Hrvatski porezni obveznici jamačno ne bi imali ništa protiv da se premijer Andrej Plenković zajedno sa šefovima HOO-a i HNS-a Zlatkom Matešom i Marijanom Kustićem te policijsko-pravosudnim prvacima – ako baš ne bi bilo mjesta na posebnom čarter letu za sve ine hadezeovce na čelnim pozicijama u sportskim savezima, klubovima i organima reda – upute na brzi, makar samo tjedan dana, antinacifašistički tečaj u Australiju. Jer, što kaže Bolković, „ovdje jest riječ o nacizmu, jest riječ o ustaštvu, i to treba zatrti“. Nadripametovanje o (ne)dopuštenoj javnoj uporabi pokliča „Za dom spremni“ u tzv. svečanim prigodama jest i ostat će najobičnija – revizionistička budalaština HDZ-Plenkovićeve vlade
Marijan Vogrinec
Je li Bijedna Naša – službenog imena i međunarodne državne licencije Republika Hrvatska – proustaška država? Zadnjih se dana opet – već iksti put! – javno postavlja isto vrlo neugodno pitanje nakon krajnje sramotnog, nacifašističkog/proustaškog incidenta više stotina ucrnjenih tzv. navijača zagrebačkog GNK Dinama 14. rujna 2022. u Milanu uoči nogometnog sraza s igračima znanoga istoimenog kluba (Milan-Dinamo 3-1), pa opet 25. rujna 2022. na tribinama Ernst Happel stadiona u Beču u završnici utakmice Lige nacija između nogometnih vrsta Austrije i Hrvatske (1-3), gdje su se također orile ustaške pjesme, sijevale desnice mjereći visinu kukuruza i ciljajući policijske glave, plamtjele bengalke, letjeli upaljači i kojekakvi tvrđi predmeti, skandirale prostote na račun HNS-a… Umjesto vjerodostojnog odgovora uvjerljivom akcijom tzv. pravne države – čija, je li, policija poimence znâ tko su izgrednici koji i kod kuće i vani notornim huliganizmom i proustašlukom sramote/ismijavaju vlastitu domovinu, sic transit! – slijedi kukavička/jatačka impotencija ne samo organa reda već i sportskih/državnih vlasti koje drže dovoljnima verbalne osude izgreda, razna pametovanja o odgoju/preventivi i licemjerno „zgražanje“ pred tv-okom i novinarskim mikrofonima.
Ne radi se tu samo o nezreloj balavurdiji koja pod smokvinim listom tzv. navijača ne znâ što i zašto skandira („Za dom spremni“, „Ubij, ubij, ubij Srbina“, „HNS pederi“, itsl.) ili o čemu pjeva u kojekakvim „maglama oko Zagreba“ i ustaškom tzv. poglavniku tzv. NDH („S Velebita vila kliče…“ ), nego o crnomu zlu što ga je bivši predsjednik RH Ivo Josipović prije dvije godine bio nazvao ustaškom zmijom („još je tu, prijeti, sikće i jača, stojim iza tih riječi“, kazao je svibnja 2020. u intervjuu b-h portalu Faktoru u povodu RH-pokroviteljstva nad tzv. komemoracijom „nedužnim hrvatskim žrtvama“, sic transit, na Bleiburškom polju, koju je proustašijadu napokon zabranila austrijska vlast). Radi se o kancerogenoj nacifašističkoj izraslini u samim antinacifašističkim njedrima tzv. zapadnoeuropske obitelji „kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ (sic transit; povijesno, doduše, tek kao izvor svekolikih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima). Ne treba, je li, baš previše pameti za zaključiti o nesankcioniranoj nacifašističkoj sramoti što ju folklorno, nekontrolirano i u razvidnim količinama prosiplju ne samo razularene skupine ucrnjenih – pretežno nogometnih – tzv. navijača i kod kuće i vani na stadionima i na ulicama/trgovima razbijačkim neredima te tzv. međunavijačkim i osobito tučnjavama s policijom nego i politikantske skupine proustaških nostalgičara, fanova neostvarene tzv. NDH-2 u RH.
