Kolinda Grabar-Kitarović, koja svoj odnos prema ustaškom pozdravu pravda savjetničkom ‘greškom’, itekako je pobjediva na izborima. Ona je ličnost bez autentičnog političkog talenta, bez dubljih uvjerenja i sposobnosti da razlikuje dobro i zlo mimo brige za svoju poziciju te bez ikakve vjerodostojnosti u zalaganju za bilo koju ideju
Četiri godine dosad neupamćenog i povremeno bizarnog političkog i moralnog glavinjanja predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović završilo je njezinim akrobatskim doskokom pod skute HDZ-a, to jest premijera Andreja Plenkovića, jer je konačno shvatila ono što je odavno bilo jasno: bez jasne i pune podrške HDZ-a ne može ni sanjati o drugom predsjedničkom mandatu, a Plenković je dao do znanja da je, u slučaju neposluha i koketiranja s njegovim neprijateljima s radikalne desnice, spreman istaknuti drugog HDZ-ovog predsjedničkog kandidata umjesto Grabar-Kitarović, pa makar time svoju stranku izložio opasnosti da na Pantovčaku od 2020. godine nema svog čovjeka. Premda predsjedničina najnovija politička vratolomija zasad nije ostavila vidljive tragove na njezinom rejtingu, nije baš izvjesno da će tako ostati još gotovo godinu dana, koliko ima do izbora. Naročito kad se uzme u obzir da je riječ o ličnosti bez autentičnog političkog talenta, bez dubljih uvjerenja i sposobnosti da razlikuje dobro i zlo mimo brige za svoju poziciju te bez ikakve vjerodostojnosti u zalaganju za bilo koju ideju i u poduzimanju bilo kakvih političkih akcija. I naročito kad se zna da je među svoje ljute neprijatelje regrutirala sve političke opcije desnije od HDZ-a, a među njima i svoje dojučerašnje bliske suradnike i interesno motivirane simpatizere poput Mate Radeljića, Velimira Bujanca, Brune Esih, Vlade Galića…
‘Ja sam počinila grešku kada sam rekla da je ‘Za dom spremni’ povijesni pozdrav jer su mi to rekli neki od mojih savjetnika. Prihvaćam činjenicu da to nije hrvatski povijesni pozdrav. Poanta izjave je tada bila ipak da je on neprihvatljiv i kompromitiran’, kazala je predsjednica Republike prošle subote na drugoj konferenciji za novinare u dosadašnje četiri godine mandata.
Naravno da je pozitivno što se Grabar-Kitarović odrekla relativizacije ili afirmacije ustaškog pozdrava, no način na koji je to učinila, kad je to učinila i zašto je to učinila gotovo da sasvim poništava njezin formalni zaokret nabolje. Kao da u prethodne četiri godine nije bilo ništa, predsjednica Republike odlučila se hladnokrvno narugati javnosti: svalila je na jednog suradnika – odmah se prepoznao donedavni savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić – svu odgovornost za svoje višegodišnje davanje podrške hrvatskom suživotu s ustaškim pozdravom, kao da je taj savjetnik ikakav autoritet za spomenuto pitanje i kao da ju je Radeljić spriječio da čita i sluša što o rečenoj krilatici kazuju upućeniji i istinoljubiviji od ekstremno desnog savjetnika fokusiranog na dnevnopolitičko spletkarenje te proizvodnju spinova i zavjera. Činjenica da je predsjednica posegnula za ovako infantilnim opravdanjem jasno govori o njezinoj nedoraslosti visokoj funkciji i o njezinom nerazumijevanju političkog i državničkog posla. Kao što je do jučer tvrdila da je ‘Za dom spremni’ drevni hrvatski pozdrav, i pritom bila motivirana podilaženjem najcrnjoj desnici i najgorem dijelu našeg društva, tako sad tvrdi drukčije motivirana nužnošću usklađivanja svojih stavova s aktualnim ideološkim pogledima HDZ-a, a sve u nastojanju da sačuva moć, bez obzira na to što predsjednica države ne zna za što bi upotrijebila tu moć, osim za zadovoljenje vlastite taštine i egocentrizma. I logično je da je tako, s obzirom na to da za posjedovanje ideje ipak treba imati nešto barem nalik uvjerenjima i principima te doživljavati svijet i politiku ipak malo šire od pitanja vlastite popularnosti.
