Foto: FAH
Zategnuti odnosi između predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića pobudili su medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav politički brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Oni se ne smiju ponašati blesavo u javnom prostoru, jer su dvoje najodgovornijih za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Predsjednica je imala pravo kritizirati premijera i vladu, ali nije imala pravo naknadno se posipati pepelom tvrdnjom kako smo za katastrofalno stanje u Bijednoj našoj „svi pomalo krivi“. Nismo svi. Krivi su poimence političari i stranke što su 27 godina vodili RH: 20 godina HDZ i sedam godina SDP. I točka.
Marijan Vogrinec
Neozbiljno državno-političko društvo u zemlji ludila. Doba ludila za koje smo, javno se sramoti prdesjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović „svi pomalo krivi“. A, prevedeno na prostoseljački jezik, razumljiv i nepismenom čeljadetu, „svi smo pomalo krivi“ za to što drugi u Uniji brže napreduju od Bijedne Naše (kazala je na skupu ekonomista u Opatiji), za to što je Hrvatska demografski izumire te je u izvanrednom stanju a ne poduzima izvanredne mjere (ispalila je dan-dva kasnije u Vukovaru, otvarajući vojarnu „204. vukovarska brigada“, s osamdesetak inženjeraca iz Vinkovaca), „svi smo pomalo krivi“ i za to što je na djelu masovno iseljavanje iz zemlje jer nema dovoljno radnih mjesta, pristojnih plaća ni stanova za mlade obitelji… Napokon, „svi smo pomalo krivi“ za sve drugo što ne valja u državi, a sve drugo također ne valja.
Ništa nije dobro, pa ni to što je istinita ocjena katastrofalnog stanja u Bijednoj Našoj najviše zaboljela premijera Andreja Plenkovića te joj je, ne baš uvijeno, morao oponirati. Malo oštrije, nego što zna kad su posrijedi stranački autoriteti i HDZ-ovi interesi. Rezultat: više ne razgovaraju. Čak se ne pozdravljaju kad su protokolarno primorani nazočiti istim skupovima i sjediti slijeva i zdesna HDZ-ovom šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću. Javna je tajna da su i dosad bili rijetki petki kad su se međusobno nazivali i porazgovarali o nekom krupnijem državnom pitanju – što su morali i po službenoj dužnosti – kamoli sjeli uz kavicu ili o državnom trošku povečerali nešto delikatesno, makar u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju. Koju je vilu HDZ-ova „žena iz naroda“ – nezaustavljivo bildajući vlastiti image kao da će već sutra predsjednički izbori – nakanila adventski otvoriti građanima za prigodne katoličke tulume.
Foto: Lider Media
Zategnuti odnosi među ključnim državnim adresama na dvama elitnim zagrebačkim brdima već su pobudili medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju – recimo, u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Predsjednica RH i premijer nisu mala djeca iz srednjodobne vrtićke grupe, a ponašaju se blesavo. I to u javnom prostoru. Da ih svi gledaju. Nije ih sram. Ne toliko zato što građani ionako ne misle dobro ni o njima niti o poslu koji (ni)su obavili, a morali su i mogli, nego i stoga što su tih dvoje najodgovorniji za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Pogotovo ne u okolnostima kad je zemlja na koljenima, gledano po svim ključnim sastavnicama i parametrima. Od ekonomskih do društvenih i moralnih.
„Državničko“ zlo i naopako
Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović jest otpočetka mandata politička grešnica, koja je naobećavala građanima brda i doline, nevjerojatne količine meda i mlijeka (osobito mladima, koje je zaboravila već drugi dan po useljenju u Predsjedničke dvore!), vile i kule, brda i doline, a ništa nije ostvarila. Objektivno, nije ni mogla, jer za 99,9 posto toga nema ovlasti. Toliko je valjda znala unaprijed, ali je dijarejski izlijevala nevjerojatna obećanja. Ali i takva, neuvjerljiva i „vladarski“ neuspješna, sklona političkom soliranju/iskakanju u vanjskoj politici i na vojnom planu, manekenskih manira često bez smisla i ukusa, nakon gotovo tri godine što ih je mahom provela beskorisno trošeći novac siromašnih poreznih obveznika po inozemstvu, birajući i egzotične destinacije za obiteljski turizam, Plenkovićevoj je vladi i njemu osobno otvoreno kazala što ih ide. I bila je u pravu od prvog do zadnjeg slova svoje kritike. Mogla je i žešće da trenutni stanari Banskih dvora nisu iz istog stranačkog legla kao i ona, pa… Ipak, premijeru je kritika teško sjela.
Prije toga, suprotstavila mu se u povodu osnivanja saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor, koje je Plenković – svi se normalni građani i mediji pitaju zašto – pokušao na svaki način spriječiti. Ako ništa drugo, on osobno nema nikakvog krimena u svom CV-u ni u vezi s pustim milijardama kriminala u Agrokoru niti drugdje, gdje je HDZ bio umočen ne do grla, nego visoko preko glave, pa je tim čudnije zašto se toliko uzjogunio protiv oporbenog zahtjeva. Grabar-Kitarović je također imala kontra mišljenje o nastavku kurikulne reforme školstva, zagovarajući smijenjenog voditelja Borisa Jokića i njegovih petstotinjak stručnjaka što su doveli projekt do eksperimentalne faze. Plenković je, pak, za dovršenje/preinake te reforme birao svoje ljude na čelu s notornim konzervativkama Dijanom Vican iz Zadra i Jasminkom Buljan-Culej iz Ministarstva znanosti i obrazovanja optuženog za plagijat ministra Pave Barišića. Išao je niz dlaku konzervativnim radikalima s kojima šuruje u raznim nišama nevjerodostojne koalicijske vlasti (u parlamentu, ministarstvima…).
Poslije se cijela ta stvar srušila, jer je premijer, u dogovoru s desetkovanim ostacima novog koalicijskog partnera HNS-a, pustio kurikulne uzde tzv. nevisnoj ministrici Blaženki Divjak i odmah se sukobio s njom budući da je nadobudno povjerovala kako uistinu ima „slobodne ruke“. A nema, niti će imati. Čim je nakanila po svome, pa Vican i Biljan-Culej počela udaljavati od sebe, premijer je kočoperno skočio na zadnje noge. Dakako, da se ne zamjeri Katoličkoj crkvi, Željki Markić, vigilaristima Vincenta Johna Batarela i inom buljuku konzervativnih militanata radikalnog svjetonazora i političkih afiniteta. A ne može po onoj pučkoj ni vrit ni mimo.
