Urednik i voditelj emisije »Nedjeljom u 2«, Aleksandar Stanković, na dnevni red hrvatske javnosti stavio je - govor mržnje. Nije ovo prvi put da se o govoru mržnje govori, niti će, bojimo se, biti posljednji. Na žalost, problem s govorom mržnje u Hrvatskoj nije izražen isključivo na internetu. Govor mržnje ugrađen je u temelje hrvatske države, budući da je u pitanju sastavni dio ratne propagande, koja je sotonizirala sve pripadnike srpskog naroda, bez obzira na to s koje se strane barikade nalazili, pobunjeničke ili ove druge. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svi Srbi proglašeni su neprijateljima Hrvatske, bez obzira na to nalazili se u Beogradu, Kninu, Zagrebu, Varaždinu ili Tokiju. Govor mržnje bio je u tom vremenu rezerviran i za sve ljude koji nisu željeli pristati na filozofiju stada i blejati onako kako zapovijedaju Franjo Tuđman i njegova stranka. Dakako, u istom ključu srpska ratna propaganda kao neprijatelje je ukazivala na sve Hrvate, ali na ovom mjestu nećemo se baviti govorom mržnje u Srbiji, nego govorom mržnje u Hrvatskoj.
Govor mržnje namijenjen Srbima nije nestao do današnjeg dana, što na svojoj koži osjeti, recimo, Milorad Pupovac, koji je dvadeset godina nakon rata postao »četnik«, iako je riječ o intelektualcu i političaru koji devedesetih godina nije stao uz velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, nego je dosljedno govorio i djelovao protiv rata.
U praskozorje rata Pupovac se Miloševićevoj politici koja je hrvatske Srbe gurala u propast suprotstavio čak i u samom Kninu, gdje je dočekan zvižducima, negodovanjem i otvorenim neprijateljstvom, o čemu postoje svjedočanstva u obliku video zapisa i danas dostupnih na youtube platformi. Kukavice, zlotvori, bijednici, vampiri. Ovim su uvredama, između ostalog, dočekani u Kninu Pupovčevi pozivi na razum, a iste ove uvrede Pupovac sluša i danas, u Zagrebu i ostatku Hrvatske, s tim što su im, kako rekosmo, pridodane i uvrede »četnik«, »velikosrbin« i slično.
Kad je Srba u Hrvatskoj gotovo pa nestalo, što ekstremisti u hrvatskim redovima osjećaju kao svoju veliku pobjedu, na red su došli unutarnji neprijatelji. Titulirani su kao komunjare, udbaši, izdajnici i mrzitelji svega što je hrvatsko. Dovoljno je zakoračiti jedan korak iz »državotvornog okvira« - Bog, Hrvati, grb i zastava - da bi čovjek bio proglašen za neprijatelja. Slobodoumnim ljudima koji ne žele plesati po taktovima muzike devedesetih namijen je cijeli niz kletvi i uvreda, koje se, kao fekalije kroz kanalizaciju, cijede društvenim mrežama i dijelovima portala rezerviranim za komentare čitatelja.
Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica takve komentare poticala je izjavama svojih visokih dužnosnika i dužnosnica u predizbornim godinama, da bi po povratku na vlast na krilima te mržnje hinila svoju nedužnost po ovom pitanju i borila se protiv duhova koje je prethodno pustila iz boce. Međutim, vratiti duhove u bocu - to nije lagan posao. Štafetu su preuzeli internet portali pod kontrolom različitih ekstremista i ekstremističkih udruga, bilo da su naslonjeni na »braniteljske« ili klerikalne udruge.
Na mjesto glavne i odgovorne urednice portala pod kontrolom udruge »U ime obitelji«, primjerice, instalirana je osoba koja se u javnom prostoru nastojala proslaviti upravo širokim dijapazonom uvreda. Međutim, urednicima na javnoj televiziji to nije predstavljalo prepreku da u jednu od svojih gledanijih emisija, na temu govora mržnje, pozovu upravo Željku Markić. Liberalniji dio javnosti spomenutu emisiju popratio je negodovanjem. S pravom, jer u pitanju je lažna borba protiv govora mržnje. Ta borba morala bi biti beskompromisna i ona ne može uključivati ljude pod čijom kontrolom se nalaze internet portali nakon čijih tekstova slijede gotovo isključivo salve uvreda. O tome je ponešto rekao Dragan Markovina. (»Kad počnem dobivati prijetnje, otvaram portal narod.hr, da vidim što su o meni pisali.) O tome ne mogu govoriti niti ljudi koji stoje na liberalnijoj strani hrvatskog društva, a koji birače političkih stranaka desnice nazivaju, primjerice, kozo*ebima i sličnim uvredljivim nazivima. Govor mržnje nije moguće iskorijeniti, ali moguće ga je suzbiti, prije svega sustavnim radom u školama, odnosno sustavnim osudama takvog govora, bez obzira na to s koje strane društvene i političke scene dolazio. Avaj, Hrvatska za takvo što još nije spremna te ćemo uvrede i proklinjanja još dugo slušati, kako s internet portala koji govor mržnje uzimaju kao sastavni dio svoje misije, tako i s crkvenih oltara za kojima nerijetko stoje ljudi koji su kršćanski nauk zamijenili nacionalnim, točnije nacionalističkim poslanjem.
