Hrvatska se kao europska zemlja po životnom standardu nikada nije uspoređivala s Afrikom pa bi tako trebalo ostati i u budućnosti. Nespretna i nesretna usporedba koja je, kako pišu iz Vladine Službe za odnose s javnošću, 'izvađena iz konteksta' ipak je ozbiljan gaf kojim je premijer Andrej Plenković možda i nesvjesno, svejedno, Hrvatima po prilici odredio gabarite u kojima bi se oni trebali naći i snalaziti. Želio je utjecati na pad njihovih očekivanja. Da ne traže od života previše, makar dok je on na vlasti.
Služba je citirala nešto širi kontekst Plenkovićeve izjave: »Imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike, zemljama Srednjeg istoka, gdje je sasvim drukčija situacija. Tamo je siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj. Prema tome, gospodarsko podizanje i kvalitetniji život je samo jedan aspekt.«
Time je Plenković htio objasniti da nije ekonomska snaga nikakvo jamstvo za bolju populacijsku sliku zemlje. U Europi je kvaliteta života mjerena bogatstvom, obrazovanjem, kulturnim nasljeđem i slobodnim izborom načina življenja već stoljećima najbolja. Nije samo za nas, Europa je i za mnoge neeuropljane najpoželjnija za život, pa ipak je populacijski priraštaj u Europi iznimno nizak u odnosu na Afriku, Aziju i Južnu Ameriku. Afrika je prije 40 godina imala 500 milijuna stanovnika, danas ih ima 1,25 milijarde, a predviđa se da će za 30-ak godina imati dvostruko više ljudi nego danas.
Ali, nema tu ničeg čudnog jer je riječ o kulturološkim razlikama. Ne treba miješati kruške i jabuke.
A inače - oni Afrikanci koji se upuštaju u opasnu avanturu potrage za boljim životom u Europi, zapravo ne žele živjeti i raditi u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švedskoj. U životu može biti sve relativno pa se, na primjer, kaže da zdrav čovjek ima mnogih problema, a ozbiljno bolestan čovjek samo jedan jedini problem – kako ozdraviti. Može se tako uvijek pokušati naći (lažna) utjeha u tome da je mnogima danas gore nego nama pa bi onda trebali šutjeti i biti sretni što imamo što jesti i što smo živi.
Psihološki, a onda socijalno i onda i politički je važno s kim se netko uspoređuje. I to doprinosi širenju atmosfere optimizma, ili pak pesimizma. Dok Hrvatska nije bila u Europskoj uniji, po prirodi svojeg okruženja, komparirala se više sa zemljama Balkana, onima koje su izvan EU-a. Tada je bilo bjelodano kako smo najnaprednija zemlja u bližem jugoistočnom okruženju, u regiji, ostale nam zemlje gledaju leđa. O sebi smo stoga mislili malo bolje nego što mislimo danas, dok nam je, kao u nekakvoj sjeni, promicalo da nas pretječu Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska…
Posljednjih godina, pa i nešto dulje, Hrvatsku uspoređuju s ostalih 27 zemalja EU-a. Tu je Hrvatska u svom prirodnom okruženju koje su njezini građani željeli i za koje su se, sa svojim političarima izabranicima, uspjeli izboriti. Pa se od onda jasnije vidi kako gotovo iz kvartala u kvartal sve više zaostajemo u razvoju u odnosu na one od kojih smo i prije 30 i 20 i još i prije 10 godina bili osjetno bolji, ali su nas oni pretekli. I to gotovo svi. S tim smo zemljama za usporedbu jer smo u tom društvu, pa makar koliko naši političari bili 'skromni', neambiciozni - to je jedino mjesto gdje se može i treba pokazati - Hic Rhodus, hic salta! Tu trebamo pokazati koliko vrijedimo, koliko smo sposobni.
Opravdanja se uvijek mogu naći. Argument za kontinuirano zaostajanje može biti rat u prvoj polovini 90-ih. Ali, rat je konačno završio još prije 23 godine a već je i razdoblje 1992.-1995. u većini zemlje bilo mirno. Naravno, problem je u tome što u mnogim glavama rat još i nije završio, ali u mržnji nema puta naprijed.
Argument može biti i to što je 10 tranzicijskih zemalja ušlo u EU devet godina prije Hrvatske, a onda još i Bugarska i Rumunjska šest godina prije. Pa su onda sve te zemlje mogle koristiti kohezijske fondove i iskoristile su ih mnogo bolje nego što, na žalost svih nas, te fondove koristi Hrvatska danas.
