Ljudski život bitno je određen smrću. Međutim, o njoj ne možemo imati znanje jer ne postoji stvarnost koja bi uistinu bila postmortalna stvarnost. Ono što nazivamo postmortalnim nije ništa drugo nego prisutnost nečega, od smrti različitog, nečega što je ostalo.
Mrtvo tijelo nije smrt, nego tijelo odvojeno od života, ali tijelo koje je prisutno u životu drugih. Zato se mrtvo tijelo može vidjeti optikom onih koji su živi, to tijelo se može analizirati znanstvenom metodom znanosti živih, ali sama smrt nije vidljiva.
Tanatolozi, dakle, nisu stručnjaci o smrti, oni imaju znanje o onome što ostaje nakon onoga tko je umro. Forenzika ostataka i razumijevanje promjena koje prate ono što ostaje nakon smrti nije isto što i razumijevanje smrti.
Čitav naš život zapravo je egzistencijalna forenzika ili razumijevanje naših ostataka u stvarnosti u kojoj više nismo.
Ako uistinu postoji nešto postmortalno, to je naša prošlost. Ona je mrtva stvarnost, ali nam je dostupna u sjećanju. Kao vremenita bića ili bića u vremenu stalno se sjećanjem odnosimo prema našoj prošlosti.
Kada mislimo o sebi i o onome što smo učinili, postajemo egzistencijalni forenzičari ili tanatolozi vlastitog umiranja. Ono zbog čega se sramimo, to skrivamo, ono zbog čega se ponosimo, to ističemo, ono nebitno zaboravljamo.
Režim se nikad ne sjeća žrtava iako je žrtve neprestano stvarao. Sjećanje na žrtve obveza je i dužnost ljudskog svijet. Ljudski svijet se sjeća svih žrtava režima kojem je pripadao Kordić. Njegovo kršćanstvo je režimsko kršćanstvo, njegovi biskupi su režimski biskupi. Zato se nitko od njih ne sjeća žrtava
Mi smo zapravo bića koja su vlastitu prošlost svela na forenziku skrivanja, ponosnog sjećanja ili zaborava koji nas štiti od toga da budemo bazen besmislenih, beznačajnih, nepotrebnih i suvišnih događaja. Kada bismo bili bića potpunog sjećanja, jedan dan bismo živjeli, a sve ostale dane bismo se sjećali tog dana.
Mi smo bića sjećanja, bijega od sjećanja, ali i bića zaborava. Neke događaje trajno zaboravljamo, ne pokušavamo ih čak niti razumjeti. I dobro je što je tako.
Sve dok smo u stanju sakriti sramotu, zaboraviti besmisao i hraniti se činima u kojima smo bili veliki, u stanju smo nastaviti živjeti. A taj nastavak života počiva na svijesti da ćemo se i dalje sramotiti, ponositi i plutati u moru besmisla.
Mi smo, zapravo, egzistencijalni tanatolozi ili povlašteni znalci prošlosti u kojoj smo umirali, prošlosti koju želimo ugraditi u sjećanje, ali i programirani zaboravljivači besmisla i nebitnosti koji nisu u stanju prijeći prag sjećanja.
Mi, dakle, kao egzistencijalni forenzičari i povlašteni tanatolozi našeg umiranja i mnogih mrtvih trenutaka nastanjenih u našoj prošlosti, živimo vlastita postmortalna stanja.
Prošlost je ono što je umrlo, ali ne potpuno. Naša prošlost je mozaik mnogih naših umiranja, ona je nezgotovljena smrt jer i dalje provocira nova umiranja. Kako smo do sada umirali, najvjerojatnije ćemo tako i dalje umirati.
No tko osvijesti da je čovjek zapravo autor ili subjekt koji se u odnosu na vlastitu prošlost ipak nalazi u postmortalnom stanju, može vlastiti život usmjeriti drugačijim smjerom umiranja.
Hulja može postati svetac, ali ne zbog toga što skriva ili se ponosi zbog toga što je bio hulja, nego isključivo ako je prošlog sebe, dakle hulju, sveo na konačnu smrt.
Tko ne odbaci, ne obračuna se samim sobom i prijezirom ne prekrije egzistencijalnu niskost i sramotu koju je počinio, nije u stanju nastaviti živjeti ljudskim životom. Tko sramotne čine pretvara u etički vrijedne čine, nije tanatolog vlastitog života, nego egzekutor vlastitog i tuđih života.
