Bilo je dobro počelo s atraktivnim premisama – poštenje i antifašizam! – u državi iscrpljenoj ogromnim korupcijskim aferama desničarske vlasti, sposobnost vladanja nekako se podrazumijevala, no Hrvatska se i dalje krize drži kao pijan plota i predstavlja još jedinu državu Evropske Unije koja se guši u recesiji. Dobro, socijaldemokrati nisu baš sposobni, ali, vjerovalo se, barem su pošteni. Eh, da je barem tako, ali nije. Nego se kredit poštenja počeo nemilo trošiti, samo su razmjeri korupcije manji, pa se možda smijenjeni ministar financija Slavko Linić doista i nije okoristio svojom voluntarističkom i selektivnom provedbom Zakona o predstečajnim nagodbama, nego je samo država značajno oštećena. Valjda u dobroj namjeri – spašavanja firmi i radnih mjesta – čovjek koji je u svom prvom ministarskom mandatu 2000. bio agresivni zagovaratelj upravo stečajeva, sada je potpuno suprotni zakon doživio kao isključivo svoj izum, kojim je mogao kako je htio, a htio je, pogodovati ugroženim poslovima svojih prijatelja. Onda je premijeru sve to, čini se, dodijalo, budući da se ne odriče svoje stalne mantre o stranci poštenih, i u sukobu dviju taština, bitku je naravno izgubio ministar financija, a o aferi koja je prelila čašu, i u kojoj je država samo u jednoj predstečajnoj nagodbi izgubila oko 4 milijuna eura, tek se imaju oglasiti pravosudna tijela.
Istodobno, to je i dobar primjer adaptabilnosti proklamiranog principa poštenja, to jest u obzir se uzimaju samo velike sume olako izgubljenog novca, dok se takozvani „sitni“, ali masovni, troškovi činovnika vlasti stavljaju pod stavku – dopušteno. Na primjer jedan, samo naoko banalni, ručak na kojemu su, nekako istodobno s ostavkom ministra financija zbog sumnje da je oštetio državnu kasu, uživali splitski gradonačelnik, Ivo Baldasar, i njegovi gosti na čelu s ministrom prometa, ručka na kojemu su birokrati spucali čak hiljadu i pol eura iz blagajne Splita, koji upravo bilježi najvišu stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj od skoro 16 posto.
Je li se, međutim, oglasio gradonačelnikov stranački šef i premijer? Naravno da nije, jer sitnice su to i zločesti, demagoški doživljaj boljih običaja ovdašnjih političara.
No što je s onom drugom premisom koju vladajući socijaldemokrati također stalno naglašavaju, kao važnu razdjelnicu između sebe i nacionalističke opozicije? Ima li u Hrvatskoj dovoljno antifašizma da suzbije pojave fašizma koje, poput zmija nakon poplave, gmižu državom? Jer nacionalistička desnica juriša na duhove komunista, partizana, zagovara obračune, lustracije… i sve bi to bio tek poznati folklor, e da upravo socijaldemokrati pedantno ne reduciraju vlastiti, proklamirani antifašizam. Skandalozan je utoliko odlazak gradonačelnik Splita na svečano otvaranje spomenika jedinici iz zadnjeg rata, nazvane po nacističkom oficiru, zapovjedniku zloglasne Crne legije i zločincu Rafaelu Bobanu, da bi tu, u društvu ljudi u crnim uniformama, s istaknutim naci oznakama, upravo na Dan pobjede nad fašizmom, razdragano pljeskao ustaškom, zakonom zabranjenom, pozdravu „Za dom spremni“, a potom kazao kako danas „slavimo dan pobjede nad antifašizmom“. Lapsus? Možda, ali dogodio se istom čovjeku koji smatra kako između ustaške bojne „Rafael Boban“ i Prvog splitskog partizanskog odreda nema razlike, jer su se „jednako borili za Hrvatsku“.
Pa evo kako su se za Hrvatsku borili fašisti čijem se spomeniku klanjao splitski gradonačelnik i član vladajuće partije. Sve je, naime, zapisano u vražjim dokumentima, objavljenima u tjedniku Feral Tribune još davne 1994. „Brava na mojim vratima pukla je oko ponoći… Ušla su četvorica i rekli kako nemam pravo na stan…“, pričala je žena čiji je otac nekada bio vojno lice i koja je iste noći s dvoje djece izbačena na ulicu, baš iz zgrade podno koje je splitski gradonačelnik pljeskao pred spomenikom „borcima za Hrvatsku“.
„Zazvonili su oko 21.30, lupali i na koncu razvalili vrata. Rekli su mi da napustim stan i da mogu uzeti samo stvari za koje imam račun. Kćerka mi je bila u spavačici, nisu joj dozvolili da se obuče, vikali su mi da sam četnik…“, priča je mehaničara, tada zaposlenog u splitskoj vojnoj bolnici, izbačenog zajedno sa ženom i sedmogodišnjom kćerkom iz stana, u istom kvartu kojega su u kratkom razdoblju, te 1994., temeljito „oslobodili““ upravo pripadnici vojne jedinice „Rafael Boban“. Plijen se mjerio stotinama kvadratnih metara stanova bivše Jugoslavenske armije, a broj deložiranih građana u Splitu računao se u tisućama, da bi u spomen na tu tešku bitku borbu protiv žena i djece „heroji“ konačno, eto, samima sebi postavili spomenik, kojega sada mogu promatrati s balkona „svojih“ stanova. Brojni drugi pripadnici iste postrojbe u međuvremenu su hapšeni i osuđivani u Bosni zbog ratnih zločina u logoru Dretelj.
Toliko za one koji minoriziraju Baldasarov izlet u mračnu stranu povijesti, tvrdeći kako pripadnici te jedinice Hrvatske vojske nisu sudjelovali u zločinima. Svakako šef socijaldemokratske partije i premijer nije se oglasio, a i zašto bi, kada riječ nije o izdvojenom slučaju kretenizma, nego o strukturnoj patologiji.
Izvor: tacno