Ako znaju tko su idejni „lumeni“, organizatori i ovnovi predvodnici crnih razbijačkih pohoda „za dom nespremnih“, ali za Molotovljeve koktele i premlaćivanja spremnih ešalona – a itekako znaju, čak poimence, čemu im u protivnom sofisticirana oprema i tisuće preventivaca u službenim odorama, prekovremeno plaćenih iz džepa poreznih obveznika!? – zašto ne reagiraju i vrate red i mir ne samo na stadione nego i na ulice/trgove kakav je vladao u tzv. socijalističkomu mraku čak i za najžešćih sportskih derbija? Kada se moglo u miru i sigurnosti sportski navijati za svoj klub i državnu vrstu te bez straha od huligana povesti na stadion cijelu obitelj. I najmlađu djecu. Vlas im s glave ne bi pala. Zašto ni izbliza nije tako u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj (sic transit), gdje je i po život vrlo opasno otići na tekmu. Pogotovo na derbi „krvnih neprijatelja“, tzv. tovara i purgera. Ili na međunarodni susret tzv. visokog rizika, kod kuće ili vani, gdje ucrnjenoj huliganijadi uopće nije važno koliko će tisuća eura kazne izbiti iz klupske ili HNS-ove blagajne. Je li, „hrusti se šaka mala“, „u boj, u boj“ – osramoti „narod svoj“, „mi Hrvaaati“, bum-bum… Ako nema tekme, je li, može i dogovorena makljaža na Dalmatini, na ugibalištu brze ceste, u nekom kafiću, na naplatnim kućicama autoceste u Lučkom, na izlazu iz Splita prema Zagrebu, Šibeniku, Rijeci…
Na vagi argumenata za i protiv Bijedne Naše kao proustaškoga kiflića na zapadnom Balkanu – tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ga je na znamenitoj „nepostojećoj“ salveti na večeri s Paddyjem Ashdownom bio nazvao neprirodnim perecem – objektivno bi prevagnuli oni protiv. Je li, nije da (pro)ustaše vladaju državom, ali također nije da crni proustaški sentimenti nemaju pravo građanstva i da ih ne tolerira 23-godišnja HDZ-ova vlast. Čak s neupitnom koalicijskom potporom srpskog političkog krila Milorada Pupovca. Neki će reći najokretnijeg tzv. etnobiznismena – uvijek pri/u vlasti – ali i neuvjerljivo najglasnijeg „prosvjednika“ protiv svih pojava puzećega proustašluk-udava. Bilo to zlo stadionsko, ulično ili politička pak avet sa saborske govornice, poput ličkog medvjeda i vuka s Dinare zaštićena zastupničkim imunitetom. Bit će puno istine u tomu da nisu mlade tabula rase krive za (pro)ustaški ekstremizam u društvu koje od praskozorja međunarodnog priznanja tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ne samo tetoši nego i otvoreno surađuje s tim ideološkim zlom što je „usrećilo“ čovječanstvo s cca 60 milijuna mrtvih – od toga su 50 posto Rusi! – u Drugom svjetskom ratu, koliko su krivi roditelji te mladeži i nakazna društvena klima, uključivo Katoličku crkvu s militantnim laičkim udrugama.
Invazija na antinacifašističku svijest
I 76 godina nakon druge globalne ratne groze, svjedočimo, tzv. radikalna desnica (pro)nacifašističkih gena i stremljenja opet diže glavu po Starom kontinentu (i šire, dakako) kao onomad u bavarskim pivnicama i opet, je li, mlaka, zaboravna i jalova politička javnost i birači opsjednuti strahom od sve težih uvjeta života, nezadovoljna nesposobnim sektama na vlasti bagatelizira opasnost od novodobnih SA/naci-ešalona. A ovi neometano i nasred zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića mjere visinu kukuruza, halabuče „Za dom spremni“, u Kninu također, legionarski se postrojavaju u Osijeku pred osuđenim ratnim zločincem Branimirom Glavašem, koji se pak drčno naslikava i ceri pod povećom fotkom poglavnika tzv. NDH Ante Pavelića te uz bocu vina s naljepnicom s koje viri Hitlerov brk à la hosovac Marko Skejo… Neki će se sjetiti sramotne epizode kako je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Titov partizan, visoki dužnosnik JNA u Beogradu i umirovljeni general vojske sa srpom i čekićem na crvenoj zvijezdi na titovkama, pa onda proustaški ulizničar, silom prilika i zbog negodovanja antinacifašističkog svijeta, osobito Izraela, mijenjao svoj uknjiženi plod ideološkog kameleonstva u kojemu se vrlo gadljivo uvlačio (pro)ustaškim mecenama svog dolaska na vlast i Domovinskog rata: „Sretan sam što mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka“. Istodobno je dao upisati u Izvorišne osnove već tzv. Božićnog ustava RH (1990.).
