U godini koju ispraćamo HDZ je odnio pobjedu na izborima, SDSS je dobio svog potpredsjednika Vlade, SDP novog predsjednika, javnost aferu JANAF i dva mjeseca sukoba novog predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića, Banski dvori pretrpjeli su napad, a hrvatski građani još trpe loše upravljanje epidemijom
Tenzije jenjavaju, no ne treba očekivati idilu – premijer i predsjednik (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Otkako se pojavio u veljači, koronavirus je u velikoj mjeri zagospodario našim životima, pa onda, naravno, i svijetom politike i na globalnoj i na lokalnoj razini. Korona je obilježila 2020. godinu, s dobrim izgledima da se takva situacija protegne i na veći dio godine koja dolazi, i da se ekonomsko-zdravstvene i druge posljedice pandemije nastave osjećati i tokom nekoliko idućih godina, bez obzira na to što je na samom kraju godine počelo pristizati efikasno cjepivo protiv virusa koji je dosad u svijetu usmrtio oko milijun i osamsto tisuća ljudi. Hrvatska je u desetak mjeseci korona-krize pokazala dva lica. Od konca veljače do sredine svibnja vlast je više-manje znala što radi, krenulo se na vrijeme i ozbiljno se shvaćalo opasnost, epidemiolozi su držali pod kontrolom širenje zaraze, Nacionalni stožer Civilne zaštite – tijelo kojem je premijer Andrej Plenković dao formalne ovlasti za upravljanje krizom – uživao je kakvo-takvo povjerenje javnosti: brojevi oboljelih i umrlih, u odnosu na broj stanovnika, govorili su da je Hrvatska među europskim državama koje su se najuspješnije borile protiv Covida-19. A onda je Plenković, koji je sredinom ožujka sa svojom ekipom u potpunosti ovladao HDZ-om, donio odluku da je korona pobijeđena i da valja što prije poći na parlamentarne izbore, jer ujesen – kad se očekivalo da će biti izbori – može udariti drugi val epidemije. To je, naravno, bilo priručno PR-objašnjenje.
Izbori su se dogodili 5. srpnja: uvjerljivost HDZ-ove pobjede vidno je iznenadila i Plenkovića i druge HDZ-ove glavešine, pa kako ne bi opozicijske čelnike i širu javnost. HDZ je politički kapitalizirao dobru i organiziranu proljetnu reakciju na Covid-19 i u pogledu zaštite zdravlja građana i u pogledu spašavanja ekonomije te radnih mjesta. U neizvjesnim vremenima ljudi su skloniji već viđenim rješenjima, a u slučaju srpanjskih izbora taj moment bio je dodatno pojačan činjenicom da je konkurent Plenkoviću bio nedorasli i neuvjerljivi Davor Bernardić, tadašnji predsjednik SDP-a, kao i općim ispravnim dojmom da je Plenković iskusniji, vještiji i umreženiji kad je riječ o europskoj politici, a jasno je da je u europskom novcu ključ oporavka i rasta hrvatskog gospodarstva: u sljedećih sedam godina Hrvatskoj će biti na raspolaganju ukupno oko dvadeset i pet milijardi eura iz interventnog fonda EU i iz redovnog sedmogodišnjeg budžeta te ona sredstva koja još nisu povučena u proteklom sedmogodišnjem proračunskom razdoblju. Bernardić je nakon poraza podnio ostavku. Početkom listopada na čelo SDP-a izabran je saborski zastupnik Peđa Grbin, ali u protekla dva mjeseca nije se dogodilo ništa iz čega bi se dalo zaključiti da će socijaldemokrati u mjesecima i godinama što slijede biti ravnopravan suparnik Plenkovićevom HDZ-u. Grbin se zasad doima tek kao poboljšana verzija Bernardića – sustavniji je, suvisliji i politički pismeniji – a to teško može biti kvalifikacija za izazivanje većih nevolja u redovima aktualne vlasti.