Još je niz primjera disharmonije stajališta i primjetnog zahlađenja nikad zapravo osobito toplih, kamoli vrućih odnosa premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović, koji se dugo i dobro poznaju dok su sinkronizirano plivali u diplomatskim vodama. Globusov kolumnist i nekadašnji Vjesnikov urednik vanjske politike Jurica Körbler imenuje trenutno stanje „vrhuncem hladnog rata predsjednice i premijera“, jer ju on „ne doživljava“, a „njoj to smeta“. Slučajno ili ne, tek, „nisu je doživljavali“ ni bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović (što neki objašnjavaju međustranačkim rivalstvom: SDP drži vladu, HDZ Predsjednički ured) niti HDZ-ov premijerski izabranik Tihomir Orešković (oglušio se o njezin neargumentirani zahtjev za smjenom šefa SOA-e Dragana Lozančića, smjenama nekih diplomatskih predstavnika u inozemstvu…), pa je uistinu razložno upitati se je li problem u predsjednici Grabar-Kitarović ili u trojici premijera različitih političko-ideoloških profila što su se izredali u prošle tri godine.
Predsjednica Bijedne Naše, dakle, jest u pravu kad je premijeru Plenkoviću i vladi skresala krimen izostanka ključnih reformi i stranih ulaganja, impotentnu ekonomsku politiku, pad životnog standarda i neljudske radne odnose zbog čega će i Bugarska uskoro preteći RH u Uniji te krimen što demografska, pronatalitetna politika nije ključna među proračunskim prioritetima. Premijer i njegova traljava vlada s jedva 78 ruku saborske većine – i to neizvjesne, od glasovanja do glasovanja – nisu krivi za sve nagomilane negativnosti u prošlih 27 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), ali itekako jesu odgovorni što u godini mandata (plus HDZ u profućkanoj 2016.) nisu povukli učinkovite poteze niti dali vjerodostojne dokaze da haće za sanaciju nastale štete i sprječavanje daljnjeg klizanja zemlje u propast. Već i letimičan pogled na projekciju državnog proračuna za 2018. godinu učvršćuje uvjerenje da trenutna vlast nije socijalno osjetljiva i nema zrelu viziju učinkovitog razvitka zemlje u kojoj će građanima biti ugodno živjeti.
E sad, to da smo „svi pomalo krivi“ za to što nam jest kako jest, a nije nam dobro, čista je politička demagogija koja ostavlja gorak okus spoznaje da hrvatska predsjednica obranaški ustaje protiv esencijalnih interesa svoje zemlje i njezinih žitelja. Svi smo krivi, bez navodnika, samo za to što smo u prošlih 27 godina maloumno davali biračke glasove ljudima kakva je i predsjednica sama i strankama kakva je njezina matična, da bi izabrani iznevjerili povjerenje u svakom, pa i najgorem kriminalnom smislu. Nismo, pak, svi krivi za to što svaki četvrti građanin živi ispod praga siromaštva, što se rađa sve manje djece, što se živi u dužničkom ropstvu, pogoduje krupnom kapitalu i stranim zelenašima, što se ljudi masovno iseljavaju iz vlastite domovine, što RH više nema iole vrijednu industriju, nema agrar ni na trećini prijeratnog… Krivi su političari i njihove stranke koje su obnašale vlast, a to se dade utvrditi poimence i po stupnjevima kaznene odgovornosti.
Od 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), HDZ je s buljukom svojih i koalicijskih uhljeba 20 godina na vlasti, a SDP sedam godina. U tom su kukavičjem gnijezdu krivci za ovo što danas imamo/nemamo. Zašto ih Kolinda Grabar-Kitarović nije imenovala, redom i poimence: na čelu prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (hadezeovcima s dna kace i onima koji se takvim smatraju „Otac domovine“, sic, „veći“ od Ante Starčevića s neuhvatljive tisućice kuna), pa za Franjom svi odreda visoki državni dužnosnici/političari koje je osobno postavio i koji su kasnije klijentelistički dolazili za državno kormilo. Zašto ti ljudi nisu radili u interesu svih žitelja RH, nego za vlastitu i materijalnu korist zapadnih vlasnika državne RH-licencije?
Sada, kad je vrag sasvim odnio šalu, a Bijedna Naša gubi ravnotežu nad ambisom, nađe se izvjesna „žena iz naroda“ nezajažljivih ambicija bez pokrića demagoški docirati o tome kako smo „svi pomalo krivi“. Budalaština prvog reda, koja se mogla čuti još u bivšem, socijalističkom režimu kad je krivnja za promašaje također bila „svih nas“, a uspjesi personalizirani u sintagmi „Tito i Partija“. Ni Grabar-Kitarović, koja se osramotila micanjem Titove biste iz Predsjedničkog ureda eda bi tamo smjestila vlastitu kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom licitar-gardista za fotkanje s posjetiteljima, očito nije cijepljena protiv tog „komunistički jednoumnog“ gena – „moramo“, „trebamo“, „zalažemo se“, „želimo“… Dajte, prošla su kolektivistička vremena kada se politički nerad, nesposobnost, podobnost, nekvalificiranost, itsl. moglo politički zamotati u celofan i prodati indoktriniranoj masi.
Predsjednici Grabar-Kitarović je par dana kasnije valjda došlo iz debelog mesa do sivih vijuga da se premijer Andrej Plenković neće tek tako „odljutiti“ zbog njezine prozivke, pa je na marginama konferencije „Požari u Hrvatskoj: obrana i prevencija“ pobrzala popraviti štetu.
