Novi Zagreb od Zagreba razlikuje se po tome što je novozagrebačka povijest još uvijek kraća od očekivanoga čovjekovog životnog vijeka. Tako tu žive dame i gospoda koja živo pamte vrijeme nastanka ovoga grada. Pamte kako su kopani duboki temelji Jelinekovih tornjeva, pamte melioraciju bara i močvara, izgradnju limenki koja je podsjećala na slaganje lego kockica, pamte kako su im pred očima, dok su sedamdesetih vješali rublje po svojim balkončićima, nicala nova naselja, i pamte kako je novozagrebačka toponomastika, koju su, prema legendi, smišljali u nekakvom bircu pjesnik i njegov kolega, postepeno ulazila u govor i u svijest Novozagrepčana.
Novi Zagreb od Zagreba razlikuje se po tome što naši stariji susjedi pamte bulu novozagrebačkog Bele IV, pamte biskupa Duha, najezde Avara i Turaka, i sve ono drugo za što su Zagrepčanima, ili Starozagrepčanima potrebne povijesne knjige i arheologija.
U tom Novom Zagrebu odvajkada, preciznije od vremena njegova nastanka, postoje minijaturni frizerski saloni. U prizemljima nebodera, u adaptiranim prizemnim stanovima limenki, tijesni i skromni, s jednom ili najviše dvije frizerke, haubom koja se odavno ne koristi, ali stoji tu kao znak i totem, sa zrcalima iz Ikee, i s pločom na kojoj je naziv lokala i ime vlasnika.
Ta ploča uvijek je malo skrajnuta, budući da to nije pravi dućan, s pravim izlogom i zasebnim ulazom, nego se radi o improvizaciji, koja nikada neće sasvim urasti u prostor i u građevinu, jer projektant jednom davno nije predvidio da tu bude lokal. Novozagrebački se frizerski saloni po tome razlikuju od onih zagrebačkih.
A razlikuju se i još po nečemu: tu ne dolaze mušterije iz svih dijelova grada, tu ne friziraju čuvene frizerke, koje umiju umiješati boju bolje nego Tizian i Tiepolo, i kod kojih dolaze estradne zvijezde i Ivica Todorić. Tu, u te novozagrebačke salone, dolazi neki puno ozbiljniji svijet.
Gospođa s dvanaestog kata, koja drži do toga da i u devedesetoj dvaput mjesečno dolazi na frizuru. Prodavačice iz periferijskih dućana, svršene studentice pred odlazak na prvi razgovor za posao, radnice kojima je od sveg životnog luksuza ostalo samo to da idu frizeru… Osim toga, većina tih novozagrebačkih frizerskih salona je uniseks. Tu je dolazio, dok se nije upokojio, i gospodin one gospođe s dvanaestog kata. Pa su zajedno, ruku pod ruku, svježe frizirani, dočekivali unuke kad bi im jednom u dvije godine svratili iz bijela svijeta.
Novozagrebački saloni važna su mjesta tog grada koji živo pamti svoju mladost i vremena svoga nastajanja: tu se dolazi pred smrt i pred konačno preseljenje u starozagrebački krematorij. Frizeraji su mjesta koja i sirotinji čuvaju iluziju ljepote i mladosti. Iluziju da su gospoda. Zagreb je, Novi, koliko i stari, grad gospode.
Sabina Samardžija hrabra je frizerka iz Sigeta. Njezina hrabrost sastoji se u tome što je javnosti na ravnanje predala informaciju da ju je državna inspekcija kaznila što je pri zaokruživanju cijena u eurima bojenje kose poskupila za devet centi, a žensko šišanje za trideset šest centi. Kažnjena je tako da ukupno plati 3.318,07 eura. Da bi samo svojim “poskupljenjem” zaradila novac u visini propisane kazne, gospođa Sabina morala bi šišati 9216,86 novozagrebačkih gospođa. Ili bi morala obojati kosu 36.867,4 gospođe.
Nešto bi bolje prošla ako bi cjelokupnu cijenu usluge uložila u otplaćivanje duga pravednoj državi, ali ni tada odmjerena kazna ne bi bila u skladu s “prekršajem” ili sa “zlodjelom” koje je gospođa Sabina počinila. Kada kazna za nešto nije u skladu s prekršajem, stvarnim ili fiktivnim (kao što je u ovom slučaju fiktivni), tada je riječ o strategiji žrtvenog ovna, ili strategiji Pedra.
Kažnjavajući gospođu Sabinu državna inspektorica, preciznije Andrija Mikulić, ministar Filipović i premijer Plenković služe se metodom karakterističnom za neslobodne države i razbojničke družine: kažnjavaju pojedinca radi tobožnjeg prekršaja, da bi zaštitili razbojnički princip.
Mikulić, Filipović, Plenković, njihova družina, kao i mediji koje kontroliraju, nemaju ni načina, a ni želje da kazne one koji su doista iskoristili konverziju za podizanje cijena od po trideset-četrdeset posto, recimo redom sve velike lance prehrambenih trgovina i supermarketa, pa zlostavljaju ljude poput frizerke iz Sigeta.
