Hrvatska je europski otpadak u kojeg se lifra škart

Fakat, gledam ove mlade mame i njihovu skrb o djetetu. Dezinficiraju igračke, djeca ne smiju pojesti keks ako im padne na pod, igrati se na tepihu jer je pas prešao preko njega, trčkaraju za njima po parku i svako malo im brišu ruke ne bi li ih dezinficirali od trave i zemlje koja bi im mogla pojačati imunitet. Iako su mnogi iz starijih generacija odrasli na prašini, blatu i igralištima i danas im ništa ne fali, otporni su i nisu alergičari, mi i dalje debiliziramo djecu pretjeranim čistunstvom koji će stvoriti novu krhku generaciju, anemičnu i smanjenog imuniteta na raznorazne boleštine.Dobro, nije to tema. Bit svega je da toliko brinemo o zdravlju i onda krenemo u shopping i pokupujemo jeftino smeće iz uvoza misleći kako smo dobro prošli i kako smo zahvalni EU jer je konkurencija bolja i niže su cijene. Brus! Hrvatska je europski otpadak u koji se lifra škart roba jer se zna da smo toliko jadni da ćemo sve pokupovat jer je budzašto. Prije godinu dana gledao sam dokumentarac o Kini i njihovim poljima kraj industrijskih zona gdje uzgajaju povrće prepuno kemikalija. Zalijevaju ga vodom iz zagađenih rijeka. Gnoji ga se svime i svačime ne bi li što prije naraslo i bilo spremno za prodaju. Onda mi fino uletimo u rashlađeni trgovački centar i kupujemo povrće koje nije prošlo nikakav nadzor i provjeru kvalitete.Slično je i s voćem, primjerice jabukama koje jedemo a bile su godinu dana smrznute. Meso je posebna priča. Piše rok trajanja no ne piše kad je meso zaklano. Sjetim se i dokumentarca o uzgoju pilića. Pumpaju ih raznim hormonima rasta, smjesama za debljanje i nakon tri tjedna spremni su za klanje. Pa koje živo biće može u tri tjedna biti spremno za klanje, a da je zdravo? Danas klinci ako im ponudiš pečenog domaćeg piceka ne žele ga ni pomirisati. Tvrd im je, meso je crno, a i kosti ne možeš sažvakati. Kosti! Ne, naš ratio je takav da ne probavlja ovakve informacije. Uvozimo smeće, a izvozimo ekstra kvalitetnu  hranu.No, izazov je velik izvesti našu robu jer nemamo nikakvu distribuciju. Pronaći tržište je kao tražiti iglu u plastu sijena. Stručnjaci napominju da nas zakoni ne štite i nema jasne strategije u poljoprivredi. Gledam obitelj Pevec. Proaktali su gdje je deficit i gdje ima prostora za ulazak na tržište. U poljoprivredi moraš biti ekonomist, menadžer, marljivi radnik i nadasve strpljiv. Seljak se nikada nije preko noći obogatio. Ima rješenja, no vlade su nas uništile svojim kompulzivnim pogodovanjima uvoznicima i trgovačkim centrima. Događa se nonsens s državnim poticajima gdje se potiče sadnja kultura kojima je saturirano tržište i gdje domaći proizvođač ne može postići cijenu kojom bi ostvario dobit.

Logika nam je slaba, a volja za radom još manja. Treba samo pročitati članak o tome što uvozimo i koliko uvozimo da bi nam se upalila poduzetnička lampica. No, kad i pronađemo kulture i stoku s kojima bismo mogli konkurirati, e tu se ispriječi draga nam država koja našeg poljoprivrednika umlati porezima, prirezima i inim stavkama, pa ulete banke, pa nakupci, prekupci i na kraju uvoz iz EU i ostatka svijeta koji nas pregazi robom za kojom luduje naše pučanstvo, a ne moraš ga ni dezinficirati jer na njega ni muha ne bi sletjela. Što jedemo i što uvozimo više nitko ne zna i malo tko mari. Tko se još sjeća okusa pravog domaćeg mlijeka?

Nekad bi skuhao mlijeko i nakon par minuta imao prst debeo skorup. Danas djeca ni ne znaju što je to skorup. Ušli smo u konzumeristički žrvanj u kojem se pravimo pametni i sve znamo. Pravimo se pedijatri, laboratorijski inženjeri i prehrambeni analitičari. Kupiš slatkiš djetetu da ga umiriš kad na deklaraciji više podataka o E – aditivima nego o prirodnim sastojcima koje proizvod sadrži. I onda se čudimo što nam mladi i zdravi ljudi iznenada preminu.

Pogledajte smrtovnice. Svaki dan ih je po nekoliko. Stres, loša hrana i novostečene navike koje nas koštaju života. Dobro da svi nismo odjednom preselili na onaj svijet. Jedemo smeće, a izvozimo dobru hranu, koliko uspijemo. Prava tragedija je u tome što ne proizvodimo dovoljno hrane.

Evo, pitaju me gosti gdje na Rabu kupiti domaćeg vina. Ima ga. U tragovima. Danas su vinogradi plodna betonska polja. Nitko se ne bavi poljoprivredom, a zašto i bi. Nekoć smo bili poznati po proizvodnji češnjaka. Danas uvozimo 1800 tona češnjaka uglavnom iz Kine. Pored tolikog uvoza čudim se da imamo toliko ''vampira'' na proračunu. Očito su postali otporni na sve, ponajviše na logiku.

Izvor: seebiz