Osnivač WikiLeaksa, Julian Assange, koji je godinama praktično zatočen u zgradi veleposlanstvu Ekvadora u Londonu, najavio je nagradu od 100 tisuća dolara onome koji prvi otkrije detaljne informacije o predstojećem sporazumu između Sjedinjenih Država i Europske unije o uspostavi Transatlantskog partnerstva u trgovini i ulaganjima (TTIP). Ovaj sporazum budi sve više interesa, kako u svijetu tako i među zemljama koje sudjeluju u pregovorima. Ozbiljnost predstojećeg preoblikovanja svjetske ekonomske realnosti objašnjava tajnost pregovaračkog procesa. Osnivač WikiLeaksa je sporazum nazvao "najtraženijom tajnom u Europi".
Činjenica je da se pod nadzorom Europske komisije i povjerenika za trgovinu Karela De Guchta o sporazumu pregovara u potpunoj tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez informiranja ne samo javnosti, nego i nacionalnih parlamenata, političkih stranaka i tako dalje. Svi dokumenti o pregovorima su pod oznakom "tajnosti". Čak nisu objavljene ni ovlasti europskih pregovarača. Osim toga, sastav konzultanta europske strane je nevjerojatan i 93 posto njih su korporativni lobisti, predstavnici poslovnih krugova, a ne naroda ili država. Vrlo malo informacija o prirodi predstojećeg sporazuma je već procurilo u medije, što objašnjava uzrok ovog zanimanja.
Suština Transatlantskog partnerstva je eliminiranje carina, ekoloških, socijalnih barijera, tehničkih propisa i drugih prepreka slobodnom kretanju robe i usluga u budućoj zajednici SAD-a i EU, koja bi zajedno činila više od 800 milijuna ljudi i zagovornici sporazuma zajednicu EU i Sjedinjenih Država već vide kao "zlatnu milijardu". Očekuje se da će se spajanjem Europe i Amerike imati sinergijski učinak. Stopa rasta BDP-a u Europi će se povećati za 0,5 posto godišnje, a u Sjedinjenim Državama za 1,5 posto. Rezultat toga će biti da će cjelokupno gospodarstvo ove "zajednice" činiti će više od polovice svjetskog BDP-a i trgovine. Nepotrebno je reći da bi to zajednica SAD-EU zaista bila najveća gospodarska sila u svijetu. Ali što to znači i politički?
Nije iznenađujuće da su najveći zagovornici TTIP-a predstavnici krupnog kapitala, osobito transnacionalnih kompanija, kao i elita u Sjedinjenim Državama i Europi. U samoj Europi su oslabile nacionalne političke strukture, a birokracija u Bruxellesu odavno čvrsto vlada kontinentom. Osim toga, Bruxelles snažno zagovara usvajanje sporazuma, jer će navedena elita najviše profitirati od njega.
Zastupnici Europskog parlamenta u cjelini su također uglavnom za ovo novo zajedništvo. Glavne točke sporazuma TTIP je prošle godine odobrilo 78 posto europskih zakonodavaca. Budući da se nasilnim prekrajanjem stvarnosti mogu izazvati problemi, "obične ljudi" nitko ne pita za mišljenje. Većina Europljana uopće nije svjesna predstojećih izazova. U svakom slučaju, peticiju protiv zajednice sa Sjedinjenim Državama u Europi podržava samo 1,5 milijun ljudi. Doslovno kap u moru.
Koji izazovi očekuju u Europu nakon potpisivanja ugovora? Ovisno o opsegu posla, svaki pojedinac Europske unije će imati bolji ili lošiji život, no, snažnije američko gospodarstvo će u cjelini potisnuti svoje europske konkurente. Na prvom mjestu u sektoru visoke tehnologije.
