Bojan Krištofić, Krešimir Krolo, Željka Tonković, Sven Marcelić i Dijana Jelača za Novosti govore o fenomenu turbofolka. Naime, najava pokretanja radiostanice u Zagrebu s turbofolk muzikom izazvala je seriju osuda kroz koje se ocrtavaju stereotipi o ‘visokoj’ i ‘niskoj’ kulturi, ‘primitivizmu’ i ‘modernosti’, a bez da se propituju njihove klasne osnove
Turbofolk je muzički Frankenštajn kraja 20. vijeka… Rambo Amadeus
Dio medija proteklih se dana vidno uzbudio zbog najave početka rada nove zagrebačke radiostanice Extra FM, koja bi isključivo emitirala narodnjačku i turbofolk muziku. Anketirani građani izjavljivali su primjerice: ‘To je sramotno, nije to u zagrebačkom stilu’, ‘Takva primitivnost nije u skladu sa zagrebačkom kulturom’, ‘Grozno’ i slično.
No nema nikakvog razloga za moralnu paniku: analiza radijskog tržišta koju je 2015. napravila agencija Ipsos govori da građani najviše vole slušati zabavnu i hrvatsku narodnu glazbu, poput klapa ili tamburica. Ista je analiza pokazala da čak 25 posto mladih preferira turbofolk. Tako se s novom radiostanicom cajke, kako njezini kritičari posprdno nazivaju taj kulturni fenomen, na velika vrata vraćaju svojoj publici.
No slične radiostanice već su duže vrijeme udomaćene u javnosti: tako na Radio Banovini, uz notno razigranu harmoniku, možemo čuti turbofolk melos i stihove poput ovih: Curo moja namigni/ bijelu suknju podigni/ a šarenu pusti dolje/ to bećari vole… Radio Banovina predstavlja se kao jedna od najslušanijih radijskih postaja u Hrvatskoj, ali i šire. Program emitiraju od nula do 24, a obuhvaća široki glazbeni raspon domaće zabavne i pop, narodne i folk glazbe. Splitski Jadranski radio u večernjim je satima također pozornica za narodnjačke domaće, kao i hitove srpskih turbofolk zvijezda.
‘Ako ne možemo promijeniti doseg koji je zadan koncesijom, možemo program’, objasnili su svojedobno s tog radija način opstanka u surovim tržišnim uvjetima. Maksima je jednostavna: dajte potrošaču ono što traži, a to je – više narodne muzike. Na ovom planu aktivan je dugo i Narodni radio koji svira uglavnom domaći i domoljubni pop-folk i rock, po principu malo Colonije, malo Thompsona i malo Parnog valjka.
Turbofolk je krupnim korakom kročio prije dvije godine u splitsku Arenu, kada je ondje održan dvodnevni festival cajki. Nešto ranije dvorana je bila puna za gostovanja crnogorske turbofolk zvijezde Bobana Rajovića. I ne samo u Splitu, mnogi se samoprozvani hrvatski domoljubi rado kite turbofolk perjem. Pa čak i onim koje je obilježilo prvu polovicu ratnih 1990-ih u bivšim jugoslavenskim republikama, posebno u Srbiji.
Nakladnik radija Extra FM je istoimena tvrtka za medijske usluge, čiji je osnivač Davor Gavranić, koji je prema istraživanju GONG-a o pluralizmu i vlasništvu medija u Hrvatskoj 2013. bio vlasnik još šest lokalnih radiostanica. Isto je istraživanje pokazalo da su od 103 lokalna radijska nakladnika s privatnom vlasničkom strukturom ukupno njih 32 u vlasništvu samo osmero ljudi. Oni su pak vlasnici jedne trećine sveukupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.
Uz Gavranića, udio u temeljnom kapitalu tvrtke Extra FM, ali i nekoliko drugih, ima i zagrebački poduzetnik Ivan Jurić-Kaćunić. Poznat je kao osnivač i prokurist Media Servisa, najveće privatne medijske agencije, dok se otprije u medijima spominjao kao suradnik Miroslava Kutle, odbjeglog tajkuna koji je zahvaljujući privatizaciji 1990-ih imao značajan udio u radijskom carstvu. Na kraju, možebitno je ideji o pokretanju novog narodnjačkog radija kumovao i podatak iz spomenutog Ipsosovog istraživanja koji je pokazao da 38,4 posto ispitanika smatra da se treba pokrenuti neki specijalizirani glazbeni radio.
