Svijet, nemojmo se zavaravati, prilično točno zna što može očekivati i što će vidjeti, dođe li Hillary Clinton u Bijelu kuću. Tko će biti mrtav, teško je unaprijed reći, Ali, da će mrtvih biti – bit će ih, to je više nego vjerojatno. Amerikanci na izborima potkraj jeseni zaista nemaju lak zadatak. A promatrač sa strane koji uzima u obzir činjenice zaista ne zna čiju bi pobjedu želio. Neovisnog amatera, brzog na jeziku, ili iskušane političarke, brze na okidaču. Ako se slika što se propagandno nameće i Americi i svijetu: “Hillary protov Putina” protegne i na predsjednički mandat kandidatkinje kojoj ankete trenutno daju prednost, svijet se baš i nema mnogo čemu nadati.
Piše: Tomislav Jakić
Milijardera Donalda Trumpa, kada je najavio ulazak u utrku za predsjednika SAD, nitko nije shvaćao ozbiljno. Bio je predmet i potsmjeha, i užasavanja, najblaže rečeno, a – istini za volju – i sam se trudio da tome dade i više nego dovoljno povoda. U međuvremenu osvojio je – usprkos očitome nezadovoljstvu svoje stranke – nominaciju Republikanaca za predsjedničkog kandidata i (p)ostao jedini ozbiljni suparnik bivše Prve dame i isto tako bivše državne tajnice, Hillary Clinton. Sada mu se više nitko ne smije, mada otpor prema njemu ne jenjava, a – valja priznati – Trump, potpuni novajlija na političkoj sceni – dosljedno radi na svoju štetu.
Prihvaćajući nominaciju održi govor s dva snažna i – u odnosu na dosadašnju američku politiku – disonantna naglaska. Najavi odustajanje od “propale politike nametanja režima drugim državama” i od multilateralnih trgovinskih ugovora, kakve su SAD do sada više-manje također nametale pojedinim dijelovima svijeta. A nakon toga upusti se u posve nepotrebnu raspravu s roditeljima američkog vojnika, muslimana, paloga u nekoj od inozemnih intervencija. Otac toga vojnika žestoko ga je, naime, napao na konvenciji Demokrata, dok je majka šuteći stajala uz njega. I Trump odmah izjavi kako toj ženi “valjda nije bilo dozvoljeno da išta kaže”, aludirajući na položaj žena u radikalno islamskim zemljama. Mada sama po sebi izjava ni po čemu nije ni rasistička, ni uperena protiv muslimana generalno, propagandisti Hillary Clinton tu su brzopletu izjavu vješto iskoristili, da bi je proglasili upravo takvom.
Onda Trump održi ozbiljan, neki kažu i državnički govor o američkom gospodarstvu, najavljujući korjenite i radikalne promjene, da bi odjeke toga govora odmah zasjenio krajnje nepromišljenom izjavom koja jedva prikriveno sugerira da bi pohod Hillary Clinton na Bijelu kuću mogao zaustaviti samo atentator.
Dakle, koliko god se trudio, Trump ne uspijeva sakriti nedostatak političkog iskustva uz višak emotivnosti (?), pa svako malo “sam sebi puca u nogu”. I tako će vjerojatno ostati do kraja kampanje. No, njegove izjave, kakve bile da bile, čak ako i prihvatimo rezultate anketa što mu proriču izborni poraz (pa ih zanemarimo), manje su zabrinjavajuće od onih što dolaze iz tabora njegove suparnice. Jer, kandidatkinja Demokrata, favorizirana bivša ministrica vanjskih poslova, kojoj nad glavom poput Damoklovog mača vise brojne afere, odlučila je da s Trumpom obračuna, portretirajući ga kao – ni manje, ni više – eksponenta Vladimira Putina. Postavila je tako sebe u ulogu herojske Miss Amerike koja se suprostavlja “Carstvu zla” (neki će se sjetiti toga izraza iz vremena hladnoga rata). A to govori koliko o nedostatku valjanih argumenata u trenutnom sučeljavanju s Trumpom (televizijski dvoboji tek predstoje), toliko i o političkoj platformi kandidatkinje koja je sve prije, nego amater na političkoj sceni.
