Andrej Plenković premijer je s najkrhkijom podrškom u Saboru i HDZ-u otkako je samostalne Hrvatske: u situaciji bitke za preživljavanje i unutrašnjeg nepovjerenja nije pametno očekivati društvene iskorake i napredak u bilo kojem segmentu života
Prošlotjedni trostruki politički trijumf Andreja Plenkovića – izglasavanje Istanbulske konvencije, propast opozicijske inicijative za opoziv potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić i neuspjeh protuvladinih demonstracija ultrakonzervativaca i tzv. suverenista u Splitu – ispostavit će samo kratkotrajnim premijerovim predahom i udisanjem zraka prije nego što na vidjelo iziđe prava istina o njegovom političkom karakteru, odnosno o njegovoj odlučnosti da ozbiljno promijeni i svoju stranku i Hrvatsku. Prošlotjedni dani ponosa i slave tek su početak ozbiljne konfrontacije. Plenković će najvjerojatnije pokušati odgoditi suočavanje s istinom i donošenje krupnijih odluka, ali i to će biti raskrinkavanje njegovog političkog habitusa, točnije potvrda onoga što je, izuzev ratifikacije rečene konvencije, demonstrirao u proteklih godinu i pol, otkako je na čelu Vlade. Činjenice su neumoljive i ne može ih promijeniti premijerova javna nonšalantnost, puštanje medijskih spinova o predstojećim sječama buntovnika, sklonost ‘dedramatizaciji’ i ‘neimpresioniranosti’ te glumljenje bezbrižnosti, a činjenice kažu ovako.
Plenkovićevo nepokolebljivo inzistiranje na izglasavanju Istanbulske konvencije, što je ugodno i neobjašnjivo iznenađenje u odnosu na sve ostale dosadašnje točke potencijalnog ili sigurnog zamjeranja radikalnijem unutarstranačkom krilu, otkrilo je da ni jedan dosadašnji predsjednik HDZ-a, pa ni predsjednica Jadranka Kosor, nije bio suočen s neposluhom tolikog broja svojih saborskih zastupnika i članova Predsjedništva kao Plenković u slučaju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. I Ivo Sanader, i Jadranka Kosor, i Tomislav Karamarko donosili su daleko teže odluke gledano iz perspektive HDZ-ovog članstva i njihovog svjetonazora, pa se svejedno nije našao ni jedan junak koji bi se javno suprotstavio predsjednikovoj volji. Kad je, primjerice, Karamarko u proljeće 2016. bio odlučio da sruši HDZ-ovu vladu predvođenu nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem, svi HDZ-ovi saborski zastupnici digli su ruku za taj nevjerojatni potez. Pobunili su se tek HDZ-ovi europarlamentarci Davor Ivo Stier, Andrej Plenković, Ivana Maletić i Dubravka Šuica, zaštićeni nedodirljivošću dobro plaćene briselske fotelje. Plenkoviću je sad na benignoj Istanbulskoj konvenciji otkazalo poslušnost čak sedamnaestero parlamentarnih poslanika, od kojih je četrnaestero bilo otvoreno protiv, a među njima i zamjenik predsjednika Milijan Brkić, međunarodni tajnik Miro Kovač, politički tajnik Stier, član Predsjedništva Anton Kliman i sin utemeljitelja HDZ-a Miroslav Tuđman. Treba im pridružiti i članove Predsjedništva – Darka Milinovića, ličko-senjskog župana, Ivanu Maletić, zastupnicu u Europskom parlamentu, i Damira Jelića, karlovačkog župana. To, naravno, nije slučajno: osjetili su da je Plenković slab i nesiguran, pri čemu taj osjećaj nisu isisali iz prsta. Slab je stoga što njegov najbliži krug suradnika – Davor Božinović, Martina Dalić, Tomislav Ćorić, Gordan Jandroković… – nema unutarstranačku težinu, slab je potom jer je pokazao da je sklon popuštanju i da voli izbjeći borbu, pa tako još uvijek nije smijenio Stiera i Kovača s važnih operativnih funkcija u stranci, a slab je i zato što parlamentarna većina koju predvodi trenutačno raspolaže sa sedamdeset i sedam zastupnika, jednim više od minimalno potrebnog broja. Sanader i Kosor pokazali su da se može vladati i s takvom saborskom većinom, doduše ne baš efikasno i uspješno, no te većine bile su vrlo disciplinirane, dok se aktualni premijer stalno mora osvrtati da provjeri viri li mu nož iz leđa, može li okupiti kvorum u Saboru i može li izglasati nešto do čega mu je stalo. Sedamnaestero zastupnika pokazalo je da se ne boji šefa stranke, a to otvara prostor budućim ucjenama i mogućem zanovijetanju dijela HDZ-ovaca u svakom pitanju koje im je iz nekog razloga sporno ili će ga učiniti spornim da bi ishodili koncesije u nečemu što im je osobno bitno.
