom. Neće škoditi, ali ni pomoći. Manjkav je izborni model, iako dobro zamišljen kao sredstvo reprezentativnosti, temeljito zakazuje, jer potiče stranački klijentizam, lažne koalicije i slabu vlast.
Sistem, evidentno, ne omogućava stabilnu vlast i strateško upravljanje, već potiče donošenje improviziranih i ishitrenih zakone i taktičke ludorije. Reforme su više od taktike unutarstranačkih nadmetanja.
Ovdje, u referendumskom prijedlogu, prava je namjera da se smanji moć predsjednika stranke, ali bez reforme izbornog modela. To neće smanjiti već pojačati osobne napetosti, podjele prema lojalnosti vođi utjecaj klika i neformalnog lobiranja.
Ne želim da stranački oligarsi biraju kandidate, potpisuju liste i fingiraju izbore, ali to se ne postiže nejasnim plemenitim ciljevima, već promišljenim reformama.
U ovim vremenima tiho i nezamijećeno, bez kritike, prolazi tvrdnja da referendum nije najbolje sredstvo demokracije. Istina, kao da su se zaboravile zlokobne riječi: ”Između mene i naroda ne sme da bude posrednika” iz Proklamacije kojom je Aleksandar objavio šestosiječanjsku diktaturu. Uz to su išle i glasna kritika destruktivnih stranačkih elita, zatvorske kazne i tiha smaknuća.
U ustavnoj i pravnoj teoriji referendum se ne shvaća kao beziznimno demokratsko sredstvo. Suprotno našim glasnim zagovarateljima referendum se općenito smatra omiljenim sredstvom diktatora i tirana.
Clement Attlee je to izjavio na vrhuncu političke krize u Britaniji nakon Drugog svjetskog rata: referendum je instrument nacizma i fašizma ”… has only too often been the instrument of Nazism and fascism”.
U tom trenutku Winston Churchill je tražio produženje mandata parlamentu i taj prijedlog gurao je kao pitanje za Englezima neuobičajen referendum. Nije uspio ni u tome ni u izborima. Churchill je izgubio, a Atllee velikom većinom dobio izbore.
Pitanje referenduma ponovilo se u raspravi oko ulaska Ujedinjenog Kraljevstva u Europsku zajednicu. Margaret Thatcher ponovila je tu rečenicu odbivši zahtjeve da se o ulasku u Europu odluči referendumom: ”The late Lord Attlee was right when he said that the referendum was a device of dictators and demagogues”.
Nije bilo referenduma. Kod izlaska je došlo do referenduma, ne bez tihog očekivanja da neće proći.
U tim riječima kritike ima istine. U modernim diktaturama nije bilo izbora, ali su se koristili referendumom. Mussolini je, recimo, 1934. stavio svoju listu za parlament na referendum i ona je dobila 99,84 posto glasova. Hitler je izmislio ustavni referenduma da zaobiđe Weimarski ustav, te spoji funkcije predsjednika i kancelara i nametne sebe kao ustavom ojačanog vođu. Dobio je 88,18 posto glasova. Kasnije se i nisu provodili izbori, već je referendumom nacistička stranka dobivala sva mjesta u parlamentu.
1938.dobio je 90,01% glasova za nacističku stranku. Na referendum je stavio i odluku o izlasku iz Lige naroda. Dobio je 95,1% glasova. Na referendumima o priključenju Sudeta i Austrije dobio je 99,68% glasova.
U diktaturama nema izbora, ne trebaju stranke (osim jedne), pa vlada prividno jedinstvo i zajedništvo. U NDH nije bilo ni stranaka ni izbora.
Takav poredak koji je prikrivao stvarnu diktaturu preslikan je iz prakse francuske Treće republike jer je Napoleonu III. referendum bio način donošenja nepopularnih odluka i zapravo imitiranje plebiscitarnog odlučivanja kakvo je uveo Napoleon.