Zlostavljaju nemoćne, uplašene i obeznađene radnike i sitne obrtnike, koji nisu na vrijeme pobjegli u Irsku, Njemačku, kojekuda. I kojima je, pored svega ostalog, stalo do one stare gospođe s dvanaestog kata. Jer ako oni odu u Irsku, što će biti s njom, koju još samo ta frizura drži na životu?
Nije lako otići u Irsku ako ovdje ostavljaš nekoga svog. I ako voliš domovinu, jer domovina voli tebe. A domovina ti nije nešto apstraktno, nego tvoj neboder, tvoje limenke, tvoj kvart.
Ali ne bismo o ovom danas govorili da gospođa Sabina Samardžija nije doista hrabra žena. Prijavivši razbojništvo koje je nad njom počinila inspekcija, prijavivši razbojništvo koje je nad njom počinila država potvarajući je da je ona, Sabina, ta razbojnica, ona je postupila drukčije nego što postupa golema većina građana naše zemlje, a onda i golema većina sitnih poduzetnika, obrtnika, radnika, zanatlija, vlasnika kafića, kuhara i konobara…
Oni kad ih država ovlašteno opljačka, kad ih prevari, kad ih ciljano dovede na prosjački štap da bi vazalski pogodovala svim tim lidlovima, konzumima, de-emovima i ostalim kurvinskim briselima, samo skrušeno pognu glavu i odustanu čas prije nego što će oni i njihova djeca početi gladovati. Ali sve dok zbilja ne završe u Irskoj, pa čak i tada, oni neće učiniti ono što je učinila hrabra i čestita gospođa Sabina Samardžija, vlasnica i jedina frizerka u jednom novozagrebačkom uniseks frizeraju.
Oni se boje javnosti, oni se plaše države i njezinih institucija, njih su bijednici na položajima u Vladi, Saboru i kojekakvim institucijama, komisijama i inspekcijama uspjeli uvjeriti da su nešto krivi.
Gospođu Samardžiju nisu, za razliku od njezinih supatnika i pripadnika iste društvene klase, uspjeli uvjeriti da je kriva, i da je još dobro prošla. Ona je javnim učinila njihovo razbojništvo! I to je, možda, hrabrije nego se, poput Roberta Saviana, poigravati s talijanskom mafijom. Saviana će, možda, netko ubiti, ali će istovremeno na njegovoj strani biti milijuni ljudi.
Tko je na strani frizerke iz Sigeta? Sindikat? Poduzetničke udruge? Ne, oni će njezin slučaj samo dalje zloporabiti da bi zaštitili sve te lidlove, konzume i njima slične od tobožnje harange i hajke koju Vlada vodi protiv njih.
Hrabra gospođa Samardžija u ovakvoj, bolesnoj i degeneriranoj zajednici postoji samo za mušterije iz svoga frizeraja. Ali ni oni se neće usuditi ništa da kažu.
I njih je država, uglavnom bezumnom pljačkom, koja se provodi na legalan i na ilegalan način, uspjela uvjeriti u to da su nešto krivi. Kao što, možda, i jesu krivi, jer je u državi koja se služi ovakvim oblicima razbojništva zakoni tako postavljeni da je sitnim i nezaštićenim pojedincima teško, ili nemoguće, živjeti a da takve zakone ne krše.
Inspekcija Andrije Mikulića neće biti kažnjena zbog provedenog razbojništva nad gospođom Sabinom Samardžijom, niti će gospodin Mikulić napokon biti potjeran s dužnosti. Stvori li se pritisak javnosti i onih malobrojnih doista slobodnih medija, identificira li se javnost s frizerkom iz Sigeta, mikulićevci će velikodušno povući svoju odluku, pa će frizerki samo uputiti upozorenje. Ali razbojništvo time neće biti poništeno.
Pogotovu što će se još jednom pokazati da se građanin samo sretnim spletom okolnosti može zaštititi od ove vrste administrativnog nasilja i materijalnog i moralnog pritiska države. Koliko je onih za koje se nikad i ne sazna? Koliko je onih koji nemaju tu vrstu građanske hrabrosti?
Pa, zaboga, zar je Hrvatska doista takvo društvo i takva zajednica da je njezinim građankama i građanima potrebno junaštvo Rade Končara da bi u Novom Zagrebu držali frizeraje?
Dakle, čak i ako mikulićevci ponište svoju odluku, čak i ako se ministar Filipović osobno ispriča gospođi Sabini i kao osobni znak pažnje pokloni joj fen, čak i ako joj Plenković lično dođe na frizuru – što sve skupa nije baš jako vjerojatno – cilj razbojništva bit će ostvaren. Građani će ostati zastrašeni iluzijom o zakonitosti postupka. Iluzijom o zakonitosti državnog razbojništva.
Poznajem jednog zagrebačkog kestenjara, hrvatskog branitelja, kojemu je istekla dozvola za njegovu minijaturnu kestenjaru pred sam kraj Bandićeva života. Možemaši mu dozvolu ne produžuju, ali on je i njima zahvalan jer ga puštaju da radi ilegalno. Prestravljeno je reagirao na moju ponudu da njegov slučaj iznesem u javnost.
Da ga zaštitim, sad ću reći da sam priču o njemu izmislio.
Nismo svi hrabri kao gospođa Sabina Samardžija. Jedno je ići na neprijateljske metke, a nešto sasvim drugo je ići na pečate i paragrafe.
