Dragi Miljenko Jergoviću!
Odličan si pisac, talentiran, barem si nekad bio. Rado se sjećam tvoje knjige o ocu, priče o majci: “Moja mama pere bijelo”, i još mnogih drugih.
Ali, nikako da shvatim šta je taj tvoj duh “Sarajeva kojeg više nema”. Je li to onaj tvoj duh, koji si emanirao pljujući po majkama koje su napustile Sarajevo izvodeći svoju dječicu iz sarajevskog ratnog pakla, da bi, čim si i ti izišao otrčao kod Mate Bobana da tamo promoviraš svoju umjetnost, je li to onaj tvoj duh koji je u napuštenom stanu Gorana Bregovića, tvrde upućeni, a ja bih voljela da ne govore istinu, pregledavao njegove intimne video kasete? Sve ostalo što pišeš od tad do dana današnjeg, zaista je teško shvatiti, povezati, obuhvatiti i u jednom većem i značajnijem tekstu nego što je ovaj mali osvrt jedne sarajevske glumice. Ali, šta ću, kad neće pisci, ja ću.
Znam da sam patetična, ali za mene je duh Sarajeva onaj čovjek čija je djevojčica ustrijeljena snajperskim metkom, a on javno pozvao na kafu zločinca da porazgovaraju, pa da ga pita zašto je to učinio. I, stotine je ovakvih primjera, riječi i duha ljudi koji su doživjeli najdublju tragediju a u čijim se riječima ne očituje mržnja. Niti želja da na toj tragediji profitiraju i steknu regionalnu ili svjetsku slavu.
Između ta dva duha Sarajeva, onog koji u vrijeme opsade pregleda nečije porno kasete, i duha ovog oca postoji udaljenost milion svjetlosnih godina, koje ni ti, ni Bregović nikada nećete shvatiti.
Imala sam puno puta potrebu da ti se obratim, i povodom tvog sramnog odnosa prema Feralu, ono u Ninu mi se poprilično gadilo, ne znam da li si dobio trofej “Ninova nagrada” za to, ko bi sve upratio. Sve čekam, napisaće neko drugi.
Jutros sam imala malo vremena, pa sam na FB stavila osvrt na tvoj tekst o ulici Danijela Ozme u Sarajevu, koji, uglavnom, prenosim u cjelosti.
“Kada se M. J. upušta u analize današnjeg Sarajeva, pretendira da bude kroničar i tada nastaju nevolje, jer piše ne poznajući elementarne činjenice, subjektivno, čitaj proizvoljno. Često mu se to oprašta, jer se nekim piscima svašta oprašta i aplaudira, najčešće od neobavještenih, ali i onih obaviještenih koji se slažu s njegovim trenutnim političkim stavovima.
Pišući o ulici Danijela Ozme, iznosi jedan značajan podatak: da se ta ulica ranije zvala ulica fra Ivana Frane Jukića. Zato mu, zaista, hvala, jer većina ljudi to nije znala. Naravno, fra Ivan Frano Jukić je jedna od najvažnijih povjesnih ličnosti Bosne i Hercegovine, i svi mi se zgražamo nad činjenicom da je komunistička vlast preimenovala ulicu ovog velikana. On je simbol onoga za što se mi, koji danas živimo ovdje, borimo.
Ali, Miljenko ne zna, ili ne smatra važnim da spomene da je u toj ulici bilo Radio Sarajevo. Mi smo svoje prve radioglumačke korake pravili baš u toj zgradi.
Zatim, ne spominje da je u stanu o kome piše prije Fincija i Vešovića stanovao jedan od najvažnijih jugoslovenskih filozofa dr. Kasim Prohić. Doktorirao je u 27-oj godini i bio najmlađi doktor filozofije u toj zemlji. Ostavio je za sobom djela trajne vrijednosti, bio je omiljen kod generacija studenata kojima je predavao. Čuveni, gordi Konjičanin, okupljao je često u tom stanu umjetničku i intelektualnu elitu bivše nam domovine. Blizak mi je rod, pa bih se tu ponekad, iako djevojčurak, često zatekla, kao i moji otac i majka, zajedno sa svom ostalom rodbinom. Rahmetli Kasim je sagorio mlad, umro je nedugo poslije mračne pozorišne predstave inscenirane u Beogradu koja je blatila njegovo ime i ugled. Sada ne bih potezala pitanje sudbine bh. intelektualaca i pisaca u bivšoj Jugi, dovoljno je da se sjetimo hajki na Maka Dizdara, kao i na sve ostale, no ovo zaslužuje poseban tekst.
