Javnost bi uoči izbora trebala razlučiti stranke od pojedinaca koji ih lažno predstavljaju i kompromitiraju. Epitetima ‘kvislinzi‘, ‘banda‘, ‘lopovi‘, ‘politički patuljci‘, ‘miševi‘, ‘zločinačka organizacija‘, ‘rusofili‘ i sličnim ljupkostima upućenim pojedincima ne bi se smjelo stigmatizirati cjelokupno stranačko članstvo
Još ne znamo hoće li se 14. ožujka, kad se raspušta Hrvatski sabor, proglasiti Dan žalosti ili Dan radosti, ali znamo da će to biti završetak mandata zakonodavne institucije koja je utemeljila najvišu razinu prostakluka u hrvatskoj političkoj praksi od osnutka države. Vlasti koja je na djelu pokazala da višestranačje u Hrvatskoj zahtijeva temeljitu preobrazbu. Neprihvatljivo je da se cijele stranke, neovisno o broju članova, stigmatiziraju na račun pojedinaca u svojim redovima koji izazivaju zgražanje, negodovanje ili gađenje javnosti. Osobito kad svoj prostakluk demonstriraju u Hrvatskom saboru u kojem bi trebalo biti zastupljeno ono najbolje čime raspolažemo.
Ti pojedinci, koji su prisvojili etiketu stranke, svakodnevno u stranačko ime blebeću besmislice i šire prostakluk. Zlorabeći stranačku pripadnost nalik su na radikale među pripadnicima Bad Blue Boysa, Armade, Torcide i drugih navijačkih skupina koji divljaštvom na stadionima kažnjavaju svoje omiljene klubove i pune blagajne UEFA-e koja takve postupke rigorozno kažnjava. Prisvojili su navijačku etiketu kluba, a onda bakljadama, rasističkim ispadima, vrijeđanjem suparnika i neprimjerenim transparentima stigmatiziraju većinu uljuđenih navijača.
Isto se događa i s političkim strankama u koje su se učlanili ljudi različitih uvjerenja i svjetonazora, kako bi svojim djelovanjem, neovisno o političkoj „pofarbanosti“, pridonijeli boljitku zajednice. Barem se nadam da im je to bio osnovni motiv. Nažalost, među njih su se uvukli uljezi sa samo jednim ciljem: da stranačku pripadnost pretvore u vlastitu korist, ubrzano se uspinjući na stranačkoj ljestvici. Pogubnost je hrvatskog višestranačja to što su lopovluk, laganje, nesposobnost i karijerizam, osnaženi stranačkom iskaznicom kao jedinom kvalifikacijom, siguran put prema uspješnosti – ako se pohlepa, grabež i otimačina mogu nazivati uspješnošću. Hrvatski sabor, osobito u doba predizborne kampanje, bio je nalik na jeftinu krčmu u kojoj su alkoholom ostrašćeni pojedinci neprestano bili na rubu incidenta, a predsjednik Hrvatskog sabora u ulozi cirkuskog krotitelja lavova.
Nažalost, dio hrvatske javnosti naslađuje se tim prostaklukom i uživa u pogrdnim izrazima lansiranim iz saborskih klupa. Vulgarnosti pojedinaca ukrašene su stranačkim naljepnicama, bez razlučivanja uljuđenog članstva od primitivnih pojedinaca koji su se dograbili vodećih položaja.
Nije valjda hrvatska socijaldemokracija – ionako rascijepljena na tri nepomirljive struje – isto što i Peđa Grbin, koji se doima kao dio Učke koji se – kao posljedica elementarne nepogode – odvalio od planinskog masiva i uletio ravno u saborsku klupu?