Odabravši umjesto Donalda Trumpa Rusiju i Vladimira Putina kao svoje prave oponente Hillary Clinton je jasno ocrtala i ključne obrise svoje predsjedničke vanjsko-političke platforme. Najkraće rečeno, to je platforma konfrontacije i hladnoga rata na rubu otvorenog sukoba koji sasvim sigurno ne bi bio samo “hladni”. To nije nikakva teorija zavjere, a još manje prikriveno navijanje za Trumpa (kakvim se promptno u američkim main-stream medijima etiketira svaki pokušaj dovođenja u pitanje Hillary Clinton i njezine politike). To je konstatiranje činjenica. Ništa više, ali i ništa manje.
Činjenice – dakle! Dva dana nakon što je Trump osudio politiku nametanja režima drugim državama (a Hillary Clinton je njezin veliki pobornik, ne treba ići dalje od tzv. Arapskog proljeća), jedne su britanske novine izašle s velikim naslovom “Trump se demaskirao kao plaćeni Putinov agent”. A samo dan nakon konvencije Demokratske stranke, jedne su američke novine pompozno velikim slovima objavile “Sada je i službeno: Hillary protiv Putina”. Kada su u javnost procurili nepobitni podaci o tome da je vodstvo Demokratske stranke svjesno i sustavno u vrijeme tzv. predizbora sabotiralo Bernia Sandersa, jedinoga ozbiljnog takmaca Hillary Clinton u utrci za nominaciju, američki su mediji, ali i dobar dio evropskih, odmah “znali” da su Rusi (čitaj: Putin) hakirali datoteku stranke, kako bi zaustavili pohod miljenice sustava (velikih korporacija i banaka) prema centru američke i svjetske moći.
I još jedna činjenica. Svojedobno, a nije tome baš tako davno, jedno je medijsko otkriće srušilo predsjednika SAD. Riječ je o aferi Watergate i o Richardu Nixonu. Mada je svijet tada bio mnogo bliži hladnome ratu (koji je jenjavao, zahvaljući politici detanta) nikome ni na kraj pameti nije bilo da za otkriće što su ga objavila dvojica američkih novinara optuži Sovjetski Savez. Ama baš nikome. Pa onda još jedna činjenica, ali ona govori o tome kako su se stvari počele mijenjati. Kada se republikanski predsjednik Ronald Reagan, nedvojbeno antikomunist i konzervativac, spremao na potpisivanje jednoga od ugovora sa Sovjetskim Savezom o ograničavanju strateškog naoružanja (SAD su ih u međuvremenu uglavnom sve otkazale!), bio je predmet žestokih napada radikalno desnih krugova u SAD. Išlo je to dotle da je bio proglašen čak i “korisnim idiotom u službi sovjetske propagande”. Da, to je doslovni citat. Ne podsjeća li to neodoljivo na ono o Trumpu kao o “plaćenom Putinovom agentu”?
Trump je nedvojbeno u kampanji davao izjave što tjeraju u najmanju ruku na oprez prema njemu. On nema političkog iskustva, ali nije ničiji “zarobljenik”, drugim riječima ako je nekome nešto i dužan, to je zanemarivo prema onome što Hillary Clinton duguje onima koji je financijski podupiru. I, što je najvažnije, ona ima političko iskustvo, nju smo kao političarku upoznali i nema baš ni jednoga elementa koji bi opravdavao očekivanje da će se kao predsjednica ponašati drugačije od one ministrice vanjskih poslova koja je, usred inozemne intervencije, vijest o brutalnom ubojstvu šefa strane države (što god tko o njemu mislio) pozdravila smijehom i riječima: “Došli smo, vidjeli smo i on je mrtav!”