Ali, mi smo imali veliku prednost pred svima osim pred Slovenijom i, samo donekle, pred Češkom. Bilo koje loše političko opravdanje može neuvjerljivo poslužiti, tako i opaska o Afrikancima koji navodno vape za našim standardom.
novilist
Služba je citirala nešto širi kontekst Plenkovićeve izjave: »Imate ogromne plus demografske trendove u zemljama Afrike, zemljama Srednjeg istoka, gdje je sasvim drukčija situacija. Tamo je siromaštvo da bi svi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj. Prema tome, gospodarsko podizanje i kvalitetniji život je samo jedan aspekt.«
Time je Plenković htio objasniti da nije ekonomska snaga nikakvo jamstvo za bolju populacijsku sliku zemlje. U Europi je kvaliteta života mjerena bogatstvom, obrazovanjem, kulturnim nasljeđem i slobodnim izborom načina življenja već stoljećima najbolja. Nije samo za nas, Europa je i za mnoge neeuropljane najpoželjnija za život, pa ipak je populacijski priraštaj u Europi iznimno nizak u odnosu na Afriku, Aziju i Južnu Ameriku. Afrika je prije 40 godina imala 500 milijuna stanovnika, danas ih ima 1,25 milijarde, a predviđa se da će za 30-ak godina imati dvostruko više ljudi nego danas.
Ali, nema tu ničeg čudnog jer je riječ o kulturološkim razlikama. Ne treba miješati kruške i jabuke.
A inače - oni Afrikanci koji se upuštaju u opasnu avanturu potrage za boljim životom u Europi, zapravo ne žele živjeti i raditi u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Švedskoj. U životu može biti sve relativno pa se, na primjer, kaže da zdrav čovjek ima mnogih problema, a ozbiljno bolestan čovjek samo jedan jedini problem – kako ozdraviti. Može se tako uvijek pokušati naći (lažna) utjeha u tome da je mnogima danas gore nego nama pa bi onda trebali šutjeti i biti sretni što imamo što jesti i što smo živi.
Psihološki, a onda socijalno i onda i politički je važno s kim se netko uspoređuje. I to doprinosi širenju atmosfere optimizma, ili pak pesimizma. Dok Hrvatska nije bila u Europskoj uniji, po prirodi svojeg okruženja, komparirala se više sa zemljama Balkana, onima koje su izvan EU-a. Tada je bilo bjelodano kako smo najnaprednija zemlja u bližem jugoistočnom okruženju, u regiji, ostale nam zemlje gledaju leđa. O sebi smo stoga mislili malo bolje nego što mislimo danas, dok nam je, kao u nekakvoj sjeni, promicalo da nas pretječu Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska…
Posljednjih godina, pa i nešto dulje, Hrvatsku uspoređuju s ostalih 27 zemalja EU-a. Tu je Hrvatska u svom prirodnom okruženju koje su njezini građani željeli i za koje su se, sa svojim političarima izabranicima, uspjeli izboriti. Pa se od onda jasnije vidi kako gotovo iz kvartala u kvartal sve više zaostajemo u razvoju u odnosu na one od kojih smo i prije 30 i 20 i još i prije 10 godina bili osjetno bolji, ali su nas oni pretekli. I to gotovo svi. S tim smo zemljama za usporedbu jer smo u tom društvu, pa makar koliko naši političari bili 'skromni', neambiciozni - to je jedino mjesto gdje se može i treba pokazati - Hic Rhodus, hic salta! Tu trebamo pokazati koliko vrijedimo, koliko smo sposobni.
Opravdanja se uvijek mogu naći. Argument za kontinuirano zaostajanje može biti rat u prvoj polovini 90-ih. Ali, rat je konačno završio još prije 23 godine a već je i razdoblje 1992.-1995. u većini zemlje bilo mirno. Naravno, problem je u tome što u mnogim glavama rat još i nije završio, ali u mržnji nema puta naprijed.
Argument može biti i to što je 10 tranzicijskih zemalja ušlo u EU devet godina prije Hrvatske, a onda još i Bugarska i Rumunjska šest godina prije. Pa su onda sve te zemlje mogle koristiti kohezijske fondove i iskoristile su ih mnogo bolje nego što, na žalost svih nas, te fondove koristi Hrvatska danas.
Ali, mi smo imali veliku prednost pred svima osim pred Slovenijom i, samo donekle, pred Češkom. Bilo koje loše političko opravdanje može neuvjerljivo poslužiti, tako i opaska o Afrikancima koji navodno vape za našim standardom.
novilist
