Zadnjih pet godina Zoran Milanović i Andrej Plenković nikako se ne uspijevaju dogovoriti o rotaciji veleposlanika kojima su istekli mandati. Zapravo su prekinuti svi državni kanali, jer se dvojica ključnih političara u sukreiranju vanjske politike i ne žele dogovoriti o kandidatima, pa Bijedna Naša ispada diplomatski smiješna i nezrela članica tzv. međunarodne zajednice
Hrvatski živalj ima jednu karakterističnu, pomalo ironičnu uzrečicu – išli/došli pa se našli – kojom se ovih dana u Zagrebu u hotelu Westin moglo uvjerljivo komentirati rutinski jalovu dvodnevnu tzv. tradicionalnu konferenciju veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika RH u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Budući da su glavni glumci u toj diplomatičkoj predstavi bili CRO premijer Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, resorni ministar Gordan Grlić Radman, HDZ-ovi eurozastupnici Dubravka Šuica i Davor Ivo Stier, pa čak i zapadnohercegovački “plemić” Dragan Čović (?!), u istom liku šef HDZ-a BiH, Hrvatskoga narodnog sabora i zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, te buljuk inih hadezeovaca iz prvog reda uz državne jasle, skup se opet sveo na HDZ-ov “diplomatski” račun bez krčmara.
Naime, za kreiranje hrvatske vanjske politike ustavno su ovlašteni samo predsjednik RH i premijer/vlada, nikako jedan ili drugi samostalno, i ta politika tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene ima biti, kaže Ustav RH, produkt učinkovitog sukreiranja tih dviju institucija. Budući da osobni ego CRO premijera i predsjednika ne dopušta ni minimalnu suradnju jer se Andrej Plenković i Zoran Milanović ne žele vidjeti ni nacrtanima, ne trpe se ni kao političari niti kao ljudi, Hrvatska – sramotno do neba i istodobno smiješno – nema vjerodostojnu vanjsku politiku. Plenković ponizno cupka u tom smislu za Bruxellesom i proameričkim tzv. kolektivnim Zapadom, bez obzira na to koliko se time svrstava na stranu ogromne nacionalne štete, nesamostalnosti, ovisnosti i međunarodne nevažnosti, a Milanović je “suverenistički” – antiprotivan.
Nepremostive razlike
Hrvatska mora imati svoje stajalište i braniti svoj interes u međunarodnoj zajednici, tvrdi Milanović, ne smije uvijek i bespogovorno na izmišljenoj tzv. pravoj strani povijesti nekritički zagovarati “svoje stajalište” made in Washington via Bruxelles. Zato je CRO predsjednik Milanoviću “rusofil, vanjskopolitički štetočina, svađa RH s prijateljima/partnerima u svijetu, kršitelj Ustava RH, predsjednik kojega ne priznajemo” etc. U tom je duhu i tonu – sudeći i po temama pojedinih panela i uvodnim slovima najvidljivijih HDZ-ovih državnih dužnosnika – upriličen i diplomatski skup u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a više je no indikativno da u tekstu o “tradicionalnoj konferenciji”, na službenoj stranici resornog Ministarstva nema ni riječi o tomu da je skupu nazočio i ako jest, što je poručio ustavni sukreator vanjske CRO politike Zoran Milanović.
Te vrlo velike razlike između Banskih dvora i Pantovčaka u ključnim vanjskopolističkim pitanjima/izazovima najvidljivije su u odnosu na ukrajinski rat i na izraelski apartheid nad Palestincima (okupirani Zapadna obala rijeke Jordana i istočni Jeruzalem) i genocid u Pojasu Gaze, ali i u odnosu na položaj Hrvata u BiH, odnose sa Srbijom, eskalirajuće stanje na zapadnom Balkanu, neodgovornost EU-a prema tzv. europskom putu BiH, Crne Gore, Srbije i Sjeverne Makedonije, ulogu NATO-a u provociranju nuklearnog sukoba s Ruskom Federacijom, Kinu i sl. Koje su onda naputke diplomati imali dobiti o tomu što, je li, trebaju zastupati kao hrvatski nacionalni interes u zemljama svog službovanja? Samo HDZ Plenkovićeve? Svijet nije veslo sisao, pa nema pojma o tomu kako se ponašaju dvojica hrvatskih ovnova na vanjskopolitičkom brvnu.
Nije nezanimljivo ni to da su tzv. mainstream CRO mediji manje-više bili zanemarili HDZ-ov “diplomatski” račun bez krčmara u Zagrebu, gdje su stranački indoktrinirani autsajderi ključnih međunarodnih zbivanja i tzv. visoke diplomacije, ali su prenijeli – po službenoj dužnosti, više no po profsionalnom osjećaju? – priopćenje o tomu iz Ureda predsjednika RH.