Dalo bi se ispisati kilometre debelih knjiga o svim slučajevima proustaške invazije na zdravu antinacifašističku svijest od gadljive Tuđmanove polit-ideološke kameleonštine 1990-ih godina, žestoke protusrpske histerije što je i neposredno po završetku Domovinskog rata polučila niz zločina protiv srpskih civila (Grubori, Varivode, Mokro Polje, Gošić, Uzdolje, etc.) i dugačke liste tzv. tehnološkog viška (pretežno hrvatski Srbi), a mržnja made in tzv. NDH nije jenjala do danas. Batinaški pohodi, je li, „za dom nespremnih“ na srpske mladiće u Dalmatinskom zaleđu koji u seoskom kafiću gledaju utakmicu beogradskih nogometaša sa švicarskima, pa premlaćivanje srpskih srednjoškolaca u Vukovaru i okolici, pa bogoslova u manastiru Krki nedaleko od Kistanja, pa… tek su dan-dva medijska vijest, a dalje se fućka. Država i državni organi reda: „Mi se ne bi šteli mešat’…“ Sramotna poruka koja (pro)ustašluk afirmira kao atraktivan, je li, izvozni proizvod na krijesti rastućega tzv. radikalnog desničarenja u Europi (i šire): neonacifašizam je neki dan pobijedio na parlamentarnim izborima u Italiji, u Francuskoj je umalo izborno eutanazirao Emmanuela Macrona, vedri i oblači vlašću u Švedskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, u Srbiji, „autoritarno“ opet diže glavu u Njemačkoj… Bijedna Naša pak nije iznimka, a sve dublja društveno-ekonomska, politička i moralna kriza joj otkrivaju bokove tako da HDZ-Plenkovićevo bagateliziranje (pro)ustaške invazije na ustavno proklamiranu antinacifašističku/sekularnu budućnost zemlje znači pogubno koketiranje sa zlom za koje se mislilo da je zatrto.
„Komemoracija na Bleiburgu pod državnim pokroviteljstvom Hrvatske najmanje je komemoracija“, prenijela je Hina 17. svibnja 2020. riječi Ive Josipovića u intervjuu b-h portalu Faktoru; u međuvremenu je Austrija bila zabranila taj „najveći nacifašistički skup nakon Drugoga svjetskog rata“ pod novčanim i političkim tutorstvom države članice EU-a i NATO-a. „Ona je snažna politička poruka u funkciji historijskog i političkog revizionizma, u funkciji rehabilitacije ustaštva (kao i 30.000 kuna potpore Ministarstva hrvatskih branitelja revizionističkoj knjizi Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“, sic transit, op. a.), jačanja nacionalizma i političke desnice. Suodgovornost za to je HDZ-ova, premijera Andreja Plenkovića, Katoličke crkve i desnih političkih krugova. Njemačka kancelarka (tada još, op. a.) Angela Merkel, pa i predsjednik RH Zoran Milanović postavili su stvari u ispravan kontekst. Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka. Samo HDZ ne zna. Ni pridružene mu ustašofilne, ultradesne stranke. Ni Crkva.“
To je humus na kojemu neodgovorna HDZ-Plenkovićeva vlast – uz jadno polit-ideološko i nacionalno sljepilo „srpske“ politike Milorada Pupovca – zalijeva i gnoji proustašku neuglednu biljku čije trnje nikomu ne može biti od koristi. Kamoli sugerirati izglednu budućnost naraštajima koji, poput, je li, bivše gaf-predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović neuko tvrde kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ zapravo „stari hrvatski pozdrav“ i kako je lijepa zagorska pjesma „Pod brajde“ (1999.) Rajka Suhodolčana „nastala u vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska“. Bubne i ostane živa!? Hrvatska se itekako smjela i spominjala se i u NOB-i i svih godina tzv. socijalističkog mraka, imala je svoj grb, zastavu i himnu, bila je država u sastavu jugoslavenske federacije, najveći hrvatski sin novije povijesti, pobjednik na savezničkoj strani antihitlerovske koalicije i jedan od najuvažavanijih državnika 20. stoljeća bio je Hrvat iz Kumrovca Josip Broz Tito, dvostruki narodni heroj, opjevan u narodu kao Ljubičica Bijela i Plava, Maršal kojega i čije se države i danas još sjeća cijeli svijet, kojem je na pogreb u Beogradu došla i nedavno preminula engleska kraljica Elizabeta II. među blizu 170 najvažnijih svjetskih lidera i okrunjenih glava… I to je povijesna istina ma što mislili (pro)ustaški luzeri-revizionisti i makar na trepavicama hodali.