Birači u srpnju nisu ispunili očekivanja Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta da HDZ neće moći sastaviti većinu i vladu mimo koalicije s desnijima od sebe, to jest s Domovinskim pokretom. Unatoč niski korupcijskih afera i brojnim dokazima o klijentelističkim navadama, uključujući i istragu u kojoj se u ulozi glavne osumnjičenice pojavljuje Josipa Rimac, nekoć HDZ-ova kninska gradonačelnica pa onda državna tajnica u Ministarstvu uprave, Plenkovićeve liste osvojile su toliko mandata da mu je za formiranje vlade bio dovoljan savez s ljevijima od HDZ-a – SDSS-om i ostalim zastupnicima nacionalnih manjina te Reformistima Radimira Čačića i jedva preživjelom Hrvatskom narodnom strankom. Mada u Saboru i izvan Sabora još uvijek djeluje raštimano i neprepoznatljivo, Škorin pokret relevantna je parlamentarna opcija, što vrijedi i za Most i za zeleno-lijevu platformu Možemo!, koji imaju upola manje saborskih mandata od družine koju je okupio popularni zabavljač. Nestao je Živi zid, a s nacionalne scene iščeznula je i stranka Milana Bandića koja je u prošlom saborskom sazivu transferima bila dogurala do jedanaest ili dvanaest zastupnika u svom klubu.
U kadrovskom smislu u novoj Plenkovićevoj vladi važna su samo dva momenta. Prvi: ministar branitelja Tomo Medved, kojeg je na tu funkciju postavio još Tomislav Karamarko, unaprijeđen je u potpredsjednika i formalno drugog čovjeka Vlade. U ožujku je izabran i za zamjenika predsjednika HDZ-a. Drugi: potpredsjednik SDSS-a Boris Milošević postao je potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava. Plenković se odlučio na iskorak u razumijevanju ratne traume Srba u Hrvatskoj, odnosno za svojevrsno prevladavanje hrvatsko-srpskog nepovjerenja i međusobne bešćutnosti proizišlih iz ratnih devedesetih, i to je u dosadašnjih pet mjeseci druge Plenkovićeve vlade jedini potez vrijedan pažnje iz perspektive dugoročnih i dubinskih odnosa u hrvatskom društvu. Ratni general Medved skočio je u hijerarhiji da bi Plenković spriječio ili ublažio desničarsko nezadovoljstvo zbog HDZ-ovog opreznog pružanja ruke Srbima. Govori i istupi Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića, Milorada Pupovca, Borisa Miloševića i Tome Medveda u Kninu, Gruborima, Varivodama i na drugim stratištima Hrvata i Srba zaista jesu simbolički i politički važni za budućnost ove zemlje, no čak i ako ne bude neugodnih iznenađenja i opstrukcija, trebat će raditi još dugo, uporno i predano da bi se dobre namjere s političkih visina spustile među svijet i da bi počele živjeti u stvarnom životu.
Tokom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna korona je više-manje zaboravljena. Družilo se, slavilo, putovalo, partijalo i okupljalo u stotinama i hiljadama po noćnim klubovima te gradskim trgovima i parkovima, a govorilo se uglavnom o uspjesima na turističkom planu, dok su glavni mediteranski konkurenti u tom sektoru doživljavali kolaps i potop. Premijer Plenković naknadno je objasnio da se radilo o proračunatom riziku: makar virus uzeo maha, turizam se mora spasiti u najvećoj mogućnoj mjeri. Prema procjenama, ostvareno je oko pedeset posto prošlogodišnjeg turističkog prometa, što je zavidan rezultat i što bi se moglo okarakterizirati vrhunskim manevrom da se istovremeno u Vladi nije počelo vjerovati u teorije po kojima je virus oslabio i po kojima će se epidemija okončati tako što će se brzo postići kolektivni imunitet. A u to se počelo vjerovati da se Vlada ne bi morala zamjerati onim građanima i onim glasnim poduzetnicima koji se apriorno protive iole strožim ograničenjima ljudskih prava i sloboda u epidemiji, ali i zbog toga da se ne bi još produbljivala ionako golema rupa u proračunu, rupa koju se zasad zatvara relativno povoljnim zaduženjima na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu. Nitko i dalje ne govori na razumljiv i jasan način o tome dokad Hrvatska može funkcionirati na tom principu, a oko deset milijardi eura iz korona-kriznog interventnog fonda Europske unije neće se moći koristiti za direktno vraćanje dugova nego za projekte čiji je smisao da generiraju rast BDP-a. Da bi se vidjeli prvi realni efekti europskog novca trebat će sačekati najmanje godinu i pol do dvije godine. Kako premostiti to razdoblje? Je li zaduživanje, koje će ipak postajati sve skuplje, jedini model?