O dolasku narodnjaka u radijski eter i tradiciji turbofolka u Hrvatskoj razgovarali smo s nekolicinom sugovornika koji su, svaki na svoj način, upoznati s tim kulturnim fenomenom. Dizajner i likovni kritičar Bojan Krištofić smatra da zbog jedne narodnjačke radijske postaje nema mjesta moralnoj panici u glavnom gradu Hrvatske. Tako mogu reagirati samo snobovi i jeftini moralisti, nastavlja Krištofić, jer su srpska turbofolk glazba i supkultura do određene mjere već godinama prisutne u gradskom noćnom životu. I to najprije u klubovima i kafićima na gradskoj periferiji te u zabačenim dijelovima šireg centra, a nešto kasnije i u živim nastupima nekih od ključnih turbofolk izvođača unazad desetak i više godina: Seke Aleksić, Dare Bubamare, Saše Matića…
Krištofić je autor izložbe ‘(Est)etika nacionalizma – dizajn za turbofolk’, koja je prije gotovo četiri godine obišla Zagreb, Beograd, Skoplje i Mostar. Njome je naš sugovornik želio pokazati kulturnu i političko-društvenu dimenziju turbofolk fenomena. Kaže da su cajke same po sebi prilično evoluirale od prve polovice 1990-ih, kada je novokomponirani folk prerastao u turbofolk dodavanjem elektroničkih matrica te turskih i grčkih melodijskih elemenata.
- Publika željna takve glazbe u radijskom eteru sigurno postoji pa treba biti iskren i reći da srpski i ini turbofolk nije ni po čemu lošija ili bolja glazba od komercijalnog hrvatskog popa kakav se vrti ponajprije na CMC televiziji ili lokalnim radiostanicama. U toj priči svoju negativnu ulogu igraju i komercijalne lokalne radiostanice poput Antene ili Yammata, koje se vole predstavljati kao tobožnji bastioni urbane kulture, a zapravo nisu nikada napravile niti jedan jedini korak u stvarnom glazbenom obrazovanju građana, pogotovo što se tiče domaće i regionalne alternativne glazbene scene, koja buja i mimo svih tih strujanja i kao takva je sve poznatija u inozemstvu, a većina građana nije ni svjesna njenog postojanja jer se takva glazba ne vrti niti na jednoj stanici osim Radio Studenta - kaže Krištofić.
Domeće da je čitav tzv. hrvatski dance (crodance) iz 1990-ih estetska, socijalna i politička paralela srpskom turbofolku iz istog razdoblja, samo ponešto umivenija i suzdržanija. Središnji primjer takve ‘tajne veze’ je Severina koja je u Hrvatskoj ono što je Ceca Ražnatović u Srbiji te njih dvije odavno vode mrtvu trku za tron najveće pop-zvijezde na Balkanu u trenutku kada Lepa Brena više nije tako aktivna kao nekada.
U kulturnom smislu, upozorava Krištofić, cajke se ne mogu više svesti samo na mačističko-kriminalnu paradigmu tzv. dizelaša, jer su novi trendovi odavno prisutni. Među inima, turbofolk i pop-zvijezde postaju ikone LGBT zajednice, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, prije svega Jelena Karleuša i Severina.
Iako je nacionalistički narativ u sprezi s onim kapitalističkim bez sumnje nekoć dominirao turbofolkom, u posljednjih se desetak i više godina on višestruko raslojio. Ipak, zajednički kulturni nazivnik ostaje u domeni kapitalističkog, u svojoj internacionalnoj, postindustrijskoj i potpuno digitaliziranoj varijanti.