Nije valjda današnji HSS – predvođen delinkventom u mladenačkoj dobi – nasljednik Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, osnovane 1904.? Može li itko otkriti poveznicu između predsjednika HSS-a Stjepana Radića i Kreše Beljaka, sadašnjeg predsjednika HSS-a? Stranke koja se u Radićevo doba borila za Hrvatsku kakvu su sanjali Blago Zadro, Damir Tomljanović Gavran i drugi heroji Domovinskog rata koji su za svoje ideale položili život? Krešo Beljak, bivši gradonačelnik ljupkog, Zagrepčanima i mnogim izletnicima omiljenog gradića Samobora, u političkom smislu manje je vrijedan od jedne samoborske kremšnite.
Može li itko uspostaviti ikakvu logičnu političku vezu između Darija Hrebaka, čelnika HSLS-a, i njegovih velikih prethodnika Vlade Gotovca ili Dražena Budiše?
Govori li Josip Đakić, saborski zastupnik HDZ-a kad se oglasi (nasreću rijetko se oglašavao), svojim agresivnim prostaklukom u ime više od 200.000 članova te stranke? Ili samo u ime njemu sličnih provincijalnih nasilnika?
Kad se Katarina Peović, s kuloarskim nadimkom Kate Kalašnjikov, oglasi u Hrvatskom saboru, u čije ime ona, zapravo, govori? Da bismo to doznali, trebali bismo otkriti što je to Radnička fronta? Stranka ili arheološka iskopina koja čeka znanstvenu valorizaciju (uzaludno jer je legendarni rudar Alija Sirotanović, s rekordnim iskopom ugljena – 152 tone za osam sati rada – odavno pokojnik)? Možda na jeziku vrlo britka Katarina govori u ime radničke fronte IT-ovaca, najpropulzivnije grane u hrvatskom gospodarstvu?
Saborski istupi Sandre Benčić, zastupnice stranke Možemo!, prava su bakljada niskih uvreda, što je, po njezinu mišljenju, pravi put do položaja premijerke na koji pretendira. U usporedbi s njom stranački kolega Tomislav Tomašević doima se kao engleski gentleman iz britanskog Doma lordova, a borbena gospođa Sandra teško će se izboriti i za titulu Lady grincajg. Ženstvenost je – kao pojam rafiniranosti i dostojanstva, čak i kad je o politici riječ – u Hrvatskom saboru potpuno pokleknula. Uljuđena gospođa Raspudić trebala bi razmisliti pripada li tom razgoropađenom ženskom korpusu u gnijezdu muškog prostakluka.
Ivica Puljak, gradonačelnik Splita, uvjeren je da vjerodostojno predstavlja hrvatsku mediteransku metropolu i promiče njezine interese na nacionalnoj razini. Njegova stranka Centar uvijek gađa u sridu, počevši od izbora svog predvodnika. Split zbilja nema sreće: najprije Kerum, potom Puljak. U tom slučaju ne bi pomogla ni VAR tehnologija.
Javnost bi uoči izbora trebala razlučiti stranke od pojedinaca koji ih kompromitiraju. Kad nekoga častiš epitetima „kvislinzi“, „banda“, „lopovi“, „politički patuljci“, „miševi“, „zločinačka organizacija“, „rusofili“ i sličnim ljupkostima, stigmatiziraš cjelokupno stranačko članstvo. Imenovati ljude koje smatraš političkim krivcima posve je legitimno, ali brutalno gaditi cijelu stranku ili njezin veći dio – što znači cijelo hrvatsko višestranačje – nekorektno je i politički štetno. U svim strankama ima i žita i kukolja, a Hrvatskoj je potreban i desni centar, i socijaldemokracija, i liberalizam, i ljevica i seljačka stranka poštenih seljaka. Ali prije svega potrebna joj je politička pristojnost kojom bi se prevladao parlamentarni i – općenito – politički primitivizam društvenih podjela na „bad & good guys“.
Obvezatna lektira za sve političare trebale bi biti knjige o hrvatskom prosvjetiteljstvu, kulturološko-obrazovnom pokretu koji je procvao u 18. stoljeću, a zalagao se za racionalnost i slobodu. Za početak bi – uoči erupcije novih predizbornih prostakluka – mogli ponešto naučiti od Andrije Kačića Miošića (1674. -1760).
