Ključno za Gunju nije samo pitanje hoće li obnoviti kuće već hoće li im se ponuditi priča radi koje će u njima i ostati. Kako su već sami odabrali bicikle, zašto to ne bi bila priča o održivosti? To je jedina priča koja se može održati, a već jest dio prijašnje priče ovoga kraja.
"Ljudi u krizama izvlače bicikle jer se oni puno bolje nose s promjenama u okolišu nego automobili", rekao je danski arhitekt i aktivist Lasse Schelde koji je u lipnju gostovao na biciklističkom festivalu Pedalafestuu Zagrebu. Dvoumila sam se hoću li upravo ovu izjavu izvući u lead. Hoće li čitatelji u Hrvatskoj odmahnuti rukom na ovo kao na pretjerivanje biciklo utopista ili ekstremista? Jesu li u zemlji u kojoj u medijima dominira stav kako čovjek nema veze s klimatskim promjenama pa može i dalje nastaviti business as usual prakse, ljudi voljni razmišljati o krizama u okolišu?
Međutim, nekoliko tjedana kasnije u Gunji ova rečenica je oživjela. Na igralištu stoje teškim slojem osušenog mulja prekrivene olupine automobila koji se nikad više neće vratiti u život. Stanovnici Gunje umjesto automobila danas voze bicikle: od 80 godišnjaka Mateja koji pedalira, koliko mu sjećanje ide daleko, najmanje 30 godina stari bicikl, sredovječnih žena koje na bicikle instaliraju metle i lopate, do djece koje roditelji šalju u trgovinu.
Bicikli koji su stajali tjednima u vodi trebaju ozbiljno čišćenje i podmazivanje, ali se nakon nekoliko sati rada vraćaju u formu, slični kao što su bili i prije. Siromašni stanovnici, ravnica i nekoliko bicikala u svakom dvorištu govore kako su ovdje i prije ljudima bicikli bili bitan dio života. Gunja je, naime, dugačka nekoliko kilometara, a javnog prijevoza nema. "Putujem s jednog na drugi kraj Gunje svaki dan. To je nekoliko kilometara vožnje automobilom što mjesečno izađe petstotinjak kuna goriva. Nama je to previše. Zato se svi u obitelji vozimo biciklom, osim kada zapadne veći snijeg", govori mi jedna stanovnicima Gunje koja ide tako daleko da kaže da je bicikl njen život.
Bicikl je danas u Gunji baš ono što je u Danskoj i Nizozemskoj, bicikl je prvenstveno prijevozno sredstvo. Biciklom se ide i preko granice, u Brčko na tržnicu, biciklom se sada ide pred općinu čekati u redu za kakvu pomoć, na biciklu se vuku kante boje, strojevi, metle, lopate, krumpiri...
Bicikl je ono što je Lassea Schelde uočio, prijevozno sredstvo otpornije na krize u okolišu. Ali ovo nije priča o biciklu, već o Gunji. "Za koga to obnavljaju? Ako i obnove, svi će otići, jer nemaju zašto ostati", odmahuje glavom jedan od Gunjana. "Hoće li tvoja djeca ostati? Znaš da neće", opovrgava nešto optimističnijeg susjeda.
Godinama ionako zaboravljeni, preživjeli ratnu krizu, stanovnici udaljenog kuta istoka Hrvatske, ne vjeruju obećanjima. Nova kuća i nov namještaj, čak i ako vladajući ispune obećanja, nije dovoljno da bi se moglo reći da je Gunja opstala i preživjela krizu. Jer većini stanovnika je već i cijena karte od pedesetak kuna do najbliže im Županje previše, a kamoli da bez pomoći mogu stvoriti neku svoju novu realnost.
