U prošlom osvrtu na posjet turskog predsjednika Erdogana smo se fokusirali na teroristički karakter organizacije "Muslimansko bratstvo", koju je turski lider vjerojatno na mala vrata uveo u Republiku Hrvatsku i ona će neometano djelovati, kao što desetljećima čini u niz svjetskih zemalja, prije svega kroz obrazovne i karitativne programe. No, treba podsjetiti da cilj "Muslimanskog bratstva" nikada nisu bili isključivo "vjeronauk i pomoć siromašnima" i da organizacija ima dugoročni strateški program preuzimanja političke vlasti u zemlji u kojoj djeluje. U nas to vjerojatno nije moguće iz niza razloga, ali "Muslimansko bratstvo" ne djeluje "za danas" ili za ovo desetljeće ili stoljeće, nego za pogodan trenutak u budućnosti.
Opširnije: Muslimansko bratstvo – Teroristička organizacija na proslavi 100. obljetnice priznanja islama u Hrvatskoj
No, ovaj najcrnji scenarij, uzevši u obzir dobru integraciju muslimana u Hrvatskoj, vjerojatno se nikada neće ostvariti, ali zato postoji drugi problem u ljubavnom odnosu između Pantovčaka i Ak Saraya, odnosno Erdoganove "Palače od tisuću soba" u Ankari.
Problem je postavljen već u naslovu i mnogima možda zvuči paradoksalno, ali zapravo nije, jer je Turska članica NATO saveza i na nju se odnosi članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora koji osigurava vojnu pomoć i solidarnost među zemljama članicama.
Turska se do sada, jedina zemlja članica NATO pakta, tri puta pozivala na članak 4. i posljednji put je to učinila 2012. U listopadu te godine DW otvara pitanje može li Turska tražiti pomoć Sjevernoatlantskog saveza u okviru članka 4., jer je, navodno, bila napadnuta od strane Sirije.
"Turska se pozvala na članak 4. jer smatra da je ugrožena njezina sigurnost. Ovo je treći put u povijesti NATO-a da se konzultacije održavaju na temelju članka 4. i sva tri puta je to tražila Turska. Sada, ranije u lipnju 2012., kada su sirijske zrakoplovne snage oborile turski borbeni avion i 2003. godine, tijekom rata u Iraku. Nasuprot tome, članak 5. je samo jednom stupio na snagu i to nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Tako da je angažman NATO saveza u Afganistanu bio posljedica pozivanja na članak 5.", prije tri i pol godine piše Deutsche Welle i dodaje kako Turska nije tražila aktiviranje članka 5. i da se pozvala na članak 4. koji kaže kako će se "zemlje potpisnice savjetovati kada god, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice".
Tada je NATO priopćio da nakon konzultacija Turska nije zatražila vojnu pomoć i sve je ostalo na tome.
Međutim, tijekom proteklih godina i prateći ponašanje turskog predsjednika Erdogana postoji ozbiljna mogućnost da on, kada vidi da gubi tlo pod nogama, aktivira i članak 5. NATO pakta, a on kaže:
"Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja.
Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti."
Nakon pada Berlinskog zida se članak 5. svima činio zastarjelim i potpuno nepotrebnim, jer nedostaje neprijatelj kalibra Sovjetskog Saveza. Međutim, nedavna događanja na Bliskom istoku i, iznad svega, ludost Erdogana, čini se da su opet oživjele mogućnost "zajedničke obrane". Možda i više nego u vrijeme Sovjetskog Saveza, kada su probleme izravnom telefonskom linijom u gotovo svim sporovima rješavali Moskva i Washington, što sada nije slučaj.
Prije nekoliko mjeseci je Turska bila na rubu rata s Rusijom, koji je izbjegnut i zbog hladnokrvnosti Putina, ali u novije vrijeme aktivnosti Ankare u Siriji iznova povećavaju mogućnost nove vojne eskalacije širih razmjera u regiji.
Nije nerazumno tvrditi da će se Turska, ako uđe u rat, predstavljati kao žrtva i pozvati se na atlantsku solidarnost.
Stoga bi hrvatski vojnici, jednako kao oni iz Italije, Francuske ili Španjolske, Baltika, Njemačke i Češke i drugih, mogli dobiti poziv da idu umrijeti za Erdogana i njegov neostvareni san o "Novom Osmanskom carstvu".