Uslijedila su potom dva mjeseca političkog pa i osobnog sukoba predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika Republike i njegova protokolarno skromnija inauguracija jedan je od dva bitna politička događaja u 2020. prije nego što je korona preuzela godinu u svoje šiljke. Drugi je "masonska afera": u javnost je dospjelo da poznati oftalmolog Nikica Gabrić drži u Zagrebu masonsku ložu s više stotina uglednih i utjecajnih članova, a da je među njima i Dražen Jelenić, tadašnji glavni državni odvjetnik. Jelenić je nevoljko podnio ostavku – koji mjesec kasnije na njegovo mjesto postavljena je Zlata Hrvoj Šipek iz Građanskog odjela – ali jedna njegova odluka iz studenoga 2019., za koju se doznalo u rujnu 2020., bila je startni pucanj za otvorenu konfrontaciju predsjednika i premijera. Dotad je Milanović – zagovornik opuštenijeg koncepta obrane od Covida-19 – kritizirao Vladu isključivo oko odabranog ustavnopravnog okvira za protuepidemijsku borbu. Tvrdio je i tvrdi da je trebalo posegnuti za člankom 17. Ustava koji u okolnostima koje nisu redovne traži dvotrećinsku većinu u parlamentu za ozbiljno limitiranje temeljnih sloboda i prava građana. Plenković se opredijelio za članak 16. Ustava prema kojem se prava i slobode mogu ograničiti zakonom, što u konkretnom slučaju znači da je Sabor mimo dvotrećinske većine prenio ogromne ovlasti Stožeru civilne zaštite. Ustavni sud, uz tri suprotna mišljenja, stao je na premijerovu stranu.
Sredinom rujna 2020., naime, uhapšen je Dragan Kovačević, predsjednik Uprave državnog poduzeća JANAF. Osumnjičen je za pogodovanje privatnoj tvrtki Elektrocentar Petek u dobivanju poslova s JANAF-om u zamjenu za izdašne novčane poticaje direktoru lično. Saznalo se da su Državno odvjetništvo i policija pratili i prisluškivali poduzetnika Krešu Peteka kad je 11. studenoga 2019. donio Kovačeviću blizu dva milijuna kuna navodnog mita u podrumsku prostoriju pod nazivom "Klub" u Slovenskoj ulici u Zagrebu. Odlučeno je, međutim, da se ne upadne u Kovačevićev "Klub" i da se ne dođe do čvrstih dokaza, nego se skoro godinu dana čekalo na još veći ulov. To je bila odluka Dražena Jelenića za koju je morao znati i glavni ravnatelj policije, a on je o tome morao obavijestiti ministra unutarnjih poslova koji je morao kazati premijeru da je direktor važnog državnog poduzeća pod ozbiljnom sumnjom DORH-a. No premijer je tvrdio da ništa nije znao, niti je itko išta znao, niti itko išta smije znati o takvim stvarima, pa ga je neznanje navelo da Kovačeviću u veljači 2020. dodijeli novi mandat u JANAF-u. Milanović, koji je nekoliko puta bio gost "Kluba" u Slovenskoj, u to nije povjerovao: mimo konkretnog slučaja, iznio je načelni stav da premijer mora znati za istrage tog ranga – ne da bi utjecao već da bi spriječio štetu.
Snimka napada Danijela Bezuka na Markovom trgu (Foto: MUP)
Milanović je doveo u pitanje ispravnost i logiku DORH-ove taktike u slučaju Kovačevića i Peteka te proširio kritiku na slabu kvalitetu DORH-ovih optužnica i slabu transparentnost njihovog rada, na obijesno parničenje i podizanje alibi-optužnica da bi se ispunila očekivanja politike i javnosti, na manipuliranje medijima. Iznio je prijedlog da prvostupanjski postupci u slučajevima korupcije i kriminala na visokim razinama budu dovršeni u roku od godinu dana, a da za tri godine proces mora biti pravomoćno okončan. Premijer je na ovo odgovorio da će njegova vlada i njegova stranka čvrsto stajati iza potpune autonomije pravosuđa te da su napadi s Pantovčaka na račun Državnog odvjetništva, sudova i pojedinih visokorangiranih sudaca skandalozan oblik ugrožavanja nezavisnosti tih tijela i funkcija.