Činili su zlo, a ne nedovoljno
„Izjavila je kako bi bilo neodgovorno već sada, na polovici mandata (malo više, op. M.V.), razmišljati o idućem predsjedničkom mandatu te izrazila nezadovoljstvo jer su njezine posljednje izjave protumačene kao pokušaj kritiziranja vlade i pozicioniranja u političkom prostoru“, izvijestio je HRT u srijedu 15. studenoga. „Kazala je kako za stanje u posljednjih 25 godina ne može biti odgovorna jedna vlada, pogotovo ne ona koja je na vlasti tek godinu dana. ‘Odgovorni smo svi pomalo. U to uključujem i sebe jer sam bila ministrica vanjskih poslova u jednoj od prethodnih vlada. Nismo činili dovoljno. Nije da Hrvatska nazaduje koliko je problem da nas drugi prestižu’, ustvrdila je. Kada je riječ odemografskoj slici Hrvatske, kazala je da je ocjenu o ‘izvanrednom stanju’ tijekom godine izrekla već tri puta te da je iznijela podatke koje nitko od stručnjaka nije doveo u pitanje. ‘Držim da nema vremena za čekanje, moramo početi snažnije raditi na reformama kojima treba dati pravi sadržaj i smisao’, dodala je. Smatra da su mjere (izmjene Zakona o doplatku za djecu, povećanje broja vrtića) koje je predstavila ministrica Nada Murganić dobar početak, ali postoje i mnoge druge mjere.“
Bla, bla, bla… Alkari bi kazali – uništa! Mačkule se ne bi oglasile. Isprazno političko fraziranje – reci da nešto kažeš – kojim se samo pokušala posuti pepelom pred Plenkovićem. Kao što redovito čini kad se zaleti pred rudo i tresne čelom o zid. Takvo ponašanje ne pristoji državnici koja iznad svega sanja o tome da je javnost doživljava takvom: lijepom, inteligentnom, dobrodošlom u svakom društvu, politički jasnom i čvrstom… Zbog takve noćne more u kojoj se kobno miješaju ambicije i kruta zbilja (u kojoj ju „ne doživljavaju“ čak ni sudionici anketa rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop) kolateralno pribjegava na svojim seljakanjima Predsjedničkog ureda po RH i inim posjetima dijeliti – ne samo vrtićkoj djeci, i ne samo u Dubrovniku – vlastite fotošopirane fotografije s autogramom. Kao hollywoodska starleta iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
A Kolinda „žena iz naroda“ – ponosna imenjakinja „Colinde“ (1964.) kanadske pjevačice Lucille Starr, čijim je prepjevom „Kolinda“ tinejdžerska pop senzacija Zdenka Vučković hipnotizirala u rodilištu 29. travnja 1968. oca Branka Grabara – vlasnica ipak nije hollywoodska starleta niti su danas tridesete godine prošlog stoljeća, pa… Ako nju veseli dijeliti svoje fotografije općinstvu koje ih želi uzeti, a to nije zakonom zabranjeno, kao ni posprdni komentari u javnosti, neka joj bude. Na čast i slavu, kao što svećenici i časne sestre misle da će biti svete sličice djeci.
„Ipak“, zapisao je Jurica Körbler u Globusu, „posljednje oštre istupe predsjednice mnogi su shvatili ne samo kao crvenu krpu Banskim dvorima nego i kao uvertiru za buduće predsjedničke izbore. Teorija je napretek, od toga da se Kolinda Grabar-Kitarović željela odmaknuti od Vladine politike koja zaista nije previše efikasna, proširiti krug glasača izvan HDZ-a, do toga da ima ambicija i da, jednom, sama preuzme stranku ako Plenkoviću kola krenu nizbrdo. Oni najbolje obaviješteni o odnosu dvaju ‘političkih brda’ tvrde da je u ovom slučaju razlog nove konfrontacije predsjednice i premijera čvrsta odluka Kolinde Grabar-Kitarović da otvoreno progovori o stanju u zemlji, bez obzira na posljedice, pa i na to da je zbog toga Plenković ne podrži za drugi mandat.“
Bude li se natjecala za drugi mandat, a jamačno hoće ne iskrsne li joj u međuvremenu neka bolja apanaža u međunarodnoj diplomaciji, gdje ima i poznanstava, i (pro)američkih veza i osobnih ambicija, bez HDZ-a iza leđa neće imati velikih izbornih izgleda. Ne bude li Plenković do tih izbora zglajzao s čela stranke i vlade, bit će mu više u interesu imati „svoj“ adut na Pantovčaku, makar u Grabar-Kitarović, nego nekog iz oporbe. U HDZ-u, pak, još neko vrijeme neće biti na vidiku kapaciteta vrijednih za mjesto predsjednika države. Ako ćemo pošteno, nema takvih ni u SDP-u niti u ostatku političke oporbe, a pametni i ugledni izvan tih polova ionako nemaju prolaz prema državnom vrhu bez „blagoslova“ ovih što su u 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic) doveli zemlju na prosjački štap, ogadili je stranim ulagačima i širom otvorili vrata demografskom/iseljeničkom samoubijstvu. Reklo bi se, aktualna predsjednica Bijedne Naše može i dalje činiti što želi i s kim želi, a da joj to ne moraju biti ozbiljni minusi u predizbornoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku.
Dok je u politici tako – a jest, čak i gore nego što se izvana dade pojmiti – apel prije točno pet godina oslobođenog haaškog uznika Ante Gotovine sa zagrebačkog Trga bana Jelačića zvuči kao neslana šala: „Pobijedili smo. Rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti, svi zajedno“. Valjda mu se zato iza leđa onaj nesuđeni optuženik za ratni zločin nad srpskom starčadi u Gruborima general (?) Željko Sačić onako neukusno cerio? Bijedna se Naša otad gadno srozala na ljestvici uljuđenih i gospodarski vjerodostojnih država te ima velike izglede zadržati poziciju lokalne agencije za izdavanje dinastijsko-kontejnerskih viza za Reykjavik, Berlin, Stockholm, Dublin, London, Pariz, Toronto… Jer, Bijedna će Naša ostati zemlja dinastija na vlasti koje nemaju potrebu putovati u inozemstvo, osim kad treba odnijeti nove vreće novca u porezne oaze, te kontejnerskog naroda koji, pak, prodajom plastičnih boca ne može zaraditi ni za jednosmjernu kartu vlakom u svijet gdje se poštenim radom može zaraditi i nešto više od korice kruha.
Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković čudno i smiješno zvuče kad tjeraju visoku politiku i prodaju državničku pamet onima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost, a mediji istodobno obznanjuju, recimo, frapantne činjenice o kapitalnim pljačkama RH s manje-više lakrdijaških sudskih procesa (slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, predsjedničina intimusa s privatnih večera i rođendana Zdravka Mamića…) za koje se ne odgovara jer krimen otplahuta u zastaru, odvjetnici ga zamute ili se svjedoci predomisle, naprasno izgube pamćenje (recimo, nogometaši Luka Modrić i Dejan Lovren)… Je li odnos države/pravosuđa prema četverostrukom ubojici u prometu Tomislavu Horvatinčiću – nijednom nije bio kriv za prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama – potvrda dinastijske države Hrvatske u kojoj mali vozač, za razliku od velikog, ide iza rešetaka i zbog prolaska kroz žuto svjetlo na semaforu? Sada se kao nešto javlja da policija šalje Horvatinčića na prisilan zdravstveni pregled kako bi se ustanovilo treba li mu oduzeti vozačku dozvolu.
