Halida umjesto Halida

Godina je 2017., na vlasti je HDZ, premijer je, normalno, Tomislav Karamarko, a predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović.

Sve ostalo je, manje – više, isto.

Dakle, kao neka stvar: recesija, loš kreditni rejting, nezaposlenih kao bivših branitelja, bivših branitelja oko pola milijuna, stranih investicija oko nula, s Dinamom se igra kako tko stigne, Hajduk se oslanja na mlade igrače, na HTV-u ide "Velo misto", na RTL-u narod kuha, a na Novoj pjeva... Dobro, ovo zadnje se možda i promijeni, pa kuhanje bude na Novoj, a pjevanje na RTL-u.

Kraj je, dakle, 2017. godine i dno je ono iznad nas.

Kolinda Grabar Kitarović vidi, nije slijepa, kako je vrijeme za odlučne mjere, pa traži sastanak s premijerom. On je, normalno, primi, naruči joj kavu i sok, pita je što hoće i onda ona lupi šakom o stol, povisi glas i zatraži raspuštanje Vlade i prijevremene izbore. Bolje i to, je li, nego još dvije, tri godine agonije i općeg propadanja s tendencijom nezaustavljanja.

I onda, Tomislav Karamarko udahne duboko, prevrne očima i upita je, uz slobodniji prijevod, je li... Strpljenja, reći ćemo što.

Kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za predsjednicu države ponašat će se, kaže, baš tako: čim dobije izbore, nazvat će premijera Zorana Milanovića, zatražiti sastanak, pa sjednicu Vlade i njezino raspuštanje, uz raspisivanje prijevremenih izbora. Bolje i to nego još godinu dana ovoga što imamo. Ma i da je na mjestu Ive Josipovića, napravila bi, tvrdi, isto.

Šakom o stol, pa u bolje prekosutra.

Treba joj vjerovati – djelomično. Uopće nije nemoguće da joj jedan od prvih poteza – naravno, ako pobijedi na izborima – bude upravo šamaranje stola i požurivanje smjene vlasti.

To što će Zorana Milanovića teško zakuriti bolac, njoj već sada nije važno. Bitno je tek da ona pokuša, a on izgubi još malo podrške i reakcijom potvrdi HDZ-ovu odlučnost i spremnost na konačni obračun s krizom koja traje toliko da je već stekla pravo trajnog boravka u Republici Hrvatskoj.

Lako se, međutim, siliti pred oponentima ili, kako se još kaže, tuđim udom mlatiti gloginje, bez obzira na veličinu uda i cijenu gloginja.

Ako nekim čudom pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, između nje i premijera vladat će netrpeljivost, samo što će on uživati u onome što će njoj smetati: predsjedničkim ovlastima koje je još Stipe Mesić sveo na mjeru zbog koje je nemoguć Franjo poslije Tuđmana.

E sada se možemo vratiti u budućnost, koju, uzgred rečeno, i Kolinda Grabar Kitarović i HDZ gledaju u retrovizoru. Kraj je, dakle, 2017. godine i dno je ono iznad nas. Predsjednica Kitarović vidi, nije slijepa, kako je vrijeme za odlučne mjere, pa traži sastanak s premijerom Karamarkom.

On je, normalno, primi, naruči joj kavu i sok, pita je što hoće i onda ona lupi šakom o stol, povisi glas i zatraži raspuštanje Vlade i prijevremene izbore. Bolje i to, kaže njemu, a planira kasnije ponoviti u obraćanju naciji, nego još dvije, tri godine agonije i općeg propadanja s tendencijom nezaustavljanja.

I onda, Tomislav Karamarko udahne duboko, prevrne očima i upita je, uz slobodniji prijevod: je li imalo normalna i koliko joj treba da spremi stvari?

Doda još da će je, neka ne brine, njegov vozač odvesti na CT-glave i nešto dulje kliničko promatranje.

Službenica NATO-a na dopustu osoba je koja nema problema sa samopoštovanjem, jer samopoštovanja, očito, nema. Zna, naravno, da Kolinda Grabar Kitarović zna kako je HDZ nije odabrao zbog životopisa i velebnog znanja, nego da bude kao junak iz jedne pjesme Zabranjenog pušenja: onaj što je, riječima Seje Sexona, naučen da se "smije i kad' ne konta fol". Da HDZ-u treba predsjednik ili predsjednica za nešto ozbiljno, na listi stranačkih kandidata za Pantovčak Kolinda Grabar Kitarović ne bi bila pri dnu, nego je ne bi bilo.

U HDZ-u su vidjeli što je uradila ljevica, i to dva puta, i ne pada im na pamet do predsjedničkog ureda dovesti nekoga s kim će se morati baviti; nekoga tko ima ozbiljnih problema s disciplinom i, općenito, ne formira vlastiti stav nakon što mu tajnica dostavi instrukcije o istom.

Karamarku, drugačije rečeno, ne treba čak ni novi Josipović, kamoli Mesić – kod njega je, uostalom, i naučio kako stvari stoje i kako se može s Pantovčaka skakati po živcima onih na Markovu trgu  – već upravo Kolinda Grabar Kitarović, idealna da demantira sve što tvrde da je funkcija predsjednika Republike u Hrvatskoj nešto kao muška sisa: niti na što sliči, niti čemu služi. Gospođa Kitarović, ipak, na nešto sliči i idealna je za pokazati.

Ničega tu, naravno, nelegitimnog ni spornog nema – tek malo uvredljivog za prosječnu inteligenciju. Jer, kao što reče Stjepan Mesić u tekstu koji smo objavili,"„populizam je neizbježan u borbi za glasove, ali ne temeljen na neznanju i političkoj nepismenosti".

I kandidatkinja za predsjednicu i njezina stranka računaju, međutim, upravo s tim: neznanjem i političkom nepismenošću.

Našom, naravno.