Zar nije zaborav Kasima Prohića isto što i brisanje imena ulica?
Kad smo već kod ove teme, znate li vi koji aplaudirate tezi o “Sarajevu kojeg više nema”, da možda aplaudirate tome što u takvom Sarajevu traže da se ulica kralja Tvrtka (i tako mala u odnosu na značaj ove ličnosti za samobitnost Bosne i Hercegovine) preimenuje u ulicu Izeta Sarajlića? Ovome se usprotivio, kao još mnogi drugi, pjesnik Mile Stojić kratkim tekstom i na njega se, kao i svojevremeno na Maka, sručila gomila mračnih eseja, prepunih pljuvanja, mržnje, poslije kojih je trebalo da plati glavom, ali, eto, sudbina je htjela da preživi. Za sad.
Ovo vam je sudbina nas koji se borimo za bosansku samobitnost. Naravno, zgroženi smo nad činjenicom da se naše porodilište ne zove više dr. Zehra Muidović (Mile ima jednu sjajnu pjesmu o tome), da se ulica Ivana Krndelja, revolucionara, preimenuje u Azize Šaćirbegović, o Busuladziću da i ne govorimo. Ali, hajdemo pitati i to otkud se u srcu Baščaršije nalazila ulica Miloša Obilića, ili park Cara Dušana. Šta li o tome piše u tekstovima liberalnih intelektualaca?
Sjećam se da sam kao dijete šetala ulicama Kotora, i da sam na ulazu u staru jezgru Kotora spazila grb sa pet ili šest baklji, pa sam pitala svog rahmetli Nurudina: “Šta je ovo? Mislila sam da je srednjovjekovni spomenik?”. Moji tata i mama su bili komunisti, i s nama nisu pričali o ovim stvarima, čitaj barbarizmima.
Vratimo se na lamentiranje “nad svijetom kojeg više nema.”
Miljenko toliko proizvoljno piše i, oprostite, lupeta, tvrdeći: “Smrt građanskog Sarajeva ogleda se u zatvaranju kultne slastičarne “Jadranka”. Slatko sam se nasmijala i razgovarala sa mladim ljudima. Pitala sam zašto ne idu tamo. Rekli su mi da jednostavno njihov ukus trenutno više zadovoljava slastičarna “Torte i to”, gdje jedu, najbolje na svijetu, torte od sira i slične delicije, a i “Metropolis” im je odličan i u centru grada. Slažem se s njima, mada sam, naravno, nostalgična prema “Jadranki” i moram reći da je Saša imao najbolje žito u gradu.
Ne lamentirate vi nad “Sarajevom kojeg više nema” zbog Sarajeva, već zbog toga što vas u njemu nema više. Iselili ste svojom voljom, napustili ste svoj grad, niko vas iz njega nije otjerao. Znam da vam je lakše zamišljati kako je ovdje sve sami mrak.
Ali, ima nas koji smo tu.
Nema više Brege i Kuste, za kojima vi cmuljite, ali ima Sarajeva Danisa Tanovića, Pjera Žalice, Ademira Kenovića i Srđana Vuletića, Jasmile Žbanić, Elme Tataragić i Aide Begić, dobitnika najvećih svjetskih nagrada za film, ima i svjetski relevantan Sarajevo film festival, kojeg ranije nije bilo, ima i Jazz festival, ima Sarajeva Harisa Pašovića i Dine Mustafića, najznačajnijih teatarskih regionalnih stvaralaca, ima Sarajeva velikih predstava “Ay, Carmela” ili “Naš razred”, ima Sarajevo Dragana Jovičića, Selme Alispahić, Ejle Bavčić, Izudina Bajrovića, Senada Bašića, Emira Hadzihafizbegovića, Admira Glamočaka, Gordane Boban, Tanje Šojić, pa i malenkosti one koja piše ovaj tekst (oprostite, nezahvalno je nabrajati, uvijek nekog preskočite). Ima Sarajevo Sanje Burić, prorektora za umjetnost pri UNSA. Sarajeva Marine Finci, dekanese ALU, Sarajeva vajara Stijepe Gavrića, direktora Galerije Straje Krsmanovića, predsjednika P.E.N.-a Gorana Simića, ima Sarajeva sjajnih ljekara Srba, načelnika svojih odsjeka dr. Miloša Pokrajca i dr. Dragana Stevanovića, dr. Srđana Gornjakovića. Oprostite što nabrajam uglavnom Srbe, ovo je zbog “iseljavanja i ugroženosti srpstva u Sarajevu”, a toliko drugih sjajnih još ima.