Često ljude u Hrvatskoj rat u Siriji ne zanima više od onoga što čuju u vijestima ili pročitaju u dnevnom tisku i to su, baš kao što smo Zapadu mi bili '90-ih, "tamo neka plemena, različitih vjera i nacija, koja se bore jedni protiv drugih, a da se ne zna tko pije, a tko plaća".
No, Recep Tayyip Erdoğan je već, po tko zna koji put, najavio da će ući i na teritorij Sirije i tamo uspostaviti sigurno zonu, a to bi bila agresija i pitanje je kakav bi bio odgovor sirijske i ruske strane, posebice bude li se previše približio Aleppu ili dublje u sirijski teritorij.
Mnogi drže da on to neće napraviti, ali je trenutno turski predsjednik najnepredvidljiviji na svijetu i teže je predvidjeti njegov budući korak, nego onaj vodstva Sjeverne Koreje.
Na kraju se treba zapitati kako je moguće da NATO pakt među svojim članovima ima vođu kao što je Erdogan, koji promiče islamizaciju Turske, podržava ISIL, provodi genocid nad Kurdima na jugoistoku Turske i zemlju pretvara u diktaturu?
Drugi pitanje se odnosi na samu prirodu NATO pakta. Nju pod znak pitanja obično dovode ljevičarski mislioci ili stranke, ali u posljednje vrijeme sve više sumnje u pravu prirodu Saveza imaju i neki nezavisni liberalni promatrači.
U tom smislu je znakovita izjava inženjera Michaela Moorea, koji u Švicarskoj Konfederaciji ima čin pukovnika i bivši je predsjednik Švicarskog društva službenika. Konzervativac, ukratko, koji je u članku objavljenom prije nekoliko dana u listu Corriere del Ticino izjavio:
"67 godina od svog osnutka, 4. travnja 1949., vojni pakt je imao za cilj zaustaviti napredovanje sovjetskog komunizma i osigurati čvrstu obranu zemljama, ali je postupno promijenio svoju strategiju, koja je sve agresivnija i ofenzivnija. Nije slučajno da su Sjedinjene Države trebale imati apsolutni suverenitet nad organizacijom i najveće dužnosti u NATO savezu su uvijek obavljali američki vojni dužnosnici.
Takozvani saveznici su pasivno davali vlastite baze, na kopnu, u Sredozemlju, u istočnoj Europi, te na mjestima od strateških interesa velesile. "
"Na geopolitičkoj šahovskoj ploči na jugu rat protiv ISIL-a postaje ogledni primjer kako se osigurava američka ekspanzija u Egejskom moru i na Libiju, područje koje je osmišljeno za službene vojne operacije koje bi trebala voditi Italija. Ova bi strategija, prije ili kasnije, mogla pogoditi i zemlje Azije, prije svih Kinu, kako bi se izbjeglo da postane ekonomski partner Rusiji. Više puta ponavljana izjava da se želi obraniti Europu od ruske agresije u stvarnosti prikriva volju za ekspanzionizmom i intervencionizmom, koji je uzrokovao i krizu u Ukrajini", zaključuje švicarski konzervativac Michael Moore.
Oštre riječi koje se dotiču same srži problema. Svidjelo se to nekome ili ne, ali NATO savez je kožu promijenio onog trenutka kada je intervenirao na Kosovu, jer se do tada ponašao kao čisto obrambeni savez. Tada je postao napadački, a uslijedili su Afganistan i Libija, sve prema strateškoj viziji Washingtona.
*********************************************************
Upravo u ovom trenutku stiže neprovjerena informacija da je "Veliki gazda" s one strane Atlantika s našim NATO saveznikom Turskom dogovorio da će povećati podršku "umjerenim sirijskim oporbenim skupinama" koje trebaju protjerati ISIL iz dijela sjeverne Sirije i operacija će uskoro biti pokrenuta. SAD su navodno postigle sporazum s Turskom da će od ISIL-a očistiti područje između Manbija i grada Mare u sjevernoj Siriji.
No, čak i da je to dezinformacija, Turska danima poručuje kako je sve bliže vojnoj invaziji na Siriju, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prijeti kako će pokrenuti "operacije čišćenja druge strane granice".
Tijekom 2016. godine je bilo više znakova namjera Ankare za implementaciju kopnenih snaga u Siriji. U veljači je ruska vlada izvijestila "kako ima veći broj informacija o tajnim pripremama turskih oružanih snaga za aktivne akcije na teritoriju Sirije".