Jesmo li, gospođo predsjednice, „svi pomalo krivi“ zbog dinastije Ivice Todorića, zbog svega što je Hrvatskoj učinjeno pod tom tajkunskom egidom „nepoznata“ imovinskog podrijetla? Očito jesmo – mi, kontejnerski narod – jer svi premijeri od početka 1990-ih što se ovih dana redaju kao svjedoci pred Saborskim istražnim povjerenstvom za Agrokor nemaju pojma o tome tko je izmislio imotskog tajkuna Ivicu Todorića, kako je došao do enormne gospodarske imovine, tko mu je to omogućio, kada, zašto, kako je mogao neplaćati milijarde dobavljačima i državi, uzimati kredite bez pokrića, trošiti nezamislive svote na kraljevski život i, napokon, dovesti Bijednu Našu pred obveze s još nezamislivim posljedicama za svakog građanina ponaosob? Tko mu je dopustio? Svjedoci pojma nemaju: „Nisam sudjelovao u tome ni na koji način, ne znam… “
Foto: Siniša Hančić (PIXSELL)
Ne možemo kazati da smo svi pomalo krivi. Isključivo su krivi političari i politike od 1990-ih, odreda vodeći pojedinci i stranke, koji trebaju biti kazneno gonjeni, vlastitom slobodom i imovinom odraditi narodu nanesenu štetu, jer dobro plaćenu dužnost nisu obavljali kako su bili dužni – za opće dobro. Po zakonskim i moralnim normama. Bez iznimke, svak mora snositi sankcije prema svom udjelu u šteti, a ne biti „nedužan“ ekvivalentno poziciji na piramidi političke/financijske moći. To bi moralo vrijediti i za „nedužnog“ predsjednika Gradskog vijeća Vukovara Igora Gavrića, paradnog vlasnika crne kravate s ustaškim grbom iz predhadezeovskog razdoblja, koji je početkom 2016. nakon ponoći usred Grada heroja Mercedesom usmrtio 30-godišnjeg sugrađanina. Po predsjedničinoj logici, svi smo pomalo krivi i za obiteljskog nasilnika, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića (HDZ), koji je godinama (radi ambiciozne ljubavnice?) premlaćivao suprugu, ona se žalila i samom Plenkoviću („Moji suradnici nisu mi pokazali njezine e-mailove“, vadio se) i nikom ništa.
Eno ga, Tomaševića, s figom u džepu i dalje sjedi na izvrsno plaćenom mjestu župana sa strogom “no-no, Alojz“ kaznom iz HDZ-ove središnjice na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. „Svio smo krivi“ i za onog Mladena Jozinovića, direktora koprivničkog odlagališta otpada Piškornica d.o.o, koji sam sa sobom potpisuje isplatu milijun kuna bonusa, prima dvije plaće, a predsjednik Skupštine društva Piškornice je HSS-ov disident, koprivničko-križevački župan Darko Koren. Majka te rodila, kazao bi na sve to omiljeni virovitički gvardijan, bivši perspektivan boksač fra Rozo Brkić, pa „svi smo pomalo krivi“, samo oni koji uistinu jesu – nisu!
Majka te rodila, „svi smo krivi“!
Financijski su forenzičari u koncernu Agrokoru otkrili sablažnjive činjenice o bolesnom koristoljublju i kriminalnim manipulacijama nevjerojatnim milijardama kuna – čime se već bave i organi gonjenja – što je u 27-godišnjoj povijesti RH najteži primjer neodgovornosti i nedomaćinskog raspolaganja ne samo novcem nego i životnim sudbinama stotina tisuća zaposlenika, financijskom i gospodarskom stabilnošću zemlje. Bez obzira na psihijatrijsku anamnezu „domoljublja“ i materijalističkih apetita vlasnika Agrokora, vodećih članova dinastije Ivice Todorića i uvezanih političko-ekonomskih subjekata, taj se skandal stoljeća nije mogao dogoditi bez jataka u samom državnom vrhu. Ni bez Franje Tuđmana kojeg se moralo pitati tko će dobiti koji/koliki komad „socijalističkog/društvenog/ničijeg plijena“, kome će ići i koliki krediti što ih ne trab vraćati, itd. Ne može danas predsjednica Grabar-Kitarović farbati tunele bedastoćom da smo „svi pomalo krivi“. Ako ona jest, a jest jer je od 1992. dio političko-pljačkaške nomenklature ove zemlje, autor ovih redaka – nije kriv.
Pojedinosti forenzičkih nalaza izvan koordinata poslovne matematike – kojom se bave ekonomski analitičari i novčarski eksperti – s ljudske su, moralne i karakterne strane više nego zaprepašćujući. Recimo, da se ne plaćaju obveze dobavljačima (više od 42 milijarde kuna) i radnike drži na crkavici (prosječno nešto više od 3000 kuna), a izvlače boli glava svote za enorman dinastijski trošak života u (Kulmerovom) dvorcu, skupocjenu jahtu, automobile, helikopter, privatni otok (Smokvicu) s raskošnom infrastrukturom, kraljevsku vilu u Opatiji ali i, kako je neslužbeno saznao Jutarnji list, ljetovanje na Ibizi, skijanje u Alta Badiji, obiteljsko putovanje u Dohu, na Tajland, Ko Samui, kupnju brendova Victoria’s Secret, Jimmy Choo te posredstvom interneta luksuzne robe Net-a-Porter… Ne bi išlo ni u ameičkom tipu gramzljivog kapitalizma, a u otrcanoj zbilji Bijedne Naše fenomen Todorić zvuči kao science fiction.
Pitanje je samo jesu li hrvatski žitelji baš tolike ovce da će i dalje stoički trpjeti sve zlo što im serviraju nesposobni i nesavjesni političari, jer se ne znaju inteligentno i mirno oduprijeti, ili će napokon prevratnički u korist mase tzv. običnih ljudi i socijalne države i izaći na ulice i trgove, uzeti dinastijama sve što su im od 1990-ih otele/pokrale, u kriminalnom dosluhu s političkim jatacima. Kaže ona pučka: ćup ide na vodu dok se ne razbije. Ako to vrijedi i za premijer-predsjedničino farbanje tunela demagogijom, ma koliko to neki smatrali vrhuncem hladnog rata dvaju političkih brda, ima šanse.
tacno
Zategnuti odnosi između predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića pobudili su medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav politički brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Oni se ne smiju ponašati blesavo u javnom prostoru, jer su dvoje najodgovornijih za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Predsjednica je imala pravo kritizirati premijera i vladu, ali nije imala pravo naknadno se posipati pepelom tvrdnjom kako smo za katastrofalno stanje u Bijednoj našoj „svi pomalo krivi“. Nismo svi. Krivi su poimence političari i stranke što su 27 godina vodili RH: 20 godina HDZ i sedam godina SDP. I točka.