- Smatram da Extra FM neće biti nimalo drugačiji od CMC-a gdje su, kao i kod turbofolka, protočni nacionalistički elementi fina nadgradnja suštinski eksploatatorske baze, u ovom slučaju izrabljivanja svakog pozitivnog oblika domaće i regionalne glazbene tradicije, a time i drugih kulturnih tropa - kaže Krištofić.
Krešimir Krolo, Željka Tonković i Sven Marcelić, docenti s Odsjeka za sociologiju Sveučilišta u Zadru, kažu za Novosti da ih pomalo iznenađuju negativni komentari u vezi prijema turbofolka u eteru kao i mediji koji su digli moralnu paniku.
- Taj zvuk se do sada nije smatrao problematičnim ako je nešto više utemeljen na ‘hrvatskom’ melosu. Turbofolk je specifičan jer ‘moralna panika’ ne jenjava s godinama, što je inače klasičan simptom uobičajenih ‘moralnih panika’. Razlog treba tražiti u vječitom nametanju političko-ideološkog tereta tzv. turbofolku i tereta ratnih sukoba koji su se odigrali na ovim prostorima, iako se u međuvremenu i sam turbofolk fundamentalno promijenio i praktički ima jako malo dodirnih točaka sa značenjem koje mu je dodijeljeno 1990-ih - kažu ovi sociolozi.
Po njima je ulazak turbofolka iz klubova u radijski mainstream bilo samo pitanje vremena jer je riječ o žanru koji ima brojno slušateljstvo i time tržišni potencijal.
- Ono što iritira protivnike turbofolka jest, naravno, prije svega to što se sada iluzija o rubnom ukusu teže može održati jer je dospjela u javnost. Međutim, prema našim istraživanjima, mladima je taj problem ionako nebitan jer oni politiku ne vežu uz turbofolk onako kako to čine starije generacije - kažu uglas.
Tijekom 2015. i 2016. ovi su sociolozi proveli anketno istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih na uzorku od 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Iako su istraživanjem tek marginalno zahvatili turbofolk glazbu, pokazalo se da ispitanici domaću zabavnu glazbu i regionalnu narodno-zabavnu glazbu, odnosno turbofolk, međusobno doživljavaju kao komplementarne glazbene žanrove.
- Žanrovi koji su u antagonističkom odnosu s notornim turbofolkom nisu hrvatska tradicionalna i narodna glazba, već klasična glazba te većina žanrova suvremene urbane glazbe, dominantno strane produkcije i na engleskom jeziku, poput rocka, bluesa, heavy metala… Također, unutar okvira liberalne demokracije u potpunosti je deplasirano, potom i neispravno nekome osporavati pravo na glazbeni ukus, s tim da je pritom sasvim nebitno koje i kakve estetske dimenzije prozvani žanr zadovoljava - ističu zadarski docenti.
Današnji turbofolk ili Balkan-pop, kako su ga nazvali, zapravo je tipični pop-zvuk koji se po malo čemu razlikuje od estetike primjerice prosječne MTV glazbene i videoprodukcije. Naši sugovornici napominju i kako je kada govorimo o svjetonazorskim orijentacijama, statistički vjerojatnije da će osoba koja se izjasnila da voli turbofolk biti desne političke orijentacije i vjernik, a negativno se izjašnjavati o homoseksualcima i manjinama. U vrijednosnom smislu orijentacija im je više usmjerena na ono materijalističko i hedonističko, dok se u smislu obrazovnog porijekla češće radi o djeci iz obitelji čiji roditelji nemaju visoko obrazovanje. Također, utjecaj roditelja je vrlo važan jer je jedan od najboljih prediktora upravo roditeljski glazbeni ukus i kulturna potrošnja roditelja.
Potražili smo i odgovor na pitanje što zapravo možemo očekivati daljnjim širenjem cajki putem etera i može li to imati kakve društvene posljedice. Dijana Jelača, profesorica filma i kulturoloških studija na Brooklyn College u New Yorku, smatra da se ništa značajno neće promijeniti po pitanju konzumiranja te muzike jer će dotičnu radiostanicu slušati oni koji takvu muziku već vole, a oni drugi će je elegantno preskočiti. Fenomen turbofolka našu je sugovornicu, inače autoricu brojnih znanstvenih studija i eseja o rodu i feminizmu na filmu i u popularnoj kulturi te kulturi mladih u postsocijalizmu, privukao nakon što je primijetila da se kroz društvene osude ovog žanra jasno ocrtavaju problematični stereotipi o ‘visokoj’ i ‘niskoj’ kulturi, ‘primitivizmu’ i ‘modernosti’, a bez da se propituju njihove klasne osnove.
