Kada pogledamo ove dvije slike Michel Houellebecqa i Louis Ferdinand Celinea, možemo zaključiti da je samo pitanje vremena kada će Houellebecq mutirati u tijelo i duh poznatog književnika Louis Ferdinand Celinea. Taj fenomen  psihomorfološke transmutacije potvrđuje poznato pravilo da se često počinje sličiti na osobu koju se voli.  Zapravo je Houellebecq  postmoderni mutant poslijeratne francuske desne anti-konformističke književnosti, bačen u današnju zapadnu društvenu zbilju, punu dvosmislenosti, konfuzije i besmislenosti. Houellebcq koristi Celinove dekadentističke  leitmotive, sarkastičnu prozu i provokativni žargon kao oblik  ikonoklastnog aristokratizma, ostajući lucidni svjedok svojeg vremena i društva.Kad promatramo Houellebecqov  intelektualni put i misaonu genezu konstatiramo kako se njegove anti-konformističke intelektualne metamorfoze podudaraju s vidljivom i fizičkom  psihometamorfozom od ugalđenog dandy „petit bourgeois“, preko imidža Serge Gainsbourga do, u konačnici  fizičko-mentalnog  mimetizma i frapantne sličnosti sa Louis Ferdinand Celineom. Houellebecqa je uvijek fascinirao Louis-Ferdinand Destouches alias Celine koji se proslavio romanom „Putovanje na kraj noći“, čovjek za kojeg je Charles Bukowski izjavio da je “najveći pisac u posljednjih 2000 godina”, enfant terrible francuske književnosti, do te mjere da mu želi sličiti. Unatoč tome što je Celine optužen za kolaboracionizam za vrijeme drugog svjetskog rata, danas je kao književnik rehabilitiran zahvaljujući bivšim predsjednicima Francois Mitterandu i Nicoals Sarkozyu,  tako da danas Francuzi  vrednuju Louis-Ferdinanda  na razini Marcel Prousta. Célinea  se danas smatra genijalnim piscem s  osebujnim književnim stilom pokraj kojeg Houellebecqova bezlična proza  više miriše na novinarsko-telegrafski uradak negoli na stiliziranu književnost. Célinov nihilizam i mizantropija  snažno su utjecali  na Houellebecqovu prozu koja se očituje kroz provokativni repertoar vulgarno-opscenog i pogrdnog vokabulara (sjetimo se Celinove ocjene upućene André Gideu 'da briše guzicu njegovim usranim knjižicama'). Celine je kao i Houellebecq imao svoju mračnu i kontroverznu  ideološku stranu zbog svoje antisemitske trilogije u kojoj je Židove proglašavao doušnicima i lešinarima, te zbog kolaboracionizma s Vichyevim režimom. Ali tko mu to može i zamjeriti kada su i drugi umjetnici i književnici (pa čak i na ljevici) koketirali s nacističkom Njemačkom, poput Pabla Picassa, Cocteaua, Knut Hamsuna, Ernst Jüngera, ili Ezra Pound sa fašističkom Italijom. Houellebecq se silno trudi da ostane u istom provokativnom i anti-konformističku registru da je izlaskom svog novog romana „Pokoravanje“, na sam dan atentata na Charlie Hedbo, dobio auru “prokletog islamofobskog književnika“.  Zapravo je najveća Houellebecqova zasluga da rehabilitira jedan zaboravljeni i često anatemizirani književni žanr nihilističkog dekadentizma ili desno-anarhističkog egzistencijalizma čiji su najpoznatiji predstavnici L.F Celine,  Charles Peguy, G. Bernanos, Roger Nimier, Paul Morand, Jean Vandromme, E. Berth,  Huysmans, Leon Bloy.  Naime, svaki je roman ponajprije djelo fikcije koji ima svoje regule i kriterije: ili je roman s tradicionalnim glavnim likom-herojem, ili je realistički roman koji sintetično opisuje društvo i  danu epohu,  ili je pak riječ o modernom romanu sa anti-herojem koji ujedno negira narativni jezik i žanr. Sa sociološkog aspekta, tradicionalno građanstvo je podupiralo prvi oblik romana, dijalektički materijalizam drugog, a post-modernizam ili pak fašizam treći žanr. Houellebecqov novi roman „Pokoravanje“ (Soumission) je svakako moderni roman kao odraz distopije jednog suvremenog anti-heroja koji iznosi ciničnu fresku suvremenog postmodernog dezorijentiranog društva u proturječnostima sa svojim „vitalnim nagonima“. Houellebecq ne krije svoju fascinaciju nihilističkim modernitetom ili pak aristokratskim anti-modernitetom (kao kontra-svijet moderniteta) jer glavni  lik romana je klasični  anti-heroj, sveučilišni profesor koji se divi  simbolističkom književniku Huysmansu. Distopija iznesena u  „Pokoravanju“ zrači dekadentističkom atmosferom „fin de siècle“  u kojoj bi se dobro snašli Leon Bloy, Jean Lorrain, Juels Barbey d'Aurevilly,  pa čak i Brasillach ili Drieu la Rochelle, dekadentistički književni žanr koji je kombinirao romantizam i droge, aristokratski dandizam i moderni pesimizam. Roman „Pokoravanje“ ( ili "Potčinjavanje" ) ujedno je koktel tog žanra i osuvremenjivanje dekadentističke post-modernističke tematike u današnjem francuskom društvu suočeno s dubokom krizom identiteta i radikalnim islamizmom. Roman se događa u Francuskoj 2022. godine, kada  francuski glasači, kako bi se suprotstavili ekstremnoj desnici Marine Le Pen, izaberu predsjednika koji je umjereni musliman.  