Ključno za Gunju nije samo pitanje hoće li obnoviti kuće, već hoće li im se ponuditi priča radi koje će ostati živjeti u tim kućama. A kako su već sami odabrali bicikle, zašto to ne bi bila priča o održivosti? Održiva priča je zapravo jedina priča koja se može održati u budućnosti, a svakako već je dio prijašnje priče ovoga kraja. Osim bicikala, u Gunji je provođen i sjajan projekt reciklaže biootpada u kućanstvima uz pomoć kalifornijskih glisti, nevjerojatno jednostavno rješenje iz prirode za ogroman problem za koji se rješenja traže na krivim mjestima. U Gunji su ljudi, također, uzgajali svoju hranu, imaju ta znanja i vještine. Gunja je idealna za teretne bicikle, ovdje ljudi već ionako tegle sve i svašta na biciklima, pa zašto, na primjer, ne bi izrađivali teretne bicikle?
UNDP, Zelena akcija, Greenpeace, Zadruga za etično financiranje, Zelena energetska zadruga... Niz je organizacija apeliralo na Vladu da obnova u Gunji bude obnovljiva, da se ne propusti još jednom prilika koja je propuštena za vrijeme obnove nakon rata kada su ljudi useljavani u energetske "vile propuhe". Vlada je neke prijedloge usvojila, tako nove zgrade koje se grade na poplavljenim područjima moraju odgovarati B energetskom razredu. Međutim, to nije dovoljno.
Kako je upravo poplava koja je poplavila Gunju bila ona točke prevrata kada su u hrvatskim medijima zamrli glasovi po kojima čovjek nije odgovoran za klimatske promjene, a Gunjani upravo prvi koji su nastradali, uračunajmo ovo u klimatski dug svih nas, i dajmo im priču koja će dati priliku zajednici u Gunji da opstane. Bez priče koja će zadržati ljude, priče koja će im dati posao, entuzijazam i nadu, obnova kuća nema nekog smisla, jer će i dalje ljudi odlaziti, kao što predviđa pesimistični stanovnik Gunje s početka. Odlazit će dok ne ode i posljednji, a obnovljene kuće ostanu stajati kao spomenici propaloj razvojnoj politici, radeći par praznim apartmanskim naseljima po obali.
Izvor: h-alter
"Ljudi u krizama izvlače bicikle jer se oni puno bolje nose s promjenama u okolišu nego automobili", rekao je danski arhitekt i aktivist Lasse Schelde koji je u lipnju gostovao na biciklističkom festivalu Pedalafestuu Zagrebu. Dvoumila sam se hoću li upravo ovu izjavu izvući u lead. Hoće li čitatelji u Hrvatskoj odmahnuti rukom na ovo kao na pretjerivanje biciklo utopista ili ekstremista? Jesu li u zemlji u kojoj u medijima dominira stav kako čovjek nema veze s klimatskim promjenama pa može i dalje nastaviti business as usual prakse, ljudi voljni razmišljati o krizama u okolišu?
Međutim, nekoliko tjedana kasnije u Gunji ova rečenica je oživjela. Na igralištu stoje teškim slojem osušenog mulja prekrivene olupine automobila koji se nikad više neće vratiti u život. Stanovnici Gunje umjesto automobila danas voze bicikle: od 80 godišnjaka Mateja koji pedalira, koliko mu sjećanje ide daleko, najmanje 30 godina stari bicikl, sredovječnih žena koje na bicikle instaliraju metle i lopate, do djece koje roditelji šalju u trgovinu.
Gunja je idealna za teretne bicikle, ovdje ljudi već ionako tegle sve i svašta na biciklima, pa zašto, na primjer, ne bi izrađivali teretne bicikle? (Foto: Marina Kelava)
Bicikli koji su stajali tjednima u vodi trebaju ozbiljno čišćenje i podmazivanje, ali se nakon nekoliko sati rada vraćaju u formu, slični kao što su bili i prije. Siromašni stanovnici, ravnica i nekoliko bicikala u svakom dvorištu govore kako su ovdje i prije ljudima bicikli bili bitan dio života. Gunja je, naime, dugačka nekoliko kilometara, a javnog prijevoza nema. "Putujem s jednog na drugi kraj Gunje svaki dan. To je nekoliko kilometara vožnje automobilom što mjesečno izađe petstotinjak kuna goriva. Nama je to previše. Zato se svi u obitelji vozimo biciklom, osim kada zapadne veći snijeg", govori mi jedna stanovnicima Gunje koja ide tako daleko da kaže da je bicikl njen život.
