„A gdje si bio 2015.?“ pitat će netko za pet, deset… godina. „Bio sam u šatoru s braniteljima i rušili smo neprijateljsku vlast“, odgovorit će ponosno prvi, a drugi skrušeno priznati: „Bio sam tri godine u zatvoru jer sam javno rekao kako je sramota da država mjesečno troši čak dvije i pol tisuće eura našega novca samo za one kemijske zahode koje koriste štrajkaši pred Ministarstvom obrane. Ni jedno drugo sranje iz domovinskog rata nisam ni spomenuo.“
Nije ovdje važno, niti itko živ postavlja tako glupa pitanja: „Čime se baviš?“, ili „Što si po zanimanju?“, ne, pitanje svih pitanja u Hrvatskoj 2015. glasi: „Gdje si bio 1991.?“, na što velika većina Hrvata ponosno odgovora: „Pa u ratu, naravno!“, makar se radilo o samo jednom danu i premda su u to doba neki jedva bili punoljetni. Od koga bi onda trebalo štititi tekovine te besprijekorne narodnooslobodilačke borbe, ako su njoj svoj nesebični obol masovno dali toliki građani Hrvatske? I još je taj takozvani domovinski rat, nešto poput Dioklecijanove palače, Plitvičkih jezera ili bjeloglavog supa, proglašen zaštićenim blagom, pa je, kao takav, upisan čak i u Ustav RH. Kao temelj hrvatske državnosti. Potom je gradivo utvrđeno još i u „Deklaraciji o Domovinskom ratu“, raritetnom falsifikatu, usvojenom u parlamentu u vrijeme prve vladavine socijaldemokrata, a prema kojemu je taj rat bio „pravedan, obramben, oslobodilački“.
Iako to sveto pismo Republike Hrvatske narušava tek skromna, zanemariva skupina nevjernika, koja mrmori o pravoj istini, namjerama i tragičnim posljedicama domovinskog rata, ipak se s visokih institucionalnih razina procjenjuje da se time krši važno nacinalno jedinstvo i ruše sami temelji države, te da je sazrelo vrijeme da se takvi rijetki neprijateljski glasovi konačno ušutkaju. Zato je predsjednik najvećeg suda u državi, stanoviti Ivan Turudić, predložio, založio se štoviše, da se u Kazneni zakon RH uvede „kazneno djelo poricanja prirode domovinskog rata“, jer bi to, kaže, „pridonijelo pomirenju u Hrvatskoj“ i „snižavanju strasti“, naraslih nakon višemjesečnog protestnog logoravanja branitelja u središtu Zagreba. Uvaženi sudac benevolentno predlaže široku javnu raspravu pravnika, političara, stručnjaka… koji bi se onda lijepo dogovorili kako je krajnje vrijeme za uvođenjem verbalnog delikta u takozvanu demokratsku državu i sankcioniranje kaznom od tri do pet godina zatvora onih koji negdje lanu kako domovinski rat nije bio samo obrambeni, ili da se nije radilo samo o srpskoj agresiji nego i o građanskom ratu, ili da vojna akcija Oluja nije bila samo oslobodilačka nego da je rezultirala masovnim progonom Srba. Gospodin sudac je još i pojasnio kako to „nije uvođenje verbalnog delikta, kao u socijalizmu, nego poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti“.
Ozakonio bi se tako, kao ultimativna „vrijednost“ jedan davni rat u kojemu je pedantno obavljen progon skoro 200 tisuća srpskih građana i počinjena agresija na susjednu Bosnu i Hercegovinu, te bi zbog nepoštivanja tih „društvenih vrijednosti“ oni malobrojni lajavci koji narušavaju generalnu nacionalističku laž zasluženo fasovali koju godinu zatvora. To bi valjda umirilo i one neofašiste u šatoru koji već mjesecima protestiraju upravo zbog strašne ugroženosti domovinskog rata, a ministru branitelja, čiju ostavku traže, upravo su poručili kako „za njega imaju spreman kalašnjikov“. U ime takvih ljudi svetost rata bi se, eto, imala štititi čak i Kaznenim zakonom, dok je sam predlagatelj tom svojom morbidnom idejom besumnje učvrstio sebi položaj ministra pravosuđa u budućoj desničarskoj vladi.
Tim više što je dotični samo pravno uobličio ono što šef nacionalističke, opozicijske stranke izgovara već mjesecima to jest da „svatko u svojoj kući, svome dvorištu, može misliti što hoće, ali će na javnoj sceni morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su domovinski rat, naši branitelji i politička doktrina Franje Tuđmana“. Upravo tako. Domovinski rat s toliko ratnih zločina, logora, progona, osvajanja tuđih stambenih kvadrata… Politička doktrina Franje Tuđmana koja je značila neuspjelo nasilno pripajenje dijela Bosne i Hercegovine, ali i uspjelo radikalno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj, branitelji za koje se godišnje izdvaja gotovo milijardu eura, ili 5 posto ukupnog državnog proračuna, a koji ipak mjesecima militantno zazivaju ulične sukobe.
A da je riječ o režiranoj političkoj farsi s isključivim ciljem proizvodnje straha i društvenog nereda, potvrđuje i svježe otkriće da vođa toga štrajka, inače maksimalno zbrinut zbog svoga invaliditeta, s visokim primanjima i svim ostalim pogodnostima, zapravo „štrajka“ samo danju. Tada rado opslužuje medije u šatoru nasred središnje zagrebačke ulice, ali noći već pet mjeseci provodi u državnoj kući, namjenjenoj isključivo kratkotrajnom smještaju vojnih invalida koji u Zagreb dolaze na bolničke preglede. Naravno da država takav smještaj nije nikada omogućila civilnim invalidima, lišenima beneficija i s primanjima, za razliku od vojnih, na razini skandalozne crkavice.
„A gdje si bio 2015.?“ pitat će netko za pet, deset… godina. „Bio sam u šatoru s braniteljima i rušili smo neprijateljsku vlast“, odgovorit će ponosno prvi, a drugi skrušeno priznati: „Bio sam tri godine u zatvoru jer sam javno rekao kako je sramota da država mjesečno troši čak dvije i pol tisuće eura našega novca samo za one kemijske zahode koje koriste štrajkaši pred Ministarstvom obrane. Ni jedno drugo sranje iz domovinskog rata nisam ni spomenuo.“
tacno