Svijet, nemojmo se zavaravati, prilično točno zna što može očekivati i što će vidjeti, dođe li Hillary Clinton u Bijelu kuću. Tko će biti mrtav, teško je unaprijed reći, Ali, da će mrtvih biti – bit će ih, to je više nego vjerojatno. Amerikanci na izborima potkraj jeseni zaista nemaju lak zadatak. A promatrač sa strane koji uzima u obzir činjenice zaista ne zna čiju bi pobjedu želio. Neovisnog amatera, brzog na jeziku, ili iskušane političarke, brze na okidaču. Ako se slika što se propagandno nameće i Americi i svijetu: “Hillary protov Putina” protegne i na predsjednički mandat kandidatkinje kojoj ankete trenutno daju prednost, svijet se baš i nema mnogo čemu nadati.
tacno
Piše: Tomislav Jakić
Milijardera Donalda Trumpa, kada je najavio ulazak u utrku za predsjednika SAD, nitko nije shvaćao ozbiljno. Bio je predmet i potsmjeha, i užasavanja, najblaže rečeno, a – istini za volju – i sam se trudio da tome dade i više nego dovoljno povoda. U međuvremenu osvojio je – usprkos očitome nezadovoljstvu svoje stranke – nominaciju Republikanaca za predsjedničkog kandidata i (p)ostao jedini ozbiljni suparnik bivše Prve dame i isto tako bivše državne tajnice, Hillary Clinton. Sada mu se više nitko ne smije, mada otpor prema njemu ne jenjava, a – valja priznati – Trump, potpuni novajlija na političkoj sceni – dosljedno radi na svoju štetu.
Prihvaćajući nominaciju održi govor s dva snažna i – u odnosu na dosadašnju američku politiku – disonantna naglaska. Najavi odustajanje od “propale politike nametanja režima drugim državama” i od multilateralnih trgovinskih ugovora, kakve su SAD do sada više-manje također nametale pojedinim dijelovima svijeta. A nakon toga upusti se u posve nepotrebnu raspravu s roditeljima američkog vojnika, muslimana, paloga u nekoj od inozemnih intervencija. Otac toga vojnika žestoko ga je, naime, napao na konvenciji Demokrata, dok je majka šuteći stajala uz njega. I Trump odmah izjavi kako toj ženi “valjda nije bilo dozvoljeno da išta kaže”, aludirajući na položaj žena u radikalno islamskim zemljama. Mada sama po sebi izjava ni po čemu nije ni rasistička, ni uperena protiv muslimana generalno, propagandisti Hillary Clinton tu su brzopletu izjavu vješto iskoristili, da bi je proglasili upravo takvom.
Onda Trump održi ozbiljan, neki kažu i državnički govor o američkom gospodarstvu, najavljujući korjenite i radikalne promjene, da bi odjeke toga govora odmah zasjenio krajnje nepromišljenom izjavom koja jedva prikriveno sugerira da bi pohod Hillary Clinton na Bijelu kuću mogao zaustaviti samo atentator.
Dakle, koliko god se trudio, Trump ne uspijeva sakriti nedostatak političkog iskustva uz višak emotivnosti (?), pa svako malo “sam sebi puca u nogu”. I tako će vjerojatno ostati do kraja kampanje. No, njegove izjave, kakve bile da bile, čak ako i prihvatimo rezultate anketa što mu proriču izborni poraz (pa ih zanemarimo), manje su zabrinjavajuće od onih što dolaze iz tabora njegove suparnice. Jer, kandidatkinja Demokrata, favorizirana bivša ministrica vanjskih poslova, kojoj nad glavom poput Damoklovog mača vise brojne afere, odlučila je da s Trumpom obračuna, portretirajući ga kao – ni manje, ni više – eksponenta Vladimira Putina. Postavila je tako sebe u ulogu herojske Miss Amerike koja se suprostavlja “Carstvu zla” (neki će se sjetiti toga izraza iz vremena hladnoga rata). A to govori koliko o nedostatku valjanih argumenata u trenutnom sučeljavanju s Trumpom (televizijski dvoboji tek predstoje), toliko i o političkoj platformi kandidatkinje koja je sve prije, nego amater na političkoj sceni.
Odabravši umjesto Donalda Trumpa Rusiju i Vladimira Putina kao svoje prave oponente Hillary Clinton je jasno ocrtala i ključne obrise svoje predsjedničke vanjsko-političke platforme. Najkraće rečeno, to je platforma konfrontacije i hladnoga rata na rubu otvorenog sukoba koji sasvim sigurno ne bi bio samo “hladni”. To nije nikakva teorija zavjere, a još manje prikriveno navijanje za Trumpa (kakvim se promptno u američkim main-stream medijima etiketira svaki pokušaj dovođenja u pitanje Hillary Clinton i njezine politike). To je konstatiranje činjenica. Ništa više, ali i ništa manje.