Na primjer, razina potpore zrakoplovnoj industriji u EU je četiri puta veća nego u SAD-u. Nakon ukidanja svih subvencija će u uvjetima slobodne konkurencije "Boeing" imati koristi, kao stotine radnika europskih kompanija će se suočiti s problemima sa zapošljavanjem. Isto vrijedi i za poljoprivredu. Uklanjanje subvencija europskim poljoprivrednicima, kao i pojednostavljenje sanitarnih normi koje su sada strože nego u SAD-u, uzrokovat će propast europske poljoprivrede. Naravno, specifični poslovi, kao što je proizvodnja francuskog vina, će preživjeti, ali se Europljani nikako ne mogu natjecati poljoprivrednicima iz Iowe na tržištu žitarica.
U tijeku procesa će na površinu isplivati brojni problemi unutar EU. Sada jake ekonomske sile kao što su Njemačka i Francuska dominira relativno slabom Grčkom ili Španjolskom. To pojačava dominaciju i podređenost, a slabima se blokira njihov samostalan razvoj. No, takav odnos će biti i unutar "Euro-američke unije", jer će Europa u toj zajednici biti slaba i morat će se "podčiniti" Sjedinjenim Državama, a ne obrnuto.
Osim ekonomskih, tu su i socijalne posljedice. Sporazum će promijeniti ravnotežu snaga između rada i kapitala, transnacionalnih korporacija i civilnog društva. Sadašnji "humani" europski model će vjerojatno nestati, revidirat će se, a socijalna jamstava će biti smanjena ili ukinuta. U sektoru važnih osnovnih usluga kao što su obrazovanje, zdravstveno, usluge za osobe s invaliditetom će pod pritiskom transnacionalnih korporacija će se morati srezati na prihvatljiv standard koji jamči profit. U stvari, doći će do uklanjanja svih oblika subvencija za opće dobro.
Zanimljivo je da će se sporovi između gospodarskih i investicijskih aktera rješavati ne u okviru nacionalnih zakonodavstava, nego na posebno stvorenim izvanteritorijalnim arbitražnim sudovima na kojima će američke korporacije moći izravno tužiti europske države. Osim toga, Europu će doslovno zagušiti američka odvjetnička društva. U stvari, mi govorimo o eliminaciji nacionalnih i europskih suvereniteta kao takvih, nego o prijenosu velikog dijela suvereniteta na još višu razinu.
Općenito, SAD namjerava učiniti s Europom isto što je EU učinila sa zemljama bivšeg istočnog bloka, uključujući i baltičke države, nakon njihovog ulaska u "ravnopravnu zajednicu europskih naroda". Preplavit će EU sa svojim proizvodima i uslugama, potisnuti ili kupiti domaću proizvodnju, marginalizirane građane će svesti na razinu jeftine radne snage koja će dolaziti na posao bez ikakvih jamstava. Europljani općenito osjećaju opasnost od takve budućnosti i dok se konačna odluka o ujedinjenu Sjedinjenih Država i EU odgađa, politička dominacija SAD odrađuje svoj posao. Konačno postizanje sporazuma je ipak samo pitanje vremena.
Što da čini ostatak svijeta?
Moguće je da je jedan od uzroka sukoba u Ukrajini bila upravo namjera Washingtona na napokon u sukob uvede Europu i Rusiju i to samo zbog integracije europskih zemalja u TTIP. Ako je tako, operacija je bila briljantna. Nije ni čudo da su kritičari TTIP-a sporazum nazvali "gospodarskim NATO savezom". Rusija, međutim, treba razmišljati o svojim problemima i adekvatno odgovoriti na evidentni razvoj događaja i prilagoditi se novoj realnosti.
Odgovor je i sve jači utjecaj Euroazijske ekonomske unije, projekt Kazahstana Rusije i Bjelorusije kojem su se priključile druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Na globalnoj razini je odgovor TTIP-u i skupina BRICS koja vuče konkretne i ispravne korake. Rusija i Kina su trenutnoj situaciji prirodni saveznici i zajedno stvaraju ekonomski i vojni potencijal koji se može usporediti sa "zlatnom milijardom" u nastajanju. BRICS bi se svakako trebao proširiti i pozornost usmjeriti na zemlje u kojima su Kina i Rusija aktivni već duže vremena. Ujediniti se međusobno kao i prije, odnosno stvarati državnu zajednicu poput Sovjetskog Saveza, vjerojatno nije potrebno, ali se mora održati i ojačati postojeća razina suradnje. To je jedini način da ostatak svijeta odoli hegemoniji, vanjskom pritisku, te ekonomskom i političkom monopolu "zlatne milijarde", odnosno "Euro-američke unije, iako bi u ovom nazivu SAD trebale biti na prvom mjestu, za Slobodni Tisak piše Sergej Aksenov.