U to vrijeme je Ankara odbacila te tvrdnje, kao kada je pokrenula vojne akcije protiv Kurda u jugoistočnoj Turskoj i poslala trupe u sjeverni Irak, što je naišlo na oštro protivljenje vlade u Bagdadu.
U četvrtak je predsjednik Erdogan izjavio da njegova vlada aktivno razmatra razmještanje snaga u Siriji.
"Turska radi sve potrebne pripreme kako bi očistila i drugu stranu granice", rekao je Erdogan, dodajući "kako bi takva operacija bila opravdana za obranu grada i provincije Kilis od minobacačke vatre".
Erdogan je dodao da je bio razočaran zbog nedostatka podrške od strane drugih naroda koji su uključeni u petogodišnji sirijski rat.
"Mi ne vjerujemo u iskrenost bilo koje zemlje koja nije vidjela projektile kako padaju na naše gradove, kao kada bi padali na Moskvu, London, Bruxelles, Pariz ili Berlin" rekao je turski vođa.
"Dopustite mi da to kažem ovdje. Nećemo oklijevati samostalno poduzeti potrebne korake, ako bude potrebno", rekao je Erdogan.
U veljači je rekao da mu je suverenitet Sirije manje važan od suvereniteta Turske.
"To apsolutno nema nikakve veze sa suverenim pravima država koje ne mogu održavati svoj teritorijalni integritet. Naprotiv, radi se o zaštiti suverenih prava Turske. Svaki pokušaj da nas se spriječi u korištenju tog prava, bez obzira odakle dolazi, smatramo kao izravan pokušaj protiv postojanja Turske", rekao je Erdogan.
U utorak je ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Genadij Gatilov kritizirao tursku vladu za poticanje sukoba.
"Šteta je da strani igrači, kao važni regionalni akteri poput Turske, i dalje igraju nekonstruktivnu ulogu u ovom procesu", rekao je Gatilov.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova je također u utorak objavilo priopćenje o vezama Ankare s terorističkim skupinama u Siriji.
Sergej Lavrov je ponovno ukazao na potrebu da se protuvladine postrojbe orijentirane prema Washingtonu odvoji od terorističkih skupina što je prije moguće i da se osujeti protok ekstremista preko teritorija Turske, ali njegov poziv nije naišao na pozitivan odgovor.
Nakon svega se postavlja pitanje ima li uopće smisla postojanje NATO saveza i radi li zaista u interesu Europljana?
S druge strane, potezi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana se ne mogu predvidjeti, ali ako iz Ankare krenu zvuci ratnih bubnjeva, još jednom u povijesti, ovaj put zbog članstva u NATO savezu, vojnici Oružanih snaga Republike Hrvatske mogli pod turski barjak.
AMSI
Opširnije: Muslimansko bratstvo – Teroristička organizacija na proslavi 100. obljetnice priznanja islama u Hrvatskoj
No, ovaj najcrnji scenarij, uzevši u obzir dobru integraciju muslimana u Hrvatskoj, vjerojatno se nikada neće ostvariti, ali zato postoji drugi problem u ljubavnom odnosu između Pantovčaka i Ak Saraya, odnosno Erdoganove "Palače od tisuću soba" u Ankari.
Problem je postavljen već u naslovu i mnogima možda zvuči paradoksalno, ali zapravo nije, jer je Turska članica NATO saveza i na nju se odnosi članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora koji osigurava vojnu pomoć i solidarnost među zemljama članicama.
Turska se do sada, jedina zemlja članica NATO pakta, tri puta pozivala na članak 4. i posljednji put je to učinila 2012. U listopadu te godine DW otvara pitanje može li Turska tražiti pomoć Sjevernoatlantskog saveza u okviru članka 4., jer je, navodno, bila napadnuta od strane Sirije.
"Turska se pozvala na članak 4. jer smatra da je ugrožena njezina sigurnost. Ovo je treći put u povijesti NATO-a da se konzultacije održavaju na temelju članka 4. i sva tri puta je to tražila Turska. Sada, ranije u lipnju 2012., kada su sirijske zrakoplovne snage oborile turski borbeni avion i 2003. godine, tijekom rata u Iraku. Nasuprot tome, članak 5. je samo jednom stupio na snagu i to nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Tako da je angažman NATO saveza u Afganistanu bio posljedica pozivanja na članak 5.", prije tri i pol godine piše Deutsche Welle i dodaje kako Turska nije tražila aktiviranje članka 5. i da se pozvala na članak 4. koji kaže kako će se "zemlje potpisnice savjetovati kada god, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožen teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje zemlje potpisnice".