Franji Tuđmanu, katoličkom obraćeniku (sic transit) u poznoj životnoj dobi, došao je na pogreb samo turski predsjednik Sulejman Demirel, a za njegovu Republiku Hrvatsku – iz koje se u zadnjih desetak godina iselilo blizu pola milijuna žitelja, jer se u njoj ne dâ ljudski živjeti – ili za premijera Andreja Plenkovića tri četvrtine globusa nikad nije čulo, pa… A to što se huliganskim proustašlukom polit-ideološki neodgojene mladeži sramoti urbi et orbi, zasjenjujući uzorne sportske uspjehe nesrazmjerne broju stanovnika i materijalnom potencijalu zemlje, samo je dokaz više da nikakve benefite ne donosi izvoz neonacifašizma crnih ustaških gena kamenih, barbarstva i prostakluka. Mediji upravo objavljuju da je Uefa pokrenula disciplinski postupak protiv HNS-a zbog novoga sramotnog proustaško-huliganskog ekscesa u Beču, gdje se – navodno tridesetak tzv. navijača „vatrenih“ – hrvatski huligani sukobili s policijom i navijačima koji su ih upozorili na divljanje na stadionu Ernst Happel, palili bengalke i pjevali ustaške pjesme. U Austriji, je li, čija je također tzv. desna vlast već zakonom (zbog svibanjskih derneka na Bleiburškom polju) zabranila i svaku pomisao na ustašijadu u bilo kojem obliku, uhitila i sankcionirala neke izgrednike, etc.
Revizionistička glupost na entu
„Bili su grozni“, zapisali su austrijski mediji svjedočenja sa stadionskih tribina, „vikali su cijelu utakmicu ‘HNS pederi’, zapalili su bengalke i poludjeli. Napadali su nas ‘normalne’ navijače, pa smo se morali micati. Prvo su vikali, pa su nas gađali čašama. Ubrzo ih je privela policija. Sve je eskaliralo oko 80. minute utakmice Austrija-Hrvatska, pjevali su ustaške pjesme i pokazivali nam srednji prst. Većina njih bili su balavci, možda dvoje-troje starijih od 40 godina…“ Uefi taj izgled nije promaknuo, što znači da će HNS opet platiti veliku kaznu. „Vatreni“ su u Maksimiru igrali protiv Danske pred 3000 gledatelja manje, za koliko je Uefa kaznila Hrvatsku, ali i 15.000 eura zbog rasističkih ispada hrvatskih huligana na utakmici protiv Francuske na splitskom Poljudu. Bečki incident jamačno će podebljati novu kaznu – i novčano i smanjenim brojem mjesta na tribinama. Država, njezin ionako mizeran ugled u svijetu, pa nacionalni nogomet i ljubitelji tog sporta bit će najveći gubitnici. Kada se pak ta huliganija vraća s pohoda na red i mir u stranoj zemlji ili sa stadiona kod kuće, a znâ se tko su i što su radili, nitko ih od organa reda ne pita za zdravlje, pa oni doskora opet po starom: „Jovo nanovo“. Svojedobno je bilo velike javnopolitičke frke zbog izjave o „slučajnoj državi“.