Bicikl je danas u Gunji baš ono što je u Danskoj i Nizozemskoj, bicikl je prvenstveno prijevozno sredstvo. Biciklom se ide i preko granice, u Brčko na tržnicu, biciklom se sada ide pred općinu čekati u redu za kakvu pomoć, na biciklu se vuku kante boje, strojevi, metle, lopate, krumpiri...
Na igralištu stoje teškim slojem osušenog mulja prekrivene olupine automobila koje se nikad više neće vratiti u život.
Bicikl je ono što je Lassea Schelde uočio, prijevozno sredstvo otpornije na krize u okolišu. Ali ovo nije priča o biciklu, već o Gunji. "Za koga to obnavljaju? Ako i obnove, svi će otići, jer nemaju zašto ostati", odmahuje glavom jedan od Gunjana. "Hoće li tvoja djeca ostati? Znaš da neće", opovrgava nešto optimističnijeg susjeda.
Godinama ionako zaboravljeni, preživjeli ratnu krizu, stanovnici udaljenog kuta istoka Hrvatske, ne vjeruju obećanjima. Nova kuća i nov namještaj, čak i ako vladajući ispune obećanja, nije dovoljno da bi se moglo reći da je Gunja opstala i preživjela krizu. Jer većini stanovnika je već i cijena karte od pedesetak kuna do najbliže im Županje previše, a kamoli da bez pomoći mogu stvoriti neku svoju novu realnost.
Ključno za Gunju nije samo pitanje hoće li obnoviti kuće, već hoće li im se ponuditi priča radi koje će ostati živjeti u tim kućama. A kako su već sami odabrali bicikle, zašto to ne bi bila priča o održivosti? Održiva priča je zapravo jedina priča koja se može održati u budućnosti, a svakako već je dio prijašnje priče ovoga kraja. Osim bicikala, u Gunji je provođen i sjajan projekt reciklaže biootpada u kućanstvima uz pomoć kalifornijskih glisti, nevjerojatno jednostavno rješenje iz prirode za ogroman problem za koji se rješenja traže na krivim mjestima. U Gunji su ljudi, također, uzgajali svoju hranu, imaju ta znanja i vještine. Gunja je idealna za teretne bicikle, ovdje ljudi već ionako tegle sve i svašta na biciklima, pa zašto, na primjer, ne bi izrađivali teretne bicikle?
Nova kuća i nov namještaj, čak i ako vladajući ispune obećanja, nije dovoljno da bi se moglo reći da je Gunja opstala i preživjela krizu.
UNDP, Zelena akcija, Greenpeace, Zadruga za etično financiranje, Zelena energetska zadruga... Niz je organizacija apeliralo na Vladu da obnova u Gunji bude obnovljiva, da se ne propusti još jednom prilika koja je propuštena za vrijeme obnove nakon rata kada su ljudi useljavani u energetske "vile propuhe". Vlada je neke prijedloge usvojila, tako nove zgrade koje se grade na poplavljenim područjima moraju odgovarati B energetskom razredu. Međutim, to nije dovoljno.
Kako je upravo poplava koja je poplavila Gunju bila ona točke prevrata kada su u hrvatskim medijima zamrli glasovi po kojima čovjek nije odgovoran za klimatske promjene, a Gunjani upravo prvi koji su nastradali, uračunajmo ovo u klimatski dug svih nas, i dajmo im priču koja će dati priliku zajednici u Gunji da opstane. Bez priče koja će zadržati ljude, priče koja će im dati posao, entuzijazam i nadu, obnova kuća nema nekog smisla, jer će i dalje ljudi odlaziti, kao što predviđa pesimistični stanovnik Gunje s početka. Odlazit će dok ne ode i posljednji, a obnovljene kuće ostanu stajati kao spomenici propaloj razvojnoj politici, radeći par praznim apartmanskim naseljima po obali.
Izvor: h-alter
