Ali otkud sad taj Rora u ovoj priči o nasilju koje toliko brine građanina Plenkovića? E pa vidite, taj je ratni huškač i cinični zapisničar umlaćivanja ratnih zarobljenika danas voditelj odjela za medije premijerova HDZ-a. I zato je gadljivo perfidna premijerova „zabrinutost“ zbog eskalacije nasilja, dok mu nije mrsko u blizini imati uživaoca u nasilju, medijskog pokrovitelja ratnih zločina, sve do zločina silovanja žena. Neobično? Ne, nego je to upravo tipična politička šizofrenija arogantne sitneži koja vlada ovdašnjim prostorima.
Kad se nedavno dogodio veliki protest novinara zbog ogromnog broja sudskih tužbi kojima se guši slobodno i kritično novinarstvo, kao da se dogodio i nije. Premijer je bahato ignorirao sva upozorenja novinara, a potom svjesno poturio laž o predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva koji da je otkaz na HTV-u dobio zbog vrijeđanja urednice, a ne zbog ukazivanja na cenzuru. Hrvatski premijer stoga je po potrebi lažljivac, ali i siledžija, jer nije drugo nego demonstracija moći i prijeteća obrana silnika bila ona gvozdena ograda oko zgrade Vlade i gomila do zuba naoružanih policajaca koji su čuvali premijerov brlog od mirnog i pristojnog novinarskog svijeta.
A onda se dogodio jedan drugi veliki
protest protiv nasilja nad ženama, protiv laži izvršne vlasti, to jest
apsolutne ignorancije Istanbulske konvencije kojom se predviđa
radikalnije suzbijanje obiteljskog nasilja. I gle čuda, tu se među
mnoštvom važnih faca iz političkog života, koje koriste svaku priliku za
vlastitu promociju, pojavio i glavni glumac male hrvatske farse,
premijer Plenković, nonšalantno odjeven, sav onako cool, baš kao neki
fini čovjek koji iznad svega ne podnosi nasilje. Ok, može nasilje nad
novinarima, nad manjinama, može i nasilje nad povijesnim istinama, može i
nasilje nad djecom koja su u školama izložena verbalnom nasilju iz
knjiga prepunih ksenofobije i pedagogije mržnje… Ali, eto, ovaj mu se,
mahom ženski, skup učinio zgodnim za samopromociju jer on je, jel’te,
bio zagovornik potpisivanja Istanbulske konvencije kojoj su se strasno
protivili desni radikali kojima on, zna se, ne pripada, pa je šef
partije – čiji je važni član i župan mlatio svoju ženu godinama, ona
molila premijera za pomoć, a ovaj je ignorirao – izjavio kako on misli
da nasilje treba tretirati kao kazneno djelo jer „ćemo jedino tako moći
smanjiti taj fenomen koji je zaista krupan u društvu“, docirao je i još
dodao kako je tu manje kao predsjednik Vlade, a više „kao građanin,
zabrinut za sudbinu onih koji su se našli pod udarom nasilja“. I dok su
govornice upozoravale na porast obiteljskog nasilja, izostanak prave
reakcije policije i sudova, to jest državnih službi, građanin Plenković
zgražao se nad činjenicom da Vlada premijera Plenkovića nije u tri
godine učinila ništa na smanjivanju obiteljskog nasilja, štoviše u
svakoj od tri godine mandata ove vlade ubijeno je po 20 žena, pretučeno
njih više od 400, a nasilje nad ženama sudovi i dalje tretiraju tek kao
sitni prekršaj iznerviranog partnera. Uostalom i onoga je župana koji
je godinama tukao svoju ženu premijer izbacio iz stranke tek zbog
medijskog pritiska.
I dok je „zabrinuti građanin“ Plenković
slušao kako aktivistice navode da se u Hrvatskoj ženama, žrtvama
nasilja, ne osigurava sustavna podrška, da nasilje nakon onoga kućnoga
postaje i institucionalno i ne tretira se kao kazneno djelo, dotle je
kćerka još jednog važnog člana premijerove partije iznijela podatke o
višegodišnjem očevom nasilju, onome zbog kojega je tako zabrinut
građanin Plenković. Zabrinut upravo onoliko koliko ga brine nasilje nad
novinarima, izloženima stalnim sudskim progonima, nasilje nad
neprofitnim medijima koji se gase jedan za drugim jer ministrica kulture
ne smatra da takvi mediji obogaćuju društvenu scenu, a i nisu podložni
partijskoj stezi, zabrinut zbog izvještaja Vijeća Evrope o eskalaciji
rasističkog nasilja u Hrvatskoj i govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i
Roma, uz kritiku neodgovarajuće reakcije vlasti.
Sve u svemu, zajebant je taj građanin
Plenković kojemu svako nasilje strašno ide na živce i koji se samo
pretvara da je on predsjednik Vlade. U protivnom, ako je taj isti lik
ujedno i premijer, stvari s nasiljem postaju mnogo jasnije.
„Zarobljeni četnici smješteni su u
sportskoj dvorani u Odžaku. Ozračje kužno, mirisi fukare, nečisti i
serbske zlosti. Prava bjesomučna gomila“, pisao je 1992. u tjedniku
Hrvatski bojovnik stanoviti Andrej Rora, o logoru u mjestu Odžak, u
Bosni, u kojemu je Hrvatska vojska držala i mučila zarobljene srpske
vojnike i civile, a zbog čega su donesene presude za ratne zločine nad
zatvorenicima, od kojih su četvorica ubijena. Isti je „reporter“
devedesetih pisao ili uređivao neke od najekstremnijih, šovinističkih
novina. I naravno da zbog svojih tekstova nije suđen, niti je zbog
promoviranja najgoreg nasilja nad ženama snosio sankcije. “Dosad su
zarobili 15 četnika, među njima i jednu četnikušu. Kažu prava ženska.
Što s njom rade, nismo pitali. Bosna puna sevdaha“, pisao je Rora o
zatočenicama logora u Odžaku, od kojih je većina silovana.
Ali otkud sad taj Rora u ovoj priči o nasilju koje toliko brine građanina Plenkovića? E pa vidite, taj je ratni huškač i cinični zapisničar umlaćivanja ratnih zarobljenika danas voditelj odjela za medije premijerova HDZ-a. I zato je gadljivo perfidna premijerova „zabrinutost“ zbog eskalacije nasilja, dok mu nije mrsko u blizini imati uživaoca u nasilju, medijskog pokrovitelja ratnih zločina, sve do zločina silovanja žena. Neobično? Ne, nego je to upravo tipična politička šizofrenija arogantne sitneži koja vlada ovdašnjim prostorima.