- Što se tiče političke dimenzije, mislim da bi se u hrvatskom kontekstu moglo govoriti o određenoj dozi subverzivnosti kada je u pitanju baš to konzumiranje muzičkog žanra čije se podrijetlo često veže isključivo uz Srbiju, kao i uz ‘niske’ i ‘primitivne’ balkanske strasti koje nisu u skladu s nacionalnim imidžem Hrvatske kao modernog mitteleuropskog društva - kaže Dijana Jelača.
Dodaje da nikoga ne bi trebalo iznenaditi da ovakva radiostanica započinje s radom, kao ni to da će iritirati kulturološke dušebrižnike jer njezino postojanje iznosi na površinu ono što bi mnogi željeli ignorirati ili prikriti, a to je da se cajke vrlo rado slušaju u Hrvatskoj.
- Kritička fascinacija turbofolkom, popraćena moralnim panikama oko potencijala da bi isti mogao ‘zagaditi’ nacionalni kulturološki prostor, zanimljiva je i zbog činjenice da turbofolk nije nikakva unikatna pojava. Naime, hibridni muzički žanrovi koji spajaju tradicionalne folk melodije i modernu dance/tehno muziku su zapravo vrlo česti. Također, turbofolk nije zemljopisno limitiran samo na prostor bivše Jugoslavije, njegova bliska inačica se na primjer u Bugarskoj zove čalga - zaključuje naša sugovornica.
Za kraj, parafrazirajmo filozofa Radomira Konstantinovića: iskustvo nam je cajkaško, stvoreno usporedo s našim suverenim turbofolk državama.
portalnovosti
Dio medija proteklih se dana vidno uzbudio zbog najave početka rada nove zagrebačke radiostanice Extra FM, koja bi isključivo emitirala narodnjačku i turbofolk muziku. Anketirani građani izjavljivali su primjerice: ‘To je sramotno, nije to u zagrebačkom stilu’, ‘Takva primitivnost nije u skladu sa zagrebačkom kulturom’, ‘Grozno’ i slično.
Srpski i ini turbofolk nije ni po čemu lošija ili bolja glazba od komercijalnog hrvatskog popa kakav se vrti ponajprije na cmc televiziji ili lokalnim radiostanicama – kaže Bojan Krištofić
No nema nikakvog razloga za moralnu paniku: analiza radijskog tržišta koju je 2015. napravila agencija Ipsos govori da građani najviše vole slušati zabavnu i hrvatsku narodnu glazbu, poput klapa ili tamburica. Ista je analiza pokazala da čak 25 posto mladih preferira turbofolk. Tako se s novom radiostanicom cajke, kako njezini kritičari posprdno nazivaju taj kulturni fenomen, na velika vrata vraćaju svojoj publici.
No slične radiostanice već su duže vrijeme udomaćene u javnosti: tako na Radio Banovini, uz notno razigranu harmoniku, možemo čuti turbofolk melos i stihove poput ovih: Curo moja namigni/ bijelu suknju podigni/ a šarenu pusti dolje/ to bećari vole… Radio Banovina predstavlja se kao jedna od najslušanijih radijskih postaja u Hrvatskoj, ali i šire. Program emitiraju od nula do 24, a obuhvaća široki glazbeni raspon domaće zabavne i pop, narodne i folk glazbe. Splitski Jadranski radio u večernjim je satima također pozornica za narodnjačke domaće, kao i hitove srpskih turbofolk zvijezda.