Marijan Vogrinec
Neozbiljno državno-političko društvo u zemlji ludila. Doba ludila za koje smo, javno se sramoti prdesjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović „svi pomalo krivi“. A, prevedeno na prostoseljački jezik, razumljiv i nepismenom čeljadetu, „svi smo pomalo krivi“ za to što drugi u Uniji brže napreduju od Bijedne Naše (kazala je na skupu ekonomista u Opatiji), za to što je Hrvatska demografski izumire te je u izvanrednom stanju a ne poduzima izvanredne mjere (ispalila je dan-dva kasnije u Vukovaru, otvarajući vojarnu „204. vukovarska brigada“, s osamdesetak inženjeraca iz Vinkovaca), „svi smo pomalo krivi“ i za to što je na djelu masovno iseljavanje iz zemlje jer nema dovoljno radnih mjesta, pristojnih plaća ni stanova za mlade obitelji… Napokon, „svi smo pomalo krivi“ za sve drugo što ne valja u državi, a sve drugo također ne valja.
Ništa nije dobro, pa ni to što je istinita ocjena katastrofalnog stanja u Bijednoj Našoj najviše zaboljela premijera Andreja Plenkovića te joj je, ne baš uvijeno, morao oponirati. Malo oštrije, nego što zna kad su posrijedi stranački autoriteti i HDZ-ovi interesi. Rezultat: više ne razgovaraju. Čak se ne pozdravljaju kad su protokolarno primorani nazočiti istim skupovima i sjediti slijeva i zdesna HDZ-ovom šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću. Javna je tajna da su i dosad bili rijetki petki kad su se međusobno nazivali i porazgovarali o nekom krupnijem državnom pitanju – što su morali i po službenoj dužnosti – kamoli sjeli uz kavicu ili o državnom trošku povečerali nešto delikatesno, makar u bivšoj Titovoj vili na Prekrižju. Koju je vilu HDZ-ova „žena iz naroda“ – nezaustavljivo bildajući vlastiti image kao da će već sutra predsjednički izbori – nakanila adventski otvoriti građanima za prigodne katoličke tulume.
Foto: Lider Media
Zategnuti odnosi među ključnim državnim adresama na dvama elitnim zagrebačkim brdima već su pobudili medijsku znatiželju i vrlo neugodne komentare među građanima. Tv-kamere surfaju – recimo, u utorak 14. studenoga na svečanosti dodjele Zlatne kune, priznanja tzv. uzornim gospodarstvenicima – po facama visokih državnih uzvanika u prvom redu kako lica kamenih okreću poglede jedno od drugog i prave se da se ne poznaju. Takva malodobna djeca nisu za obnašanje državne vlasti, čak ni za ikakav brak ili preljubničku vezu trajniju od dva dana. Predsjednica RH i premijer nisu mala djeca iz srednjodobne vrtićke grupe, a ponašaju se blesavo. I to u javnom prostoru. Da ih svi gledaju. Nije ih sram. Ne toliko zato što građani ionako ne misle dobro ni o njima niti o poslu koji (ni)su obavili, a morali su i mogli, nego i stoga što su tih dvoje najodgovorniji za državu i ustavno obvezni – surađivati. Ne duriti se jedno na drugo. Pogotovo ne u okolnostima kad je zemlja na koljenima, gledano po svim ključnim sastavnicama i parametrima. Od ekonomskih do društvenih i moralnih.
„Državničko“ zlo i naopako
Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović jest otpočetka mandata politička grešnica, koja je naobećavala građanima brda i doline, nevjerojatne količine meda i mlijeka (osobito mladima, koje je zaboravila već drugi dan po useljenju u Predsjedničke dvore!), vile i kule, brda i doline, a ništa nije ostvarila. Objektivno, nije ni mogla, jer za 99,9 posto toga nema ovlasti. Toliko je valjda znala unaprijed, ali je dijarejski izlijevala nevjerojatna obećanja. Ali i takva, neuvjerljiva i „vladarski“ neuspješna, sklona političkom soliranju/iskakanju u vanjskoj politici i na vojnom planu, manekenskih manira često bez smisla i ukusa, nakon gotovo tri godine što ih je mahom provela beskorisno trošeći novac siromašnih poreznih obveznika po inozemstvu, birajući i egzotične destinacije za obiteljski turizam, Plenkovićevoj je vladi i njemu osobno otvoreno kazala što ih ide. I bila je u pravu od prvog do zadnjeg slova svoje kritike. Mogla je i žešće da trenutni stanari Banskih dvora nisu iz istog stranačkog legla kao i ona, pa… Ipak, premijeru je kritika teško sjela.
Prije toga, suprotstavila mu se u povodu osnivanja saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor, koje je Plenković – svi se normalni građani i mediji pitaju zašto – pokušao na svaki način spriječiti. Ako ništa drugo, on osobno nema nikakvog krimena u svom CV-u ni u vezi s pustim milijardama kriminala u Agrokoru niti drugdje, gdje je HDZ bio umočen ne do grla, nego visoko preko glave, pa je tim čudnije zašto se toliko uzjogunio protiv oporbenog zahtjeva. Grabar-Kitarović je također imala kontra mišljenje o nastavku kurikulne reforme školstva, zagovarajući smijenjenog voditelja Borisa Jokića i njegovih petstotinjak stručnjaka što su doveli projekt do eksperimentalne faze. Plenković je, pak, za dovršenje/preinake te reforme birao svoje ljude na čelu s notornim konzervativkama Dijanom Vican iz Zadra i Jasminkom Buljan-Culej iz Ministarstva znanosti i obrazovanja optuženog za plagijat ministra Pave Barišića. Išao je niz dlaku konzervativnim radikalima s kojima šuruje u raznim nišama nevjerodostojne koalicijske vlasti (u parlamentu, ministarstvima…).
Poslije se cijela ta stvar srušila, jer je premijer, u dogovoru s desetkovanim ostacima novog koalicijskog partnera HNS-a, pustio kurikulne uzde tzv. nevisnoj ministrici Blaženki Divjak i odmah se sukobio s njom budući da je nadobudno povjerovala kako uistinu ima „slobodne ruke“. A nema, niti će imati. Čim je nakanila po svome, pa Vican i Biljan-Culej počela udaljavati od sebe, premijer je kočoperno skočio na zadnje noge. Dakako, da se ne zamjeri Katoličkoj crkvi, Željki Markić, vigilaristima Vincenta Johna Batarela i inom buljuku konzervativnih militanata radikalnog svjetonazora i političkih afiniteta. A ne može po onoj pučkoj ni vrit ni mimo.