Sporazum TTIP kao konačnu odluku Washingtona i Bruxellesa su 17.06.2013. na summitu G8 najavili tadašnji predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, Barack Obama, bivši predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i David Cameron. Oni su jednostavno najavili sklapanje ugovora o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i EU, a onda krenuli u tajne pregovore. Dakle, prvo su nas doveli pred svršen čin, a onda krenuli u finalizaciju istoga.
Već godinama se nameće teza kako će globalizacija dovesti do dokidanja državnih granica, "jer tamo gdje slobodno prolazi roba vojske polažu oružje". Civilizacija će ući u fazu ekonomske i socijalne integracije, što će uzrokovati stvaranje jednog superiornijeg kulturnog modela u kojem će na temelju solidarnosti sudjelovati, a svrha takvog modela je opći svjetski prosperitet. Ako je to doista tako, zašto se u sebe zatvaraju privilegirane skupine zemalja koje imaju ekskluzivno pravo na "još slobodniju slobodu"?
Tada je sporazum najavljen kao jedno od najvećih dostignuća bruxelleske i američke diplomacije, "jer se njime uklanjaju posljednje prepreka u stvaranju slobodnog tržišta između dvije najrazvijenije svjetske ekonomije, one Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Mass-mediji su dobili zadaću da uvjere narode s obje strane Atlantika "kako će se otvaranjem tržišta otvoriti na stotine tisuća novih radnih mjesta, a gospodarstva će procvjetati zbog milijardi dolara suficita koji će se sliti u državne riznice". Britanski premijer David Cameron je izjavio "kako se radi o najvećem trgovinskom ugovoru u povijesti čovječanstva koji će izravno utjecati sve dosad ukupno dogovoreno". Financial Times tada ipak priznaje da će od ovog ugovora više koristi imati Sjedinjene Države nego Europska unija.
Godinu dana kasnije postaje jasno da je Ukrajina bila samo instrument za izazivanje raskola između Rusije i EU, što se vidjelo iz zahtijeva američkog predsjednika Baracka Obame, koji je u ožujku prošle godine od Europske unije tražio da Bruxelles i svih 28 zemalja članica uvedu sankcije i ruskim energetskim kompanijama. To se na sreću nije dogodilo, iako se zbog te prijetnje Rusija u izvozu prirodnog plina i nafte okrenula azijsko-pacifičkoj regiji.
Naime, tijekom rasprave o tome kako kazniti Rusiju zbog destabilizacije Ukrajine, Washington prošle godine Bruxellesu predlaže "da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini i ulaganjima između Sjedinjenih Država i Europske unije" (TTIP), jer će se tako "Putinu oduzeti najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina". "Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju", 26. Ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime izravno zadire u energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. "Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije. Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse", izjavljuje tada Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljevca, tzv. "shale gas". Reuters tada piše da je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, ne samo na plin iz škriljevca čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka zabranjena brojnim europskim zemljama, a tamo gdje nije su organizirani veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.
Washington se odlučio i na smanjenje cijena nafte na svjetskom tržištu, ali je više od ruskog naštetio vlastitom gospodarstvu. Brojne američke kompanije koje se bave eksploatacijom škriljevca su se zbog niske prodajne cijene finalnog proizvoda našle u ogromnim financijskim problemima i zatvaraju postojeća polja na kojima vrše eksploataciju.
