Ali što uopće povezuje onaj strašni i davni zločin u Ahmićima s onim u Puli? Da, vezuje ih upravo besprizorni cinizam, temeljna laž masovnih molitvenih skupina s krunicom u ruci, Kristom na usnama i otvorenom mržnjom prema dosegnutim rodnim, etničkim pravima. Jer u onome stroju koji svaku malo prijeteći maršira hrvatskim gradovima, tobože slaveći život svakog djeteta, i onog nerođenog, u tom opasnom hodu za mrak, među silovateljima svake privatne slobode, rame uz rame, stupa i jedan poseban gost. Korača tako, između Davora Stiera, ministra vanjskih poslova, i brojnih drugih članova stranke na vlasti, stanoviti Dario Kordić, pravomoćno osuđeni zločinac u Haagu, masovni ubojica djece iz Ahmića, likvidator „neželjenih“ malih muslimana koji bi „jednom mogli postati odrasli ljudi“. Stupa ponosno taj ubojica tromjesečne bebe, slaveći svetost dječjeg života, kao počasni gost u društvu svećenika, križara i ostalih zadrtih desničarskih zombija.
Jedna je majka u Puli ubila svoga trogodišnjeg sinčića. Otac je u zatvoru zbog kriminala, ona, okružena lošim društvom, svakako i s nekom ozbiljnom psihičkom dijagnozom, proizvela je onu nedokučivu, vrlo rijetku vrstu tragedije. Mališana više nema, o njegovu kratkom životu i tragičnom kraju oglasile su se razne službe, djedovi, bake… svi se ograđuju, kukaju, žale što na vrijeme nisu nešto poduzeli.
No ima jedna ekipa, nipošto zanemariva, koja jedina točno zna zašto se ta nesretnica odlučila na tako strašan radikalan čin. To su oni pripadnici mračnih, crkvenih sekti koji su, poput nametnika, okupirali društveni život Hrvatske, ali i inistitucije sistema u kojima sjede kao renomirani stručnjaci za sve antidemokratske vrijednosti, promotori jedne abnormalne, konzervativne teorije, ima ih u samoj vladi gospodina Plenkovića; njegova desna ruka, ministar vanjskih poslova dio je te skupine koja se više nipošto ne smije nazivati marginalnom ili redikuloznom. Hod za život, Vigilare, Hrast, U ime obitelji… sve te grupacije oslonjene na mračne teze Opusa dei prodrle su duboko u sve pore živote, njihovi zahtjevi za povratkom društva u srednji vijek, njihova agresivnost, ono je što se u HDZ-ovoj vladi sluša, poštuje i nastoji implementirati u svakodnevni život, posebno u institucije obrazovanja i kulture.
„Svi se sada tome čude, a pogotovo masovni mediji, a još nedavno isti ti mediji pisali su protiv Hoda za život, zagovarajući pravo da žena sama odlučuje o svojim reproduktivnim procesima, odnosno hoće li ubiti ili neće svoje dijete. To je pravo koje je Ustavni sud odobrio u Hrvatskoj, unatoč tome što su medicinski fakulteti jasno zaključili da je abortus prekid života i da on počinje začećem. U Hrvatskoj je naime dopušteno ubiti dijete, ako to žena poželi. To je dio njezinih prava. Ubiti život. Stoga se nemojte sada zgražati, jer to je ono što vičete po medijima. Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove iste!“
Tako su pripadnici udruge Hod za život, svojim bolesnim komentarom, izjednačili svaku ženu koja je u određenom trenutku odlučila sama raspolagati svojim tijelom, te napravila abortus, s onom poremećenom jadnicom koja je ubila svoga trogodišnjeg sina. Nije srećom poznato koliko takvih masovnih ubojica, uživateljica pobačaja, mirno šeta Hrvatskom, budući da su takvi medicinski podaci nedostupni hodačima za život. Iako, kako je krenulo, ne bi trebalo čuditi da se ti fašistoidni osporavatelji ženskih, homoseksualnih, etničkih… prava, uskoro dočepaju i takvih strogo povjerljivih podataka.
„Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove!“ Uzvikuju smjerni hodači za život, sugerirajući da bi svaka žena koja je jednom prekinula svoju trudnoću imala biti istovjetna majci-ubojici onog mališana u Puli. Jedini detalj koji u trenutku njihova drečanja toj talibanskoj bratiji nije bio poznat jest da je mališanov otac musliman, podatak dakle koji bi vrlo vjerojatno bio važna olakotna okolnost za onu poremećenu majku. Jer treba se vratiti samo koje desteljeće unatrag i ponovo pročitati opsežni dokument o masovnom zločinu u malom bosanskom selu Ahmići gdje je jednoga ranog jutra hrvatska vojska pobila 116 civila, od kojih su sedamnaest bila djeca mlađa od dvanaest godina. I jedna tromjesečna beba. Htjeli ste kulturu smrti? Pa evo vam je! Rafalima je u Ahmićima ubijena većina djece, jedan osmogodišnjak je raznesen bombom, troje je spaljeno, a osmoro nikada nije identificirano. Ubijena djeca bili su Bošnjaci, a samo dan prije masakra, na sastanku Uniformi, netko je upozorio kako u Ahmićima ima i djece. I dobio odgovor: „Pa šta onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“ To jest muslimani, to jest vražja nečist.
Ali što uopće povezuje onaj strašni i davni zločin u Ahmićima s onim u Puli? Da, vezuje ih upravo besprizorni cinizam, temeljna laž masovnih molitvenih skupina s krunicom u ruci, Kristom na usnama i otvorenom mržnjom prema dosegnutim rodnim, etničkim pravima. Jer u onome stroju koji svaku malo prijeteći maršira hrvatskim gradovima, tobože slaveći život svakog djeteta, i onog nerođenog, u tom opasnom hodu za mrak, među silovateljima svake privatne slobode, rame uz rame, stupa i jedan poseban gost. Korača tako, između Davora Stiera, ministra vanjskih poslova, i brojnih drugih članova stranke na vlasti, stanoviti Dario Kordić, pravomoćno osuđeni zločinac u Haagu, masovni ubojica djece iz Ahmića, likvidator „neželjenih“ malih muslimana koji bi „jednom mogli postati odrasli ljudi“. Stupa ponosno taj ubojica tromjesečne bebe, slaveći svetost dječjeg života, kao počasni gost u društvu svećenika, križara i ostalih zadrtih desničarskih zombija.
Pa zašto onda ona majka-ubojica iz Pule nema isti počasni status, a ubila je također, po ocu, malog muslimana? Eh, zašto! Pa zato jer nije isto ugušiti dijete zbog svoga intimnog ludila ili ga raznijeti bombom zbog općeprihvaćene političke mahnitosti. Zaštićene hrvatskom uniformom i u ime zlokobne nacionalističke čistoće. Zato će ona majka iz Pule zauvijek ostati nemilosrdna zločinka, a djecoubojica iz Ahmića, Dario Kordić, zauvijek će biti naš heroj.
tacno
Jedna je majka u Puli ubila svoga trogodišnjeg sinčića. Otac je u zatvoru zbog kriminala, ona, okružena lošim društvom, svakako i s nekom ozbiljnom psihičkom dijagnozom, proizvela je onu nedokučivu, vrlo rijetku vrstu tragedije. Mališana više nema, o njegovu kratkom životu i tragičnom kraju oglasile su se razne službe, djedovi, bake… svi se ograđuju, kukaju, žale što na vrijeme nisu nešto poduzeli.
No ima jedna ekipa, nipošto zanemariva, koja jedina točno zna zašto se ta nesretnica odlučila na tako strašan radikalan čin. To su oni pripadnici mračnih, crkvenih sekti koji su, poput nametnika, okupirali društveni život Hrvatske, ali i inistitucije sistema u kojima sjede kao renomirani stručnjaci za sve antidemokratske vrijednosti, promotori jedne abnormalne, konzervativne teorije, ima ih u samoj vladi gospodina Plenkovića; njegova desna ruka, ministar vanjskih poslova dio je te skupine koja se više nipošto ne smije nazivati marginalnom ili redikuloznom. Hod za život, Vigilare, Hrast, U ime obitelji… sve te grupacije oslonjene na mračne teze Opusa dei prodrle su duboko u sve pore živote, njihovi zahtjevi za povratkom društva u srednji vijek, njihova agresivnost, ono je što se u HDZ-ovoj vladi sluša, poštuje i nastoji implementirati u svakodnevni život, posebno u institucije obrazovanja i kulture.