Kada raspravljamo o nefunkcioniranju pravosuđa u Republici Hrvatskoj, mi zapravo raspravljamo o tome hoćemo li štititi hulje i omogućavati im da skrivaju vlastitu egzistencijalnu niskost ili ćemo ih dovesti do točke egzistencijalnog prevrata odnosno do donošenja odluke, zato što ih je pravosuđe na to natjeralo, da trebaju prekinuti mozaik umiranja u niskosti.
Pravosudni sustav i sustav kažnjavanja služe da se društvo oslobodi od hulja na način da te hulje ne budu, u doslovnom i prenesenom smislu, egzekutori koji nam oduzimaju živote, materijalna dobra, radna mjesta, povijesnu istinu, javni um, odnosno državu.
Da, hulje nam oduzimaju državu jer država koja štiti hulje i omogućava im da se ili skrivaju ili vlastitu egzistencijalnu niskost pretvore u herojske čine, zasigurno nije država koja je u funkciji dobronamjernih građana. Takva država je oduzeta i nalazi se u rukama hulja.
Hulje ubijaju civile u ratu, siluju žene, u pretvorbi pljačkaju, u prometu gaze, kao ministri farbaju tunele nekoliko puta i zbog toga ne odgovaraju. Država koja služi huljama nije pravedna država.
Ljudski život bitno je određen smrću. Međutim, o njoj ne možemo imati znanje jer ne postoji stvarnost koja bi uistinu bila postmortalna stvarnost. Ono što nazivamo postmortalnim nije ništa drugo nego prisutnost nečega, od smrti različitog, nečega što je ostalo
Budući da država, putem obrazovnog sustava i medija ili javno dostupnih, brižno odabranih informacija, ipak odgaja ili, u prenesenom smislu, stvara građane, onda je sasvim jasno da država u kojoj, primjerice, jedan Kordić postaje arhetipskom veličinom kršćanina kojega u zatvoru pohodi sam bog, a izvan zatvora mu ruke ljubi jedan biskup, ne stvara građane koji će Kordiću i biskupu pomoći da budu ono što sada nisu – bića koja stvaraju veličanstvene egzistencijalne čine, odnosno bića koja ne izgrađuju uspjeh na prošlosti koje se trebaju sramiti.
Kordić se ima čega sramiti, a taj koji ga je pohodio u zatvoru, zasigurno nije bio bog, Bog je bio sa žrtvama koje je pobio režim kojem je Kordić služio. Taj režim je ubijao, ali se ne sjeća žrtava.
Režim se nikad ne sjeća žrtava iako je žrtve neprestano stvarao. Sjećanje na žrtve obveza je i dužnost ljudskog svijet. Ljudski svijet se sjeća svih žrtava režima kojem je pripadao Kordić. Njegovo kršćanstvo je režimsko kršćanstvo, njegovi biskupi su režimski biskupi. Zato se nitko od njih ne sjeća žrtava.
Država koja zaboravlja žrtve ili pokušava estetizirati stvarnost u kojoj je netko žrtvovan, zasigurno neće biti u stanju suočiti se s pravom istinom o tome zašto je, u kratkom vremenskom razdoblju, četiri pripadnika i jedna pripadnica Oružanih snaga Republike Hrvatske počinilo suicid.
Suicid je ireverzibilno dokidanje egzistencijalne prakse. Kada život u nekom društvu postane toliko besmislen jer društvo ne posreduje smisao nego kaos nepravde, prva reakcija je napuštanje takvog društva.
Kada, naprotiv, nemogućnost pronalaženja egzistencijalnog smisla, na individualnoj razini, toliko preplavi pojedinca, on poželi napustiti svijet prirode ili svijet živih bića. Prvo se naziva društvenom smrću, a drugo suicidom.
Društvena smrt je reverzibilna, ona se ponavlja i moguće ju je nadvladati, moguće ju je dokinuti i moguće ju je preživjeti. Zato se plemeniti ljudi bave politikom – da dokinu društvenu smrt.
No politikom se bave i sadisti, a njih privlači društvena smrt i isključivanje iz društva. Iako društvena smrt počiva na nepravdi i estetizaciji nepravde i besmisla, nju je, ipak, plemenitim politikama, moguće dokinuti i nadići.
Suicid je, naprotiv, konačno napuštanje besmislenog života. Suicid nije moguće dokinuti i nadići.
Hoćemo li saznati istinu o okolnostima koje su pripadnike Oružanih snaga dovele do odluke da nepovratno napuste prirodu i dokinu vlastitu egzistencijalnu praksu u ovom društvu, prvenstveno ovisi o tome hoće li istragu provoditi plemeniti ljudi ili sadisti.