Činjenica je da je Plenkovićev autoritet ozbiljno poljuljan i da ga na životu održava samo to što je predsjednik Vlade, odnosno to što HDZ konzumira vlast. Pokazalo se, također, da tradicionalno prohadezeovska i vazda trgovački nastrojena Katolička crkva nije odustala od sukoba s HDZ-om u vezi s Istanbulskom konvencijom: time je poručeno da Kaptol ne doživljava Plenkovića onako kako je doživljavao njegove prethodnike i da mu, u osnovi, ne vjeruje. Činjenica je i to da je izglasavanje spomenute konvencije prva i dosad jedina odluka kojom se premijer blago zamjerio desnijima od sebe u HDZ-u i blizu HDZ-a, izuzmemo li raskidanje koalicije s Mostom što je pogodilo Stiera i možda još ponekoga, pa je već na prvom zamjeranju doživio nesalomljiv otpor. Što će biti kad dođu na red izmjene zakona o pobačaju ili zakonsko definiranje odnosa prema simbolima ustaštva te antifašizma i komunizma, pri čemu je loš znak odbijanje Gordana Jandrokovića da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom? Što će biti u procesu reforme obrazovanja, procesu u kojem je premijer postavio svog političkog nadglednika u liku HDZ-ovca Radovana Fuchsa, dok Đuro Glogoški i ekipa iz braniteljskog šatora organiziraju okrugle stolove o tome kako bi trebalo tretirati Domovinski rat u nastavnim programima?
Čini se da Plenković u tekućoj igri živaca ima pred sobom tri moguća scenarija. Jednim od njih je, prema nedemantiranim novinarskim izvještajima, nedavno zamahnuo na sjednici stranačkog Predsjedništva: ‘Što ste mislili, da će se na ovoj Konvenciji srušiti vlada? Ako će netko srušiti vladu, to ću biti ja, ali onda pola vas neće biti ovdje.’ Da, zvuči kao uvjerljiva i realna prijetnja, no to je, ipak, lakše izgovoriti nego provesti, jer vidjeli smo da Plenković nije Karamarko pa da ga HDZ-ovci slijede i u samoubilačkim akcijama. Premijer može podnijeti ostavku i izazvati pad vlade, ali to ne mora nužno značiti i izvanredne izbore te priliku za eliminaciju unutrašnjih protivnika sastavljanjem izbornih lista po vlastitom ukusu, naročito u svjetlu spoznaje da je HDZ-ovcima vlast iznad svega i imajući na umu ovu izjavu Milijana Brkića: ‘Mi smo već jednom napravili jednu glupost prije godinu i pol i daj Bože da je to zadnji put kad smo sami rušili svoju vladu.’ Drugi scenarij je obračun s neposlušnima u stranci, ponajprije sa Stierom i Kovačem, i Plenkovićev pokušaj stvarnog preuzimanja HDZ-a nepune dvije godine nakon što je izabran za predsjednika: teško je, međutim, vjerovati da bi taj plan mogao proći bez ikakve reakcije s druge strane, a reakcija bi se mogla odraziti na brojnost sadašnje parlamentarne većine, što bi nas vratilo na prvi scenarij, odnosno na pad vlade.