Međutim, je li Hrvatska uistinu slučajna država kad niti ne pokušava, kamoli uspijeva obuzdati napast goropadnoga neonacifašizma u ustaškoj odori? Istoj onakvoj u kojoj je Ruža Tomašić rođ. Budimir „krasnoslovila“ u Kanadi 1970-ih godina svoje nadristihove o obljetnicama tzv. NDH te u počast ratnomu i zločincu protiv čovječnosti Anti Paveliću, da bi 1990-ih tu „prvu kanadsku policajku na motoru“ (sic transit) i ustašku poklonicu i dalje tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prigrlio u svojoj blizini? HDZ-u je godilo – dok se Tomašić nije preselila ucrnjenim pravašima, pa još crnjima i potom nagrađena enormnom apanažom europarlamentarke u dva mandata – kada se drčna proustaškinja pjenila na predizbornom skupu u Slatini: „Hrvatska je država hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj gosti!“ Rođena u BiH, s kvaziplotičkim pedigreom iz proustaške emigracije i dojdekica iz Kanade, pa pametuje o tomu čija je Hrvatska!? Da pukneš od smijeha. Hrvatska je država/domovina svih ljudi koji u njoj žive, bez obzira na njihovu etničku, polit-ideološku, vjersku, rodnu i inu pripadnost. Republike Hrvatske danas ne bi bilo bez Tita, partizana i NOB-a, što je izrijekom upisano u Izvorišne osnove Ustava RH, tako da ni hrvatski branitelji u Domovinskom ratu ne bi imali što braniti niti bi tzv. međunarodna zajednica imala što priznavati u tzv. avnojskim granicama.
Otuda notorna revizionistička glupost na entu izvjesnog – a nije jedini! – Matka Raosa, izaslanika Ministarstva branitelja na HOS-ovoj obljetnici u Splitu kako bez 10. travnja 1941. (datum samoproglašenja međunarodno nepriznatog, veleizdajničkoga ustaškog tzv. NDH) „današnje Hrvatske ne bi bilo“. Revizionistički/protuustavni kretenizam sa samog državnog vrha. Čemu se onda čuditi da se neonacifašizam proustaških gena nesmetano širi u državi koja skriva, stidi se ili želi prepraviti povijesnu istinu o tomu da je imala, je li, najveći i najorganiziraniji antinacifašistički pokret otpora (1941.-1945.) u okupiranoj Europi koji su pobjednički vodili i izveli Josip Broz Tito i Komunistička partija, ali i najkrvoločniji, genocidan, kvislinški i veleizdajnički ustaški pokret koji se na častan hrvatski obraz bio nabacio najsmrdljivijim blatom u cijeloj nacionalnoj povijesti. U svega četiri godine rasističke strahovlade nad kojom su se znali zgražati i Hitlerovi izaslanici pri ustaškoj paravlasti u Zagrebu.
U toj i takvoj društveno-političkoj klimi već tri desetljeća u Bijednoj Našoj, hrvatska budućnost – nema sreće. „Neće se ‘leba’ najesti“, komentirao je predsjednik RH Zoran Milanović proustaško-vandalski incident hrvatskih huligana u Milanu. „To uvijek vodi u probleme. Izblamirat će sebe, izblamirat će Dinamo koji se taman počeo odmicati od tih gluposti. To je loše samo po sebi – nacizam je loš. Holokaust i ono što ide uz njega je najgore.“ Izraelski pak veleposlanik u RH Ilan Mor, koji se upravo sprema za novu diplomatsku dužnost, objavio je na Twitteru: „Užasno i potpuno neprihvatljivo! Ovo je sasvim suprotno vrijednostima koje predstavlja nogomet“. Nogometni huliganizam proustaškog predznaka svojedobno je zgrozio domaću i stranu javnost na prijateljskoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Izraela u Osijeku, gdje se osim najodvratnijih pogrda na račun Srba/četnika orilo s tribina Gradskog vrta i pronacističko protužidovstvo, a to otvoreno i gromoglasno sramoćenje Hrvatske „nisu čuli“ ni tadašnja, je li gaf-predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović (u društvu s izraelskim veleposlanikom, sic transit) ni radijski/tv reporteri režimske medijske tzv. javne kuće HRT-a. Država nije pomaknula ni malim nožnim prstom, pa ni u vezi s drastičnim proustašlukom razularene tzv. navijačke rulje u Milanu. Međutim, najsnažnije je odjeknuo s društvene mreže komentar novinara Romana Bolkovića – „Nisam vjerovao da Zagreb 2022. ima ovakvo lice, tu grimasu Zla“ – koji su prenijeli ili tek spomenuli nekim citatom (pa i zlobno napali s ekstremne tzv. desnice) rijetki portali i marginalni mediji.