S druge strane je Rusija s Njemačkom postigla dogovor o proširenju plinovoda "Sjeverni tok" i udvostručenje njegovog kapaciteta. Projekt"Turski tok" je još uvijek na stolu, ali će Turci ići na nove izbore i nemoguće je potpisati međuvladin sporazum o izgradnji plinovoda. U ovim okolnostima ruski Gazprom Turcima nudi jedan krak plinovoda za potrebe Turske, a kasnije će se već vidjeti što dalje činiti, a sve ovisi i o ulozi Turske u destabilizaciji cijele regije i aktivnostima Kurda koji svojim vojnim aktivnostima, miniranjem plinovoda i infrastrukture, potpuno mogu blokirati jugoistok Turske.
No, ako je Washington i izgubio energetsku bitku i Europa za sada ne vidi alternativu ruskom plinu, to ne znači da će odustati od sporazuma TTIP. Naime, samo otvoreno europsko tržište američkim kompanijama i ulaganjima može spasiti Sjedinjene Američke Države. Washington jednostavno nema drugog izlaza. Latinska Amerika, ako izuzmemo nekoliko zemalja, više nje "američko dvorište" i Amerikanci više ne mogu živjeti na račun potlačenih naroda na američkom potkontinentu. "Obaminoj doktrini" proboja u azijsko-pacifičku regiju je najteži udarac zadala Kina, a ujedinjenjem Kine, Šangajske organizacije za suradnju i Euroazijske ekonomske unije su SAD doslovno potpuno protjerane s euroazijskog prostora.
Dakle, TTIP će biti "zlatna milijarda", ali " zlatna" u smislu da će biti pravi rudnik zlata samo za jednu stranu u budućoj "Euro-američkoj uniji". Europski lideri ne da nisu toga svjesni, što se vidi i po nekim od posljednjih poteza u kojima se stavovi europskih prijestolnica razilaze sa stavovima Washingtona, ali je ipak pitanje koliko je suvereniteta ostalo u nacionalnim parlamentima zemalja članica EU i hoće li se itko jasno usprotiviti čudovišnom projektu zvanom TTIP?
Vezano za temu:
Sporni dio TTIP-a o sudovima koje žele multinacionalne korporacije izglasan pod drugim imenom
Velika analiza: TTIP - Centralistički, apsolutistički i arogantni projekt američkog imperijalizma
SAD i Europska unija - Koliko nedostaje da i "de facto" postanemo američka kolonija?
Juncker širom otvorio vrata Europe za GMO – Ne morate pristati, ali prvo dokažite da šteti!
altermainstreaminfo
Činjenica je da se pod nadzorom Europske komisije i povjerenika za trgovinu Karela De Guchta o sporazumu pregovara u potpunoj tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez informiranja ne samo javnosti, nego i nacionalnih parlamenata, političkih stranaka i tako dalje. Svi dokumenti o pregovorima su pod oznakom "tajnosti". Čak nisu objavljene ni ovlasti europskih pregovarača. Osim toga, sastav konzultanta europske strane je nevjerojatan i 93 posto njih su korporativni lobisti, predstavnici poslovnih krugova, a ne naroda ili država. Vrlo malo informacija o prirodi predstojećeg sporazuma je već procurilo u medije, što objašnjava uzrok ovog zanimanja.
Suština Transatlantskog partnerstva je eliminiranje carina, ekoloških, socijalnih barijera, tehničkih propisa i drugih prepreka slobodnom kretanju robe i usluga u budućoj zajednici SAD-a i EU, koja bi zajedno činila više od 800 milijuna ljudi i zagovornici sporazuma zajednicu EU i Sjedinjenih Država već vide kao "zlatnu milijardu". Očekuje se da će se spajanjem Europe i Amerike imati sinergijski učinak. Stopa rasta BDP-a u Europi će se povećati za 0,5 posto godišnje, a u Sjedinjenim Državama za 1,5 posto. Rezultat toga će biti da će cjelokupno gospodarstvo ove "zajednice" činiti će više od polovice svjetskog BDP-a i trgovine. Nepotrebno je reći da bi to zajednica SAD-EU zaista bila najveća gospodarska sila u svijetu. Ali što to znači i politički?