Treći Plenkovićev scenarij je ekvilibriranje između vlastitih stavova i stajališta tvrđe HDZ-ove frakcije do redovnih parlamentarnih izbora za dvije i pol godine, a onda bi uslijedilo odsijecanje radikalnijeg krila putem izbornih lista: iako se dotad može svašta izdogađati, HDZ na tim izborima – kao ni na eventualnim prijevremenim – ne bi ostvario spektakularan rezultat, no vjerojatno bi bio u poziciji da ima najbolje šanse za sastavljanje vlade, makar i u koaliciji sa SDP-om. Ekvilibriranje uglavnom znači politiku jednog koraka naprijed pa jednog nazad: bit će, na primjer, obranjeno pravo na pobačaj – koji će, doduše, biti praktički nemoguć u sustavu javnog zdravstva – ali će HOS-ovcima biti ostavljeno pravo slobodne upotrebe pozdrava ‘Za dom spremni’. Može se samo nagađati o količini pojedinačnih podzemnih dogovora i ustupaka koje bi donijela ovakva politička orijentacija. Unatoč spomenutom puštanju u javni optjecaj najava kadrovskog redizajniranja vodstva HDZ-a i vlade te marginalizacije nelojalnih, treći scenarij čini se najizglednijim, naravno, uz mogućnost manjih korekcija i premijerovih taktičkih pobjeda koje, međutim, neće bitno promijeniti generalnu sliku. A generalna slika je takva da je Andrej Plenković premijer s najkrhkijom podrškom i u Saboru i u HDZ-u otkako je samostalne Hrvatske: u situaciji bitke za preživljavanje i unutrašnjeg nepovjerenja nije pametno očekivati društvene iskorake i napredak u bilo kojem segmentu života, čak i kad bi na Plenkovićevom mjestu bio netko politički talentiraniji, odlučniji, borbeniji, čvršćih uvjerenja te posvećeniji poslu i interesima najširih slojeva stanovništva
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zasad se drži prilično neutralno u unutarhadezeovskom sukobu u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije. Stidljivo je, prije mjesec dana, u šturom i suhom saopćenju, mlako podržala Plenkovićevu nakanu da pridruži Hrvatsku onim zemljama koje su usvojile taj dokument, ali je sasvim zašutjela kad se rasprava razbuktala i kad je postalo očito da dvije struje neće naći zajednički jezik. Predsjednica Republike, zapravo, već duže vrijeme ne radi ništa osim što vodi kampanju za drugi mandat, a mogućnost drugog mandata temeljna je sistemska greška predsjedničke političke pozicije, no sav će joj trud biti uzaludan bez jasne podrške cjelovitog HDZ-a, dakle i Plenkovića i Stiera, i relativno umjerenih i apsolutno desnih, i Katoličke crkve i organizacija poput U ime obitelji… Ona će se stoga i dalje nastojati ne opredjeljivati, osim ako ne procijeni da Plenkovićevi unutrašnji protivnici imaju izgleda za pobjedu: u tom slučaju, uključit će se da im pomogne u obračunu s čovjekom kojeg smatraju uljezom u svojim redovima.
Prošlotjedni trostruki politički trijumf Andreja Plenkovića – izglasavanje Istanbulske konvencije, propast opozicijske inicijative za opoziv potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić i neuspjeh protuvladinih demonstracija ultrakonzervativaca i tzv. suverenista u Splitu – ispostavit će samo kratkotrajnim premijerovim predahom i udisanjem zraka prije nego što na vidjelo iziđe prava istina o njegovom političkom karakteru, odnosno o njegovoj odlučnosti da ozbiljno promijeni i svoju stranku i Hrvatsku. Prošlotjedni dani ponosa i slave tek su početak ozbiljne konfrontacije. Plenković će najvjerojatnije pokušati odgoditi suočavanje s istinom i donošenje krupnijih odluka, ali i to će biti raskrinkavanje njegovog političkog habitusa, točnije potvrda onoga što je, izuzev ratifikacije rečene konvencije, demonstrirao u proteklih godinu i pol, otkako je na čelu Vlade. Činjenice su neumoljive i ne može ih promijeniti premijerova javna nonšalantnost, puštanje medijskih spinova o predstojećim sječama buntovnika, sklonost ‘dedramatizaciji’ i ‘neimpresioniranosti’ te glumljenje bezbrižnosti, a činjenice kažu ovako.