Jedina strategija Kolinde Grabar-Kitarović u pokušaju osvajanja drugog mandata sastoji se dakle u poricanju i zaboravu dojučerašnje sebe s pretenzijom da čitava javnost to prihvati poput neke prirodne pojave: četiri godine predsjednica govori i čini jedno, a sad je, eto, sasvim okrenula ploču, ovo je sad prava ona i sve što je bilo dosad prebrišite mokrom spužvom, sad sve kreće ispočetka, uz obavezu svekolikog zgražanja nad desničarskim primitivizmom razočaranih predsjedničinih obožavatelja na društvenim mrežama i na forumima ‘suverenističkih’ medija. To je onaj svijet čije je proustaške sentimente u prethodne četiri godine hranila Grabar-Kitarović svojim tezama o starom hrvatskom pozdravu, ali i premijer Plenković i njegova vlada svojim stavom o ‘dvostrukim konotacijama’ pozdrava ‘Za dom spremni’, jer su htjeli glasove tih ljudi, a sad kad su svoju politiku odlučili bazirati na otklonu od radikalne desnice i proustaških populista, e sad su ti ljudi neprijatelji i nepismena rulja, dok su oni – Grabar-Kitarović i Plenković – žrtve govora mržnje i društveni štit od malignih strujanja zdesna. Nije im smetalo i ne smeta im to što država financira i podupire brojne udruge i pojedince koji manje ili više otvoreno veličaju NDH i negiraju Jasenovac, jer oni se žele obračunavati sa svojom desnom političkom konkurencijom, ali ne žele ostati bez glasova s tog krila političkog spektra. Zašto bismo vjerovali da se Grabar-Kitarović, u slučaju da ponovno bude izabrana, neće vratiti radeljićevskoj političkoj fazi, jer joj HDZ tada više neće trebati, i jer smo vidjeli da može i ovako i onako, ovisno o interesnim proračunima i trenutnim potrebama ega?
Predsjedničina je nevolja u tome što je predugo uživala u savezništvu persona poput Bujanca i Radeljića, persona kojima mentalni sklop ne dopušta da se olako pomire s iskorištenošću i odbačenošću, a pritom ne poznaju skrupule i ne biraju osvetnička sredstva. Radeljić je bio uključen u kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i četiri je godine bio njezin ključni savjetnik, što znači da je upoznat s brojnim tajnama Pantovčaka, među kojima nesumnjivo postoji i obilje kompromitantnih storija, a bivši savjetnik pokazuje spremnost da o tome dozirano javno govori. Valjda su predsjednica Republike i Sigurnosno-obavještajna agencija zbog toga pokušali preventivno zastrašiti Radeljića i odvratiti ga od nanošenja političke štete donedavnoj poslodavki, no ta je operacija evidentno propala, a Radeljić je dovoljno lukav da se predsjednici ne osvećuje upotrebom podataka formalno zaštićenih tajnošću, jer i mimo toga ima dovoljno repromaterijala za blaćenje. Bujanec pak ima televizijsku emisiju kao relativno utjecajan poligon za desničarsku agitaciju i za napade na neistomišljenike. Ovoj dvojici sigurno će se, u većoj ili manjoj mjeri, priključiti i Zlatko Hasanbegović, i Nikola Grmoja, i Božo Petrov, i Željka Markić, i Željko Glasnović, i Hrvoje Zekanović, i Ivan Penava, i Ruža Tomašić, i Anto Đapić… Pitanje je hoće li se pridružiti Zdravko Mamić i Tomislav Karamarko. S druge strane, predsjednica u svom suradničkom okruženju, izuzev epizodnog Mate Granića, nema doslovno nikoga s relevantnim političkim iskustvom i imenom, a do izbora je razmjerno dugih desetak mjeseci, dovoljno da se među biračima uhvati ponešto od katrana i perja što će zdesna biti istresani po njezinom liku i djelu. Naravno, dovoljno i da se stvari još jednom izokrenu, to jest da većina desnih tvrdolinijaša, ipak, dođe do zaključka da im je na Pantovčaku prihvatljivija i ovakva Grabar-Kitarović od nekog s lijevo-liberalne scene.