‘Ako ne možemo promijeniti doseg koji je zadan koncesijom, možemo program’, objasnili su svojedobno s tog radija način opstanka u surovim tržišnim uvjetima. Maksima je jednostavna: dajte potrošaču ono što traži, a to je – više narodne muzike. Na ovom planu aktivan je dugo i Narodni radio koji svira uglavnom domaći i domoljubni pop-folk i rock, po principu malo Colonije, malo Thompsona i malo Parnog valjka.
Turbofolk je krupnim korakom kročio prije dvije godine u splitsku Arenu, kada je ondje održan dvodnevni festival cajki. Nešto ranije dvorana je bila puna za gostovanja crnogorske turbofolk zvijezde Bobana Rajovića. I ne samo u Splitu, mnogi se samoprozvani hrvatski domoljubi rado kite turbofolk perjem. Pa čak i onim koje je obilježilo prvu polovicu ratnih 1990-ih u bivšim jugoslavenskim republikama, posebno u Srbiji.
Protivnike turbofolka iritira to što se sada iluzija o rubnom ukusu teže može održati. Međutim, prema našim istraživanjima, mladima je taj problem ionako nebitan jer oni politiku ne vežu uz turbofolk onako kako to čine starije generacije – ističu Krolo, Tonković i Marcelić
Nakladnik radija Extra FM je istoimena tvrtka za medijske usluge, čiji je osnivač Davor Gavranić, koji je prema istraživanju GONG-a o pluralizmu i vlasništvu medija u Hrvatskoj 2013. bio vlasnik još šest lokalnih radiostanica. Isto je istraživanje pokazalo da su od 103 lokalna radijska nakladnika s privatnom vlasničkom strukturom ukupno njih 32 u vlasništvu samo osmero ljudi. Oni su pak vlasnici jedne trećine sveukupnog privatnog radijskog tržišta u Hrvatskoj.
Uz Gavranića, udio u temeljnom kapitalu tvrtke Extra FM, ali i nekoliko drugih, ima i zagrebački poduzetnik Ivan Jurić-Kaćunić. Poznat je kao osnivač i prokurist Media Servisa, najveće privatne medijske agencije, dok se otprije u medijima spominjao kao suradnik Miroslava Kutle, odbjeglog tajkuna koji je zahvaljujući privatizaciji 1990-ih imao značajan udio u radijskom carstvu. Na kraju, možebitno je ideji o pokretanju novog narodnjačkog radija kumovao i podatak iz spomenutog Ipsosovog istraživanja koji je pokazao da 38,4 posto ispitanika smatra da se treba pokrenuti neki specijalizirani glazbeni radio.
O dolasku narodnjaka u radijski eter i tradiciji turbofolka u Hrvatskoj razgovarali smo s nekolicinom sugovornika koji su, svaki na svoj način, upoznati s tim kulturnim fenomenom. Dizajner i likovni kritičar Bojan Krištofić smatra da zbog jedne narodnjačke radijske postaje nema mjesta moralnoj panici u glavnom gradu Hrvatske. Tako mogu reagirati samo snobovi i jeftini moralisti, nastavlja Krištofić, jer su srpska turbofolk glazba i supkultura do određene mjere već godinama prisutne u gradskom noćnom životu. I to najprije u klubovima i kafićima na gradskoj periferiji te u zabačenim dijelovima šireg centra, a nešto kasnije i u živim nastupima nekih od ključnih turbofolk izvođača unazad desetak i više godina: Seke Aleksić, Dare Bubamare, Saše Matića…
Krištofić je autor izložbe ‘(Est)etika nacionalizma – dizajn za turbofolk’, koja je prije gotovo četiri godine obišla Zagreb, Beograd, Skoplje i Mostar. Njome je naš sugovornik želio pokazati kulturnu i političko-društvenu dimenziju turbofolk fenomena. Kaže da su cajke same po sebi prilično evoluirale od prve polovice 1990-ih, kada je novokomponirani folk prerastao u turbofolk dodavanjem elektroničkih matrica te turskih i grčkih melodijskih elemenata.