Ta se praksa toliko ogadila francuskim demokratima da je unisono francuska teorija kasnije bila protiv referenduma. Tek je De Gaulle ponovo (1946., 1958.) posegnuo za referendumom o ustavu na valu obnovljene popularnosti i autoritarne vlasti. Protestni glasovi na referendumu krajem šezdesetih su, umjesto da osnaže njegovu vlast, doveli do pada.
U novije vrijeme referendumi su u mnogim zemljama bili sredstvo da se, usprkos neuspjesima (Norveška), upornim ponavljanjem proširi Europska zajednica i formira Europska unija. Za neke zemlje (Irska, Danska, Nizozemska, Francuska) to je bilo vrijeme velikih izazova. Neke zemlje (Italija, Portugal, Slovenija) imale su teška iskustva s nepredvidivim rezultatima.
Referendum se ne treba isključiti kao sredstvo izražavanja volje birača, ali glorificiranje referenduma kao vrhunskog sredstva odlučivanja sasvim je problematično.
Stav o referendumu, njegovoj dopuštenosti i koristi varira prema okolnostima vremena i prostora. Koliko god predstavnička demokracija imala nedostataka, a izabrani predstavnici bili neodgovorni i lijeni, ignoranti i demagozi, političke stranke oligarhizirane i izvor negativne selekcije, iako su institucije manjkave, ljudi zamoreni, odlučivanje podvrgnuto lobističkim utjecajima, a borba nemarnih klika svakodnevnica – ipak ekstenzivno korištenje referenduma nije lijek ni zamjena tome.
Iskustvo je da se referendumi raspisuju tek kad postoji sigurnost u rezultat. I Hrvatska je, u strahu od ishoda referenduma, mijenjala Ustav i vlada je, oslobođena straha, provela referendum o ulasku u EU.
Demokracija nije volja većine. Bit demokracije nije u glasanju, već u raspravi. Glasanje je već ugrađeno kao dio demokratskog procesa odlučivanja. Kada je stvar temeljito raspravljena, tada se treba glasati.
Razumijevanje demokracije obično vodi teoretičare i praktičare prema zaključku da j predstavnička demokracija pravilo i da treba izbjeći referendum kao sredstvo direktne demokracije. Sistem koji dopušta glasačima da glasaju samo DA ili NE institucionalizirao bi vlast većine i slijedom toga bio bi neprijateljski prema idealu demokracije kao rasprave.
Još jedno, možda i važnije. Demokracija nije tiranija većine. U ”Federalist Paper No. 51” Madison i Hamilton su istakli: ”Veličina republike nije samo čuvati društvo od nasilja vladara, već i čuvati jedan dio društva od nepravdi koje nanosi drugi dio. Ako se većina ujedini zajedničkim interesom, prava manjina postat će nesigurna”.
Demokracija je zapravo poliarhija, vladavina u kojoj se odnosi većine i manjine mijenjaju već prema trenutku i pitanju, te se manjine trebaju štititi, jer se određenje tko je manjina neprestano mijenja.
U nekom času manjina su starci, u drugom mladi, u trećem zaposleni, u četvrtom useljenici.
Biti dijelom većine znači da će svatko u drugim okolnostima biti manjina. Zaštita manjine dopunjujuća je referendumu, glasanju u kojem se broji većina.
Konačno, zar se tako brzo zaboravilo da postoje defekti i nedostaci izravne demokracije. Pa nisu umrli i ne boluju od amnezije svi koji su govorili na zborovima građana, bili članovi radničkih savjeta i radničke kontrole, sudjelovali na zboru građana.
Osim sjećanja kako je to bilo zgodno i zabavno, neka se sjete i toga koliko je bilo besplodno i manipulirano.
Referendumi su uspijevali kao plebiscit volje građana, ali su sasvim zakazali u konačnom efektu. Sjetite se referenduma o Sveučilišnoj bolnici 1982. U sablasno praznim zgradama raste drveće.