Iako trenutačno prilično uvjerljivo vodi u istraživanjima javnog mnijenja i iako ju je Žarko Puhovski još ljetos ovjenčao drugim mandatom, Grabar-Kitarović itekako je pobjediva na predstojećim predsjedničkim izborima, a u prilog tome govore i njezini posljednji manevri uvjetovani, ponajprije, nesigurnošću i strahom od poraza, što su odlične okolnosti za srljanje u nove greške i gafove. Za početak, bezrezervno svrstavanje pod skute HDZ-a i HDZ-ove – ipak većinski nepopularne – vlade nije potez koji donosi prednost, jer za predsjedničku funkciju treba imati više od pedeset posto glasova. Taj potez osigurava ozbiljnu logističku i financijsku podršku, ali ne treba očekivati da će se HDZ u drugoj kampanji Grabar-Kitarović angažirati onako vatreno i jedinstveno kao što je to bilo 2014. i 2015. godine. Tada je najveći posao obavio Milijan Brkić, koji je danas marginaliziran u HDZ-u i kojeg bi se Plenković najradije riješio: čini se da pokušaj eliminacije preko afere SMS – u kojoj je USKOK optužio Franju Vargu i Blaža Curića – nije uspio, no to nikako ne znači da Brkić može biti miran.
Drugo, grupacija desnija od HDZ-a sigurno će imati svog predsjedničkog kandidata ili kandidatkinju, ili više njih, s ukupnim dosegom od desetak posto, a ako se kandidiraju Milan Bandić i netko ispred Živog zida, brojka se penje na više od 20 posto. Koliki će dio tih birača glasati u drugom krugu za Grabar-Kitarović? Dobar ili veći dio sigurno hoće, ali valja imati na umu da je aktualna predsjednica pobijedila Ivu Josipovića vrlo tijesno, s tridesetak hiljada glasova razlike, dakle svaki joj je birač važan.
I treće, pokušaj kompenziranja otpalih desnih glasača novim glasačima na političkom centru krajnje je neizvjesna avantura, čiji ishod, međutim, ne ovisi samo o Kolindi Grabar-Kitarović. Ovisi i o tome tko će biti glavni kandidat stranaka smještenih lijevo od centra, odnosno kandidat koji će ući u drugi krug izbora, i hoće li taj kandidat uspjeti zaustaviti nastojanje aktualne predsjednice da privuče simpatije umjerenijeg dijela birača. To je moment koji će presudno utjecati na rezultat izbora, moment o kojem bi morali voditi računa čelnici lijevih i liberalnih stranaka kad budu odlučivali o kandidatu iza kojeg će stati.
portalnovosti
Četiri godine dosad neupamćenog i povremeno bizarnog političkog i moralnog glavinjanja predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović završilo je njezinim akrobatskim doskokom pod skute HDZ-a, to jest premijera Andreja Plenkovića, jer je konačno shvatila ono što je odavno bilo jasno: bez jasne i pune podrške HDZ-a ne može ni sanjati o drugom predsjedničkom mandatu, a Plenković je dao do znanja da je, u slučaju neposluha i koketiranja s njegovim neprijateljima s radikalne desnice, spreman istaknuti drugog HDZ-ovog predsjedničkog kandidata umjesto Grabar-Kitarović, pa makar time svoju stranku izložio opasnosti da na Pantovčaku od 2020. godine nema svog čovjeka. Premda predsjedničina najnovija politička vratolomija zasad nije ostavila vidljive tragove na njezinom rejtingu, nije baš izvjesno da će tako ostati još gotovo godinu dana, koliko ima do izbora. Naročito kad se uzme u obzir da je riječ o ličnosti bez autentičnog političkog talenta, bez dubljih uvjerenja i sposobnosti da razlikuje dobro i zlo mimo brige za svoju poziciju te bez ikakve vjerodostojnosti u zalaganju za bilo koju ideju i u poduzimanju bilo kakvih političkih akcija. I naročito kad se zna da je među svoje ljute neprijatelje regrutirala sve političke opcije desnije od HDZ-a, a među njima i svoje dojučerašnje bliske suradnike i interesno motivirane simpatizere poput Mate Radeljića, Velimira Bujanca, Brune Esih, Vlade Galića…
Napadima Mate Radeljića i Velimira Bujanca na predsjednicu sigurno će se priključiti i Hasanbegović, i Grmoja, i Petrov, i Željka Markić, i Glasnović, i Zekanović, i Penava, i Ruža Tomašić, i Đapić… Pitanje je hoće li se pridružiti i Mamić i Karamarko
‘Ja sam počinila grešku kada sam rekla da je ‘Za dom spremni’ povijesni pozdrav jer su mi to rekli neki od mojih savjetnika. Prihvaćam činjenicu da to nije hrvatski povijesni pozdrav. Poanta izjave je tada bila ipak da je on neprihvatljiv i kompromitiran’, kazala je predsjednica Republike prošle subote na drugoj konferenciji za novinare u dosadašnje četiri godine mandata.
