Sve je to bilo jako dirljivo, skoro je do suza dovodila sva ta silna količinu emocija, nježnih sjećanja, analiza i poštovanja, kojim su neki hrvatski mediji obilježili dvadesetu godišnjicu osnutka jednog tjednika koji je u posvemašnjoj tišini, kao neželjeno djete, preminuo prije pet godina. Među njima i jedan dnevni list, dugogodišnja udarna pesnica nacionalističke vlasti i paradigma svekolikog novinarskog posrnuća. Bilo bi naravno previše profesionalno objaviti još i vijest da je nekadašnji osnivač toga tjednika upravo dobio još jednu inozemnu nagradu „za beskompromisne analize…“
Ipak, mnogi će pomisliti da se medijska scena u Hrvatskoj kreće u nekom boljem pravcu, budući da se spomenuto nostalgično podsjećanje odnosi upravo na obljetnicu tjednika Feral Tribune, a friška nagrada na njegova osnivača i urednika Viktora Ivančića, dakle na proizvod i autora kojima je prirodno stanje bila posvemašnja izolacija, ili još gore orkestrirarno cipelarenje od strane većine ovdašnjih medija, s izuzetkom riječkog Novog lista. Je li dakle riječ o pukom cinizmu ili o renesansi hrvatskih medija? Ili je epizoda s romantičnim evociranjem Ferala samo prigodničarsko, uredničko prostituiranje u inače potpuno šizofrenom životu novinarske profesije koja je sama, s vrlo malim izuzecima, prezrela svoje najbolje vrijednosti.
Rezultat je stoga tek zgodno upakirano žutilo, mediokritetske novinske analize i antiintelktualizam, to jest potpuni poraz koji se naravno slabo trži, pa se čovjek koji je uništio profesiju, vlasnik Jutarnjeg lista i gomile sličnih šarenih slikovnica, sada bori s bankama za predstečajnu nagodbu, zbog ogromnih dugova za kredite utrošene ne u izdavaštvo, nego u njegov paralelni, sumnjivi biznis. Novinari stoga ne dobivaju plaće, no ruže ne cvjetaju ni u konkurentskom Večernjem listu, kojemu se čak ni pravo vlasništvo ne zna, pa se u grčevitom nastojanju da prežive te dvije korporacije koncentriraju isključivo na podilaženje najgorem malograđanskom ili još gore nacionalističkim ukusu. Nakon gomile kuharica, priručnika za astrologiju, samopomoć… kojima, bez ikakvih mehanizama kontrole, godinama zagađuju javni prostor, sada je na redu projekt „Krleža za sve“, kojim je Jutarnji list, uz pomoć značajne državne donacije, trafike zatrpao s nekoliko metara knjiga pisca Miroslava Krleže, po cijeni od pet eura, što je naravno u konačnici veliki novac, dok se Večernji, shodno svojoj desničarskoj uređivačkoj politici, odlučio za ediciju pod nazivom Vojna povijest.
Točnije prostačku vojnu pornografiju, čiju naslovnicu krasi fotografija vojnika na čijem se šljemu koči veliko slovo U, kao vječni simbol nostalgičnog podsjećanja na nikada prežaljenu fašističku tvorevinu, Nezavisnu državu Hrvatsku. I nije taj vojnik na slici tek neki obični pripadnik ustaške vojske, nego ozbiljan ratni zločinac Jure Francetić, jedan od eminentnih stupova nekadašnje hrvatske države koja se, usput rečeno, smatra jednom od najkrvavijih u asocijaciji Hitlerovih fašističkih država.
A onda, šezdeset godina kasnije, u ionako prilično sluđenoj državi, jedan novinski izdavač nesmetano, bez ozbiljnijih javnih primjedbi, a kamoli neke zakonske intervencije, štampa časopis s likom vođe zloglasne Crne legije, zadužene za čišćenje Hrvatske od srpskih nametnika, uz to prepunog štiva koje s mnogo ljubavi i ponosa opisuje vojsku nacističke države iz 1941. kao „državotvornu“ i „oslobodilačku“, koja da niti je u svom programu imala zadatak etničkog istrebljenja Srba i Židova, a masovni se ustaški zločini nad Muslimanima u Bosni politički kvalificiraju kao „uspostava nadzora nad istočnom granicom Nezavisne države Hrvatske“. U tom smislu svaka je sličnost s uspostavom države pod rukovodstvom Franje Tuđmana 1991. naravno samo slučajna.
A koncentracijski logor Jasenovac u kojemu je vojska onoga junaka s naslovnice Vojne povijesti ubila oko 80.000 Srba, Židova, Roma, komunista…? Ali ne, podučava nas Večernji list, ustaška je vojska samo jednoga dana stigla u Jasenovac, „objašnjeno je da će ona tu ostati jer se osniva veliki logor, a dio satnije bio je uključen u čuvanje logora i druge stražarske dužnosti“. Sve drugo, razumije se, gnjusna je komunistička propaganda, a povijesna je činjenica da se onih osamdeset tisuća zatočenika logora Jasenovac samoubilo, mecima, toljagama ili noževima, dok su ih ustaški stražari, onako s druge strane žice, odlučno, ali bezuspješno odgovarali od te sulude namjere.
No nije u tom „znanstvenom“ knjižuljku najgore to otvoreno adoriranje fašizma, nije ni oglas za prodaju jedne fotografije šefa nekadašnje nacističke države Hrvatske, Ante Pavelića, po cijeni od tisuću i pol eura, nego podatak da ga upravo Ministarstvo znanosti preporuča kao važan dodatak nastavi u svim osnovnim i srednjim školama. I tako, eto, baš je svima dobro, korporacija Večernjeg lista zaradit će dobru lovu prodajom svoga revizionističkog smeća, a djeca u školama dobit će upravo onu vrstu poduke kakva je poželjna još od vremena uspostave države Hrvatske. Godine 1941. ili 1991., svejedno. Datum tu ionako ne igra neku bitnu ulogu.
Izvor: Tacno
