Upravo ta vječna potreba za proizvodnjom unutrašnjih neprijatelja ne bi li se ostalo na vlasti čini taj Plenkovićev ultimatum duboko ljudski nemoralnim i politički gadljivim
Hrvatska mora biti na pravoj strani povijesti, zborski pjevaju refren svoga vođe Andreja Plenkovića hadezeovci koji su već unaprijed Putinovim agentima i ruskim plaćenicima proglasili sve one saborske zastupnike koji neće dvotrećinski izglasati ono što je premijer već odavno obećao Bruxellesu i NATO-u, vojnu obuku ukrajinskih vojnika na teritoriju suverene, nezavisne i samostalne Republike Hrvatske.
Ono što se u Hrvatskoj naziva oporbom spremno je, poput jata glavoča, uletjelo u pripremljenu vršu uzalud se hvatajući za Ustav, paragrafe i procedure ne bi li se iskobeljali, budući da je jedina dilema nakon što na dan glasanja (ne)dignu ruku, hoće li s Markova trga otići pognute glave s istetoviranim HDZ ili pak Z na izdajničkom čelu. Ljepšu budućnost nisu ni zaslužili ti zečevi koji se ne znaju obraniti niti od Zekanovićevog vlastoručnog iscrtavanja na papiru tog slova koje simbolizira rusku agresiju na Ukrajinu, a da se nisu ni zapitali kako se to može biti na pravoj strani povijesti koja se još nije ni dogodila, kako to HDZ ZNA SE predviđa budućnost s retrogradne vremenske distance!?
Logika i logistika
Naravno da Plenkoviću i HDZ-u u ovom unaprijed smišljenom igrokazu nije bitna logika – kako to budućnost i sadašnjost mogu imati povijest ako je njezin bitak prošlost? – već logistika: dovesti pred streljački stroj one koji su „izdali narod svoj“. Jer, valjda sada to svi vide, oni iz opozicije, ti zadrti milanovićevci, „ne žele biti dio zapadne demokracije već se izmotavanjem o protuustavnosti svrstavaju na stranu Ruske Federacije i ratnog zločinca Putina“. Koliko god se busali u herojska prsa boraca za pravu stvar, vladajućima je do Ukrajine i Ukrajinaca stalo kao do lanjskog snijega.
Oni su im idealna prilika da još jednom skrenu priču sa svojih kriminalnih afera i mafijaškog vođenja države u kojoj se pljačkaju milijarde – nakon Ine tu je sada i Fortenova – na bespuća povijesne (neo)zbiljnosti kao konačno rješenje za obračun s već proglašenim „ruskim agentom“, predsjednikom Zoranom Milanovićem, i onim što se naziva oporbom.
Pila naopako, davno je tu taktiku nogometnim rječnikom definirao Biće Mladinić.
MN/Hrabri krojač
Istodobno aparatčik Plenković svojom poniznošću, sluganski klečeći pred velikima, bilda svoju buduću poziciju u tom birokratskom establishmentu, ističući svoju kandidaturu za jednu od prestižnih pozicija u briselskoj administraciji koja se mora džilitnuti barem dva koplja iznad Dubravke Šuice. Na taj način bi Plenković jednim udarcem ubio više muha no hrabri krojač pobjednički vičući iz petnih žila: „Slava Ukrajini!“.
Pred svakim je zastupnikom još nekoliko dana do odluke hoće li ili neće pomoći Ukrajini, hoće li biti na pravoj ili krivoj strani povijesti, trbuhozbori odani vojnik partije Branko Bačić opetovano prijeteći u Saboru koji je prolongirao donošenje odluke sve dok se ne potkupe i prikupe potrebni žetončići.
Crvena nit
Unatoč baražnoj vatri, čudi da se ti isti opozicijski zastupnici, barem oni koji se deklariraju lijevima, nisu udostojili Plenkoviću i Bačiću vratiti bumerang historije podsjetivši ih kako je Hrvatska, upravo zahvaljujući tom 29. 11., dok se u Saboru raspravljalo o Ukrajini, već bila na pravoj strani povijesti. Mogli su barem nastavljači crvene niti uzvratiti udarac premijeru povijesnom činjenicom da smo se u našoj prošlosti, upravo zahvaljujući tom datumu prije 80 godina već dokazali kao ispravni i pobjednici, uz poštovanje i priznanje cijelog slobodoljubivog svijeta za sve što smo u Drugom svjetskom ratu učinili dok je čovječanstvo ispisivalo pravu stranu povijesti. I da nas upravo HDZ Plenkovića i njegovih prethodnika već više od trideset godina uporno vraća na onu pogrešnu, gubitničku stranu, pokušavajući prevariti učiteljicu života na sve moguće i nemoguće načine.