Navijači Dinama u Milanu – foto: Twitter
„Badava bi bilo sada baviti se pseudosociopsihološkim profiliranjem razloga i uzroka ovog gnjusnog nacističkog defilea navijača Dinama“, prenio je Index.hr Bolkovićevu osudu proustaškog incidenta u Milanu. „On se naprosto dogodio. Baš kao što se u krilu ovog naroda dogodio genocid (nad Srbima, Romima, židovima i protivnicima paradržavnoga ustaškog tzv. NDH, op. a.). Baš kao što se dogodio Porajmos. I kao što se dogodio Holokaust, Šoa. Zašto se to događa i danas, nemoguće je objasniti. Morali bismo shvatiti porijeklo Zla da to razumijemo. No, događa se. Jedino što možemo učiniti jest onemogućiti to zlo. Ne podučavanjem, ne odgojem, ne obrazovanjem, ne nekom visokoparnom pedagogijom, nego – naprosto ga onemogućiti. Praktično, razumijete li, ne teorijski – nema se ovdje što koga podučavati, jer mati je imbecila vazda trudna, jer idiotizam je ovdje usisan s majčinim mlijekom, i tu više nema mjesta razgovoru: sa Zlom se ne pregovara, od Zla se mora otrgnuti, kako je u ovoj katoličkoj zemlji o šestoj prošnji Očenaša učio Bonaventura Duda. (…) Sve je tu jasno i čim bismo počeli tumačiti i sami bismo postali zagovaratelji ovakvog stanja stvari: svako dovijanje zašto je tome tako, simpoziji o uzrocima ovakvih devijacija, fenomenološke ekspertize i supripadan bullshit, sve to ide na ruku onima koji su u ovoj povorci zla sudjelovali, kao i onima kojima takvo sramoćenje Hrvatske ide u prilog. (…)
Može se, ako se hoće
Tako glasi problem ove zemlje: ne radi se tu o stotinjak ili par stotina filoustaški i nacistički opredijeljenih gadova, nego je tu riječ o onima koje hrvatski tisak naziva normalnim navijačima: problem je upravo u toj normi koju prihvaća normalan mali građanin, kojom normiramo prihvatljivu količinu zla u ime našeg malograđanskog užitka u kupljenju mrvica pod europskim prvoligaškim stolom. Upravo bi normalni građanin obični morao shvatiti da se nikada u stvari nije suočio s gore pobrojanim zlima našeg, hrvatskog naroda, da naprosto nije istina da se ovdje osjeća ikakva krivica i za taj genocid i za taj Porajmos i za taj Holokaust, i zato jer taj osjećaj izostaje, moguće su ove povorke Zla i izostanak njihova suzbijanja. (…) Ovdje jest riječ o nacizmu, jest riječ o ustaštvu, i to treba zatrti tako da i naši unuci prepričavaju što je uslijedilo kad se onomad u Milanu salutiralo u crnim odorama sjenama ustaškog i nacističkog Zla.“ Svojedobno je britanska premijerka Margaret Thatcher, znana „Željezna lady“, tako sredila bande svojih „navijačkih“ huligana da europski/britanski unuci i danas – mirno i sigurno sjedeći s obiteljima čak uza samu aut-liniju igrališta – prepričavaju što je barunica Thatcher sve dobroga učinila protiv Zla.