Ima Zlatka Ugljena, mogao bi živjeti bilo gdje u svijetu, ali, eto, on je izabrao Sarajevo, i radi i u svojoj 90-oj.
Ima i Mile Stojića. I Marka Vešovića i Abdulaha Sidrana. Tvrtka Kulenovića.
A, tek hrabrih i velikih novinara: Dženane Karup Druško, Gojka Berića, tria legendarnih Senada: Hadžifejzovića, Avdića, Pećanina. Ima i Amira Zukića, Ozrena Kebe, Snježane Mulić-Softić, Ermine Gakić-Kulenović…
I, vratimo se na početak. Ima, hvala Bogu, nasljednika fra Ivana Frane Jukića, Bosanskih franjevaca, Provincije Bosne Srebrne, još uvijek pjeva zbor ” Pontanima” fra Ive Markovića, pronoseći naše duhovno zajedništvo širom svijeta, sa televizije nas neprekidno hrabri fra Mile Babić. Ima Franjevačkog centra u Kovačićima koji nam daruje pozorišni prostor da bismo mogli raditi, a sami ne znaju kakva će im sudbina sutra biti, jer mu taj prostor vlasti svojataju.
A, ima, bogme i Jove Divjaka, samo da napomenemo!
Trebalo bi mi još desetak stranica da vam napišem koga sve još ovdje ima. Oprostite svi vi umjetnici, istoričari, povjesničari umjetnosti, duhovna lica, časni političari iz raznih partija, svi vi građani ovog grada koji ste ga branili i branite i dalje njegov duh, dijelite njegovu sudbinu, koji ga volite, a čija imena moram izostaviti.
Neki dan me prijateljica izdaleka pita: “Ma, nije moguće da u Sarajevu ima ulica Emerika Bluma?”.
Ima, ima, u srcu Kovačića, preko puta Franjevačkog. Lijepa ulica, puna zelenila i ambasada. Nekad se zvala Beogradska. Važno je da imamo ulicu Emerika Bluma, ne samo zato što je bio Jevrej, već i da nas opominje da nam je zasukati rukave, raditi, planirati, obnavljati industriju, imati viziju.
Jure Kaštelan je davno pisao: “Dođi, prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugostaviji”.
A, mi parafraziramo: “Dođi, Miljenko, mi smo u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini”.
“Podijelićemo hljeb i radost, i tugu ako si tužan”.
tacno
Odličan si pisac, talentiran, barem si nekad bio. Rado se sjećam tvoje knjige o ocu, priče o majci: “Moja mama pere bijelo”, i još mnogih drugih.
Ali, nikako da shvatim šta je taj tvoj duh “Sarajeva kojeg više nema”. Je li to onaj tvoj duh, koji si emanirao pljujući po majkama koje su napustile Sarajevo izvodeći svoju dječicu iz sarajevskog ratnog pakla, da bi, čim si i ti izišao otrčao kod Mate Bobana da tamo promoviraš svoju umjetnost, je li to onaj tvoj duh koji je u napuštenom stanu Gorana Bregovića, tvrde upućeni, a ja bih voljela da ne govore istinu, pregledavao njegove intimne video kasete? Sve ostalo što pišeš od tad do dana današnjeg, zaista je teško shvatiti, povezati, obuhvatiti i u jednom većem i značajnijem tekstu nego što je ovaj mali osvrt jedne sarajevske glumice. Ali, šta ću, kad neće pisci, ja ću.
Znam da sam patetična, ali za mene je duh Sarajeva onaj čovjek čija je djevojčica ustrijeljena snajperskim metkom, a on javno pozvao na kafu zločinca da porazgovaraju, pa da ga pita zašto je to učinio. I, stotine je ovakvih primjera, riječi i duha ljudi koji su doživjeli najdublju tragediju a u čijim se riječima ne očituje mržnja. Niti želja da na toj tragediji profitiraju i steknu regionalnu ili svjetsku slavu.
Između ta dva duha Sarajeva, onog koji u vrijeme opsade pregleda nečije porno kasete, i duha ovog oca postoji udaljenost milion svjetlosnih godina, koje ni ti, ni Bregović nikada nećete shvatiti.
Imala sam puno puta potrebu da ti se obratim, i povodom tvog sramnog odnosa prema Feralu, ono u Ninu mi se poprilično gadilo, ne znam da li si dobio trofej “Ninova nagrada” za to, ko bi sve upratio. Sve čekam, napisaće neko drugi.
Jutros sam imala malo vremena, pa sam na FB stavila osvrt na tvoj tekst o ulici Danijela Ozme u Sarajevu, koji, uglavnom, prenosim u cjelosti.