Ne izvlačite se na to da je to bila pogreška komunizma. Ako je bila pogreška, zašto u toliko godina nije ispravljena. Sama volja nije dovoljna.
autograf
Obično takvo upozorenje ne pomaže, vjeruje se da će ipak sve biti dobro, ali da se situacija često ne ponavlja, izreka bi bila zaboravljena. Ljudi vole dobre zamisli, čak im se više sviđaju kad nisu precizne, jasne i određene. Probudi se inat: mi možemo što hoćemo. Budimo realni, tražimo nemoguće.
Sjećam se da se pričalo kako je radnički savjet Željezare Sisak, u namjeri da se smanje proizvodni troškovi, donio odluku da se smanji temperatura topljenja željeza. Namjera je bila plemenita, ekonomski opravdana i izašla je iz srca tih predstavnika. Neizmjerno glupo i suprotno prirodnim zakonima, no primjer koji razotkriva nedostatak direktne demokracije. Željezo se tali na 1528 stupnjeva Celzija i tu činjenicu ne mogu promijeniti nikakve dobre namjere ili stranačke direktive.
U diktaturama nema izbora, ne trebaju stranke (osim jedne), pa vlada prividno jedinstvo i zajedništvo. U NDH nije bilo ni stranaka ni izbora. Takav poredak koji je prikrivao stvarnu diktaturu preslikan je iz prakse francuske Treće republike jer je Napoleonu III. referendum bio način donošenja nepopularnih odluka i zapravo imitiranje plebiscitarnog odlučivanja kakvo je uveo Napoleon
Sad imamo referendum, štoviše dva referenduma. Podržavam ideju o povećanju broja preferencijalnih glasova. Uostalom, to smo, na poticaj GONG-a, prije nekoliko godina i predlagali (Jadranka Kosor, Gvozden Flego i ja) i čak usprkos stranačke stege dobili nekoliko desetaka glasova.
Na referendumu se predlaže i izmjena broja i oblika izbornih jedinica. Uostalom, to je i nalog Ustavnog suda Saboru još od 8. prosinca 2010. u izvješću o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama. Dobre namjere postoje.
No vrag je u detaljima. Postojeće granice iscrtane su tako da (Šeksov zakon) povećaju šanse izborne pobjede tada vladajućoj stranci i bile su jedan od konstruktivnih elemenata njihovih pobjeda. No koje se granice predlažu? Nije jasno ni predloženo. A gerymandering je baš u tome da se granice voluntaristički nameću. Zašto se ne predlaže mandat prema broju glasova? Tako bi se postiglo i smanjenje broja zastupnika.
Prijedlozi su opći ciljevi i dobre namjere. No sve to je poput liječenja upale pluća C vitaminom. Neće škoditi, ali ni pomoći. Manjkav je izborni model, iako dobro zamišljen kao sredstvo reprezentativnosti, temeljito zakazuje, jer potiče stranački klijentizam, lažne koalicije i slabu vlast.
Sistem, evidentno, ne omogućava stabilnu vlast i strateško upravljanje, već potiče donošenje improviziranih i ishitrenih zakone i taktičke ludorije. Reforme su više od taktike unutarstranačkih nadmetanja.
Ovdje, u referendumskom prijedlogu, prava je namjera da se smanji moć predsjednika stranke, ali bez reforme izbornog modela. To neće smanjiti već pojačati osobne napetosti, podjele prema lojalnosti vođi utjecaj klika i neformalnog lobiranja.
Ne želim da stranački oligarsi biraju kandidate, potpisuju liste i fingiraju izbore, ali to se ne postiže nejasnim plemenitim ciljevima, već promišljenim reformama.
U ovim vremenima tiho i nezamijećeno, bez kritike, prolazi tvrdnja da referendum nije najbolje sredstvo demokracije. Istina, kao da su se zaboravile zlokobne riječi: ”Između mene i naroda ne sme da bude posrednika” iz Proklamacije kojom je Aleksandar objavio šestosiječanjsku diktaturu. Uz to su išle i glasna kritika destruktivnih stranačkih elita, zatvorske kazne i tiha smaknuća.