Činjenice – dakle! Dva dana nakon što je Trump osudio politiku nametanja režima drugim državama (a Hillary Clinton je njezin veliki pobornik, ne treba ići dalje od tzv. Arapskog proljeća), jedne su britanske novine izašle s velikim naslovom “Trump se demaskirao kao plaćeni Putinov agent”. A samo dan nakon konvencije Demokratske stranke, jedne su američke novine pompozno velikim slovima objavile “Sada je i službeno: Hillary protiv Putina”. Kada su u javnost procurili nepobitni podaci o tome da je vodstvo Demokratske stranke svjesno i sustavno u vrijeme tzv. predizbora sabotiralo Bernia Sandersa, jedinoga ozbiljnog takmaca Hillary Clinton u utrci za nominaciju, američki su mediji, ali i dobar dio evropskih, odmah “znali” da su Rusi (čitaj: Putin) hakirali datoteku stranke, kako bi zaustavili pohod miljenice sustava (velikih korporacija i banaka) prema centru američke i svjetske moći.
I još jedna činjenica. Svojedobno, a nije tome baš tako davno, jedno je medijsko otkriće srušilo predsjednika SAD. Riječ je o aferi Watergate i o Richardu Nixonu. Mada je svijet tada bio mnogo bliži hladnome ratu (koji je jenjavao, zahvaljući politici detanta) nikome ni na kraj pameti nije bilo da za otkriće što su ga objavila dvojica američkih novinara optuži Sovjetski Savez. Ama baš nikome. Pa onda još jedna činjenica, ali ona govori o tome kako su se stvari počele mijenjati. Kada se republikanski predsjednik Ronald Reagan, nedvojbeno antikomunist i konzervativac, spremao na potpisivanje jednoga od ugovora sa Sovjetskim Savezom o ograničavanju strateškog naoružanja (SAD su ih u međuvremenu uglavnom sve otkazale!), bio je predmet žestokih napada radikalno desnih krugova u SAD. Išlo je to dotle da je bio proglašen čak i “korisnim idiotom u službi sovjetske propagande”. Da, to je doslovni citat. Ne podsjeća li to neodoljivo na ono o Trumpu kao o “plaćenom Putinovom agentu”?
Trump je nedvojbeno u kampanji davao izjave što tjeraju u najmanju ruku na oprez prema njemu. On nema političkog iskustva, ali nije ničiji “zarobljenik”, drugim riječima ako je nekome nešto i dužan, to je zanemarivo prema onome što Hillary Clinton duguje onima koji je financijski podupiru. I, što je najvažnije, ona ima političko iskustvo, nju smo kao političarku upoznali i nema baš ni jednoga elementa koji bi opravdavao očekivanje da će se kao predsjednica ponašati drugačije od one ministrice vanjskih poslova koja je, usred inozemne intervencije, vijest o brutalnom ubojstvu šefa strane države (što god tko o njemu mislio) pozdravila smijehom i riječima: “Došli smo, vidjeli smo i on je mrtav!”
Svijet, nemojmo se zavaravati, prilično točno zna što može očekivati i što će vidjeti, dođe li Hillary Clinton u Bijelu kuću. Tko će biti mrtav, teško je unaprijed reći, Ali, da će mrtvih biti – bit će ih, to je više nego vjerojatno. Amerikanci na izborima potkraj jeseni zaista nemaju lak zadatak. A promatrač sa strane koji uzima u obzir činjenice zaista ne zna čiju bi pobjedu želio. Neovisnog amatera, brzog na jeziku, ili iskušane političarke, brze na okidaču. Ako se slika što se propagandno nameće i Americi i svijetu: “Hillary protov Putina” protegne i na predsjednički mandat kandidatkinje kojoj ankete trenutno daju prednost, svijet se baš i nema mnogo čemu nadati.
tacno