novilist
Govor mržnje namijenjen Srbima nije nestao do današnjeg dana, što na svojoj koži osjeti, recimo, Milorad Pupovac, koji je dvadeset godina nakon rata postao »četnik«, iako je riječ o intelektualcu i političaru koji devedesetih godina nije stao uz velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, nego je dosljedno govorio i djelovao protiv rata.
U praskozorje rata Pupovac se Miloševićevoj politici koja je hrvatske Srbe gurala u propast suprotstavio čak i u samom Kninu, gdje je dočekan zvižducima, negodovanjem i otvorenim neprijateljstvom, o čemu postoje svjedočanstva u obliku video zapisa i danas dostupnih na youtube platformi. Kukavice, zlotvori, bijednici, vampiri. Ovim su uvredama, između ostalog, dočekani u Kninu Pupovčevi pozivi na razum, a iste ove uvrede Pupovac sluša i danas, u Zagrebu i ostatku Hrvatske, s tim što su im, kako rekosmo, pridodane i uvrede »četnik«, »velikosrbin« i slično.
Kad je Srba u Hrvatskoj gotovo pa nestalo, što ekstremisti u hrvatskim redovima osjećaju kao svoju veliku pobjedu, na red su došli unutarnji neprijatelji. Titulirani su kao komunjare, udbaši, izdajnici i mrzitelji svega što je hrvatsko. Dovoljno je zakoračiti jedan korak iz »državotvornog okvira« - Bog, Hrvati, grb i zastava - da bi čovjek bio proglašen za neprijatelja. Slobodoumnim ljudima koji ne žele plesati po taktovima muzike devedesetih namijen je cijeli niz kletvi i uvreda, koje se, kao fekalije kroz kanalizaciju, cijede društvenim mrežama i dijelovima portala rezerviranim za komentare čitatelja.
Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica takve komentare poticala je izjavama svojih visokih dužnosnika i dužnosnica u predizbornim godinama, da bi po povratku na vlast na krilima te mržnje hinila svoju nedužnost po ovom pitanju i borila se protiv duhova koje je prethodno pustila iz boce. Međutim, vratiti duhove u bocu - to nije lagan posao. Štafetu su preuzeli internet portali pod kontrolom različitih ekstremista i ekstremističkih udruga, bilo da su naslonjeni na »braniteljske« ili klerikalne udruge.
Na mjesto glavne i odgovorne urednice portala pod kontrolom udruge »U ime obitelji«, primjerice, instalirana je osoba koja se u javnom prostoru nastojala proslaviti upravo širokim dijapazonom uvreda. Međutim, urednicima na javnoj televiziji to nije predstavljalo prepreku da u jednu od svojih gledanijih emisija, na temu govora mržnje, pozovu upravo Željku Markić. Liberalniji dio javnosti spomenutu emisiju popratio je negodovanjem. S pravom, jer u pitanju je lažna borba protiv govora mržnje. Ta borba morala bi biti beskompromisna i ona ne može uključivati ljude pod čijom kontrolom se nalaze internet portali nakon čijih tekstova slijede gotovo isključivo salve uvreda. O tome je ponešto rekao Dragan Markovina. (»Kad počnem dobivati prijetnje, otvaram portal narod.hr, da vidim što su o meni pisali.) O tome ne mogu govoriti niti ljudi koji stoje na liberalnijoj strani hrvatskog društva, a koji birače političkih stranaka desnice nazivaju, primjerice, kozo*ebima i sličnim uvredljivim nazivima. Govor mržnje nije moguće iskorijeniti, ali moguće ga je suzbiti, prije svega sustavnim radom u školama, odnosno sustavnim osudama takvog govora, bez obzira na to s koje strane društvene i političke scene dolazio. Avaj, Hrvatska za takvo što još nije spremna te ćemo uvrede i proklinjanja još dugo slušati, kako s internet portala koji govor mržnje uzimaju kao sastavni dio svoje misije, tako i s crkvenih oltara za kojima nerijetko stoje ljudi koji su kršćanski nauk zamijenili nacionalnim, točnije nacionalističkim poslanjem.
novilist