Oni su ti koji kotač vremena žele ubaciti u rikverc.
Nakon što je u praksi, pod državnim patronatom, odrađeno rušenje tri tisuće spomenika i obilježja ne bi li se uništio svaki trag te prave, ispravne partizanske strane, uz kaptolski blagoslov upravo su Plenković i HDZ i teoretski legalizirali dvostruke konotacije pozdrava „Za dom spremni“ kojim su se kitili oni Hrvati koji su definitivno bili i ostali na pogrešnoj strani povijesti. Da bi farsa bila potpuna, upravo je ovog 29. studenog, na dan koji se nekad slavio kao blagdan republike utemeljene 1943. na pravoj strani povijesti, država Hrvatska prijavila nadležnima svog građanina koji je zastavu s petokrakom izvjesio na vlastitu kuću optuživši ga da je na taj način „vrijeđao moralne osjećaje građana“!
Otkako sam ovdje, a tomu ima već 20 godina, trpim ustaška obilježja – vješanje ustaških zastava. Ja sam protiv toga. Ustašija me osobno vrijeđa – otvoreno to govorim – ali trpim i šutim, rekao je za taj zločin optuženi 47-godišnji Velimir Meničanin dodajući kako ne zna zašto je netko došao do njegove kuće u slijepoj ulici i gledao u zastavu te se time uvrijedio dok se ugledni odvjetnici pitaju kojim je to zakonom zabranjeno isticanje jugoslavenske zastave na privatnom posjedu.
Rat protiv časti
Naravno da povijest, zna to dobro Plenković, sama po sebi, ne može biti ni prava ni kriva, već onakva kakva se zbila, ljudi su ti koji se svrstavaju na stranu dobra ili zla. Baš kao što ni države nemaju emocije, pa tako ni Republika Hrvatska, kako god se izjasnili saborski zastupnici o obuci ukrajinskih vojnika na našem teritoriju, ne može biti „ni ponosna – ni ponižena“:
Država je samo jedna specifična forma organizacija društva u istoriji, i to je sve. A političke vođe nam kvarno nameću ova osećanja. Države nemaju emocije, niti mogu da osećaju stid, ponos ili posramljenost. Baš kao ni strah, tugu ili sreću, uprkos onim tupavim top-listama o najsrećnijim državama-nacijama, piše u „Danasu“ sociolog Aleksej Kišjuhas.
(https://www.danas.rs/kolumna/aleksej-kisjuhas/rat-protiv-casti/)
Pa zašto onda Plenković i HDZ jednoj, za povijest u suštini sasvim nebitnoj odluci, o tome hoćemo li udomiti ukrajinske vojnike ili ne, pridaju dramatični šekspirijanski značaj biti ili ne biti? Sasvim sigurno ne zato što im je boljitak Ukrajinaca u prvom plan, jer svima je jasno da postoji stotinu drugih, svrsishodnijih načina želimo li pomoći ljudima u Ukrajini koji stradavaju i u ovom trenutku se bukvalno smrzavaju, od hrvatskog sanitetskog tečaja i brzog kursa razminiravanja. Njihova ucjena prizemni je pokušaj stjecanja unutrašnjopolitičkih poena ne bi li sebe proglasili „dobrim momcima“, prozapadnim pravednicima, a sve ostale neprijateljima koji su plaćeni da „pjevaju ruski narativ“, kao što kaže Plenković, udaraju u balalajke i drže stranu Putinu!
Bušizam i terorizam
Upravo ta vječna potreba za proizvodnjom unutrašnjih neprijatelja (da se iz ladice ne vade uvijek vanjski i tako ne potroše i ofucaju u iščekivanju izbora) ne bi li se održalo na vlasti, čini taj Plenkovićev ultimatum – „ili prava, HDZ-ova strana povijesti ili Rusija“ – duboko ljudski nemoralnim i politički gadljivim dok kao živi štit ispred sebe gura preživjele Ukrajince! Nije to, naravno, njegov i HDZ-ov izum, isti diskurs nameće i Bidenova propagandna mašinerija koja marginalizira, demonizira i eliminira iz mainstream medija svakog onog koji se usudi Washington priupitati za vođenje posredničkog, proxy rata protiv Moskve u Ukrajini.