A što se sve može kad se uistinu hoće stati za vrat nacifašizmu/ustaštvu – pa makar i na drugom kraju svijeta – nedavno su demonstrirale vlasti u Australiji. Zbog pokliča „Za dom spremni“ i mjerenja desnicom visine kukuruza na nogometnoj utakmici u finalu kupa između Macarthura i kluba hrvatske zajednice Sydney Uniteda 58 (bivši Croatia Sydney, jer je Australija zabranila nacionalne predznake u nazivima klubova), neki je proustaški tzv. navijač hrvatskog kluba fasovao, je li, doživotnu zabranu dolaska na sve australske stadione. Budući da je veća grupa australskih Hrvata skandirala taj ustaški poklič i salutirala podizanjem desne ruke u znak nacističkog pozdrava, policija nastavlja identifikaciju te će uslijediti još istovrsnih drakonskih kaznâ. U hrvatskoj zajednici u Australiji vladaju konsternacija i srâm, jer „proustaško ponašanje ne predstavlja vrijednosti hrvatskog nogometa“, a predstavnik židovske zajednice Darren Bark je pak kazao The Guardianu: „Snimci na društvenim mrežama pokazuju da je u tomu sudjelovalo mnogo navijača. Očekujemo nove rigorozne kazne Australskog nogometnog saveza. Takvo ponašanje nije uvredljivo samo za židovsku i domorodačku zajednicu nego i za sve Australce“.
Hrvatski porezni obveznici jamačno ne bi imali ništa protiv da se premijer Andrej Plenković zajedno sa šefovima HOO-a i HNS-a Zlatkom Matešom i Marijanom Kustićem te policijsko-pravosudnim prvacima – ako baš ne bi bilo mjesta na posebnom čarter letu za sve ine hadezeovce na čelnim pozicijama u sportskim savezima, klubovima i organima reda – upute na brzi, makar samo tjedan dana, antinacifašistički tečaj u Australiju. Jer, što kaže Bolković, „ovdje jest riječ o nacizmu, jest riječ o ustaštvu, i to treba zatrti“. Nadripametovanje o (ne)dopuštenoj javnoj uporabi pokliča „Za dom spremni“ u tzv. svečanim prigodama jest i ostat će najobičnija – revizionistička budalaština HDZ-Plenkovićeve vlade. Zašto? Znâ Efraim Zuroff, izraelsko-američki povjesničar, tzv. posljednji lovac na naciste i direktor poznatog Centra Simon Wiesenthal za otkrivanje i privođenje pravdi nacifašističkih zločinaca što se još kriju po zapadnom svijetu. „Oba incidenta odražavaju duboko ukorijenjeni fašizam koji prevladava u Hrvatskoj i među hrvatskim zajednicama u dijaspori“, napisao je Efraim u priopćenju za javnost u povodu proustaškog ekscesa dijela australskih Hrvata na nogometnoj utakmici Macarthura i Sydney Uniteda 58 te nagrđivanja hitlerovskim brčićima fotografija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, talijanske premijerke Giorgie Meloni i mađarskog joj kolege Viktora Orbána u zagrebačkom listu Expressu.
„Od raspada Jugoslavije i uspostave hrvatske države, osim rijetkih iznimaka, vlast nije dovoljno naglašavala zločinačku prirodu NDH i stravične zločine ustaškog pokreta koji je upravljao zemljom i nastojao uništiti srpsku, židovsku i romsku zajednicu.“ Centar Wiesenthal je prije tri mjeseca bio oštro reagirao protiv hrvatske zabrane predsjedniku Vučiću da posjeti Spomen područje Jasenovac te pismom upozorio hrvatsku veleposlanicu u Izraelu Veselu Mrđen-Korać na moguće negativne posljedice: „Nepotrebno je reći da pretpostavljam da je vaša vlada potpuno svjesna činjenice da su najveći broj žrtava Jasenovca (ustaškog konc-logora, najvećeg nacifašističkog stratišta u jugoistočnoj Europi, op. a.) bili Srbi. Zabraniti predsjedniku Srbije da oda počast žrtvama je okrutna, neshvatljiva mjera koja može samo pogoršati napetosti između Srbije i Hrvatske.“