Kulminacija konflikta dogodila se nakon što je dvadeset dvogodišnji Danijel Bezuk 12. listopada zapucao iz automatske puške po Banskim dvorima i pritom teško ranio jednog policajca iz osiguranja Vlade. Ubrzo potom Bezuk je počinio samoubojstvo. Kad se saznalo da je mladić iz Kutine bio radikalizirani ili samoradikalizirani desničar, Plenković je ustvrdio da je on bio prava meta napada i odjednom otkrio problem proustaškog i antisrpskog ekstremizma u Hrvatskoj. Krivce je pronašao u gotovo svima, osim u HDZ-u. Krivca je iznebuha pronašao i u Milanoviću, odnosno u njegovoj tajno snimljenoj rečenici iz 2016. godine u kojoj je Plenkovićevu majku nazvao "vojnom lekarkom". Predsjedniku države to je bio dobar poticaj za kontranapad, pa Plenkoviću za novi odgovor, i tako ukrug sve do potkraj studenoga, kad je konačno održana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Poslije te sjednice, tenzije između Milanovića i Plenkovića počele su jenjavati, no ne treba očekivati idilu: premijer će se teško oduprijeti porivu da politički marginalizira i ignorira predsjednika, a ovaj će zasigurno pružati otpor takvim nastojanjima.
Početkom listopada, da se vratimo malo unatrag, upućenima je bilo jasno da epidemiološka služba gubi kontrolu nad širenjem koronavirusa. Sredinom listopada bilo je jasno da je kontrola izgubljena. Početkom novembra ugledni znanstvenici predvođeni Ivanom Đikićem poslali su javni apel da se Covid-19 shvati ozbiljno i da se uvedu jače restrikcije. Isto je učinilo i šest liječničkih udruga. Vlada, međutim, nije poduzimala ništa sve do zadnjih dana studenoga: tada je obustavljen rad ugostiteljskih objekata, a sredinom prosinca mjere su dodatno pooštrene. To je posljednjih dana počelo davati pozitivne rezultate, no hrvatski korona-skor kad je riječ o broju umrlih među najgorima je u Europskoj uniji: oko četiri tisuće mrtvih, od čega oko dvije tisuće samo u prosincu. Plenković je dao do znanja da za tu katastrofu neće biti odgovoran nitko osim – virusa.
portalnovosti
Tenzije jenjavaju, no ne treba očekivati idilu – premijer i predsjednik (foto Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL)
Otkako se pojavio u veljači, koronavirus je u velikoj mjeri zagospodario našim životima, pa onda, naravno, i svijetom politike i na globalnoj i na lokalnoj razini. Korona je obilježila 2020. godinu, s dobrim izgledima da se takva situacija protegne i na veći dio godine koja dolazi, i da se ekonomsko-zdravstvene i druge posljedice pandemije nastave osjećati i tokom nekoliko idućih godina, bez obzira na to što je na samom kraju godine počelo pristizati efikasno cjepivo protiv virusa koji je dosad u svijetu usmrtio oko milijun i osamsto tisuća ljudi. Hrvatska je u desetak mjeseci korona-krize pokazala dva lica. Od konca veljače do sredine svibnja vlast je više-manje znala što radi, krenulo se na vrijeme i ozbiljno se shvaćalo opasnost, epidemiolozi su držali pod kontrolom širenje zaraze, Nacionalni stožer Civilne zaštite – tijelo kojem je premijer Andrej Plenković dao formalne ovlasti za upravljanje krizom – uživao je kakvo-takvo povjerenje javnosti: brojevi oboljelih i umrlih, u odnosu na broj stanovnika, govorili su da je Hrvatska među europskim državama koje su se najuspješnije borile protiv Covida-19. A onda je Plenković, koji je sredinom ožujka sa svojom ekipom u potpunosti ovladao HDZ-om, donio odluku da je korona pobijeđena i da valja što prije poći na parlamentarne izbore, jer ujesen – kad se očekivalo da će biti izbori – može udariti drugi val epidemije. To je, naravno, bilo priručno PR-objašnjenje.