U stvari i Plenkovićeva prava strana povijesti i Bidenov rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca ideološki su inspirirani tipičnim mozgovnim bušizmom koji je George Mlađi artikulirao nakon „9/11“ – „ili ste s nama ili ste s teroristima!“. Samo riječ terorist danas treba zamijeniti s putinist. Biti s nama, dakle biti na pravoj strani povijesti, znači ne primijetiti i iz nje izbrisati neljudska mučenja u Abu Ghraibu i Guantanamu, masovna ubijanja civila i djece bespilotnim letjelicama, otimanje ljudi bez ikakvih optužnica i dokaza, sve ono što se događalo pod krinkom samoproglašenog „Rata protiv terorizma“ u proteklih 20 godina, a o čemu se ni dan-danas ne smije znati, pisati i izvještavati.
Snowden i Assange
U suprotnom možete završiti kao zviždači koji su dokumente o tim zločinima protiv čovječnosti učinili javnim, poput Chelsea Manning, Edwarda Snowdena ili Juliana Assangea, koji u strogo čuvanom londonskom zatvoru Belmarsh čeka izručenje SAD gdje ga čeka 175 godina zatvora, samo zato što je njegov WikiLeaks objavio dokaze i snimke, najpoznatija je „Collateral Murder Video“, kako je proklamirani ideološki bušizam u praksi postao nekažnjeni terorizam. Za te i takve ratne zločine, za masovne likvidacije i progon ljudi, za kršenje Ženevske i svih ostalih konvencija o humanom postupanju, nije bilo i nikada neće biti kazne.
Zašto onda i s kojim pravom tražiti od Putina i Rusa da se drugačije ponašaju u Ukrajini?
Uoči 20. godišnjice terorističkih zločina 11. rujna 2001. i kasnijeg pokretanja Rata protiv terorizma, Airwars je tražio odgovor na jedno važno pitanje – koliko je civila ubijeno u američkim napadima u „Vječnim ratovima“?
Otkrili smo da su SAD obavile najmanje 91.340 napada u sedam velikih zona sukoba. Naše istraživanje je zaključilo kako je najmanje 22.679, a potencijalno čak 48.308 civila vjerojatno ubijeno u američkim napadima. Najsmrtonosnija godina bila je 2003. kada je prema izvještajima organizacije za praćenje Iraq Body Count najmanje 5.529 civila ubijeno u američkim akcijama, gotovo svi tijekom invazije na Irak te godine. Sljedeća najsmrtonosnija godina bila je 2017. kada je ubijeno najmanje 4.931 civila, velika većina u koalicijskom bombardiranju Iraka i Sirije. Međutim, ako uključimo maksimalne procjene civilnih žrtava, tada je 2017. zapravo bila najgora godina za civilne žrtve, s čak 19.623 ubijenih.
Figa u džepu
Zato kada Plenković ultimativno traži od svih nas da u ovom trenutku budemo na pravoj strani povijesti i da zajedno s demokratskim zemljama poštujemo međunarodno pravo i poredak te osudimo Rusiju, drži figu u džepu ne govoreći punu istinu. A ona glasi da je taj isti međunarodni poredak već odavno srušen, da se to isto međunarodno pravo već odavno krši, i to nekažnjeno, i da je sve to počelo daleko prije nego li je Vladimir Putin krenuo u osvajački rat u Ukrajini ne bi li oružjem postigao sve ono što je najveći američki saveznik na Bliskom istoku, Izrael, već davno legalizirao. Bez da se itko sjetio Washingtonu citirati Hamleta i njegovo biti ili ne biti na pravoj strani povijesti ili ga, ne daj Bože, prozivati zbog ničim izazvanih osvajačkih ratova u Iraku, Libiji, Siriji… – za svaki od tih 91.340 vojnih napada i počinjenih ratnih zločina diljem planeta.
Doduše, od Plenkovića i HDZ-a nismo ništa drugo niti mogli očekivati. Onaj koji dvostrukim konotacijama briše vlastitu pravu stranu povijesti rušeći spomenike njezinim herojima i kažnjavajući njezine zastave, ne može niti globalno biti pravednik već ono što je uvijek bio i ostao.
Domaći izdajnik.