- Publika željna takve glazbe u radijskom eteru sigurno postoji pa treba biti iskren i reći da srpski i ini turbofolk nije ni po čemu lošija ili bolja glazba od komercijalnog hrvatskog popa kakav se vrti ponajprije na CMC televiziji ili lokalnim radiostanicama. U toj priči svoju negativnu ulogu igraju i komercijalne lokalne radiostanice poput Antene ili Yammata, koje se vole predstavljati kao tobožnji bastioni urbane kulture, a zapravo nisu nikada napravile niti jedan jedini korak u stvarnom glazbenom obrazovanju građana, pogotovo što se tiče domaće i regionalne alternativne glazbene scene, koja buja i mimo svih tih strujanja i kao takva je sve poznatija u inozemstvu, a većina građana nije ni svjesna njenog postojanja jer se takva glazba ne vrti niti na jednoj stanici osim Radio Studenta - kaže Krištofić.
Domeće da je čitav tzv. hrvatski dance (crodance) iz 1990-ih estetska, socijalna i politička paralela srpskom turbofolku iz istog razdoblja, samo ponešto umivenija i suzdržanija. Središnji primjer takve ‘tajne veze’ je Severina koja je u Hrvatskoj ono što je Ceca Ražnatović u Srbiji te njih dvije odavno vode mrtvu trku za tron najveće pop-zvijezde na Balkanu u trenutku kada Lepa Brena više nije tako aktivna kao nekada.
U kulturnom smislu, upozorava Krištofić, cajke se ne mogu više svesti samo na mačističko-kriminalnu paradigmu tzv. dizelaša, jer su novi trendovi odavno prisutni. Među inima, turbofolk i pop-zvijezde postaju ikone LGBT zajednice, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, prije svega Jelena Karleuša i Severina.
Iako je nacionalistički narativ u sprezi s onim kapitalističkim bez sumnje nekoć dominirao turbofolkom, u posljednjih se desetak i više godina on višestruko raslojio. Ipak, zajednički kulturni nazivnik ostaje u domeni kapitalističkog, u svojoj internacionalnoj, postindustrijskoj i potpuno digitaliziranoj varijanti.
- Smatram da Extra FM neće biti nimalo drugačiji od CMC-a gdje su, kao i kod turbofolka, protočni nacionalistički elementi fina nadgradnja suštinski eksploatatorske baze, u ovom slučaju izrabljivanja svakog pozitivnog oblika domaće i regionalne glazbene tradicije, a time i drugih kulturnih tropa - kaže Krištofić.
Krešimir Krolo, Željka Tonković i Sven Marcelić, docenti s Odsjeka za sociologiju Sveučilišta u Zadru, kažu za Novosti da ih pomalo iznenađuju negativni komentari u vezi prijema turbofolka u eteru kao i mediji koji su digli moralnu paniku.
- Taj zvuk se do sada nije smatrao problematičnim ako je nešto više utemeljen na ‘hrvatskom’ melosu. Turbofolk je specifičan jer ‘moralna panika’ ne jenjava s godinama, što je inače klasičan simptom uobičajenih ‘moralnih panika’. Razlog treba tražiti u vječitom nametanju političko-ideološkog tereta tzv. turbofolku i tereta ratnih sukoba koji su se odigrali na ovim prostorima, iako se u međuvremenu i sam turbofolk fundamentalno promijenio i praktički ima jako malo dodirnih točaka sa značenjem koje mu je dodijeljeno 1990-ih - kažu ovi sociolozi.
Po njima je ulazak turbofolka iz klubova u radijski mainstream bilo samo pitanje vremena jer je riječ o žanru koji ima brojno slušateljstvo i time tržišni potencijal.
- Ono što iritira protivnike turbofolka jest, naravno, prije svega to što se sada iluzija o rubnom ukusu teže može održati jer je dospjela u javnost. Međutim, prema našim istraživanjima, mladima je taj problem ionako nebitan jer oni politiku ne vežu uz turbofolk onako kako to čine starije generacije - kažu uglas.
Tijekom 2015. i 2016. ovi su sociolozi proveli anketno istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih na uzorku od 2650 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Iako su istraživanjem tek marginalno zahvatili turbofolk glazbu, pokazalo se da ispitanici domaću zabavnu glazbu i regionalnu narodno-zabavnu glazbu, odnosno turbofolk, međusobno doživljavaju kao komplementarne glazbene žanrove.