Izbori su se dogodili 5. srpnja: uvjerljivost HDZ-ove pobjede vidno je iznenadila i Plenkovića i druge HDZ-ove glavešine, pa kako ne bi opozicijske čelnike i širu javnost. HDZ je politički kapitalizirao dobru i organiziranu proljetnu reakciju na Covid-19 i u pogledu zaštite zdravlja građana i u pogledu spašavanja ekonomije te radnih mjesta. U neizvjesnim vremenima ljudi su skloniji već viđenim rješenjima, a u slučaju srpanjskih izbora taj moment bio je dodatno pojačan činjenicom da je konkurent Plenkoviću bio nedorasli i neuvjerljivi Davor Bernardić, tadašnji predsjednik SDP-a, kao i općim ispravnim dojmom da je Plenković iskusniji, vještiji i umreženiji kad je riječ o europskoj politici, a jasno je da je u europskom novcu ključ oporavka i rasta hrvatskog gospodarstva: u sljedećih sedam godina Hrvatskoj će biti na raspolaganju ukupno oko dvadeset i pet milijardi eura iz interventnog fonda EU i iz redovnog sedmogodišnjeg budžeta te ona sredstva koja još nisu povučena u proteklom sedmogodišnjem proračunskom razdoblju. Bernardić je nakon poraza podnio ostavku. Početkom listopada na čelo SDP-a izabran je saborski zastupnik Peđa Grbin, ali u protekla dva mjeseca nije se dogodilo ništa iz čega bi se dalo zaključiti da će socijaldemokrati u mjesecima i godinama što slijede biti ravnopravan suparnik Plenkovićevom HDZ-u. Grbin se zasad doima tek kao poboljšana verzija Bernardića – sustavniji je, suvisliji i politički pismeniji – a to teško može biti kvalifikacija za izazivanje većih nevolja u redovima aktualne vlasti.
Birači u srpnju nisu ispunili očekivanja Miroslava Škore i njegovog Domovinskog pokreta da HDZ neće moći sastaviti većinu i vladu mimo koalicije s desnijima od sebe, to jest s Domovinskim pokretom. Unatoč niski korupcijskih afera i brojnim dokazima o klijentelističkim navadama, uključujući i istragu u kojoj se u ulozi glavne osumnjičenice pojavljuje Josipa Rimac, nekoć HDZ-ova kninska gradonačelnica pa onda državna tajnica u Ministarstvu uprave, Plenkovićeve liste osvojile su toliko mandata da mu je za formiranje vlade bio dovoljan savez s ljevijima od HDZ-a – SDSS-om i ostalim zastupnicima nacionalnih manjina te Reformistima Radimira Čačića i jedva preživjelom Hrvatskom narodnom strankom. Mada u Saboru i izvan Sabora još uvijek djeluje raštimano i neprepoznatljivo, Škorin pokret relevantna je parlamentarna opcija, što vrijedi i za Most i za zeleno-lijevu platformu Možemo!, koji imaju upola manje saborskih mandata od družine koju je okupio popularni zabavljač. Nestao je Živi zid, a s nacionalne scene iščeznula je i stranka Milana Bandića koja je u prošlom saborskom sazivu transferima bila dogurala do jedanaest ili dvanaest zastupnika u svom klubu.
U kadrovskom smislu u novoj Plenkovićevoj vladi važna su samo dva momenta. Prvi: ministar branitelja Tomo Medved, kojeg je na tu funkciju postavio još Tomislav Karamarko, unaprijeđen je u potpredsjednika i formalno drugog čovjeka Vlade. U ožujku je izabran i za zamjenika predsjednika HDZ-a. Drugi: potpredsjednik SDSS-a Boris Milošević postao je potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava. Plenković se odlučio na iskorak u razumijevanju ratne traume Srba u Hrvatskoj, odnosno za svojevrsno prevladavanje hrvatsko-srpskog nepovjerenja i međusobne bešćutnosti proizišlih iz ratnih devedesetih, i to je u dosadašnjih pet mjeseci druge Plenkovićeve vlade jedini potez vrijedan pažnje iz perspektive dugoročnih i dubinskih odnosa u hrvatskom društvu. Ratni general Medved skočio je u hijerarhiji da bi Plenković spriječio ili ublažio desničarsko nezadovoljstvo zbog HDZ-ovog opreznog pružanja ruke Srbima. Govori i istupi Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića, Milorada Pupovca, Borisa Miloševića i Tome Medveda u Kninu, Gruborima, Varivodama i na drugim stratištima Hrvata i Srba zaista jesu simbolički i politički važni za budućnost ove zemlje, no čak i ako ne bude neugodnih iznenađenja i opstrukcija, trebat će raditi još dugo, uporno i predano da bi se dobre namjere s političkih visina spustile među svijet i da bi počele živjeti u stvarnom životu.