Sanader i Kosor pokazali su da se može vladati i s tankim saborskim većinama, no te većine bile su vrlo disciplinirane, dok se aktualni premijer stalno mora osvrtati da provjeri viri li mu nož iz leđa
Plenkovićevo nepokolebljivo inzistiranje na izglasavanju Istanbulske konvencije, što je ugodno i neobjašnjivo iznenađenje u odnosu na sve ostale dosadašnje točke potencijalnog ili sigurnog zamjeranja radikalnijem unutarstranačkom krilu, otkrilo je da ni jedan dosadašnji predsjednik HDZ-a, pa ni predsjednica Jadranka Kosor, nije bio suočen s neposluhom tolikog broja svojih saborskih zastupnika i članova Predsjedništva kao Plenković u slučaju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. I Ivo Sanader, i Jadranka Kosor, i Tomislav Karamarko donosili su daleko teže odluke gledano iz perspektive HDZ-ovog članstva i njihovog svjetonazora, pa se svejedno nije našao ni jedan junak koji bi se javno suprotstavio predsjednikovoj volji. Kad je, primjerice, Karamarko u proljeće 2016. bio odlučio da sruši HDZ-ovu vladu predvođenu nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem, svi HDZ-ovi saborski zastupnici digli su ruku za taj nevjerojatni potez. Pobunili su se tek HDZ-ovi europarlamentarci Davor Ivo Stier, Andrej Plenković, Ivana Maletić i Dubravka Šuica, zaštićeni nedodirljivošću dobro plaćene briselske fotelje. Plenkoviću je sad na benignoj Istanbulskoj konvenciji otkazalo poslušnost čak sedamnaestero parlamentarnih poslanika, od kojih je četrnaestero bilo otvoreno protiv, a među njima i zamjenik predsjednika Milijan Brkić, međunarodni tajnik Miro Kovač, politički tajnik Stier, član Predsjedništva Anton Kliman i sin utemeljitelja HDZ-a Miroslav Tuđman. Treba im pridružiti i članove Predsjedništva – Darka Milinovića, ličko-senjskog župana, Ivanu Maletić, zastupnicu u Europskom parlamentu, i Damira Jelića, karlovačkog župana. To, naravno, nije slučajno: osjetili su da je Plenković slab i nesiguran, pri čemu taj osjećaj nisu isisali iz prsta. Slab je stoga što njegov najbliži krug suradnika – Davor Božinović, Martina Dalić, Tomislav Ćorić, Gordan Jandroković… – nema unutarstranačku težinu, slab je potom jer je pokazao da je sklon popuštanju i da voli izbjeći borbu, pa tako još uvijek nije smijenio Stiera i Kovača s važnih operativnih funkcija u stranci, a slab je i zato što parlamentarna većina koju predvodi trenutačno raspolaže sa sedamdeset i sedam zastupnika, jednim više od minimalno potrebnog broja. Sanader i Kosor pokazali su da se može vladati i s takvom saborskom većinom, doduše ne baš efikasno i uspješno, no te većine bile su vrlo disciplinirane, dok se aktualni premijer stalno mora osvrtati da provjeri viri li mu nož iz leđa, može li okupiti kvorum u Saboru i može li izglasati nešto do čega mu je stalo. Sedamnaestero zastupnika pokazalo je da se ne boji šefa stranke, a to otvara prostor budućim ucjenama i mogućem zanovijetanju dijela HDZ-ovaca u svakom pitanju koje im je iz nekog razloga sporno ili će ga učiniti spornim da bi ishodili koncesije u nečemu što im je osobno bitno.
Činjenica je da je Plenkovićev autoritet ozbiljno poljuljan i da ga na životu održava samo to što je predsjednik Vlade, odnosno to što HDZ konzumira vlast. Pokazalo se, također, da tradicionalno prohadezeovska i vazda trgovački nastrojena Katolička crkva nije odustala od sukoba s HDZ-om u vezi s Istanbulskom konvencijom: time je poručeno da Kaptol ne doživljava Plenkovića onako kako je doživljavao njegove prethodnike i da mu, u osnovi, ne vjeruje. Činjenica je i to da je izglasavanje spomenute konvencije prva i dosad jedina odluka kojom se premijer blago zamjerio desnijima od sebe u HDZ-u i blizu HDZ-a, izuzmemo li raskidanje koalicije s Mostom što je pogodilo Stiera i možda još ponekoga, pa je već na prvom zamjeranju doživio nesalomljiv otpor. Što će biti kad dođu na red izmjene zakona o pobačaju ili zakonsko definiranje odnosa prema simbolima ustaštva te antifašizma i komunizma, pri čemu je loš znak odbijanje Gordana Jandrokovića da Sabor bude pokrovitelj obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom? Što će biti u procesu reforme obrazovanja, procesu u kojem je premijer postavio svog političkog nadglednika u liku HDZ-ovca Radovana Fuchsa, dok Đuro Glogoški i ekipa iz braniteljskog šatora organiziraju okrugle stolove o tome kako bi trebalo tretirati Domovinski rat u nastavnim programima?