Još je niz primjera disharmonije stajališta i primjetnog zahlađenja nikad zapravo osobito toplih, kamoli vrućih odnosa premijera Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović, koji se dugo i dobro poznaju dok su sinkronizirano plivali u diplomatskim vodama. Globusov kolumnist i nekadašnji Vjesnikov urednik vanjske politike Jurica Körbler imenuje trenutno stanje „vrhuncem hladnog rata predsjednice i premijera“, jer ju on „ne doživljava“, a „njoj to smeta“. Slučajno ili ne, tek, „nisu je doživljavali“ ni bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović (što neki objašnjavaju međustranačkim rivalstvom: SDP drži vladu, HDZ Predsjednički ured) niti HDZ-ov premijerski izabranik Tihomir Orešković (oglušio se o njezin neargumentirani zahtjev za smjenom šefa SOA-e Dragana Lozančića, smjenama nekih diplomatskih predstavnika u inozemstvu…), pa je uistinu razložno upitati se je li problem u predsjednici Grabar-Kitarović ili u trojici premijera različitih političko-ideoloških profila što su se izredali u prošle tri godine.
Predsjednica Bijedne Naše, dakle, jest u pravu kad je premijeru Plenkoviću i vladi skresala krimen izostanka ključnih reformi i stranih ulaganja, impotentnu ekonomsku politiku, pad životnog standarda i neljudske radne odnose zbog čega će i Bugarska uskoro preteći RH u Uniji te krimen što demografska, pronatalitetna politika nije ključna među proračunskim prioritetima. Premijer i njegova traljava vlada s jedva 78 ruku saborske većine – i to neizvjesne, od glasovanja do glasovanja – nisu krivi za sve nagomilane negativnosti u prošlih 27 godina tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), ali itekako jesu odgovorni što u godini mandata (plus HDZ u profućkanoj 2016.) nisu povukli učinkovite poteze niti dali vjerodostojne dokaze da haće za sanaciju nastale štete i sprječavanje daljnjeg klizanja zemlje u propast. Već i letimičan pogled na projekciju državnog proračuna za 2018. godinu učvršćuje uvjerenje da trenutna vlast nije socijalno osjetljiva i nema zrelu viziju učinkovitog razvitka zemlje u kojoj će građanima biti ugodno živjeti.
E sad, to da smo „svi pomalo krivi“ za to što nam jest kako jest, a nije nam dobro, čista je politička demagogija koja ostavlja gorak okus spoznaje da hrvatska predsjednica obranaški ustaje protiv esencijalnih interesa svoje zemlje i njezinih žitelja. Svi smo krivi, bez navodnika, samo za to što smo u prošlih 27 godina maloumno davali biračke glasove ljudima kakva je i predsjednica sama i strankama kakva je njezina matična, da bi izabrani iznevjerili povjerenje u svakom, pa i najgorem kriminalnom smislu. Nismo, pak, svi krivi za to što svaki četvrti građanin živi ispod praga siromaštva, što se rađa sve manje djece, što se živi u dužničkom ropstvu, pogoduje krupnom kapitalu i stranim zelenašima, što se ljudi masovno iseljavaju iz vlastite domovine, što RH više nema iole vrijednu industriju, nema agrar ni na trećini prijeratnog… Krivi su političari i njihove stranke koje su obnašale vlast, a to se dade utvrditi poimence i po stupnjevima kaznene odgovornosti.
Od 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic), HDZ je s buljukom svojih i koalicijskih uhljeba 20 godina na vlasti, a SDP sedam godina. U tom su kukavičjem gnijezdu krivci za ovo što danas imamo/nemamo. Zašto ih Kolinda Grabar-Kitarović nije imenovala, redom i poimence: na čelu prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman (hadezeovcima s dna kace i onima koji se takvim smatraju „Otac domovine“, sic, „veći“ od Ante Starčevića s neuhvatljive tisućice kuna), pa za Franjom svi odreda visoki državni dužnosnici/političari koje je osobno postavio i koji su kasnije klijentelistički dolazili za državno kormilo. Zašto ti ljudi nisu radili u interesu svih žitelja RH, nego za vlastitu i materijalnu korist zapadnih vlasnika državne RH-licencije?
Sada, kad je vrag sasvim odnio šalu, a Bijedna Naša gubi ravnotežu nad ambisom, nađe se izvjesna „žena iz naroda“ nezajažljivih ambicija bez pokrića demagoški docirati o tome kako smo „svi pomalo krivi“. Budalaština prvog reda, koja se mogla čuti još u bivšem, socijalističkom režimu kad je krivnja za promašaje također bila „svih nas“, a uspjesi personalizirani u sintagmi „Tito i Partija“. Ni Grabar-Kitarović, koja se osramotila micanjem Titove biste iz Predsjedničkog ureda eda bi tamo smjestila vlastitu kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvojicom licitar-gardista za fotkanje s posjetiteljima, očito nije cijepljena protiv tog „komunistički jednoumnog“ gena – „moramo“, „trebamo“, „zalažemo se“, „želimo“… Dajte, prošla su kolektivistička vremena kada se politički nerad, nesposobnost, podobnost, nekvalificiranost, itsl. moglo politički zamotati u celofan i prodati indoktriniranoj masi.
Predsjednici Grabar-Kitarović je par dana kasnije valjda došlo iz debelog mesa do sivih vijuga da se premijer Andrej Plenković neće tek tako „odljutiti“ zbog njezine prozivke, pa je na marginama konferencije „Požari u Hrvatskoj: obrana i prevencija“ pobrzala popraviti štetu.