Tokom lipnja, srpnja, kolovoza i rujna korona je više-manje zaboravljena. Družilo se, slavilo, putovalo, partijalo i okupljalo u stotinama i hiljadama po noćnim klubovima te gradskim trgovima i parkovima, a govorilo se uglavnom o uspjesima na turističkom planu, dok su glavni mediteranski konkurenti u tom sektoru doživljavali kolaps i potop. Premijer Plenković naknadno je objasnio da se radilo o proračunatom riziku: makar virus uzeo maha, turizam se mora spasiti u najvećoj mogućnoj mjeri. Prema procjenama, ostvareno je oko pedeset posto prošlogodišnjeg turističkog prometa, što je zavidan rezultat i što bi se moglo okarakterizirati vrhunskim manevrom da se istovremeno u Vladi nije počelo vjerovati u teorije po kojima je virus oslabio i po kojima će se epidemija okončati tako što će se brzo postići kolektivni imunitet. A u to se počelo vjerovati da se Vlada ne bi morala zamjerati onim građanima i onim glasnim poduzetnicima koji se apriorno protive iole strožim ograničenjima ljudskih prava i sloboda u epidemiji, ali i zbog toga da se ne bi još produbljivala ionako golema rupa u proračunu, rupa koju se zasad zatvara relativno povoljnim zaduženjima na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu. Nitko i dalje ne govori na razumljiv i jasan način o tome dokad Hrvatska može funkcionirati na tom principu, a oko deset milijardi eura iz korona-kriznog interventnog fonda Europske unije neće se moći koristiti za direktno vraćanje dugova nego za projekte čiji je smisao da generiraju rast BDP-a. Da bi se vidjeli prvi realni efekti europskog novca trebat će sačekati najmanje godinu i pol do dvije godine. Kako premostiti to razdoblje? Je li zaduživanje, koje će ipak postajati sve skuplje, jedini model?
Uslijedila su potom dva mjeseca političkog pa i osobnog sukoba predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika Republike i njegova protokolarno skromnija inauguracija jedan je od dva bitna politička događaja u 2020. prije nego što je korona preuzela godinu u svoje šiljke. Drugi je "masonska afera": u javnost je dospjelo da poznati oftalmolog Nikica Gabrić drži u Zagrebu masonsku ložu s više stotina uglednih i utjecajnih članova, a da je među njima i Dražen Jelenić, tadašnji glavni državni odvjetnik. Jelenić je nevoljko podnio ostavku – koji mjesec kasnije na njegovo mjesto postavljena je Zlata Hrvoj Šipek iz Građanskog odjela – ali jedna njegova odluka iz studenoga 2019., za koju se doznalo u rujnu 2020., bila je startni pucanj za otvorenu konfrontaciju predsjednika i premijera. Dotad je Milanović – zagovornik opuštenijeg koncepta obrane od Covida-19 – kritizirao Vladu isključivo oko odabranog ustavnopravnog okvira za protuepidemijsku borbu. Tvrdio je i tvrdi da je trebalo posegnuti za člankom 17. Ustava koji u okolnostima koje nisu redovne traži dvotrećinsku većinu u parlamentu za ozbiljno limitiranje temeljnih sloboda i prava građana. Plenković se opredijelio za članak 16. Ustava prema kojem se prava i slobode mogu ograničiti zakonom, što u konkretnom slučaju znači da je Sabor mimo dvotrećinske većine prenio ogromne ovlasti Stožeru civilne zaštite. Ustavni sud, uz tri suprotna mišljenja, stao je na premijerovu stranu.