- Žanrovi koji su u antagonističkom odnosu s notornim turbofolkom nisu hrvatska tradicionalna i narodna glazba, već klasična glazba te većina žanrova suvremene urbane glazbe, dominantno strane produkcije i na engleskom jeziku, poput rocka, bluesa, heavy metala… Također, unutar okvira liberalne demokracije u potpunosti je deplasirano, potom i neispravno nekome osporavati pravo na glazbeni ukus, s tim da je pritom sasvim nebitno koje i kakve estetske dimenzije prozvani žanr zadovoljava - ističu zadarski docenti.
Današnji turbofolk ili Balkan-pop, kako su ga nazvali, zapravo je tipični pop-zvuk koji se po malo čemu razlikuje od estetike primjerice prosječne MTV glazbene i videoprodukcije. Naši sugovornici napominju i kako je kada govorimo o svjetonazorskim orijentacijama, statistički vjerojatnije da će osoba koja se izjasnila da voli turbofolk biti desne političke orijentacije i vjernik, a negativno se izjašnjavati o homoseksualcima i manjinama. U vrijednosnom smislu orijentacija im je više usmjerena na ono materijalističko i hedonističko, dok se u smislu obrazovnog porijekla češće radi o djeci iz obitelji čiji roditelji nemaju visoko obrazovanje. Također, utjecaj roditelja je vrlo važan jer je jedan od najboljih prediktora upravo roditeljski glazbeni ukus i kulturna potrošnja roditelja.
Potražili smo i odgovor na pitanje što zapravo možemo očekivati daljnjim širenjem cajki putem etera i može li to imati kakve društvene posljedice. Dijana Jelača, profesorica filma i kulturoloških studija na Brooklyn College u New Yorku, smatra da se ništa značajno neće promijeniti po pitanju konzumiranja te muzike jer će dotičnu radiostanicu slušati oni koji takvu muziku već vole, a oni drugi će je elegantno preskočiti. Fenomen turbofolka našu je sugovornicu, inače autoricu brojnih znanstvenih studija i eseja o rodu i feminizmu na filmu i u popularnoj kulturi te kulturi mladih u postsocijalizmu, privukao nakon što je primijetila da se kroz društvene osude ovog žanra jasno ocrtavaju problematični stereotipi o ‘visokoj’ i ‘niskoj’ kulturi, ‘primitivizmu’ i ‘modernosti’, a bez da se propituju njihove klasne osnove.
- Što se tiče političke dimenzije, mislim da bi se u hrvatskom kontekstu moglo govoriti o određenoj dozi subverzivnosti kada je u pitanju baš to konzumiranje muzičkog žanra čije se podrijetlo često veže isključivo uz Srbiju, kao i uz ‘niske’ i ‘primitivne’ balkanske strasti koje nisu u skladu s nacionalnim imidžem Hrvatske kao modernog mitteleuropskog društva - kaže Dijana Jelača.
Dodaje da nikoga ne bi trebalo iznenaditi da ovakva radiostanica započinje s radom, kao ni to da će iritirati kulturološke dušebrižnike jer njezino postojanje iznosi na površinu ono što bi mnogi željeli ignorirati ili prikriti, a to je da se cajke vrlo rado slušaju u Hrvatskoj.
- Kritička fascinacija turbofolkom, popraćena moralnim panikama oko potencijala da bi isti mogao ‘zagaditi’ nacionalni kulturološki prostor, zanimljiva je i zbog činjenice da turbofolk nije nikakva unikatna pojava. Naime, hibridni muzički žanrovi koji spajaju tradicionalne folk melodije i modernu dance/tehno muziku su zapravo vrlo česti. Također, turbofolk nije zemljopisno limitiran samo na prostor bivše Jugoslavije, njegova bliska inačica se na primjer u Bugarskoj zove čalga - zaključuje naša sugovornica.
Za kraj, parafrazirajmo filozofa Radomira Konstantinovića: iskustvo nam je cajkaško, stvoreno usporedo s našim suverenim turbofolk državama.
portalnovosti