“Cijeli niz država (140 od 193 članice UN-a, op. a.) priznao je Palestinu kao suverenu državu, pa i dio država bivše Jugoslavije”, navodi se u priopćenju da je Milanović rekao na diplomatskom skupu, koje prenosi Hina. “Hrvatska šuti. Za mene je priznanje Palestine moralno pitanje i nema apsolutno nikakvog razloga i opravdanja da se palestinskom narodu ne prizna pravo na državu. Zašto Hrvatska šuti?” Zato što o tomu šute i Washington i Bruxelles, sukrivci najveće tragedije jednog naroda nakon Drugoga svjetskog rata – SAD oružjem, novcem i diplomacijom izravan sudionika izraelskoga apartheida/genocida nad Palestincima – pa šuti i njihov tzv. mali od vanjskopolitičke kužine, trećemandatni već CRO premijer Andrej Plenković.
Tzv. prava strana povijesti u tom slučaju, baš kao i na primjeru Ukrajine, nadaleko zaudara po nečovječnosti, globalnoj nepravdi, licemjerju i laži. Jedna Hrvatska, nesamodostatno u svakom pozitivnom smislu slijepo crijevo Unije, neokolonijalni leno iste europske tzv. obitelji koja ju je stoljećima tlačila kao izvor resursa i topovskog mesa za tuđe ratove, zemlja koja se u Domovinskom ratu borila za svoju suverenu državu, pa je nije dobila u sadržajnom smislu, kukavički šuti o istom, je li, prirodnom pravu starosjedilačkog naroda u Palestini?! Zemlji koja je – naivno? – još 1920. godine izdavala useljeničke vize židovima iz cijelog svijeta u tzv. Obećanu zemlju, od 1948. godine državu Izrael, gdje su starosjedioci postali nepoželjni dojdekima, remetilački čimbenik za etničko čišćenje.
Milanović podsjeća da su Armenija i Slovenija u lipnju 2024. bile priznale Palestinu, a koncem svibnja to su učinile Španjolska, Irska i Norveška. Zapadnoeuropske su zemlje i SAD dugo bile iznimka, međutim, izraelska genocidna praksa grubog istrebljenja palestinskog naroda u njihovoj pradjedovini, naočigled svijeta, mijenja i zapadne politike tako da se i u američkoj administraciji govori o rješenju tzv. dvjema državama, Izraelu i Palestini. Milanović i Plenković osobito se sukobljavaju na pitanjima rata u Ukrajini i uloge RH u tom sukobu. “Radio sam sve i radit ću ubuduće da se onemogući bilo kakav angažman hrvatskih vojnika u ratu u Ukrajini na bilo koji način, uključujući i sudjelovanje u centrima za obuku. Hoće li netko davati vojnu opremu ukrajinskoj vojsci, to nije moja ovlast i u to se neću miješati.” Plenković zagovara sasvim suprotno i to posredstvom svog trbuhozborca na Zrinjevcu posreduje hrvatskoj diplomaciji u svijetu.
Traljav diplomatski sustav
Jedna od globalnih sramota bilo je hrvatsko glasanje u UN-u, gdje je veleposlanik Vladimir Drobnjak – ne konzultirajući se s predsjednikom Milanovićem, što je morao, nego slušajući ministra Grlića Radmana – glasao protiv rezolucije Svjetske organizacije o miru i humanitarnoj pomoći Palestincima u Pojasu Gaze. S cca 2,5 milijuna žitelja na prostoru površine Zagreba s periferijom najnapučenijem komadiću tla na svijetu. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suvetena (sic transit) našla se na strani usamljenih SAD-a i Izraela, jer je i najveći dio članica Unije ostao – suzdržan. Sramota je bila globalnih dimenzija, pa je Drobnjak kasnije glasao kao i većina svijeta. Zato što je svijet prvi put bio na pogrešnoj strani povijesti, a Drobnjakovi gazde u HDZ-u i vladi na tzv. pravoj?
Hrvatski diplomatski sustav u svijetu otpočetka je, još iz Tuđmanovih vremena, traljav, nesposoban i neučinkovit, nafutran isluženim političkim likovima (od kojih neki jedva suvislo govore koji od svjetskih jezika, čak i ministar Gordan Grlić Radman smiješno baulja u engleskom jeziku, sic transit), karijernim uvlakačima pretežno HDZ-a i SDP-a i sl. Zadnjih se pet godina Milanović i Plenković nikako ne uspijevaju dogovoriti o rotaciji veleposlanika kojima su istekli mandati. Zapravo su prekinuti svi državni kanali, jer se dvojica ključnih u sukreiranju vanjske politike i ne žele dogovoriti o kandidatima, pa Bijedna Naša ispada diplomatski smiješna i nezrela članica tzv. međunarodne zajednice.
“Žao mi je zbog toga, jer je to štetno za strukturu i hijerarhiju hrvatske diplomacije”, istaknuo je predsjednik RH na godišnjem skupu diplomata, koji će i dalje raditi kako su radili ili neće raditi kako i nisu radili, odnosno slušat će naputke kakve su slušali i do sada: ili HDZ-a i Banskih dvora ili SDP-a i Pantovčaka, tako da će se cirkus nastaviti. “Pokušao sam doći do dogovora, ali vlada nije surađivala. Rotacija veleposlanika, koja je nužna, moguća je samo ako postoji suradnja, ako se odluke donose zajednički, u suradnji predsjednika države i vlade. Ta suradnja je temelj Ustava RH.” Puno je toga u temeljima Ustava RH, a ne provodi se, jer država praktično nema alate za prisiliti dvojicu lidera, ako već sami toga nisu svjesni, da – sukreiraju ključna državna rješenja.