Čini se da Plenković u tekućoj igri živaca ima pred sobom tri moguća scenarija. Jednim od njih je, prema nedemantiranim novinarskim izvještajima, nedavno zamahnuo na sjednici stranačkog Predsjedništva: ‘Što ste mislili, da će se na ovoj Konvenciji srušiti vlada? Ako će netko srušiti vladu, to ću biti ja, ali onda pola vas neće biti ovdje.’ Da, zvuči kao uvjerljiva i realna prijetnja, no to je, ipak, lakše izgovoriti nego provesti, jer vidjeli smo da Plenković nije Karamarko pa da ga HDZ-ovci slijede i u samoubilačkim akcijama. Premijer može podnijeti ostavku i izazvati pad vlade, ali to ne mora nužno značiti i izvanredne izbore te priliku za eliminaciju unutrašnjih protivnika sastavljanjem izbornih lista po vlastitom ukusu, naročito u svjetlu spoznaje da je HDZ-ovcima vlast iznad svega i imajući na umu ovu izjavu Milijana Brkića: ‘Mi smo već jednom napravili jednu glupost prije godinu i pol i daj Bože da je to zadnji put kad smo sami rušili svoju vladu.’ Drugi scenarij je obračun s neposlušnima u stranci, ponajprije sa Stierom i Kovačem, i Plenkovićev pokušaj stvarnog preuzimanja HDZ-a nepune dvije godine nakon što je izabran za predsjednika: teško je, međutim, vjerovati da bi taj plan mogao proći bez ikakve reakcije s druge strane, a reakcija bi se mogla odraziti na brojnost sadašnje parlamentarne većine, što bi nas vratilo na prvi scenarij, odnosno na pad vlade.
Sedamnaestero zastupnika pokazalo je da se ne boji šefa stranke, a to otvara prostor budućim ucjenama i mogućem zanovijetanju dijela HDZ-ovaca u svakom pitanju koje im je iz nekog razloga sporno
Treći Plenkovićev scenarij je ekvilibriranje između vlastitih stavova i stajališta tvrđe HDZ-ove frakcije do redovnih parlamentarnih izbora za dvije i pol godine, a onda bi uslijedilo odsijecanje radikalnijeg krila putem izbornih lista: iako se dotad može svašta izdogađati, HDZ na tim izborima – kao ni na eventualnim prijevremenim – ne bi ostvario spektakularan rezultat, no vjerojatno bi bio u poziciji da ima najbolje šanse za sastavljanje vlade, makar i u koaliciji sa SDP-om. Ekvilibriranje uglavnom znači politiku jednog koraka naprijed pa jednog nazad: bit će, na primjer, obranjeno pravo na pobačaj – koji će, doduše, biti praktički nemoguć u sustavu javnog zdravstva – ali će HOS-ovcima biti ostavljeno pravo slobodne upotrebe pozdrava ‘Za dom spremni’. Može se samo nagađati o količini pojedinačnih podzemnih dogovora i ustupaka koje bi donijela ovakva politička orijentacija. Unatoč spomenutom puštanju u javni optjecaj najava kadrovskog redizajniranja vodstva HDZ-a i vlade te marginalizacije nelojalnih, treći scenarij čini se najizglednijim, naravno, uz mogućnost manjih korekcija i premijerovih taktičkih pobjeda koje, međutim, neće bitno promijeniti generalnu sliku. A generalna slika je takva da je Andrej Plenković premijer s najkrhkijom podrškom i u Saboru i u HDZ-u otkako je samostalne Hrvatske: u situaciji bitke za preživljavanje i unutrašnjeg nepovjerenja nije pametno očekivati društvene iskorake i napredak u bilo kojem segmentu života, čak i kad bi na Plenkovićevom mjestu bio netko politički talentiraniji, odlučniji, borbeniji, čvršćih uvjerenja te posvećeniji poslu i interesima najširih slojeva stanovništva
Predsjedničina odlučna šutnja
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zasad se drži prilično neutralno u unutarhadezeovskom sukobu u povodu ratifikacije Istanbulske konvencije. Stidljivo je, prije mjesec dana, u šturom i suhom saopćenju, mlako podržala Plenkovićevu nakanu da pridruži Hrvatsku onim zemljama koje su usvojile taj dokument, ali je sasvim zašutjela kad se rasprava razbuktala i kad je postalo očito da dvije struje neće naći zajednički jezik. Predsjednica Republike, zapravo, već duže vrijeme ne radi ništa osim što vodi kampanju za drugi mandat, a mogućnost drugog mandata temeljna je sistemska greška predsjedničke političke pozicije, no sav će joj trud biti uzaludan bez jasne podrške cjelovitog HDZ-a, dakle i Plenkovića i Stiera, i relativno umjerenih i apsolutno desnih, i Katoličke crkve i organizacija poput U ime obitelji… Ona će se stoga i dalje nastojati ne opredjeljivati, osim ako ne procijeni da Plenkovićevi unutrašnji protivnici imaju izgleda za pobjedu: u tom slučaju, uključit će se da im pomogne u obračunu s čovjekom kojeg smatraju uljezom u svojim redovima.