Tada je NATO priopćio da nakon konzultacija Turska nije zatražila vojnu pomoć i sve je ostalo na tome.
Međutim, tijekom proteklih godina i prateći ponašanje turskog predsjednika Erdogana postoji ozbiljna mogućnost da on, kada vidi da gubi tlo pod nogama, aktivira i članak 5. NATO pakta, a on kaže:
"Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja.
Svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti. Takve mjere moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti."
Nakon pada Berlinskog zida se članak 5. svima činio zastarjelim i potpuno nepotrebnim, jer nedostaje neprijatelj kalibra Sovjetskog Saveza. Međutim, nedavna događanja na Bliskom istoku i, iznad svega, ludost Erdogana, čini se da su opet oživjele mogućnost "zajedničke obrane". Možda i više nego u vrijeme Sovjetskog Saveza, kada su probleme izravnom telefonskom linijom u gotovo svim sporovima rješavali Moskva i Washington, što sada nije slučaj.
Prije nekoliko mjeseci je Turska bila na rubu rata s Rusijom, koji je izbjegnut i zbog hladnokrvnosti Putina, ali u novije vrijeme aktivnosti Ankare u Siriji iznova povećavaju mogućnost nove vojne eskalacije širih razmjera u regiji.
Nije nerazumno tvrditi da će se Turska, ako uđe u rat, predstavljati kao žrtva i pozvati se na atlantsku solidarnost.
Stoga bi hrvatski vojnici, jednako kao oni iz Italije, Francuske ili Španjolske, Baltika, Njemačke i Češke i drugih, mogli dobiti poziv da idu umrijeti za Erdogana i njegov neostvareni san o "Novom Osmanskom carstvu".
Često ljude u Hrvatskoj rat u Siriji ne zanima više od onoga što čuju u vijestima ili pročitaju u dnevnom tisku i to su, baš kao što smo Zapadu mi bili '90-ih, "tamo neka plemena, različitih vjera i nacija, koja se bore jedni protiv drugih, a da se ne zna tko pije, a tko plaća".
No, Recep Tayyip Erdoğan je već, po tko zna koji put, najavio da će ući i na teritorij Sirije i tamo uspostaviti sigurno zonu, a to bi bila agresija i pitanje je kakav bi bio odgovor sirijske i ruske strane, posebice bude li se previše približio Aleppu ili dublje u sirijski teritorij.
Mnogi drže da on to neće napraviti, ali je trenutno turski predsjednik najnepredvidljiviji na svijetu i teže je predvidjeti njegov budući korak, nego onaj vodstva Sjeverne Koreje.
Na kraju se treba zapitati kako je moguće da NATO pakt među svojim članovima ima vođu kao što je Erdogan, koji promiče islamizaciju Turske, podržava ISIL, provodi genocid nad Kurdima na jugoistoku Turske i zemlju pretvara u diktaturu?
Drugi pitanje se odnosi na samu prirodu NATO pakta. Nju pod znak pitanja obično dovode ljevičarski mislioci ili stranke, ali u posljednje vrijeme sve više sumnje u pravu prirodu Saveza imaju i neki nezavisni liberalni promatrači.
U tom smislu je znakovita izjava inženjera Michaela Moorea, koji u Švicarskoj Konfederaciji ima čin pukovnika i bivši je predsjednik Švicarskog društva službenika. Konzervativac, ukratko, koji je u članku objavljenom prije nekoliko dana u listu Corriere del Ticino izjavio:
"67 godina od svog osnutka, 4. travnja 1949., vojni pakt je imao za cilj zaustaviti napredovanje sovjetskog komunizma i osigurati čvrstu obranu zemljama, ali je postupno promijenio svoju strategiju, koja je sve agresivnija i ofenzivnija. Nije slučajno da su Sjedinjene Države trebale imati apsolutni suverenitet nad organizacijom i najveće dužnosti u NATO savezu su uvijek obavljali američki vojni dužnosnici.
Takozvani saveznici su pasivno davali vlastite baze, na kopnu, u Sredozemlju, u istočnoj Europi, te na mjestima od strateških interesa velesile. "
"Na geopolitičkoj šahovskoj ploči na jugu rat protiv ISIL-a postaje ogledni primjer kako se osigurava američka ekspanzija u Egejskom moru i na Libiju, područje koje je osmišljeno za službene vojne operacije koje bi trebala voditi Italija. Ova bi strategija, prije ili kasnije, mogla pogoditi i zemlje Azije, prije svih Kinu, kako bi se izbjeglo da postane ekonomski partner Rusiji. Više puta ponavljana izjava da se želi obraniti Europu od ruske agresije u stvarnosti prikriva volju za ekspanzionizmom i intervencionizmom, koji je uzrokovao i krizu u Ukrajini", zaključuje švicarski konzervativac Michael Moore.