Oni mogu misliti jedan o drugomu što ih je volja, ali država nije privatna prćija ni Plenkovićva niti Milanovićeva, jer nisu dobili biračke glasove za to se verbalno kolju, sabotiraju jedan drugoga u ustavnim obavezama i tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu predstavljaju urbi et orbi, ali i kod kuće, kao uistinu – slučajnu državu. Smiješan samonedostatan vilajet ni na globalnom nebu niti na zemlji. Glede&unatoč, nedopustivo je da RH nema zajedničko, službeno stajalište ni o Hrvatima u BiH, jer dvojica u službenom Zagrebu traljavo, nespretno i kompromitirajuće bauljaju, je li, između propale tzv. trećeentitetske politike zadrtih struktura bivše tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i tzv. europskog puta BiH, u kojemu tri nacionalne nadripolitike (Mostar, Banja Luka i Sarajevo) vuku na tri suprorne strane. Zapravo u vražju mater, bildajući nefunkcionalnost bivše “Jugoslavije u malom”. A tako ne ide niti će doskora ići. Ili uopće neće ići.
“Hrvati ne samo da ne mogu birati svoje predstavnike”, tvrdi Milanović, “nego uopće nije jasno kada će i hoće li ih uopće moći birati. Hrvatska ne koristi instrumente koje ima kao država – a to su članstvo u EU i NATO-u – da bi postigla svoje ciljeve i zaštitila svoje interese. U BiH se neće promijeniti ništa dok vlada i predsjednik Republike ne budu djelovali zajednički, ako se složimo da je to naš cilj”.
S druge strane domaće političke barikade ne žele ni čuti o kakvomu zajedničkom rješavanju ključnih državnih pitanja s Pantovčakom – ma što pisalo u Ustavu RH – ili podjeli nadležnosti u vanjskoj politici, pa će status quo i hrvatske diplomatske jalovosti do okončanja predsjedničkih izbora (najvjerojatnije) u drugom krugu, u siječnju 2025. godine. Na kojima HDZ suprotstavlja Milanoviću i Mariji Selak-Raspudić svoga bivšeg ministra školstva i znanosti Dragana Primorca, pa ga Plenković poput kućnog ljubimca ovih dana promidžbeno ne vodi samo svojoj kući na spavanje. Jer, kad su već besplatne TV-kamete tu, zašto ne…?
O Milanoviću ni abera
“Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman”, objavilo je njegovo ministarstvo u nemuštom izvještaju na službenoj stranici, gdje se ni jednim slovom ne spominje Zoran Milanović i njegova možebitna uloga u komuniciranju s hrvatskim veleposlanicima, konzulima i vojnim predstavnicima u stranim zemljama, “uvodnim obraćanjem o aktualnim vanjskopolitičkim temama i prioriotetima hrvatske vanjske politike svečano je otvorio konferenciju, a nazočnima se obratio i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković istaknuvši važnost međunarodnog djelovanja Hrvatske u kontekstu globalnih izazova.” Sadržajno/informativno za vola ubit, uključujući podatak da su “prvog dana sudionici tako imali priliku razgovarati o Europi i Europskoj uniji, aktulnoj situaciji u jugoistočnoj Europi, glavnim svjetskim ugrozama, kao i o multipolarnim izazovima”.
HDZ-ov “diplomatski” račun bez krčmara izvještajno je zaključen u tom stilu: “Redovito godišnje okupljanje predstavnika hrvatske diplomacije označilo je ponovno izvrsnu prigodu za analizu i sustavnu raspravu o ključnim aspektima hrvatske vanjske politike. Ovaj skup još jednom je omogučio sveobuhvatnu razmjenu stajališta o brojnim aktualnim izazovima”. Trla baba lan da joj prođe dan? Pardon, dva dana, što su porezni obveznici platili svotom od koje boli glava. Zabezeknuti i tom “zastrašujućom” činjenicom da se francuski predsjednik Emmanuel Macron upravo obreo na dva dana u Srbiji, gdje je s njezinim liderom Aleksandrom Vučićem potpisao ugovor, vrijedan cca 2,7 milijardi eura, o isporuci eskadrile od 12 ganc novih borbenih aviona Rafale sa svom ratnom opremom i rezervnim dijelovima. Plus ugovori o zajedničkom korištenju nuklearne energije te gospodarskoj i inoj suradnji.
Vrlo neugodna točka na i HDZ-ova “diplomatskog” računa bez krčmara, ali i snažan reflektorski snop na hrvatsku tzv. vanjsku politiku u odnosu na zapadnobalkansko susjedstvo i cijelu jugoistočnu Europu? Itakako.