„Svi se sada tome čude, a pogotovo masovni mediji, a još nedavno isti ti mediji pisali su protiv Hoda za život, zagovarajući pravo da žena sama odlučuje o svojim reproduktivnim procesima, odnosno hoće li ubiti ili neće svoje dijete. To je pravo koje je Ustavni sud odobrio u Hrvatskoj, unatoč tome što su medicinski fakulteti jasno zaključili da je abortus prekid života i da on počinje začećem. U Hrvatskoj je naime dopušteno ubiti dijete, ako to žena poželi. To je dio njezinih prava. Ubiti život. Stoga se nemojte sada zgražati, jer to je ono što vičete po medijima. Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove iste!“
Tako su pripadnici udruge Hod za život, svojim bolesnim komentarom, izjednačili svaku ženu koja je u određenom trenutku odlučila sama raspolagati svojim tijelom, te napravila abortus, s onom poremećenom jadnicom koja je ubila svoga trogodišnjeg sina. Nije srećom poznato koliko takvih masovnih ubojica, uživateljica pobačaja, mirno šeta Hrvatskom, budući da su takvi medicinski podaci nedostupni hodačima za život. Iako, kako je krenulo, ne bi trebalo čuditi da se ti fašistoidni osporavatelji ženskih, homoseksualnih, etničkih… prava, uskoro dočepaju i takvih strogo povjerljivih podataka.
„Htjeli ste kulturu smrti? Sad gledajte plodove!“ Uzvikuju smjerni hodači za život, sugerirajući da bi svaka žena koja je jednom prekinula svoju trudnoću imala biti istovjetna majci-ubojici onog mališana u Puli. Jedini detalj koji u trenutku njihova drečanja toj talibanskoj bratiji nije bio poznat jest da je mališanov otac musliman, podatak dakle koji bi vrlo vjerojatno bio važna olakotna okolnost za onu poremećenu majku. Jer treba se vratiti samo koje desteljeće unatrag i ponovo pročitati opsežni dokument o masovnom zločinu u malom bosanskom selu Ahmići gdje je jednoga ranog jutra hrvatska vojska pobila 116 civila, od kojih su sedamnaest bila djeca mlađa od dvanaest godina. I jedna tromjesečna beba. Htjeli ste kulturu smrti? Pa evo vam je! Rafalima je u Ahmićima ubijena većina djece, jedan osmogodišnjak je raznesen bombom, troje je spaljeno, a osmoro nikada nije identificirano. Ubijena djeca bili su Bošnjaci, a samo dan prije masakra, na sastanku Uniformi, netko je upozorio kako u Ahmićima ima i djece. I dobio odgovor: „Pa šta onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“ To jest muslimani, to jest vražja nečist.
Ali što uopće povezuje onaj strašni i davni zločin u Ahmićima s onim u Puli? Da, vezuje ih upravo besprizorni cinizam, temeljna laž masovnih molitvenih skupina s krunicom u ruci, Kristom na usnama i otvorenom mržnjom prema dosegnutim rodnim, etničkim pravima. Jer u onome stroju koji svaku malo prijeteći maršira hrvatskim gradovima, tobože slaveći život svakog djeteta, i onog nerođenog, u tom opasnom hodu za mrak, među silovateljima svake privatne slobode, rame uz rame, stupa i jedan poseban gost. Korača tako, između Davora Stiera, ministra vanjskih poslova, i brojnih drugih članova stranke na vlasti, stanoviti Dario Kordić, pravomoćno osuđeni zločinac u Haagu, masovni ubojica djece iz Ahmića, likvidator „neželjenih“ malih muslimana koji bi „jednom mogli postati odrasli ljudi“. Stupa ponosno taj ubojica tromjesečne bebe, slaveći svetost dječjeg života, kao počasni gost u društvu svećenika, križara i ostalih zadrtih desničarskih zombija.
Pa zašto onda ona majka-ubojica iz Pule nema isti počasni status, a ubila je također, po ocu, malog muslimana? Eh, zašto! Pa zato jer nije isto ugušiti dijete zbog svoga intimnog ludila ili ga raznijeti bombom zbog općeprihvaćene političke mahnitosti. Zaštićene hrvatskom uniformom i u ime zlokobne nacionalističke čistoće. Zato će ona majka iz Pule zauvijek ostati nemilosrdna zločinka, a djecoubojica iz Ahmića, Dario Kordić, zauvijek će biti naš heroj.
tacno