“Kada se M. J. upušta u analize današnjeg Sarajeva, pretendira da bude kroničar i tada nastaju nevolje, jer piše ne poznajući elementarne činjenice, subjektivno, čitaj proizvoljno. Često mu se to oprašta, jer se nekim piscima svašta oprašta i aplaudira, najčešće od neobavještenih, ali i onih obaviještenih koji se slažu s njegovim trenutnim političkim stavovima.
Pišući o ulici Danijela Ozme, iznosi jedan značajan podatak: da se ta ulica ranije zvala ulica fra Ivana Frane Jukića. Zato mu, zaista, hvala, jer većina ljudi to nije znala. Naravno, fra Ivan Frano Jukić je jedna od najvažnijih povjesnih ličnosti Bosne i Hercegovine, i svi mi se zgražamo nad činjenicom da je komunistička vlast preimenovala ulicu ovog velikana. On je simbol onoga za što se mi, koji danas živimo ovdje, borimo.
Ali, Miljenko ne zna, ili ne smatra važnim da spomene da je u toj ulici bilo Radio Sarajevo. Mi smo svoje prve radioglumačke korake pravili baš u toj zgradi.
Zatim, ne spominje da je u stanu o kome piše prije Fincija i Vešovića stanovao jedan od najvažnijih jugoslovenskih filozofa dr. Kasim Prohić. Doktorirao je u 27-oj godini i bio najmlađi doktor filozofije u toj zemlji. Ostavio je za sobom djela trajne vrijednosti, bio je omiljen kod generacija studenata kojima je predavao. Čuveni, gordi Konjičanin, okupljao je često u tom stanu umjetničku i intelektualnu elitu bivše nam domovine. Blizak mi je rod, pa bih se tu ponekad, iako djevojčurak, često zatekla, kao i moji otac i majka, zajedno sa svom ostalom rodbinom. Rahmetli Kasim je sagorio mlad, umro je nedugo poslije mračne pozorišne predstave inscenirane u Beogradu koja je blatila njegovo ime i ugled. Sada ne bih potezala pitanje sudbine bh. intelektualaca i pisaca u bivšoj Jugi, dovoljno je da se sjetimo hajki na Maka Dizdara, kao i na sve ostale, no ovo zaslužuje poseban tekst.
Zar nije zaborav Kasima Prohića isto što i brisanje imena ulica?
Kad smo već kod ove teme, znate li vi koji aplaudirate tezi o “Sarajevu kojeg više nema”, da možda aplaudirate tome što u takvom Sarajevu traže da se ulica kralja Tvrtka (i tako mala u odnosu na značaj ove ličnosti za samobitnost Bosne i Hercegovine) preimenuje u ulicu Izeta Sarajlića? Ovome se usprotivio, kao još mnogi drugi, pjesnik Mile Stojić kratkim tekstom i na njega se, kao i svojevremeno na Maka, sručila gomila mračnih eseja, prepunih pljuvanja, mržnje, poslije kojih je trebalo da plati glavom, ali, eto, sudbina je htjela da preživi. Za sad.
Ovo vam je sudbina nas koji se borimo za bosansku samobitnost. Naravno, zgroženi smo nad činjenicom da se naše porodilište ne zove više dr. Zehra Muidović (Mile ima jednu sjajnu pjesmu o tome), da se ulica Ivana Krndelja, revolucionara, preimenuje u Azize Šaćirbegović, o Busuladziću da i ne govorimo. Ali, hajdemo pitati i to otkud se u srcu Baščaršije nalazila ulica Miloša Obilića, ili park Cara Dušana. Šta li o tome piše u tekstovima liberalnih intelektualaca?
Sjećam se da sam kao dijete šetala ulicama Kotora, i da sam na ulazu u staru jezgru Kotora spazila grb sa pet ili šest baklji, pa sam pitala svog rahmetli Nurudina: “Šta je ovo? Mislila sam da je srednjovjekovni spomenik?”. Moji tata i mama su bili komunisti, i s nama nisu pričali o ovim stvarima, čitaj barbarizmima.
Vratimo se na lamentiranje “nad svijetom kojeg više nema.”
Miljenko toliko proizvoljno piše i, oprostite, lupeta, tvrdeći: “Smrt građanskog Sarajeva ogleda se u zatvaranju kultne slastičarne “Jadranka”. Slatko sam se nasmijala i razgovarala sa mladim ljudima. Pitala sam zašto ne idu tamo. Rekli su mi da jednostavno njihov ukus trenutno više zadovoljava slastičarna “Torte i to”, gdje jedu, najbolje na svijetu, torte od sira i slične delicije, a i “Metropolis” im je odličan i u centru grada. Slažem se s njima, mada sam, naravno, nostalgična prema “Jadranki” i moram reći da je Saša imao najbolje žito u gradu.