Naravno da je pozitivno što se Grabar-Kitarović odrekla relativizacije ili afirmacije ustaškog pozdrava, no način na koji je to učinila, kad je to učinila i zašto je to učinila gotovo da sasvim poništava njezin formalni zaokret nabolje. Kao da u prethodne četiri godine nije bilo ništa, predsjednica Republike odlučila se hladnokrvno narugati javnosti: svalila je na jednog suradnika – odmah se prepoznao donedavni savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić – svu odgovornost za svoje višegodišnje davanje podrške hrvatskom suživotu s ustaškim pozdravom, kao da je taj savjetnik ikakav autoritet za spomenuto pitanje i kao da ju je Radeljić spriječio da čita i sluša što o rečenoj krilatici kazuju upućeniji i istinoljubiviji od ekstremno desnog savjetnika fokusiranog na dnevnopolitičko spletkarenje te proizvodnju spinova i zavjera. Činjenica da je predsjednica posegnula za ovako infantilnim opravdanjem jasno govori o njezinoj nedoraslosti visokoj funkciji i o njezinom nerazumijevanju političkog i državničkog posla. Kao što je do jučer tvrdila da je ‘Za dom spremni’ drevni hrvatski pozdrav, i pritom bila motivirana podilaženjem najcrnjoj desnici i najgorem dijelu našeg društva, tako sad tvrdi drukčije motivirana nužnošću usklađivanja svojih stavova s aktualnim ideološkim pogledima HDZ-a, a sve u nastojanju da sačuva moć, bez obzira na to što predsjednica države ne zna za što bi upotrijebila tu moć, osim za zadovoljenje vlastite taštine i egocentrizma. I logično je da je tako, s obzirom na to da za posjedovanje ideje ipak treba imati nešto barem nalik uvjerenjima i principima te doživljavati svijet i politiku ipak malo šire od pitanja vlastite popularnosti.
Jedina strategija Kolinde Grabar-Kitarović u pokušaju osvajanja drugog mandata sastoji se dakle u poricanju i zaboravu dojučerašnje sebe s pretenzijom da čitava javnost to prihvati poput neke prirodne pojave: četiri godine predsjednica govori i čini jedno, a sad je, eto, sasvim okrenula ploču, ovo je sad prava ona i sve što je bilo dosad prebrišite mokrom spužvom, sad sve kreće ispočetka, uz obavezu svekolikog zgražanja nad desničarskim primitivizmom razočaranih predsjedničinih obožavatelja na društvenim mrežama i na forumima ‘suverenističkih’ medija. To je onaj svijet čije je proustaške sentimente u prethodne četiri godine hranila Grabar-Kitarović svojim tezama o starom hrvatskom pozdravu, ali i premijer Plenković i njegova vlada svojim stavom o ‘dvostrukim konotacijama’ pozdrava ‘Za dom spremni’, jer su htjeli glasove tih ljudi, a sad kad su svoju politiku odlučili bazirati na otklonu od radikalne desnice i proustaških populista, e sad su ti ljudi neprijatelji i nepismena rulja, dok su oni – Grabar-Kitarović i Plenković – žrtve govora mržnje i društveni štit od malignih strujanja zdesna. Nije im smetalo i ne smeta im to što država financira i podupire brojne udruge i pojedince koji manje ili više otvoreno veličaju NDH i negiraju Jasenovac, jer oni se žele obračunavati sa svojom desnom političkom konkurencijom, ali ne žele ostati bez glasova s tog krila političkog spektra. Zašto bismo vjerovali da se Grabar-Kitarović, u slučaju da ponovno bude izabrana, neće vratiti radeljićevskoj političkoj fazi, jer joj HDZ tada više neće trebati, i jer smo vidjeli da može i ovako i onako, ovisno o interesnim proračunima i trenutnim potrebama ega?