U ustavnoj i pravnoj teoriji referendum se ne shvaća kao beziznimno demokratsko sredstvo. Suprotno našim glasnim zagovarateljima referendum se općenito smatra omiljenim sredstvom diktatora i tirana.
Obično takvo upozorenje ne pomaže, vjeruje se da će ipak sve biti dobro, ali da se situacija često ne ponavlja, izreka bi bila zaboravljena. Ljudi vole dobre zamisli, čak im se više sviđaju kad nisu precizne, jasne i određene. Probudi se inat: mi možemo što hoćemo. Budimo realni, tražimo nemoguće
Clement Attlee je to izjavio na vrhuncu političke krize u Britaniji nakon Drugog svjetskog rata: referendum je instrument nacizma i fašizma ”… has only too often been the instrument of Nazism and fascism”.
U tom trenutku Winston Churchill je tražio produženje mandata parlamentu i taj prijedlog gurao je kao pitanje za Englezima neuobičajen referendum. Nije uspio ni u tome ni u izborima. Churchill je izgubio, a Atllee velikom većinom dobio izbore.
Pitanje referenduma ponovilo se u raspravi oko ulaska Ujedinjenog Kraljevstva u Europsku zajednicu. Margaret Thatcher ponovila je tu rečenicu odbivši zahtjeve da se o ulasku u Europu odluči referendumom: ”The late Lord Attlee was right when he said that the referendum was a device of dictators and demagogues”.
Nije bilo referenduma. Kod izlaska je došlo do referenduma, ne bez tihog očekivanja da neće proći.
U tim riječima kritike ima istine. U modernim diktaturama nije bilo izbora, ali su se koristili referendumom. Mussolini je, recimo, 1934. stavio svoju listu za parlament na referendum i ona je dobila 99,84 posto glasova. Hitler je izmislio ustavni referenduma da zaobiđe Weimarski ustav, te spoji funkcije predsjednika i kancelara i nametne sebe kao ustavom ojačanog vođu. Dobio je 88,18 posto glasova. Kasnije se i nisu provodili izbori, već je referendumom nacistička stranka dobivala sva mjesta u parlamentu.
1938.dobio je 90,01% glasova za nacističku stranku. Na referendum je stavio i odluku o izlasku iz Lige naroda. Dobio je 95,1% glasova. Na referendumima o priključenju Sudeta i Austrije dobio je 99,68% glasova.
U diktaturama nema izbora, ne trebaju stranke (osim jedne), pa vlada prividno jedinstvo i zajedništvo. U NDH nije bilo ni stranaka ni izbora.
Takav poredak koji je prikrivao stvarnu diktaturu preslikan je iz prakse francuske Treće republike jer je Napoleonu III. referendum bio način donošenja nepopularnih odluka i zapravo imitiranje plebiscitarnog odlučivanja kakvo je uveo Napoleon.
Ta se praksa toliko ogadila francuskim demokratima da je unisono francuska teorija kasnije bila protiv referenduma. Tek je De Gaulle ponovo (1946., 1958.) posegnuo za referendumom o ustavu na valu obnovljene popularnosti i autoritarne vlasti. Protestni glasovi na referendumu krajem šezdesetih su, umjesto da osnaže njegovu vlast, doveli do pada.
Postojeće granice iscrtane su tako da (Šeksov zakon) povećaju šanse izborne pobjede tada vladajućoj stranci i bile su jedan od konstruktivnih elemenata njihovih pobjeda. No koje se granice predlažu? Nije jasno ni predloženo. A gerymandering je baš u tome da se granice voluntaristički nameću. Zašto se ne predlaže mandat prema broju glasova? Tako bi se postiglo i smanjenje broja zastupnika
U novije vrijeme referendumi su u mnogim zemljama bili sredstvo da se, usprkos neuspjesima (Norveška), upornim ponavljanjem proširi Europska zajednica i formira Europska unija. Za neke zemlje (Irska, Danska, Nizozemska, Francuska) to je bilo vrijeme velikih izazova. Neke zemlje (Italija, Portugal, Slovenija) imale su teška iskustva s nepredvidivim rezultatima.