Ne lamentirate vi nad “Sarajevom kojeg više nema” zbog Sarajeva, već zbog toga što vas u njemu nema više. Iselili ste svojom voljom, napustili ste svoj grad, niko vas iz njega nije otjerao. Znam da vam je lakše zamišljati kako je ovdje sve sami mrak.
Ali, ima nas koji smo tu.
Nema više Brege i Kuste, za kojima vi cmuljite, ali ima Sarajeva Danisa Tanovića, Pjera Žalice, Ademira Kenovića i Srđana Vuletića, Jasmile Žbanić, Elme Tataragić i Aide Begić, dobitnika najvećih svjetskih nagrada za film, ima i svjetski relevantan Sarajevo film festival, kojeg ranije nije bilo, ima i Jazz festival, ima Sarajeva Harisa Pašovića i Dine Mustafića, najznačajnijih teatarskih regionalnih stvaralaca, ima Sarajeva velikih predstava “Ay, Carmela” ili “Naš razred”, ima Sarajevo Dragana Jovičića, Selme Alispahić, Ejle Bavčić, Izudina Bajrovića, Senada Bašića, Emira Hadzihafizbegovića, Admira Glamočaka, Gordane Boban, Tanje Šojić, pa i malenkosti one koja piše ovaj tekst (oprostite, nezahvalno je nabrajati, uvijek nekog preskočite). Ima Sarajevo Sanje Burić, prorektora za umjetnost pri UNSA. Sarajeva Marine Finci, dekanese ALU, Sarajeva vajara Stijepe Gavrića, direktora Galerije Straje Krsmanovića, predsjednika P.E.N.-a Gorana Simića, ima Sarajeva sjajnih ljekara Srba, načelnika svojih odsjeka dr. Miloša Pokrajca i dr. Dragana Stevanovića, dr. Srđana Gornjakovića. Oprostite što nabrajam uglavnom Srbe, ovo je zbog “iseljavanja i ugroženosti srpstva u Sarajevu”, a toliko drugih sjajnih još ima.
Ima Zlatka Ugljena, mogao bi živjeti bilo gdje u svijetu, ali, eto, on je izabrao Sarajevo, i radi i u svojoj 90-oj.
Ima i Mile Stojića. I Marka Vešovića i Abdulaha Sidrana. Tvrtka Kulenovića.
A, tek hrabrih i velikih novinara: Dženane Karup Druško, Gojka Berića, tria legendarnih Senada: Hadžifejzovića, Avdića, Pećanina. Ima i Amira Zukića, Ozrena Kebe, Snježane Mulić-Softić, Ermine Gakić-Kulenović…
I, vratimo se na početak. Ima, hvala Bogu, nasljednika fra Ivana Frane Jukića, Bosanskih franjevaca, Provincije Bosne Srebrne, još uvijek pjeva zbor ” Pontanima” fra Ive Markovića, pronoseći naše duhovno zajedništvo širom svijeta, sa televizije nas neprekidno hrabri fra Mile Babić. Ima Franjevačkog centra u Kovačićima koji nam daruje pozorišni prostor da bismo mogli raditi, a sami ne znaju kakva će im sudbina sutra biti, jer mu taj prostor vlasti svojataju.
A, ima, bogme i Jove Divjaka, samo da napomenemo!
Trebalo bi mi još desetak stranica da vam napišem koga sve još ovdje ima. Oprostite svi vi umjetnici, istoričari, povjesničari umjetnosti, duhovna lica, časni političari iz raznih partija, svi vi građani ovog grada koji ste ga branili i branite i dalje njegov duh, dijelite njegovu sudbinu, koji ga volite, a čija imena moram izostaviti.
Neki dan me prijateljica izdaleka pita: “Ma, nije moguće da u Sarajevu ima ulica Emerika Bluma?”.
Ima, ima, u srcu Kovačića, preko puta Franjevačkog. Lijepa ulica, puna zelenila i ambasada. Nekad se zvala Beogradska. Važno je da imamo ulicu Emerika Bluma, ne samo zato što je bio Jevrej, već i da nas opominje da nam je zasukati rukave, raditi, planirati, obnavljati industriju, imati viziju.
Jure Kaštelan je davno pisao: “Dođi, prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugostaviji”.
A, mi parafraziramo: “Dođi, Miljenko, mi smo u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini”.
“Podijelićemo hljeb i radost, i tugu ako si tužan”.
tacno
