„A ne smeta vam što su Srbi?“
„Ma kakvi, baš su dobrodošli, ne pitaju za cijenu, traže samo dobru ribu, a rado kupe i naše skupo maslinovo ulje.“
Tako mi govore poznanici, iznajmljivači otočkih apartmana, kod kojih svaku godinu rado ljetuju i gosti iz Beograda. Zadovoljstvo je obostrano, a „nesporazum“ vezan uz kulturu sjećanja, ionako ostaje duboko pritajen, uostalom, uvijek domaćini mogu tek šapatom bjesniti na ekavicu svojih dragih gostiju, mogu potiho ogovarati njihovo nerazlikovanje zaleđene od friške komarče, cijena je svakako visoka, a „mi živimo od turizma“… i bolje je, kažu, imati galantne Balkance, nego zapadnoevropljane koji paze na svaku kunu. A onaj sitni, inače presudan detalj, ionako srpskim gostima nije poznat. Oni, naime, pojma nemaju da ljetuju u kući zadrtih desničara i represivnih katolika, ne znaju da im domaćini i dan danas vjeruju kako je najbolji potez hrvatskog diktatora Franje Tuđmana bio upravo etničko čišćenje hrvatskih Srba, ne mogu znati da im ljubazni domaćini vjeruju kako su upravo Srbi jedini krivci za svo zlo na ovim prostorima, dok mozgom primata razaznaju da je svaki sitni cent mnogo važniji od svih krupnih političkih uvjerenja. Stoga će ponizno služiti svoje srpske goste, ugađati im, voditi ih na zanimljive otočke izlete.
A ako se pak dogodi, što će naši domaćini svakako nastojati izbjeći, da se gosti iz Srbije zateknu u njihovoj kući, za njihovim stolom pod odrinom, baš negdje oko 5. augusta, naći će oni i za to lijeka. Pa pažljivo utišati televizor u svojoj spavaćoj sobi i tamo egzaltirano pratiti još jedno velebno obilježavanja akcije Oluja, te junačke ratne pobjede hrvatske vojske, s kojom je konačno teritorij oslobođen, ali i pažljivo očišćen od 200 hiljada Srba, njihove imovine i domova. Gledat će domaćini u tišini kako hrvatski politički vrh serucka lažnu povijest, dok nebo prijeteći nadlijeću vojni avioni, slušat će recitacije o „neokaljanoj, čistoj vojnoj akciji“, nimalo ne zdvajajući što nitko od prisutnih ni ovoga puta nije izrekao i nešto ljudsko, možda tek sitnu ispriku zbog onog masovnog srpskog zbjega, zbog onih blizu hiljadu ubijenih staraca, žena i djece u selima u kojima su naivno ostali sačekati „svoju“ hrvatsku vojsku.
Nego će se ozariti lica naših domaćina dok slušaju kako ministri hrvatske vlade pozdravljaju svoje genarale, posebno Mirka Norca, ratnog zločinca, suđenog jer je na jezovit način u jednom selu sprašio metak u glavu srpskoj starici, a potom izdao naredbu neka se likvidaraju svi preostali, mahom stari seljani. Neće domaćini imati nikakvu zamjerku što na proslavi Oluje opet nije bilo predstavnika Srba, a i „ovima u našem apartmanu trebali smo naplatit još više“… Neće ih zasmetati što ni ove godine politički protokol nije predvidio da se iz Knina, s centralne proslave Oluje, svrati usput u selo Grubore i obilježi stradanje dvadesetak staraca toga sela koje su smaknuli odvažni hrvatski vojnici tokom Oluje, zločin za kojega nitko nikada nije odgovarao. Ali će im pravi ushit ipak donijeti koncert Thompsona u Glini na kojemu će gomila neometano urlati ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Hoće li za to vrijeme njihovi srpski gosti u svom apartmanu, također stišanog