Činili su zlo, a ne nedovoljno
„Izjavila je kako bi bilo neodgovorno već sada, na polovici mandata (malo više, op. M.V.), razmišljati o idućem predsjedničkom mandatu te izrazila nezadovoljstvo jer su njezine posljednje izjave protumačene kao pokušaj kritiziranja vlade i pozicioniranja u političkom prostoru“, izvijestio je HRT u srijedu 15. studenoga. „Kazala je kako za stanje u posljednjih 25 godina ne može biti odgovorna jedna vlada, pogotovo ne ona koja je na vlasti tek godinu dana. ‘Odgovorni smo svi pomalo. U to uključujem i sebe jer sam bila ministrica vanjskih poslova u jednoj od prethodnih vlada. Nismo činili dovoljno. Nije da Hrvatska nazaduje koliko je problem da nas drugi prestižu’, ustvrdila je. Kada je riječ odemografskoj slici Hrvatske, kazala je da je ocjenu o ‘izvanrednom stanju’ tijekom godine izrekla već tri puta te da je iznijela podatke koje nitko od stručnjaka nije doveo u pitanje. ‘Držim da nema vremena za čekanje, moramo početi snažnije raditi na reformama kojima treba dati pravi sadržaj i smisao’, dodala je. Smatra da su mjere (izmjene Zakona o doplatku za djecu, povećanje broja vrtića) koje je predstavila ministrica Nada Murganić dobar početak, ali postoje i mnoge druge mjere.“
Bla, bla, bla… Alkari bi kazali – uništa! Mačkule se ne bi oglasile. Isprazno političko fraziranje – reci da nešto kažeš – kojim se samo pokušala posuti pepelom pred Plenkovićem. Kao što redovito čini kad se zaleti pred rudo i tresne čelom o zid. Takvo ponašanje ne pristoji državnici koja iznad svega sanja o tome da je javnost doživljava takvom: lijepom, inteligentnom, dobrodošlom u svakom društvu, politički jasnom i čvrstom… Zbog takve noćne more u kojoj se kobno miješaju ambicije i kruta zbilja (u kojoj ju „ne doživljavaju“ čak ni sudionici anketa rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop) kolateralno pribjegava na svojim seljakanjima Predsjedničkog ureda po RH i inim posjetima dijeliti – ne samo vrtićkoj djeci, i ne samo u Dubrovniku – vlastite fotošopirane fotografije s autogramom. Kao hollywoodska starleta iz tridesetih godina prošlog stoljeća.
A Kolinda „žena iz naroda“ – ponosna imenjakinja „Colinde“ (1964.) kanadske pjevačice Lucille Starr, čijim je prepjevom „Kolinda“ tinejdžerska pop senzacija Zdenka Vučković hipnotizirala u rodilištu 29. travnja 1968. oca Branka Grabara – vlasnica ipak nije hollywoodska starleta niti su danas tridesete godine prošlog stoljeća, pa… Ako nju veseli dijeliti svoje fotografije općinstvu koje ih želi uzeti, a to nije zakonom zabranjeno, kao ni posprdni komentari u javnosti, neka joj bude. Na čast i slavu, kao što svećenici i časne sestre misle da će biti svete sličice djeci.
„Ipak“, zapisao je Jurica Körbler u Globusu, „posljednje oštre istupe predsjednice mnogi su shvatili ne samo kao crvenu krpu Banskim dvorima nego i kao uvertiru za buduće predsjedničke izbore. Teorija je napretek, od toga da se Kolinda Grabar-Kitarović željela odmaknuti od Vladine politike koja zaista nije previše efikasna, proširiti krug glasača izvan HDZ-a, do toga da ima ambicija i da, jednom, sama preuzme stranku ako Plenkoviću kola krenu nizbrdo. Oni najbolje obaviješteni o odnosu dvaju ‘političkih brda’ tvrde da je u ovom slučaju razlog nove konfrontacije predsjednice i premijera čvrsta odluka Kolinde Grabar-Kitarović da otvoreno progovori o stanju u zemlji, bez obzira na posljedice, pa i na to da je zbog toga Plenković ne podrži za drugi mandat.“
Bude li se natjecala za drugi mandat, a jamačno hoće ne iskrsne li joj u međuvremenu neka bolja apanaža u međunarodnoj diplomaciji, gdje ima i poznanstava, i (pro)američkih veza i osobnih ambicija, bez HDZ-a iza leđa neće imati velikih izbornih izgleda. Ne bude li Plenković do tih izbora zglajzao s čela stranke i vlade, bit će mu više u interesu imati „svoj“ adut na Pantovčaku, makar u Grabar-Kitarović, nego nekog iz oporbe. U HDZ-u, pak, još neko vrijeme neće biti na vidiku kapaciteta vrijednih za mjesto predsjednika države. Ako ćemo pošteno, nema takvih ni u SDP-u niti u ostatku političke oporbe, a pametni i ugledni izvan tih polova ionako nemaju prolaz prema državnom vrhu bez „blagoslova“ ovih što su u 27 godina državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti (sic) doveli zemlju na prosjački štap, ogadili je stranim ulagačima i širom otvorili vrata demografskom/iseljeničkom samoubijstvu. Reklo bi se, aktualna predsjednica Bijedne Naše može i dalje činiti što želi i s kim želi, a da joj to ne moraju biti ozbiljni minusi u predizbornoj kampanji za drugi mandat na Pantovčaku.
Dok je u politici tako – a jest, čak i gore nego što se izvana dade pojmiti – apel prije točno pet godina oslobođenog haaškog uznika Ante Gotovine sa zagrebačkog Trga bana Jelačića zvuči kao neslana šala: „Pobijedili smo. Rat pripada prošlosti. Okrenimo se budućnosti, svi zajedno“. Valjda mu se zato iza leđa onaj nesuđeni optuženik za ratni zločin nad srpskom starčadi u Gruborima general (?) Željko Sačić onako neukusno cerio? Bijedna se Naša otad gadno srozala na ljestvici uljuđenih i gospodarski vjerodostojnih država te ima velike izglede zadržati poziciju lokalne agencije za izdavanje dinastijsko-kontejnerskih viza za Reykjavik, Berlin, Stockholm, Dublin, London, Pariz, Toronto… Jer, Bijedna će Naša ostati zemlja dinastija na vlasti koje nemaju potrebu putovati u inozemstvo, osim kad treba odnijeti nove vreće novca u porezne oaze, te kontejnerskog naroda koji, pak, prodajom plastičnih boca ne može zaraditi ni za jednosmjernu kartu vlakom u svijet gdje se poštenim radom može zaraditi i nešto više od korice kruha.
Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković čudno i smiješno zvuče kad tjeraju visoku politiku i prodaju državničku pamet onima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost, a mediji istodobno obznanjuju, recimo, frapantne činjenice o kapitalnim pljačkama RH s manje-više lakrdijaških sudskih procesa (slučajevi Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, predsjedničina intimusa s privatnih večera i rođendana Zdravka Mamića…) za koje se ne odgovara jer krimen otplahuta u zastaru, odvjetnici ga zamute ili se svjedoci predomisle, naprasno izgube pamćenje (recimo, nogometaši Luka Modrić i Dejan Lovren)… Je li odnos države/pravosuđa prema četverostrukom ubojici u prometu Tomislavu Horvatinčiću – nijednom nije bio kriv za prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama – potvrda dinastijske države Hrvatske u kojoj mali vozač, za razliku od velikog, ide iza rešetaka i zbog prolaska kroz žuto svjetlo na semaforu? Sada se kao nešto javlja da policija šalje Horvatinčića na prisilan zdravstveni pregled kako bi se ustanovilo treba li mu oduzeti vozačku dozvolu.