Nije iznenađujuće da su najveći zagovornici TTIP-a predstavnici krupnog kapitala, osobito transnacionalnih kompanija, kao i elita u Sjedinjenim Državama i Europi. U samoj Europi su oslabile nacionalne političke strukture, a birokracija u Bruxellesu odavno čvrsto vlada kontinentom. Osim toga, Bruxelles snažno zagovara usvajanje sporazuma, jer će navedena elita najviše profitirati od njega.
Zastupnici Europskog parlamenta u cjelini su također uglavnom za ovo novo zajedništvo. Glavne točke sporazuma TTIP je prošle godine odobrilo 78 posto europskih zakonodavaca. Budući da se nasilnim prekrajanjem stvarnosti mogu izazvati problemi, "obične ljudi" nitko ne pita za mišljenje. Većina Europljana uopće nije svjesna predstojećih izazova. U svakom slučaju, peticiju protiv zajednice sa Sjedinjenim Državama u Europi podržava samo 1,5 milijun ljudi. Doslovno kap u moru.
Koji izazovi očekuju u Europu nakon potpisivanja ugovora? Ovisno o opsegu posla, svaki pojedinac Europske unije će imati bolji ili lošiji život, no, snažnije američko gospodarstvo će u cjelini potisnuti svoje europske konkurente. Na prvom mjestu u sektoru visoke tehnologije.
Na primjer, razina potpore zrakoplovnoj industriji u EU je četiri puta veća nego u SAD-u. Nakon ukidanja svih subvencija će u uvjetima slobodne konkurencije "Boeing" imati koristi, kao stotine radnika europskih kompanija će se suočiti s problemima sa zapošljavanjem. Isto vrijedi i za poljoprivredu. Uklanjanje subvencija europskim poljoprivrednicima, kao i pojednostavljenje sanitarnih normi koje su sada strože nego u SAD-u, uzrokovat će propast europske poljoprivrede. Naravno, specifični poslovi, kao što je proizvodnja francuskog vina, će preživjeti, ali se Europljani nikako ne mogu natjecati poljoprivrednicima iz Iowe na tržištu žitarica.
U tijeku procesa će na površinu isplivati brojni problemi unutar EU. Sada jake ekonomske sile kao što su Njemačka i Francuska dominira relativno slabom Grčkom ili Španjolskom. To pojačava dominaciju i podređenost, a slabima se blokira njihov samostalan razvoj. No, takav odnos će biti i unutar "Euro-američke unije", jer će Europa u toj zajednici biti slaba i morat će se "podčiniti" Sjedinjenim Državama, a ne obrnuto.
Osim ekonomskih, tu su i socijalne posljedice. Sporazum će promijeniti ravnotežu snaga između rada i kapitala, transnacionalnih korporacija i civilnog društva. Sadašnji "humani" europski model će vjerojatno nestati, revidirat će se, a socijalna jamstava će biti smanjena ili ukinuta. U sektoru važnih osnovnih usluga kao što su obrazovanje, zdravstveno, usluge za osobe s invaliditetom će pod pritiskom transnacionalnih korporacija će se morati srezati na prihvatljiv standard koji jamči profit. U stvari, doći će do uklanjanja svih oblika subvencija za opće dobro.
Zanimljivo je da će se sporovi između gospodarskih i investicijskih aktera rješavati ne u okviru nacionalnih zakonodavstava, nego na posebno stvorenim izvanteritorijalnim arbitražnim sudovima na kojima će američke korporacije moći izravno tužiti europske države. Osim toga, Europu će doslovno zagušiti američka odvjetnička društva. U stvari, mi govorimo o eliminaciji nacionalnih i europskih suvereniteta kao takvih, nego o prijenosu velikog dijela suvereniteta na još višu razinu.