Referendum se ne treba isključiti kao sredstvo izražavanja volje birača, ali glorificiranje referenduma kao vrhunskog sredstva odlučivanja sasvim je problematično.
Stav o referendumu, njegovoj dopuštenosti i koristi varira prema okolnostima vremena i prostora. Koliko god predstavnička demokracija imala nedostataka, a izabrani predstavnici bili neodgovorni i lijeni, ignoranti i demagozi, političke stranke oligarhizirane i izvor negativne selekcije, iako su institucije manjkave, ljudi zamoreni, odlučivanje podvrgnuto lobističkim utjecajima, a borba nemarnih klika svakodnevnica – ipak ekstenzivno korištenje referenduma nije lijek ni zamjena tome.
Iskustvo je da se referendumi raspisuju tek kad postoji sigurnost u rezultat. I Hrvatska je, u strahu od ishoda referenduma, mijenjala Ustav i vlada je, oslobođena straha, provela referendum o ulasku u EU.
Demokracija nije volja većine. Bit demokracije nije u glasanju, već u raspravi. Glasanje je već ugrađeno kao dio demokratskog procesa odlučivanja. Kada je stvar temeljito raspravljena, tada se treba glasati.
Razumijevanje demokracije obično vodi teoretičare i praktičare prema zaključku da j predstavnička demokracija pravilo i da treba izbjeći referendum kao sredstvo direktne demokracije. Sistem koji dopušta glasačima da glasaju samo DA ili NE institucionalizirao bi vlast većine i slijedom toga bio bi neprijateljski prema idealu demokracije kao rasprave.
Još jedno, možda i važnije. Demokracija nije tiranija većine. U ”Federalist Paper No. 51” Madison i Hamilton su istakli: ”Veličina republike nije samo čuvati društvo od nasilja vladara, već i čuvati jedan dio društva od nepravdi koje nanosi drugi dio. Ako se većina ujedini zajedničkim interesom, prava manjina postat će nesigurna”.
Demokracija je zapravo poliarhija, vladavina u kojoj se odnosi većine i manjine mijenjaju već prema trenutku i pitanju, te se manjine trebaju štititi, jer se određenje tko je manjina neprestano mijenja.
U ovim vremenima tiho i nezamijećeno, bez kritike, prolazi tvrdnja da referendum nije najbolje sredstvo demokracije. Istina, kao da su se zaboravile zlokobne riječi: ”Između mene i naroda ne sme da bude posrednika” iz Proklamacije kojom je Aleksandar objavio šestosiječanjsku diktaturu. Uz to su išle i glasna kritika destruktivnih stranačkih elita, zatvorske kazne i tiha smaknuća
U nekom času manjina su starci, u drugom mladi, u trećem zaposleni, u četvrtom useljenici.
Biti dijelom većine znači da će svatko u drugim okolnostima biti manjina. Zaštita manjine dopunjujuća je referendumu, glasanju u kojem se broji većina.
Konačno, zar se tako brzo zaboravilo da postoje defekti i nedostaci izravne demokracije. Pa nisu umrli i ne boluju od amnezije svi koji su govorili na zborovima građana, bili članovi radničkih savjeta i radničke kontrole, sudjelovali na zboru građana.
Osim sjećanja kako je to bilo zgodno i zabavno, neka se sjete i toga koliko je bilo besplodno i manipulirano.
Referendumi su uspijevali kao plebiscit volje građana, ali su sasvim zakazali u konačnom efektu. Sjetite se referenduma o Sveučilišnoj bolnici 1982. U sablasno praznim zgradama raste drveće.
Ne izvlačite se na to da je to bila pogreška komunizma. Ako je bila pogreška, zašto u toliko godina nije ispravljena. Sama volja nije dovoljna.
autograf