Kad se saznalo da je Bezuk bio radikalizirani desničar, premijer je odjednom otkrio problem proustaškog i antisrpskog ekstremizma u Hrvatskoj. Krivce je pronašao u gotovo svima, osim u HDZ-u
Sredinom rujna 2020., naime, uhapšen je Dragan Kovačević, predsjednik Uprave državnog poduzeća JANAF. Osumnjičen je za pogodovanje privatnoj tvrtki Elektrocentar Petek u dobivanju poslova s JANAF-om u zamjenu za izdašne novčane poticaje direktoru lično. Saznalo se da su Državno odvjetništvo i policija pratili i prisluškivali poduzetnika Krešu Peteka kad je 11. studenoga 2019. donio Kovačeviću blizu dva milijuna kuna navodnog mita u podrumsku prostoriju pod nazivom "Klub" u Slovenskoj ulici u Zagrebu. Odlučeno je, međutim, da se ne upadne u Kovačevićev "Klub" i da se ne dođe do čvrstih dokaza, nego se skoro godinu dana čekalo na još veći ulov. To je bila odluka Dražena Jelenića za koju je morao znati i glavni ravnatelj policije, a on je o tome morao obavijestiti ministra unutarnjih poslova koji je morao kazati premijeru da je direktor važnog državnog poduzeća pod ozbiljnom sumnjom DORH-a. No premijer je tvrdio da ništa nije znao, niti je itko išta znao, niti itko išta smije znati o takvim stvarima, pa ga je neznanje navelo da Kovačeviću u veljači 2020. dodijeli novi mandat u JANAF-u. Milanović, koji je nekoliko puta bio gost "Kluba" u Slovenskoj, u to nije povjerovao: mimo konkretnog slučaja, iznio je načelni stav da premijer mora znati za istrage tog ranga – ne da bi utjecao već da bi spriječio štetu.
Snimka napada Danijela Bezuka na Markovom trgu (Foto: MUP)
Milanović je doveo u pitanje ispravnost i logiku DORH-ove taktike u slučaju Kovačevića i Peteka te proširio kritiku na slabu kvalitetu DORH-ovih optužnica i slabu transparentnost njihovog rada, na obijesno parničenje i podizanje alibi-optužnica da bi se ispunila očekivanja politike i javnosti, na manipuliranje medijima. Iznio je prijedlog da prvostupanjski postupci u slučajevima korupcije i kriminala na visokim razinama budu dovršeni u roku od godinu dana, a da za tri godine proces mora biti pravomoćno okončan. Premijer je na ovo odgovorio da će njegova vlada i njegova stranka čvrsto stajati iza potpune autonomije pravosuđa te da su napadi s Pantovčaka na račun Državnog odvjetništva, sudova i pojedinih visokorangiranih sudaca skandalozan oblik ugrožavanja nezavisnosti tih tijela i funkcija.
Kulminacija konflikta dogodila se nakon što je dvadeset dvogodišnji Danijel Bezuk 12. listopada zapucao iz automatske puške po Banskim dvorima i pritom teško ranio jednog policajca iz osiguranja Vlade. Ubrzo potom Bezuk je počinio samoubojstvo. Kad se saznalo da je mladić iz Kutine bio radikalizirani ili samoradikalizirani desničar, Plenković je ustvrdio da je on bio prava meta napada i odjednom otkrio problem proustaškog i antisrpskog ekstremizma u Hrvatskoj. Krivce je pronašao u gotovo svima, osim u HDZ-u. Krivca je iznebuha pronašao i u Milanoviću, odnosno u njegovoj tajno snimljenoj rečenici iz 2016. godine u kojoj je Plenkovićevu majku nazvao "vojnom lekarkom". Predsjedniku države to je bio dobar poticaj za kontranapad, pa Plenkoviću za novi odgovor, i tako ukrug sve do potkraj studenoga, kad je konačno održana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Poslije te sjednice, tenzije između Milanovića i Plenkovića počele su jenjavati, no ne treba očekivati idilu: premijer će se teško oduprijeti porivu da politički marginalizira i ignorira predsjednika, a ovaj će zasigurno pružati otpor takvim nastojanjima.
Početkom listopada, da se vratimo malo unatrag, upućenima je bilo jasno da epidemiološka služba gubi kontrolu nad širenjem koronavirusa. Sredinom listopada bilo je jasno da je kontrola izgubljena. Početkom novembra ugledni znanstvenici predvođeni Ivanom Đikićem poslali su javni apel da se Covid-19 shvati ozbiljno i da se uvedu jače restrikcije. Isto je učinilo i šest liječničkih udruga. Vlada, međutim, nije poduzimala ništa sve do zadnjih dana studenoga: tada je obustavljen rad ugostiteljskih objekata, a sredinom prosinca mjere su dodatno pooštrene. To je posljednjih dana počelo davati pozitivne rezultate, no hrvatski korona-skor kad je riječ o broju umrlih među najgorima je u Europskoj uniji: oko četiri tisuće mrtvih, od čega oko dvije tisuće samo u prosincu. Plenković je dao do znanja da za tu katastrofu neće biti odgovoran nitko osim – virusa.
portalnovosti