Oštre riječi koje se dotiču same srži problema. Svidjelo se to nekome ili ne, ali NATO savez je kožu promijenio onog trenutka kada je intervenirao na Kosovu, jer se do tada ponašao kao čisto obrambeni savez. Tada je postao napadački, a uslijedili su Afganistan i Libija, sve prema strateškoj viziji Washingtona.
*********************************************************
Upravo u ovom trenutku stiže neprovjerena informacija da je "Veliki gazda" s one strane Atlantika s našim NATO saveznikom Turskom dogovorio da će povećati podršku "umjerenim sirijskim oporbenim skupinama" koje trebaju protjerati ISIL iz dijela sjeverne Sirije i operacija će uskoro biti pokrenuta. SAD su navodno postigle sporazum s Turskom da će od ISIL-a očistiti područje između Manbija i grada Mare u sjevernoj Siriji.
No, čak i da je to dezinformacija, Turska danima poručuje kako je sve bliže vojnoj invaziji na Siriju, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan prijeti kako će pokrenuti "operacije čišćenja druge strane granice".
Tijekom 2016. godine je bilo više znakova namjera Ankare za implementaciju kopnenih snaga u Siriji. U veljači je ruska vlada izvijestila "kako ima veći broj informacija o tajnim pripremama turskih oružanih snaga za aktivne akcije na teritoriju Sirije".
U to vrijeme je Ankara odbacila te tvrdnje, kao kada je pokrenula vojne akcije protiv Kurda u jugoistočnoj Turskoj i poslala trupe u sjeverni Irak, što je naišlo na oštro protivljenje vlade u Bagdadu.
U četvrtak je predsjednik Erdogan izjavio da njegova vlada aktivno razmatra razmještanje snaga u Siriji.
"Turska radi sve potrebne pripreme kako bi očistila i drugu stranu granice", rekao je Erdogan, dodajući "kako bi takva operacija bila opravdana za obranu grada i provincije Kilis od minobacačke vatre".
Erdogan je dodao da je bio razočaran zbog nedostatka podrške od strane drugih naroda koji su uključeni u petogodišnji sirijski rat.
"Mi ne vjerujemo u iskrenost bilo koje zemlje koja nije vidjela projektile kako padaju na naše gradove, kao kada bi padali na Moskvu, London, Bruxelles, Pariz ili Berlin" rekao je turski vođa.
"Dopustite mi da to kažem ovdje. Nećemo oklijevati samostalno poduzeti potrebne korake, ako bude potrebno", rekao je Erdogan.
U veljači je rekao da mu je suverenitet Sirije manje važan od suvereniteta Turske.
"To apsolutno nema nikakve veze sa suverenim pravima država koje ne mogu održavati svoj teritorijalni integritet. Naprotiv, radi se o zaštiti suverenih prava Turske. Svaki pokušaj da nas se spriječi u korištenju tog prava, bez obzira odakle dolazi, smatramo kao izravan pokušaj protiv postojanja Turske", rekao je Erdogan.
U utorak je ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Genadij Gatilov kritizirao tursku vladu za poticanje sukoba.
"Šteta je da strani igrači, kao važni regionalni akteri poput Turske, i dalje igraju nekonstruktivnu ulogu u ovom procesu", rekao je Gatilov.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova je također u utorak objavilo priopćenje o vezama Ankare s terorističkim skupinama u Siriji.
Sergej Lavrov je ponovno ukazao na potrebu da se protuvladine postrojbe orijentirane prema Washingtonu odvoji od terorističkih skupina što je prije moguće i da se osujeti protok ekstremista preko teritorija Turske, ali njegov poziv nije naišao na pozitivan odgovor.
Nakon svega se postavlja pitanje ima li uopće smisla postojanje NATO saveza i radi li zaista u interesu Europljana?
S druge strane, potezi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana se ne mogu predvidjeti, ali ako iz Ankare krenu zvuci ratnih bubnjeva, još jednom u povijesti, ovaj put zbog članstva u NATO savezu, vojnici Oružanih snaga Republike Hrvatske mogli pod turski barjak.
AMSI