tona, slušati svoga predsjednika Vučića, koji je istoga dana u Bačkoj Palanci održao opasni nacionalistički miting, uspoređujući Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prognane Srbe u akciji Oluja s pogromom evropskih Židova? Naravno, neće taj potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja nijednom riječju potaknuti sjećanje na srpske zločine u Hrvatskoj, na činjenicu da je četnička partija kojoj je pripadao načinila neke od najstrašnijih ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni. Nego će ostrašćeno huškati, podrivati ionako bijedne odnose Srbije i Hrvatske, otvoreno zazivati nove sukobe. Nažalost, tom će „događanju naroda“, u režiji Aleksandra Vučića, za kojega se, usput rečeno, nikada ne zna kada će sa politički kurentne nacionalističke retorike, svojstvenim mu ludilom, prijeći na djela, prisustvovao i predstavnik hrvatskih Srba, Milorad Pupovac. Koji ni po čemu ne pripada toj užarenoj gomili, koji je još tamo od prije rata hrabro nastojao, mržnji unatoč, suzbijati međuetničke sukobe i činio sve da do krvoprolića ne dođe. Kakvom je to političkom odlukom pristao biti dekor odvratnom nacionalističkom derneku koji je tako strašno podsjećao na mitinge iz devedesetih? I nije li time neoprezno dolio vatru na vječnu žeravicu prosječnog hrvatskog desničara kojemu je Srbin ionako dobar samo kao turist dobre platežne moći i kojemu, dok mu maše na odlasku, već psuje majku četničku?
Uglavnom, jedina suradnja dviju država odvija se tek na licemjernoj, pragmatičnoj bazi kratkotrajnih ljetovanja Srba u hrvatskim apartmanima, sve ostalo je opasni lavež, međusobno političko režanje, obostrana revizija povijesnog sjećanja i službena redukcija svakog pijeteta prema žrtvama onoga drugoga. Zato ne treba olako, tek kao dio benignog političkog folklora, uzimati stalne međusobne ugrize nacionalističke vladajuće bagre u Srbiji i Hrvatskoj. Jer sličan smo mučni film već jednom gledali. Iz prvih redova.
tacno
„Ma kakvi, baš su dobrodošli, ne pitaju za cijenu, traže samo dobru ribu, a rado kupe i naše skupo maslinovo ulje.“
Tako mi govore poznanici, iznajmljivači otočkih apartmana, kod kojih svaku godinu rado ljetuju i gosti iz Beograda. Zadovoljstvo je obostrano, a „nesporazum“ vezan uz kulturu sjećanja, ionako ostaje duboko pritajen, uostalom, uvijek domaćini mogu tek šapatom bjesniti na ekavicu svojih dragih gostiju, mogu potiho ogovarati njihovo nerazlikovanje zaleđene od friške komarče, cijena je svakako visoka, a „mi živimo od turizma“… i bolje je, kažu, imati galantne Balkance, nego zapadnoevropljane koji paze na svaku kunu. A onaj sitni, inače presudan detalj, ionako srpskim gostima nije poznat. Oni, naime, pojma nemaju da ljetuju u kući zadrtih desničara i represivnih katolika, ne znaju da im domaćini i dan danas vjeruju kako je najbolji potez hrvatskog diktatora Franje Tuđmana bio upravo etničko čišćenje hrvatskih Srba, ne mogu znati da im ljubazni domaćini vjeruju kako su upravo Srbi jedini krivci za svo zlo na ovim prostorima, dok mozgom primata razaznaju da je svaki sitni cent mnogo važniji od svih krupnih političkih uvjerenja. Stoga će ponizno služiti svoje srpske goste, ugađati im, voditi ih na zanimljive otočke izlete.