Bezrezervno svrstavanje pod skute HDZ-a i HDZ-ove vlade nije potez koji donosi prednost, jer za predsjedničku funkciju treba imati više od pedeset posto glasova
Predsjedničina je nevolja u tome što je predugo uživala u savezništvu persona poput Bujanca i Radeljića, persona kojima mentalni sklop ne dopušta da se olako pomire s iskorištenošću i odbačenošću, a pritom ne poznaju skrupule i ne biraju osvetnička sredstva. Radeljić je bio uključen u kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i četiri je godine bio njezin ključni savjetnik, što znači da je upoznat s brojnim tajnama Pantovčaka, među kojima nesumnjivo postoji i obilje kompromitantnih storija, a bivši savjetnik pokazuje spremnost da o tome dozirano javno govori. Valjda su predsjednica Republike i Sigurnosno-obavještajna agencija zbog toga pokušali preventivno zastrašiti Radeljića i odvratiti ga od nanošenja političke štete donedavnoj poslodavki, no ta je operacija evidentno propala, a Radeljić je dovoljno lukav da se predsjednici ne osvećuje upotrebom podataka formalno zaštićenih tajnošću, jer i mimo toga ima dovoljno repromaterijala za blaćenje. Bujanec pak ima televizijsku emisiju kao relativno utjecajan poligon za desničarsku agitaciju i za napade na neistomišljenike. Ovoj dvojici sigurno će se, u većoj ili manjoj mjeri, priključiti i Zlatko Hasanbegović, i Nikola Grmoja, i Božo Petrov, i Željka Markić, i Željko Glasnović, i Hrvoje Zekanović, i Ivan Penava, i Ruža Tomašić, i Anto Đapić… Pitanje je hoće li se pridružiti Zdravko Mamić i Tomislav Karamarko. S druge strane, predsjednica u svom suradničkom okruženju, izuzev epizodnog Mate Granića, nema doslovno nikoga s relevantnim političkim iskustvom i imenom, a do izbora je razmjerno dugih desetak mjeseci, dovoljno da se među biračima uhvati ponešto od katrana i perja što će zdesna biti istresani po njezinom liku i djelu. Naravno, dovoljno i da se stvari još jednom izokrenu, to jest da većina desnih tvrdolinijaša, ipak, dođe do zaključka da im je na Pantovčaku prihvatljivija i ovakva Grabar-Kitarović od nekog s lijevo-liberalne scene.
Iako trenutačno prilično uvjerljivo vodi u istraživanjima javnog mnijenja i iako ju je Žarko Puhovski još ljetos ovjenčao drugim mandatom, Grabar-Kitarović itekako je pobjediva na predstojećim predsjedničkim izborima, a u prilog tome govore i njezini posljednji manevri uvjetovani, ponajprije, nesigurnošću i strahom od poraza, što su odlične okolnosti za srljanje u nove greške i gafove. Za početak, bezrezervno svrstavanje pod skute HDZ-a i HDZ-ove – ipak većinski nepopularne – vlade nije potez koji donosi prednost, jer za predsjedničku funkciju treba imati više od pedeset posto glasova. Taj potez osigurava ozbiljnu logističku i financijsku podršku, ali ne treba očekivati da će se HDZ u drugoj kampanji Grabar-Kitarović angažirati onako vatreno i jedinstveno kao što je to bilo 2014. i 2015. godine. Tada je najveći posao obavio Milijan Brkić, koji je danas marginaliziran u HDZ-u i kojeg bi se Plenković najradije riješio: čini se da pokušaj eliminacije preko afere SMS – u kojoj je USKOK optužio Franju Vargu i Blaža Curića – nije uspio, no to nikako ne znači da Brkić može biti miran.
Drugo, grupacija desnija od HDZ-a sigurno će imati svog predsjedničkog kandidata ili kandidatkinju, ili više njih, s ukupnim dosegom od desetak posto, a ako se kandidiraju Milan Bandić i netko ispred Živog zida, brojka se penje na više od 20 posto. Koliki će dio tih birača glasati u drugom krugu za Grabar-Kitarović? Dobar ili veći dio sigurno hoće, ali valja imati na umu da je aktualna predsjednica pobijedila Ivu Josipovića vrlo tijesno, s tridesetak hiljada glasova razlike, dakle svaki joj je birač važan.
I treće, pokušaj kompenziranja otpalih desnih glasača novim glasačima na političkom centru krajnje je neizvjesna avantura, čiji ishod, međutim, ne ovisi samo o Kolindi Grabar-Kitarović. Ovisi i o tome tko će biti glavni kandidat stranaka smještenih lijevo od centra, odnosno kandidat koji će ući u drugi krug izbora, i hoće li taj kandidat uspjeti zaustaviti nastojanje aktualne predsjednice da privuče simpatije umjerenijeg dijela birača. To je moment koji će presudno utjecati na rezultat izbora, moment o kojem bi morali voditi računa čelnici lijevih i liberalnih stranaka kad budu odlučivali o kandidatu iza kojeg će stati.
portalnovosti