Općenito, SAD namjerava učiniti s Europom isto što je EU učinila sa zemljama bivšeg istočnog bloka, uključujući i baltičke države, nakon njihovog ulaska u "ravnopravnu zajednicu europskih naroda". Preplavit će EU sa svojim proizvodima i uslugama, potisnuti ili kupiti domaću proizvodnju, marginalizirane građane će svesti na razinu jeftine radne snage koja će dolaziti na posao bez ikakvih jamstava. Europljani općenito osjećaju opasnost od takve budućnosti i dok se konačna odluka o ujedinjenu Sjedinjenih Država i EU odgađa, politička dominacija SAD odrađuje svoj posao. Konačno postizanje sporazuma je ipak samo pitanje vremena.
Što da čini ostatak svijeta?
Moguće je da je jedan od uzroka sukoba u Ukrajini bila upravo namjera Washingtona na napokon u sukob uvede Europu i Rusiju i to samo zbog integracije europskih zemalja u TTIP. Ako je tako, operacija je bila briljantna. Nije ni čudo da su kritičari TTIP-a sporazum nazvali "gospodarskim NATO savezom". Rusija, međutim, treba razmišljati o svojim problemima i adekvatno odgovoriti na evidentni razvoj događaja i prilagoditi se novoj realnosti.
Odgovor je i sve jači utjecaj Euroazijske ekonomske unije, projekt Kazahstana Rusije i Bjelorusije kojem su se priključile druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Na globalnoj razini je odgovor TTIP-u i skupina BRICS koja vuče konkretne i ispravne korake. Rusija i Kina su trenutnoj situaciji prirodni saveznici i zajedno stvaraju ekonomski i vojni potencijal koji se može usporediti sa "zlatnom milijardom" u nastajanju. BRICS bi se svakako trebao proširiti i pozornost usmjeriti na zemlje u kojima su Kina i Rusija aktivni već duže vremena. Ujediniti se međusobno kao i prije, odnosno stvarati državnu zajednicu poput Sovjetskog Saveza, vjerojatno nije potrebno, ali se mora održati i ojačati postojeća razina suradnje. To je jedini način da ostatak svijeta odoli hegemoniji, vanjskom pritisku, te ekonomskom i političkom monopolu "zlatne milijarde", odnosno "Euro-američke unije, iako bi u ovom nazivu SAD trebale biti na prvom mjestu, za Slobodni Tisak piše Sergej Aksenov.
Sporazum TTIP kao konačnu odluku Washingtona i Bruxellesa su 17.06.2013. na summitu G8 najavili tadašnji predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, Barack Obama, bivši predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i David Cameron. Oni su jednostavno najavili sklapanje ugovora o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i EU, a onda krenuli u tajne pregovore. Dakle, prvo su nas doveli pred svršen čin, a onda krenuli u finalizaciju istoga.
Već godinama se nameće teza kako će globalizacija dovesti do dokidanja državnih granica, "jer tamo gdje slobodno prolazi roba vojske polažu oružje". Civilizacija će ući u fazu ekonomske i socijalne integracije, što će uzrokovati stvaranje jednog superiornijeg kulturnog modela u kojem će na temelju solidarnosti sudjelovati, a svrha takvog modela je opći svjetski prosperitet. Ako je to doista tako, zašto se u sebe zatvaraju privilegirane skupine zemalja koje imaju ekskluzivno pravo na "još slobodniju slobodu"?
Tada je sporazum najavljen kao jedno od najvećih dostignuća bruxelleske i američke diplomacije, "jer se njime uklanjaju posljednje prepreka u stvaranju slobodnog tržišta između dvije najrazvijenije svjetske ekonomije, one Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Mass-mediji su dobili zadaću da uvjere narode s obje strane Atlantika "kako će se otvaranjem tržišta otvoriti na stotine tisuća novih radnih mjesta, a gospodarstva će procvjetati zbog milijardi dolara suficita koji će se sliti u državne riznice". Britanski premijer David Cameron je izjavio "kako se radi o najvećem trgovinskom ugovoru u povijesti čovječanstva koji će izravno utjecati sve dosad ukupno dogovoreno". Financial Times tada ipak priznaje da će od ovog ugovora više koristi imati Sjedinjene Države nego Europska unija.