Jesmo li, gospođo predsjednice, „svi pomalo krivi“ zbog dinastije Ivice Todorića, zbog svega što je Hrvatskoj učinjeno pod tom tajkunskom egidom „nepoznata“ imovinskog podrijetla? Očito jesmo – mi, kontejnerski narod – jer svi premijeri od početka 1990-ih što se ovih dana redaju kao svjedoci pred Saborskim istražnim povjerenstvom za Agrokor nemaju pojma o tome tko je izmislio imotskog tajkuna Ivicu Todorića, kako je došao do enormne gospodarske imovine, tko mu je to omogućio, kada, zašto, kako je mogao neplaćati milijarde dobavljačima i državi, uzimati kredite bez pokrića, trošiti nezamislive svote na kraljevski život i, napokon, dovesti Bijednu Našu pred obveze s još nezamislivim posljedicama za svakog građanina ponaosob? Tko mu je dopustio? Svjedoci pojma nemaju: „Nisam sudjelovao u tome ni na koji način, ne znam… “
Foto: Siniša Hančić (PIXSELL)
Ne možemo kazati da smo svi pomalo krivi. Isključivo su krivi političari i politike od 1990-ih, odreda vodeći pojedinci i stranke, koji trebaju biti kazneno gonjeni, vlastitom slobodom i imovinom odraditi narodu nanesenu štetu, jer dobro plaćenu dužnost nisu obavljali kako su bili dužni – za opće dobro. Po zakonskim i moralnim normama. Bez iznimke, svak mora snositi sankcije prema svom udjelu u šteti, a ne biti „nedužan“ ekvivalentno poziciji na piramidi političke/financijske moći. To bi moralo vrijediti i za „nedužnog“ predsjednika Gradskog vijeća Vukovara Igora Gavrića, paradnog vlasnika crne kravate s ustaškim grbom iz predhadezeovskog razdoblja, koji je početkom 2016. nakon ponoći usred Grada heroja Mercedesom usmrtio 30-godišnjeg sugrađanina. Po predsjedničinoj logici, svi smo pomalo krivi i za obiteljskog nasilnika, požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića (HDZ), koji je godinama (radi ambiciozne ljubavnice?) premlaćivao suprugu, ona se žalila i samom Plenkoviću („Moji suradnici nisu mi pokazali njezine e-mailove“, vadio se) i nikom ništa.
Eno ga, Tomaševića, s figom u džepu i dalje sjedi na izvrsno plaćenom mjestu župana sa strogom “no-no, Alojz“ kaznom iz HDZ-ove središnjice na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. „Svio smo krivi“ i za onog Mladena Jozinovića, direktora koprivničkog odlagališta otpada Piškornica d.o.o, koji sam sa sobom potpisuje isplatu milijun kuna bonusa, prima dvije plaće, a predsjednik Skupštine društva Piškornice je HSS-ov disident, koprivničko-križevački župan Darko Koren. Majka te rodila, kazao bi na sve to omiljeni virovitički gvardijan, bivši perspektivan boksač fra Rozo Brkić, pa „svi smo pomalo krivi“, samo oni koji uistinu jesu – nisu!
Majka te rodila, „svi smo krivi“!
Financijski su forenzičari u koncernu Agrokoru otkrili sablažnjive činjenice o bolesnom koristoljublju i kriminalnim manipulacijama nevjerojatnim milijardama kuna – čime se već bave i organi gonjenja – što je u 27-godišnjoj povijesti RH najteži primjer neodgovornosti i nedomaćinskog raspolaganja ne samo novcem nego i životnim sudbinama stotina tisuća zaposlenika, financijskom i gospodarskom stabilnošću zemlje. Bez obzira na psihijatrijsku anamnezu „domoljublja“ i materijalističkih apetita vlasnika Agrokora, vodećih članova dinastije Ivice Todorića i uvezanih političko-ekonomskih subjekata, taj se skandal stoljeća nije mogao dogoditi bez jataka u samom državnom vrhu. Ni bez Franje Tuđmana kojeg se moralo pitati tko će dobiti koji/koliki komad „socijalističkog/društvenog/ničijeg plijena“, kome će ići i koliki krediti što ih ne trab vraćati, itd. Ne može danas predsjednica Grabar-Kitarović farbati tunele bedastoćom da smo „svi pomalo krivi“. Ako ona jest, a jest jer je od 1992. dio političko-pljačkaške nomenklature ove zemlje, autor ovih redaka – nije kriv.
Pojedinosti forenzičkih nalaza izvan koordinata poslovne matematike – kojom se bave ekonomski analitičari i novčarski eksperti – s ljudske su, moralne i karakterne strane više nego zaprepašćujući. Recimo, da se ne plaćaju obveze dobavljačima (više od 42 milijarde kuna) i radnike drži na crkavici (prosječno nešto više od 3000 kuna), a izvlače boli glava svote za enorman dinastijski trošak života u (Kulmerovom) dvorcu, skupocjenu jahtu, automobile, helikopter, privatni otok (Smokvicu) s raskošnom infrastrukturom, kraljevsku vilu u Opatiji ali i, kako je neslužbeno saznao Jutarnji list, ljetovanje na Ibizi, skijanje u Alta Badiji, obiteljsko putovanje u Dohu, na Tajland, Ko Samui, kupnju brendova Victoria’s Secret, Jimmy Choo te posredstvom interneta luksuzne robe Net-a-Porter… Ne bi išlo ni u ameičkom tipu gramzljivog kapitalizma, a u otrcanoj zbilji Bijedne Naše fenomen Todorić zvuči kao science fiction.
Pitanje je samo jesu li hrvatski žitelji baš tolike ovce da će i dalje stoički trpjeti sve zlo što im serviraju nesposobni i nesavjesni političari, jer se ne znaju inteligentno i mirno oduprijeti, ili će napokon prevratnički u korist mase tzv. običnih ljudi i socijalne države i izaći na ulice i trgove, uzeti dinastijama sve što su im od 1990-ih otele/pokrale, u kriminalnom dosluhu s političkim jatacima. Kaže ona pučka: ćup ide na vodu dok se ne razbije. Ako to vrijedi i za premijer-predsjedničino farbanje tunela demagogijom, ma koliko to neki smatrali vrhuncem hladnog rata dvaju političkih brda, ima šanse.
tacno