A ako se pak dogodi, što će naši domaćini svakako nastojati izbjeći, da se gosti iz Srbije zateknu u njihovoj kući, za njihovim stolom pod odrinom, baš negdje oko 5. augusta, naći će oni i za to lijeka. Pa pažljivo utišati televizor u svojoj spavaćoj sobi i tamo egzaltirano pratiti još jedno velebno obilježavanja akcije Oluja, te junačke ratne pobjede hrvatske vojske, s kojom je konačno teritorij oslobođen, ali i pažljivo očišćen od 200 hiljada Srba, njihove imovine i domova. Gledat će domaćini u tišini kako hrvatski politički vrh serucka lažnu povijest, dok nebo prijeteći nadlijeću vojni avioni, slušat će recitacije o „neokaljanoj, čistoj vojnoj akciji“, nimalo ne zdvajajući što nitko od prisutnih ni ovoga puta nije izrekao i nešto ljudsko, možda tek sitnu ispriku zbog onog masovnog srpskog zbjega, zbog onih blizu hiljadu ubijenih staraca, žena i djece u selima u kojima su naivno ostali sačekati „svoju“ hrvatsku vojsku.
Nego će se ozariti lica naših domaćina dok slušaju kako ministri hrvatske vlade pozdravljaju svoje genarale, posebno Mirka Norca, ratnog zločinca, suđenog jer je na jezovit način u jednom selu sprašio metak u glavu srpskoj starici, a potom izdao naredbu neka se likvidaraju svi preostali, mahom stari seljani. Neće domaćini imati nikakvu zamjerku što na proslavi Oluje opet nije bilo predstavnika Srba, a i „ovima u našem apartmanu trebali smo naplatit još više“… Neće ih zasmetati što ni ove godine politički protokol nije predvidio da se iz Knina, s centralne proslave Oluje, svrati usput u selo Grubore i obilježi stradanje dvadesetak staraca toga sela koje su smaknuli odvažni hrvatski vojnici tokom Oluje, zločin za kojega nitko nikada nije odgovarao. Ali će im pravi ushit ipak donijeti koncert Thompsona u Glini na kojemu će gomila neometano urlati ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Hoće li za to vrijeme njihovi srpski gosti u svom apartmanu, također stišanog tona, slušati svoga predsjednika Vučića, koji je istoga dana u Bačkoj Palanci održao opasni nacionalistički miting, uspoređujući Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prognane Srbe u akciji Oluja s pogromom evropskih Židova? Naravno, neće taj potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja nijednom riječju potaknuti sjećanje na srpske zločine u Hrvatskoj, na činjenicu da je četnička partija kojoj je pripadao načinila neke od najstrašnijih ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni. Nego će ostrašćeno huškati, podrivati ionako bijedne odnose Srbije i Hrvatske, otvoreno zazivati nove sukobe. Nažalost, tom će „događanju naroda“, u režiji Aleksandra Vučića, za kojega se, usput rečeno, nikada ne zna kada će sa politički kurentne nacionalističke retorike, svojstvenim mu ludilom, prijeći na djela, prisustvovao i predstavnik hrvatskih Srba, Milorad Pupovac. Koji ni po čemu ne pripada toj užarenoj gomili, koji je još tamo od prije rata hrabro nastojao, mržnji unatoč, suzbijati međuetničke sukobe i činio sve da do krvoprolića ne dođe. Kakvom je to političkom odlukom pristao biti dekor odvratnom nacionalističkom derneku koji je tako strašno podsjećao na mitinge iz devedesetih? I nije li time neoprezno dolio vatru na vječnu žeravicu prosječnog hrvatskog desničara kojemu je Srbin ionako dobar samo kao turist dobre platežne moći i kojemu, dok mu maše na odlasku, već psuje majku četničku?
Uglavnom, jedina suradnja dviju država odvija se tek na licemjernoj, pragmatičnoj bazi kratkotrajnih ljetovanja Srba u hrvatskim apartmanima, sve ostalo je opasni lavež, međusobno političko režanje, obostrana revizija povijesnog sjećanja i službena redukcija svakog pijeteta prema žrtvama onoga drugoga. Zato ne treba olako, tek kao dio benignog političkog folklora, uzimati stalne međusobne ugrize nacionalističke vladajuće bagre u Srbiji i Hrvatskoj. Jer sličan smo mučni film već jednom gledali. Iz prvih redova.
tacno