Godinu dana kasnije postaje jasno da je Ukrajina bila samo instrument za izazivanje raskola između Rusije i EU, što se vidjelo iz zahtijeva američkog predsjednika Baracka Obame, koji je u ožujku prošle godine od Europske unije tražio da Bruxelles i svih 28 zemalja članica uvedu sankcije i ruskim energetskim kompanijama. To se na sreću nije dogodilo, iako se zbog te prijetnje Rusija u izvozu prirodnog plina i nafte okrenula azijsko-pacifičkoj regiji.
Naime, tijekom rasprave o tome kako kazniti Rusiju zbog destabilizacije Ukrajine, Washington prošle godine Bruxellesu predlaže "da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini i ulaganjima između Sjedinjenih Država i Europske unije" (TTIP), jer će se tako "Putinu oduzeti najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina". "Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju", 26. Ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime izravno zadire u energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. "Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije. Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse", izjavljuje tada Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljevca, tzv. "shale gas". Reuters tada piše da je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, ne samo na plin iz škriljevca čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka zabranjena brojnim europskim zemljama, a tamo gdje nije su organizirani veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.
Washington se odlučio i na smanjenje cijena nafte na svjetskom tržištu, ali je više od ruskog naštetio vlastitom gospodarstvu. Brojne američke kompanije koje se bave eksploatacijom škriljevca su se zbog niske prodajne cijene finalnog proizvoda našle u ogromnim financijskim problemima i zatvaraju postojeća polja na kojima vrše eksploataciju.
S druge strane je Rusija s Njemačkom postigla dogovor o proširenju plinovoda "Sjeverni tok" i udvostručenje njegovog kapaciteta. Projekt"Turski tok" je još uvijek na stolu, ali će Turci ići na nove izbore i nemoguće je potpisati međuvladin sporazum o izgradnji plinovoda. U ovim okolnostima ruski Gazprom Turcima nudi jedan krak plinovoda za potrebe Turske, a kasnije će se već vidjeti što dalje činiti, a sve ovisi i o ulozi Turske u destabilizaciji cijele regije i aktivnostima Kurda koji svojim vojnim aktivnostima, miniranjem plinovoda i infrastrukture, potpuno mogu blokirati jugoistok Turske.
No, ako je Washington i izgubio energetsku bitku i Europa za sada ne vidi alternativu ruskom plinu, to ne znači da će odustati od sporazuma TTIP. Naime, samo otvoreno europsko tržište američkim kompanijama i ulaganjima može spasiti Sjedinjene Američke Države. Washington jednostavno nema drugog izlaza. Latinska Amerika, ako izuzmemo nekoliko zemalja, više nje "američko dvorište" i Amerikanci više ne mogu živjeti na račun potlačenih naroda na američkom potkontinentu. "Obaminoj doktrini" proboja u azijsko-pacifičku regiju je najteži udarac zadala Kina, a ujedinjenjem Kine, Šangajske organizacije za suradnju i Euroazijske ekonomske unije su SAD doslovno potpuno protjerane s euroazijskog prostora.
Dakle, TTIP će biti "zlatna milijarda", ali " zlatna" u smislu da će biti pravi rudnik zlata samo za jednu stranu u budućoj "Euro-američkoj uniji". Europski lideri ne da nisu toga svjesni, što se vidi i po nekim od posljednjih poteza u kojima se stavovi europskih prijestolnica razilaze sa stavovima Washingtona, ali je ipak pitanje koliko je suvereniteta ostalo u nacionalnim parlamentima zemalja članica EU i hoće li se itko jasno usprotiviti čudovišnom projektu zvanom TTIP?
Vezano za temu:
Sporni dio TTIP-a o sudovima koje žele multinacionalne korporacije izglasan pod drugim imenom
Velika analiza: TTIP - Centralistički, apsolutistički i arogantni projekt američkog imperijalizma
SAD i Europska unija - Koliko nedostaje da i "de facto" postanemo američka kolonija?
Juncker širom otvorio vrata Europe za GMO – Ne morate pristati, ali prvo dokažite da šteti!
altermainstreaminfo