Nakon toga, zemlja brzo tone u državu nalik islamskim, a legalizira se poligamija. Zapravo  Houellebecqov novi roman zbog stilističkih nedostataka nije roman u pravom smislu riječi, već bolje rečeno sociološki ili egzistencijalni esej koji dobro odražava  besmislenost, beznađe i generaliziranu socijalnu anomiju francuskog društva i šire, propalog europskog modela multikulturalizma, kao simptome opće krize neoliberalnog tržišnog kapitalizma koji se suočava s prodorom novog etno-vjerskog neo-vitalizma kroz nove mobilizatorske političke religije, poput političkog islamizma i džihadizma. Houellebecq na kraju romana osuđuje kolektivne identitarne pokrete ekstremne desnice koje nastoje 'regenerirati europsku civilizaciju'  a na kraju prihvaćaju vlastitu nemoć i dekadenciju prigrlivši islam kao novi idealistički mobilizatorski projekt,a  moglo bi se reći kako se Houellebecq približava integralnom tradicionalistu Rene Guenonu koji se obratio na Islam u sufističkoj verziji. Tu je Houellebecq pun proturječnosti jer ujedeno stigmatizira nihilizam republikanskih lijevih i desnih elita koji su poticali masovnu imigraciju dok s distopijskim pokoravanjem Islamu, kao mogućem regeneratorskom čimbeniku u francuskom društvu zauzima eminentno kvaziničeansko nihilističko stajalište. Roman Pokoravanje zaista je magistralno štivo koje  prenosi  ambijentalnu fresku s pozadinom „latentnog građanskog rata“ u kojem su vodeći slojevi liberalne i socijaldemokratske ljevice izgubili iz vida značenje civilizacijskih i kulturnih europskih vrednota zbog privrženosti financijskim oligarhijama i moći novca. Međutim, kao i mnogi dekadentisti koji su dobri društveni kritičari i dijagnostičari, Houellebecqova analiza ide u krivom smjeru jer poistovjećuje simptome i  prave uzroke europske  identitetske krize,  gdje se Islam postavlja kao žrtveni jarac svih psihosocijalnih i društveno-gospodarskih boleština francuskog društva, kao pogrešna i karikaturalna redukcionistička paradigma. Zapravo, kao većina prosječnih građana, Houellebecq radikalizira postojeće predrasude i vješto instrumentalizira društvene fantazmagorije u kojima je Islam reduciran na jedinstveni idejno-vjerski blok (u stvari je pluralan i više sukoba ima unutar Islama negoli na relaciji Zapad-Islam). Svakako je veliki doprinos Houellebecqa razotkrivanje postojećeg jednoumlja političke korektnosti salonske ljevice i liberalne desnice, koji se izbjegavaju suočiti s tabuiziranim pitanjima identiteta, islama, komunitarizma  i masovne imigracije. Houellebecqov roman se dosljedno uklapa u književni žanr prethodnih romana „Širenje područja borbe“, Elementarne čestice", "Platforma" i "Mogućnost otoka" u kojima raskrinkava tabu   teme ( seksualni turizam, muslimanski integrizam, genetiku i kloniranje, alternativne životne stilove) i zadaje  značajne udarce dežurnim cenzorima jednoumlja.  Houellebecqova distopija je oštra kritika zapadnog moderniteta, sa svojom deprimirajućom duhovnom agonijom: ljubav, muško ženski odnosi, kultura, politika, ekonomija, sve to postaje nepodnošljivo na Zapadu jer sve neminovno vodi k izumiranju. U djelu  Elementarme čestice moderni čovjek je pokušao riješiti svoje proturječnosti kroz biotehnologiju i genetiku, dok se u novom romanu  „Pokoravanje“ zapadni moderni čovjek u identitarnoj krizi neće pretvoriti u genetski modificirano transhumanističko biće već u drugog, u muslimana, i putem te metamorfoze pronaći opet neki smisao u životu, jedan  novi smisao za sakralnost, novi odnos prema ženama. Zapravo Houellebecq kritizira prosvjetiteljski modernitet i razne dekonstrukcije šezdesetosmaške generacije koji su prigrlili novu religiju tržišne liberalne civilizacije o kojoj govori Eric Zemmour u djelu « Francusko samoubojstvo ». „Pokoravanje“ je šlampavi roman poput autora, koji odlično dijagnosticira opću vrijednosnu identitetsku krizu suvremenog  društva, ali nažalost distopija koja navješćuje islamizaciju društva kao rješenje, zapravo spada u repertoar protu-muslimanske propagande koja od islama ugroze stvara opću medijsku histeriju i s fantazmagorijom svjetskog kalifata, zapravo prikiva činjenicu da su kršćanski zapad, kao i muslimanski svijet zapravo žrtve neoliberalne tržišne globalizacije u krizi koja instrumentalizira kulturno-civilizacijske i vjerske potencijalne sukobe i generira nove civilizacijske, ponekad fiktivne podjele, kako bi bolje vladala ( unatoč problema masovne imigracije i integracije muslimanskih manjina u Europi, Zapad je za sada daleko više amerikaniziran negoli islamiziran). Na kraju,  mislim da je samo pitanje vremena kada će Houellebecq mutirati u L.F. Celine, a do tada čitajmo Houellebecqa.

 jure-vujic